Šefovi država su kao i veliki navigatori oceana i planetarnih visina, koji su u stanju egzaltirat svoj narod patriotizmon, odanošću, snagom, koja se kristalizira kroz vjekovne bitke i stremljenja, dajući smjernice narodu u dobivanju novih, dnevnih i vremenskih, pobjeda u očuvanja povjesnog identiteta i ostvarivanju svekolikih formi sveza spiritualnog, misaonog, gospodarskog prosperiteta i dometa države.

Što smo od toga vidjeli i čime je Ivo Josipović, hrvatski Predsjednik to posvjedočio u cijelom njegovom predsjedničkom mandat, koji je na putu da se dovrši? Nažalost u ničem, u apsolutnoj nuli! Međutim, to ga ne smeta da ponovo ovih dana baca prašinu u oči hrvatskom narodu i hrvatskom biračkom tjelu, najavljujući svoj novi izborni mandat.

Predsjednik Ivo Josipović se samoosokoljuje infantilnim i narcisoidnim izjavama medijima, da će pobjediti u novom izbornom pokušaju, čak ako bi mu protivnik bio i hrvatski vojskovodja i slavni general Ante Gotovina!

Čemu te vrste izazova biračkog tjela, kad smo svjedoci jedne apsolutne suprotnosti u stanju duha i raspoloženja hrvatskog naroda spram sadašnjoj Vladi i Predsjedniku države? Jedino Predsjednik Republike i Predsjednik Vlade ne vide svu mizeriju koju su priredili svojom politikom hrvatskom puku, nerazumljem, neznanjem, arogancijom koju su primjenili u njihovim načinima upravljanja. Hrvatski puk im je okrenuo leđa u Vukovaru dajući im pljusku, od koje se nijedan ozbiljan političar nebi mogao oporaviti, a kamoli zatražiti novi birački mandat. Pljuska s referendumom također, ali kriptokomunisti mogu sve, oni nemaju obraza, oni su debelokošci.

Prethodila su doduše ovim izjavama o Josipovićevoj samodostatnosti i samopozdanju i perfidno lansirane javnog mjenja, čija su izvorišta, dakako, kao i bitna špranca njegovog ponašanja, čije se ishodište nalazi pod nadzorima stranih oficina. Njima se u Hrvatskoj, dakako, ne može i ne smije vjerovati, jer nisu odraz ni vjernih statističkih uzoraka, kao ni odraz stvarnih stanja hrvatskog narodnog htjenja. Taj dio projekta bacanja probnih balona, koje sami aktualni vlastodršci vješto manipuliraju i plasiraju o tobože nepodjeljenim simpatijama naroda za hrvatsku aktualnu vladajuću garnituru, poprima groteskno obilježje. Osjećaj za mjeru i politički osjećaj za vrijeme, taj svijet nažalost nikada nije ni imao. Po svemu sudeći, to nije i neko iznenađenje, za takvu vrstu političkog ponašanja, diletantizma, infantilizma.
To samo dodatno pokazuje kakav se sve nedoličan svijet, može domoći visokih državnih funkcija, kao reprezentanti hrvatskog naroda, uz pomoć teledirigiranih i manipuliranih medija i snaga koje su izvan Hrvatske, čiji je jedini cilj rastakanje hrvatskog nacionalnog bića.

Istog dana i u anketama čitatelja Večernjeg lista, slika je nešto drugačija jer 87 % čitalaca kažu suprotno da nebi glasovalo za Josipovića, dok bi samo nekih 8 % glasovalo za njega u novoj izbornoj utakmici. Što se predsjednički izbori više bliže, utoliko se i sam Josipovic u klasičnom političkom kameleonstvu pokušava dodvoriti biračkom tjelu, kako bi ga još jednom prevario i iznevjerio. Postavlja se pitanje da li Ivo Josipović zaslužuje novi politički mandat kao predsjednik hrvatske države, konačno dali se hrvatski narod može još jednom dopustiti takovu vrstu luksuza?

Moj je odgovor zasigurno NE!

Ja sam to uvjerenje specificirao već prije njegovog prvog izbornog mandata, već tada sam dao objašnjenje, da od njega ne možemo očekivati ništa dobrog, pozitivnog, inovativnog, za afirmaciju Hrvatske Države. Takovo razmatranje i mišljenje proizlazi u prvom redu iz činjenica, jer je Ivo Josipović prozvod miljea i političkih grupacija koje nikada nisu prihvatili i voljeli ideju postojanja Hrvatske Države. One su se svim snagama suprostavljale i borili protiv nje. Pače, one su se borile da učine državu što slabijom, nesposobnijom i neučinkovitijom, sijući nevjericu u njenu sposobnost, degradirajući i hrvatsko pučanstvo i njegov duboko uvriježeni osjećaj za katolički moral, osjećaj hrvatskog domoljublja i uvriježeni dignitet hrvatskog braniteljskog ponosa na svoju Domovinu!

