Sadašnjem naglom “sazrijevanju” tog trenutka prethodili su određeni događaji kao oblik vanjskog i unutarnjeg pritiska na državu da to konačno učini. Dolazak cijelog hrvatskog državnog vrha na ukop posmrtnih ostataka dijela žrtava iz Hude jame u Tezno moguće bi i sad izostao da se proteklog mjeseca nije odvijao niz povezanih događaja. Upoznavanje hrvatske javnosti od strane pojedinaca i potresne fotografije s nedavne ekshumacije oko 300 hrvatskih žrtava u Košnici kod Celja i negativnog medijskog odjeka u Hrvatskoj zbog činjenice da Hrvatska ni na koji način nije u tome sudjelovala, iako to nije bila iznimka nego pravilo, bilo je svojevrsnim okidačem.
U potpunosti se reaktualizirao problem jasne nebrige svih hrvatskih dosadašnjih vlasti prema sudbini poslijeratnih žrtava općenito i prema dosad ekshumiranim posmrtnim ostatcima na slovenskom ozemlju, unatoč postojećem Sporazumu Vlade RH i vlade Republike Slovenije. Vrijeme nije dakle samo sazrelo, nego je i prezrelo, jer su neke stvari odavno otišle u krivom smjeru i bojim se da su nepopravljive, ali je sigurno da je sada krajnje vrijeme za početak odgovornog suočavanja s prošlošću.
U Republici Sloveniji svakako su poduzeti određeni koraci koji u Hrvatskoj još nisu, ali kako sam upoznata i s pojedinim detaljima cjelokupnog procesa i u Sloveniji, ne mogu reći da se i tamo stvari odvijaju u prihvatljivom smjeru. Sve je stvar određenog političkog trenutka kojeg treba samo znati iščitavati, pa postaje jasniji nagli angažman slovenskih vlasti. Niti se tamo iskapanja vrše na način koji bi omogućavao daljnju istragu i utvrđivanje svih okolnosti stradanja koje će pridonijeti cjelovitoj povijesnoj istini, niti istome pridonose način i mjesto ukopa ekshumiranih posmrtnih ostataka.
Manjak interesa od strane hrvatskih vlasti svakako je pridonio svim tim nedostacima i u Sloveniji, jer radi se u najvećem broju o hrvatskim žrtvama i moramo se ponašati u skladu s našom moralnom i državnom obvezom. Na žalost, čak i onda kada je politička volja načelno postojala, izostajali su jasni cilj i strategija.
Hrvatska pati od viška političke korektnosti i to ondje gdje za nju uopće nema potrebe, jer se istraživanjem posljedica jednog totalitarizma ne negiraju posljedice i potreba za istraživanjem drugog totalitarizma. Rezultat je to upravo negativnog nasljeđa jugoslavenskog komunističkog sustava koji je tijekom 45 godina vladavine uveo i provodio određene obrasce ponašanja.
Taj nacionalni kompleks korektnosti nastajao je godinama pod utjecajem nametnutog krimena o tzv. hrvatskoj genocidnosti, i tada definiranih vječnih povijesnih istina u koje, kako vidimo, još i danas nije poželjno dirati, jer odmah postajete obilježeni kao povijesni revizionist i ekstremni desničar. S takvom praksom popuštanja onima koji su i danas čuvari “tekovina” socijalizma i komunizma treba rezolutno prestati i stvari početi nazivati pravim imenom, bez obzira na to čija će time osobna stajališta biti ugrožena. Nitko od nas nema koncesiju nad istinom, bez obzira na intimne želje kako bi naša povijest “trebala” izgledati.
Tragično je i sramotno da se od onih koji i danas ne žele i ne smatraju potrebnim istražiti žrtve jugoslavenskog komunističkog sustava i dalje može čuti da se uopće i ne radi o žrtvama, posebno ne o nevinim žrtvama. Takvi stavovi ne predstavljaju mišljenje većine, ali se medijski svakodnevno tako prikazuju, iako su u potpunosti civilizacijski, moralno i činjenično (pravno i historiografski) neispravni.
U 21. stoljeću takve stavove i opiranje provedbi procesa suočavanja s prošlošću mora se politički nedvosmisleno osuditi kao neprihvatljive i štetne za budućnost nacije i budući suživot svih dionika društva.
Bruna Esih, Facebook
|
