![](images/pecina.jpg)
|
Zvonko Bušić nikada nije bio terorist. On je bio
nacionalni revolucionar
Veliki
domoljub Zvonko Bušić, koji je izvršio samoubojstvo,
napisao je u svojem oproštajnom pismu jednu znakovitu
rečenicu "nisam mogao živjeti u Platonovoj pećini".
Ustvari, poručio je da ne smijemo dozvoliti da
Hrvatska bude Platonova pećina.
Njegovo samoubojstvo je zadnji njegov prinos njegovoj
životnoj borbi za slobodnu, demokratsku i sretnu
Hrvatsku. To je krik koji nas treba probuditi i
pokrenuti kako bi se pobunili i izašli iz Platonove
pećine, kako ne bi dozvolili da i dalje Hrvatska bude
Platonova pećina.
Jedan od najvećih filozofa svih vremena, Platon,
svojom pričom o čovjeku u pećini prije više od dvije
tisuće godina opisao je i situaciju suvremenog
otuđenog čovjeka, neslobodnog, zarobljenog kojem se
nameće virtualni svijet, svijet privida, sjena i
opsjena kao realni svijet a stvarni svijet se pretvara
u privid. |
Zvonko Bušić je na dugogodišnjoj robiji postao izuzetan
filozof, mislilac koji je živio u svom svijetu ideja i
ideala i kojeg nije mogla slomiti ni doživotna robija
jer je vjerovao u svoje ideale i bolji svijet jer je
vjerovao da njegova žrtva ne će biti uzaludna, da će
Hrvati izaći iz pećine na slobodu i da će prije ili
kasnije živjeti u svojoj slobodnoj državi.
Dio krivice je i na medijima
Naglo je porastao interes što je to
Platonova pećina. Mnogi me pitaju da im objasnim.
Platon opisuje čovjeka koji je zarobljen u pećini,
okovan, tako da se ne može okrenuti prema svjetlu koji
stalno gleda u zid suprotno svjetlu i doživljava
vanjski svijet kao svijet sjena te postupno te sjene i
slike doživljava kao realnost i vjeruje da je to
zbiljnost. Kada bi ga oslobodili on bi se uplašio
zbiljnosti jer bi ju smatrao nerealnom. Dakle, u
Platonovoj pećini čovjek sjene i opsjene doživljava
kao zbiljnost a zbiljnost kao nerealnost. Slično se
događa u suvremenom svijetu. Mediji stvaraju virtualni
svijet, čovjek je bombardiran stotinama i stotinama
dezinformacija i lažnih informacija i stvara se lažna
slika o životu i čovjek sve više počinje vjerovati u
tu lažnu sliku, u virtualni svijet i sve manje je
sposoban živjeti u zbiljnosti. U tom smislu Hrvatska
nije izuzetak u suvremenom svijetu. Međutim, ipak je
specifična jer neke stvari koje se događaju u
Hrvatskoj ne događaju se u drugim državama. Upravo te
stvari su "ubile" velikog domoljuba Zvonka Bušića.
Sve je u Hrvatskoj u javnosti i
politici drugačije od onog što je zbiljsko, sve je
iskrivljeno, sve je promijenjeno, sve vrijednosti su
napuštene. Današnja Hrvatska daleko je od ideala u
koje je vjerovao cijeli život Zvonko Bušić, kao i
mnogi drugi hrvatski domoljubi i idealisti. Ništa ga
nije moglo slomiti dok je vjerovao u ostvarivanje
svojih ideala, dok je vjerovao u slobodnu, sretnu i
demokratsku Hrvatsku. Nije ga slomila ni činjenica da
je nakon 32 godine robije u jednom trenutku kada je
odbijeno pomilovanje bilo vrlo vjerojatno da nikada ne
će izaći iz zatvora, da će u zatvoru i umrijeti i da
nikada ne će vidjeti a kamo li doživjeti slobodnu
Hrvatsku. I upravio ta vjera ga je držala na životu i
davala mu je snage. Na kraju je ipak dočekao slobodnu
Hrvatsku kao ostvarenje svoje životne borbe i bio je
zadovoljan i sretan jer je vjerovao da je i osobno
svojom žrtvom i borbom dao barem mali prinos
ostvarenju povijesne težnje generacija hrvatskog
naroda za svojom slobodnom i samostalnom državom. Čak
je na kraju i pomilovan i vratio se u svoju Hrvatsku s
velikim planovima i velikom željom da se uključi u
stvaranje Hrvatske kakvu je sanjao, za kakvu se borio
ne samo on nego i brojni domoljubi i idealisti iz
raznih generacija hrvatskog naroda.
U Hrvatskoj je dočekan hladno, kod
mnogih čak i s prijezirom jer su govorili: što on
hoće, zašto se želi uključiti u politički život, on je
samo običan terorist. U sjajnom članku: "Bušiću je
američki zatvor bio podnošljiviji od hrvatske slobode"
kolumnist Milan Jajčinović je napisao sljedeće:
"Ovdašnji jugonostalgičari, titoisti prijatelje i
poštovatelje koji su ga dočekali na zagrebačkom
aerodromu pokazali su kao skupinu nacionalnih
natražnjaka koji ne dočekaju hrvatskog idealista nego
terorista" Bušića. Piše Jajčinović da se tako o Bušiću
govori i nakon smrti te navodi primjer dr. Žarka
Puhovskog koji je u Hrvatskoj postao "mjerilo svih
stvari".