On je u velikom broju prilika to potvrdio svojim ponašanjem svojim akcijama, svojim izjavama, svojim druženjima, konačno timom ljudi kojima se okružio. Ivi Josipoviću je bilo važno da on bude među najpopularnijim političarima u Srbiji, što mu je i uspjelo, jer ga srpski mediji stavljaju na četvrto mjesto popularnosti stranih političara.

Ispred nas su i akcije i konačno rezultati i Ive Josipovića kao državnog poglavara kao i hrvatske Vlade koji su u podrjetlima, proizlaze iz iste političke stranke i orjentacije, koji su učinili rekli bi smo gotovo sve, kako bi razjedinili hrvatsko domoljubno tkivo, uništili i obezglavili gospodarstvo, doveli državu ne samo do ponora, već ona djelom visi nad procjepom. Pokloniti takovoj grupi narcisoidnih diletanata predvođenih Ivom Josipovićem i Zoranom Milanovićem ponovo daljnje vođenje državne politike, ne bi se moglo nazvati ničim osim nerazumljem!

Nadajmo se, da se taj luksuz hrvatski narod više neće i ne smije priskrbiti.Jer njihov stil vladanja kako bi zadržali političke funkcija inkorporira sve one metode, proizišle iz kuhinje vrlo dobro poznate klasične komunističke propagande, zasnovane na praznm obećanjima i evidentnim lažima, kako bi se domogli njihovih ciljeva.
U ostvarivanju svojih ciljeva oni su spremni na sve. Jedan od eklatantnijih primjera je bio i minuli referendum, gdje su se u zajedništvu Ivo Josipović i Vlada Zorana Milanovića služili metodama intimidacije, intoksikacije i autentične medijske harange, tiranije! Upregnuli su sav državni aparat, javnu televiziju, pisane medije, eksponirajući se maksimalno do granica političkog nerazumlja. To je bio nečuven način upotrebe i primjene

U toj politički nečuvenoj i nevidjenoj haranzi nije bilo ni jednog element držanja minimuma dužnog respekta protivnika ili pak političke rezerve spram tog narodnog htjenja. Obojica, svaki na svoj način, predsjednik Republike i predsjednik hrvatske Vlade i sva vladina administracija su poduzimali sve da spriječi pobjedu htjenja hrvatskog naroda. Oni su tim činom, dakako, preuzeli i politički rizik dezavuacije pred biračkim tjelom i naravno, u svakom demokratski profiliranom društvu, trebaju snositi konsekvence takovih čina, vraćajući svoje respektivne mandate u ruke naroda i glasačkog tjela. Naravno, poslje takove dezavuacije, oni nastavljaju dalje, kao da se ništa bitno nije dogodilo, a to je upravo rezultat tog nedemokratskog, neciviliziranog komunističko političkog mentalnog habitusa.

Kad je primjerice Predsjednik Francuske General de Gaulle premda konfortabilno izabran i dobio povjerenje birača, samo godinu dana kasnije, predložio referenduma o regionalnoj upravi 27. travnja 1969.godine, koji je podržavao i izgubio s tjesnih 52,41 %, on je istog momenta podnjeo ostavku. On nije čekao ni jedan dan već nakon dva sata po objavi rezultata o referendumu kojeg je zastupao pred biračkim tjelom, dao je neopozivu ostavku, na što ga ni Ustav ili bilo koji zakon nije obvezivao. Međutim, demokratska svijest i politički instinkt, su mu svjedočili da on nema potrebnu i dužnu biračku potporu, kako bi nastavio suvereno vladati, što je za istinskog demokrata bilo nezamisliv uvjet da nastavi držati poluge vlasti u takvim uvjetima dezavuacije.

Predsjednik Josipović i Vlada su upotrebili svu penopliju propagandnih poruka i izvučenih iz onih najtužnijih i najmračnijih komunističkih ropotarnica, kako bi okaljali narod i nositelje referenduma, koji je u njegovoj savijesti i vjeri tražio demokratskim putem potvrdu svojih htjenja. Kako su Vlada i Ivo Josipović bili punim ustima pobornici suprotnog projekta, kojeg su branili nečuvenim metodam i hajkom, to znači da su doživjeli potpunu dezavuaciju naroda ogromnom dvotrećinskom razinom u referendumu. Jer napominjem ponovo u angažiranju Predsjednika Josipovića i premijera Milanovića i Vlade nasuprot htjenjima naroda koji je tražio referendumom, nije bilo ni zadrške ni rezerve! Dakle, u jednom demokratskoj državi, gdje se slovo demokracije respektira i predsjednik države Josipović i predsjednik Vlade Milanović su trebali dati ostavku i raspisati dvostruke izbore, parlamentarne i predsjedničke.

Nažalost i opozicija i njeni lideri, bez pravih političkih instinkta, nisu znali iskoristiti ovu situaciju i pozvali ih legitimno, činom rezultata referenduma, da daju ostavke, jer bi to bio legitiman čin aplikacije vjerodostojne demokracije. Opozicija šuti do te mjere da se pitamo što su njene stvarne nakane?

Ivo Josipović je tjekom cijelog njegovog mandata ponižavao svojim akcijama funkciju šefa države, na isti način kao i njegov prethodnik u cjelosti njegovih dvaju predsjedničkih mandata. I Mesić i Josipović su se ponašali, kao da predstavljaju neki drugi imaginarni narod, vrjeđajući temeljne vrijednosti uspostavljene države i stavljajući njene temeljne interese u pitanje, falsifirajući povjesne fakte koji u sebi sadrže zapravo vrlo jasne elemente veleizdaje, što jednom stvarna uspostavljena hrvatska vlast treba, sasvim naravno, procesuirati.

U ukupnosti, kroz njegov cijeli mandat Ivo Josipović nije ništa učinio kako bi mobilizirao intelegenciju, inicirao ozbiljnost ili akciju koje su mogle ići u cilju gospodarskih i društvenih reformi koje su trebale imati bazu za gospodarski razvitak, iniciranje ideja promjena, kad je vidio i konstatirao nesposobnost i neučinkovitost izvršne vlasti. On je čekao što? Samo vrijeme da osigura svoj sljedeći mandat da iz vile na Pantovčaku može omalovažavati hrvatske istinske domoljube, svojim provokativnim držanjima, svojim ljubljenjima s četničkim vojvodama, po četničkom ritualu, izmišljajući neke imaginarne i riječnik koji je bio njegove obitelji, koja se služila istim riječnikom u progonu hrvatskih domoljuba 1971./1972. i dalje, kako bi zadražala i produljila vlast jugo-komunističke tiranije.

Jer i njegov otac, Ante Josipović, se nije priklonio tezama Mike Tripala, Pere Pirkera, Savke Dapčević-Kučar, koji su branili interese hrvatskog naroda, već ih je izdao, priklonivši se tezama odnarođene komunističke perjanice, koja je progonila i hrvatsku inteligenciju i hrvatski narod. Ante Josipović, otac Ive Josipovića je bio pače zaduženi kao jedan od inspiratora progona hrvatskih domoljuba, konačno pod njegovim su vodstvom pravljeni izvještaji u Izvršnom Komitetu CKSKH o prodoru ('SKH ojačao u borbi protiv nacionalizma i frakcionaštva - Obrazloženje Ante Josipovića', 'Vjesnik', Zagreb - 8. svibnja 1972.), što vrlo precizno potvđuju i istraživanja mog prijatelja Joze Ivičevića, a koji su poznati svim hrvatskim domoljubima progonjenih ili zatvaranim po osnovi političkih stajališta predsjednikova oca, zadužanog u Izvršnom komitetu za domenu državne sigurnost i Udbe, u tom vremenu crnog komunističkog terora nad hrvatskim domoljubima i hrvatskim narodom.

Razumno bi bilo da odjelimo djelo oca i sina Josipovića, što sam kazao i novinarki Globusa koja me u tom konteksu pitala prigodice prvih izbora o kandidatu Josipoviću. Međutim evidentno je danas da , jer je tjekom svog čitavog mandata Ivo Josipović vladao po špranci ponašanja svog oca. On se i javno hvalio da se ponosi na akcije iz tog vremena na svog oca, koji dakle postavljaju upitnost čijim i kojim interesima Ivo Josipović služi? Kad on Milovanu Baltiću pripisuje zasluge >privrženost dobru svih naših naroda> (29.10.2013.), zaboravlja da je po Milovana Baltića jedan autentični hrvatski domoljubni mučenik, hrvatski Mandela, Dr. Marko Veselica odležao 14 godina zatvora zahvaljujući ponajprije zaslugama Milovana Baltića i njegova oca Ante Josipović, pa neka se propita kod još uvijek živoga Marka Veselice kakvo mu je to dobro priuštio Milovan Baltić i njegov otac Ante u kazamatima jugo-udbaškog režima Petrinjske, Gradiške, Lepoglave! Marko Veselica nije na žalost usamljen, jer su tisuće drugih u tom vremenu završili po zatvorima ili su izgubili zaposlenje, samo iz činjenice da su bili doomoljubi!