Puhovski je bio 70-ih godina na
suprotnoj strani od Bušića, on je čak na montiranom
političkom procesu svjedočio protiv hrvatskih
studentskih vođa i upravo taj i takvi Puhovski i mnogi
drugi držali su Bušića samo običnim teroristom. Ali
nije se Zvonko Bušić ubio zbog osobnog odnosa prema
njemu, zbog negiranja njegovog domoljublja i doprinosa
borbi hrvatskog naroda, zbog toga što je proglašen
teroristom iako nikada nije bio terorist nego
nacionalni revolucionar, preteča Domovinskog rata i
čovjek koji je bio spreman žrtvovati svoju slobodu i
život za svoje ideale. Njega je ubilo stanje u
Hrvatskoj, pretvaranje Hrvatske u pravu Platonovu
pećinu u kojoj je sve iskrivljeno, sve promijenjeno, u
kojoj vlada licemjerje. Iz dana u dan suočavao se s
novim dokazima i činjenicama da je Hrvatska Platonova
pećina a ne demokratska i slobodna država. Sve
nacionalne vrijednosti i ideali su napadnuti,
hrvatskom narodu se natura sustav vrijednosti koji
dovodi do rashrvaćenja Hrvatske, svi nacionalni ideali
se obezvrjeđuju, hrvatska država sve više dolazi u
sukob s vlastitim narodom, s braniteljima, s većinom
naroda, s Crkvom, s tradicijom, sa svim onim što
Hrvate čini Hrvatima a Hrvatsku hrvatskom državom. To
Bušić nije mogao podnijeti, to stanje duhova, tu
žabokrečinu, to licemjerstvo i neiskrenost.
Svjedočio je i zadnjih mjeseci nizu
događaja koji su rušili sve njegove ideale, izgubio je
vjeru da će biti bolje, da će se Hrvatska promijeniti,
izgubio je vjeru da možemo izaći iz Platonove pećine i
postati slobodan i sretan narod. Tada se odlučio na
svoju posljednju žrtvu, odlučio se na samoubojstvo kao
krik, posljednji pokušaj da razbudi svoj narod, da ga
upozori da je Hrvatska postala Platonova pećina a ne
slobodna država, vjerojatno se nadao da će možda ta
njegova posljednja žrtva poklanjana svoga života kao
poziv na promjene možda doprinijeti da se neke stvari
promjene, da se većinska Hrvatska probudi i da počnemo
mijenjati sadašnje stanje i vratiti se borbi za
nacionalne ideale za koju je najprije žrtvovao svoju
slobodu Zvonko Bušić a na kraju i vlastiti život.
Drugo ubijanje Vukovara
I upravo u ovim danima, kada se
opraštamo od Zvonka Bušića, kada se konačno i u
hrvatskoj javnosti počelo objektivnije govoriti o
njegovom životu, kada se počela vrjednovati njegova
žrtva Hrvatska doživljava nove dramatične dane. U
hrvatskom Vukovaru branitelji koji su obranili i
stvorili hrvatsku državu sučeljeni su s hrvatskim
specijalcima i elitnim jedinicama. Vukovar živi
opsadno stanje jer se nameću pod firmom provođenja
zakona neke politike koje su objektivno antihrvatske i
antidomoljubne, koje podcjenjuju i omalovažavaju
vukovarsku žrtvu i koje čak idu tako daleko da
vukovarske branitelje proglašavaju šovinistima i
rušiteljima hrvatske države. Sadašnja vlast koja u
ogromnoj većini nije sudjelovala u Domovinskom ratu i
obrani hrvatske države uzima si za pravo da one koji
su stvorili i obranili Hrvatsku proglašava
neprijateljima i rušiteljima Hrvatske. To je ta
Platonova pećina, sve je obrnuto od onog što je,
branitelji i stvaratelji Hrvatske postaju neprijatelji
a oni koji su njihovom žrtvom došli na vlast postaju
čuvari onoga što su hrvatski branitelji stvorili.
Hrvatska policija uhićuje oca koji je
izgubio dva sina i koji još uvijek traži da se pronađu
njihova tijela kako bi ih mogao sahraniti pa onda
umrijeti. Ali ovoj vlasti to nije važno, ona ne
poduzima sve što je potrebno da bi se otkrile tajne
grobnice, da bi se Srbi natjerali da kažu istinu nego
kao najvažniju stvar uvodi dvojezičnost nasilnim
putem. Branitelji i žrtve tu ćirilicu doživljavaju kao
simbol one politike čije su bili žrtve. Zato se bune,
oni ne mogu shvatiti zašto je najvažnije danas u
Hrvatskoj postaviti te ploče upravo u vrijeme kada se
obnavlja velikosrpska četnička politika i ciljevi,
kada se sa najvišeg mjesta u Srbiji govori kako je
Vukovar srpski grad, kada se tvrdi da treba stvoriti
jaku Srbiju kako bi štitili prava Srba izvan Srbije,
kada se ne odustaje od lažnih optužbi, kada se i dalje
tvrdi da je Oluka bila zločinački pothvat i najveće
etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog
rata.
Opasno je branitelje proglašavati
neprijateljima Hrvatske, rušiteljima pravne države,
nasilnicima, opasno je mirno gledati sve to što se
događa u Hrvatskoj. Sve to je vidio Zvonko Bušić i
nije mogao to više mirno gledati, a kako nije uspio
pokrenuti političku akciju da se stanje mijenja slomio
se i razočarao i u svom razočaranju našao je još samo
toliko snage da se ubije i da pošalje znakovitu poruku
da nije mogao živjeti u Platonovoj pećini te da pozove
sve domoljube da pokušaju izaći iz Platonove pećine.
To je njegova politička i ljudska oporuka, poručio nam
je; ja odlazim ali vas molim i zaklinjem nastavite se
boriti, nemojte se pomiriti sa sadašnjim stanjem,
nemojte pristati živjeti u Platonovoj pećini.
Prof. dr.
sc. Zdravko Tomac
hrvatski-fokus.hr |