Tko može zaboraviti njegove neumjesne i besramne lažne sarajevske izjave (travanj, 2010) insuirajući htjenje Hrvatske oko podjele Bosne i Hercegovine. Izjave, koje su konsternirale hrvatsku javnost stavljajući mrlju na međunarodnu poziciju hrvatske države. Josipovićevo izjednjačavanje između Domovinskog rata i partizana je također jedna od njegovih uvreda svima onima koji su se borili za oslobođenje Domovine, jer partizanski barbarizam i sve ono što je on donjeo ne može biti nikada izjednjačeno s obrambenim domovinskim ratom od srpske agresije. Potom njegove šokantne izjave o implicitnim stigmatima < Oluje > .

Kad se Josipović pojavljuje na četničkom derneku u Srbu, to izaziva konsternaciju, jer svaki normalan povjesnik zna, da je taj događaj bio vezan prije svega na više stotina hrvatskih žrtava tog područja pogubljenih od četnika, koji su pokolj hrvatskog pučanstva poslje i pred kraj drugog svjetskog rata pretvorili u memorijalni dan . O pronađenoj dokumentaciji četničke arhive, koja svedoči o tome, pronađene u Kninu, mi je iscrpno pričao moj pokojni prijatelj general Vlado Mutak 1969./1970., koji je Mutak slučajno otkrio dok je bio komandant vojnog područja Knina poslje rata. On je tu dokumentaciju osobno prenjeo u Beograd u Generalštab JNA, iz koje je bilo razvidno da su veliki broj generala i šefova generalštaba saveznih i republički ministara pripadali četničkom pokretu, pri čemu su razbojništvo nad hrvatskim življem pretvorili tobože u dan ustanka u Srbu, Lapcu...Kao za to otkriće Mutak je bio žurno premješten u Makedoniju i dakako s usporenim napredovanjem u vojnoj službi, umirovljen u činu general majora, ali je uvijek isticao da je on hrvatski general, pa je kao takav bio osuđen od vojnog suda u Zagrebu i umro od posljedica tog zatvaranja, od mučenja u vojnom zatvoru 1974. On je svima pričao o četnicima koji falsificiraju povijest, ali eto Stipe Mesić i Ivo Josipović nazočuju još i danas slaveći tu povjesnu nepodovštinu, gdje se četničke kokarde zamjenjene sa trokrakim titovkama i prikrpljenom petokrakim zvjezdom.

Kad Josipović prima od srpskog predsjednika BorisaTadića na službeni poklon Micićev reprint sa smješkom, kao dar, a upravo se taj diči hrvatofobijom, obilježava najpogrdnijim imenima hrvatski narod i hrvatsku kulturu, onda mi sumnjamo u njegove intelektualne domete, znanje i širinu. Jer taj časopis tretira Hrvate najpogrdnijim imenima: barbari, patološkim puzavcima, degenericima . >

Micić piše

"Urrraaa
Obesićemo vašu perverznu kulturu
Za ženske šešire u javnin kućama
Baš kad budete u položaju puzavaca
I smejati se: ha ha ha . . ." (Zenit, br. 24, ožujak 1923.).

Očekivali smo u Josipoviću jednog intelektualca, on nam se potvrdio kao predsjednik bez intelektualnih vizija i dakako kao intelektualna sitnica, koja prima s blagonaklonošću insulte hrvatskom narodu od sina pisca Memoranduma SANU 1 i 2, Akademika Ljubomira Tadića, što ima jednu dodatnu težinu u tome činu. Dakle, vidljivo je da se Josipović nalazi u liniji onog što u koordinatama svog habitusa nema ugrađenog osjećaja za temeljne interese hrvatskog naroda, njegov dignitet i domoljublje. Naravno, ne spominjem ovdje njegovu bezkarizmatičnost, nedostatak hrabrosti, bezličnost, pa konačo i pameti! Jer da je imao trunku tog obilježja bacio bi u glavu Borisu Tadiću reprint Micićeva i proglasio to prvorazrednim diplomatskim skandalom. Ali ništa od toga, njemu je sasvim normalno takav čin popratiti s smješkom i zahvalom!
Josipović će tako isto primiti intencionirane uvrede i od njegovo nasljednika četničkog vojvode Tomislava Nikolića, kojeg će celivati po srpskim ritualima i regulama s trostrukim pusicama, koji će šokirati hrvatsku javnost.

Nije također slučajno da i ključni čovjek za Nacionalnu sigurnost u njegovom kabinetu nije nitko drugi do Saše Perkovića, čiji je otac bio alfa i omega svih akcija UDBE, pod čijom dirigentskoj palici su likvidirani, progonjeni i zatvarani brojni hrvatski domoljubi. Jer su se tateki u njihovim udbaškim karijerama upotpunjavali, a tu je bio i stric Mate Josipović, koji je vodio Udbu Splita i okolice. Pa zar je onda teško dokučiti kad se kontroliraju sve udbaške stratifikacije u Hrvatskoj ne može proizvest i jedan predsjednik republike koji sljedi udbašku logiku. Nema nelogičnosti da se udbaška pokoljenja međusobno ne povezuju, djeca se štite, drže u rukama medije, banke, gospodarstvo, HTV ..! To postaje transparentno i vidljivo kao cijela priča sa mise en scene interview-om Perkovića u Večernjaku, u režiji udbaša-advokata Nobila.To postaje zapravo velika smijurija, pa su i zadnje sumnje u nekakvo ozbiljno novinstvo isplahnule postajući medijska lakrdija. Ozbiljan svijet se tome ne čudi. Kad netko dođe iz Jutarnjeg lista i bude inaguriran za glavnog urednika Večernjaka to je i znak da je i posljednje dnevno slobodno hrvatsko glasilo umrlo.

Komu su mogle promaći izjave koji dan prije presude Haškim uznicima generalima i vitezovima Markaču i Gotovini, kad Predsjednik kaže da će Hrvatska prihvatiti osudu, umjesto da kaže presudu hrvatskim generalima, a što bi bilo primjernije da kaže da očekuje oslobađajuću presudu.Tu nema semantičke slučajnosti, jer je i sam Ivo Josipović pisac tih optužnica. Ali će se potom napinjati iz petnih žila da pozove generale u svoj ured, kako bi i taj dio medijske slave sebi pripisao, premda je istim generalima o glavi radio.

Očekivali smo čovjeka koji bi mogao imati ideje, koji se upetljan u svoju prošlost ostao poslušni partijski aparatčik, jugonostalgik, mentalni komunist, bez vizije, zaboravljajući essencijalno, da je Vlada i Predsjednik, utjelovljenje države čije su esencijalna funkcija sastoji u stimuliranju građane, a sam Predsjednik države temeljni inicijator i moralna snaga za stimulirati aktivnost države! Spominjati ove argumente u kontekstu Ive Josipovića je očito apsurd.

Ivo Josipović nasuprot u najtragičnije vrijeme u novijoj povijest Hrvatske, kada je država nad ponorom, on to stanje proglašava uspjehom u novogodišnjoj poslanici. Činjenica koja ne može nego samo deprimirati ojađjeni i izmoždeni hrvatski narod, na rubu gladi i bez posla, bez nade da ga sutra nađe. On priprema sa svojom minstarkom Vesnom Pusić povući i tužbu protiv Srbije pred Haškim sudom, samo za jedno hipotetično obećanje o saznanju o nestalim hrvatskim građanima, što je jedan prvorazredni i nečuveni pravni, moralni i nacionalni skandal. Upravo njemu se pripisuje onemugućavanje i prof. Mirjana Demaške, koji je kao izvrstan međunarodni stručnjak sa Sveučilišta Yale razradio i strategiju kako taj proces i dobiti, ali neposredno prije početka procesa, njemu se otkazuje punomoć i stavlja ih pod kontrolu Britancima, jer su oni kontrolirali i već tri predsjednička mandata kod Hrvata. Britanci znaju kakva je vlast potrebna Hrvatima, u kojoj je srpski interes uvijek ukalkuliran. Konačno 40 % ministara hrvatske Vlade su etnički Srbi bre! Zar takova Vlada i Ivo Josipović želi osudu Srbije za genocid i ratna razaranja? Dakako, ne!

Piše: Ante Glibota
U Parizu, na Sveta Tri Kralja, 2014.