General Dempsey
Bez vidljivoga zanimanja službene hrvatske (?)
politike i velikoga broja posebno elektroničkih
medija, u Hrvatskoj je boravio načelnik Združenoga
stožera Oružanih snaga SAD, general Martin Dempsey,
što bi u vrijeme jednoga drugog Martina na čelu
hrvatske obrane bilo ravno znanstvenoj fantastici. Već
i itinerer zapovjednika američke vojske mogao je dati
do znanja da nije došao u Hrvatsku slučajno: iz Pariza
gdje se tridesetak i više zemalja bavilo mezopotamskim
i okolnim temama, preko Vilniusa u Litvi o
islamističkim prijetnjama ali i o snaženju istočnoga
bloka NATO-a u svezi s ruskim aspiracijama - pa ravno
u Zagreb.
Zašto? Pa
zato jer Hrvatsku drži prirodnim središtem
jugoistočnoga krila, bez obzira što se ona (njezina
aktualna vlast) ponaša kao djevica koja bi i ne bi,
koja jest članica NATO-a i nije, koja je članica EU
ali kao da nije, što je Dempseyu očito poznato pa u
razgovoru za dnevne novine izgovara rečenicu kao udicu
- "Ako Rusija krene prema vašem Jadranu, mi moramo
biti vojno spremni."
Govorio je to general u Zagrebu u vrijeme dok
hrvatska javnost (hrvatski narod) njegova hrvatska
(hrvatsko-srpska) Vlada još nije bila obavijestila da
se Hrvatska nalazi u koaliciji protiv ISIL-a, pa se
javnost morala informirati preko stranica State
Departmenta. Tim stranicama neuki premijer Milanović
baš i ne vjeruje, što je rekao u tzv. izvješću o
stanju nacije u Hrvatskom saboru. No, ipak se saznalo
da se Hrvatska "politički angažira", a saznalo se o o
slanju streljiva. Komu? SAD-u! Dakle Hrvatska kojoj je
preostalo dosta streljiva, donira Sjedinjene Države, a
one doniraju Hrvatskoj vojna vozila i slične igračke.
Tako da djevica ostane nevina darujući streljivo svome
donatoru, a on ih zatim dostavlja Kurdima, da se Vlasi
ne dosjete. Ne dao Bog da tko napadne Hrvatsku, a
ostale članice NATO-a tako drže fige u džepu... Nisam
ni ja za to da se hrvatski vojnik bori na tlu Iraka i
Sirije, ali postoje načini vojne i svake druge pomoći
prvenstveno Kurdima ( i već su u tijeku, kao što je
rečeno) , a svako migoljenje i nenazivanje stvari
pravim imenom srozava ionako neznatan ugled Hrvatske
koja i inače vanjsku politiku trenutačno vodi tako da
ne vodi ničemu i ne znači ništa.
A glede rečenice "Ako Rusija krene prema vašem
Jadranu", i ta nije bez vraga, jer je Rusija već
odavno krenula (ne vojno, na sreću) prema Jadranu
putem tzv. republike srpske, te usred globalne krize
Putin prima Dodika i tapše ga po ramenu. Gospodarski
je RS duboko povezana s Rusijom i odavno zajedno truju
Hrvate u Slavonskom Brodu ( i Srbe u genocidom
osvojenom Bosanskom Brodu), a to je samo djelić
partnerskih poslova s RS ali i sa Srbijom koja sjedi
na dva stolca od kojih je čvršći onaj s tradicionalnim
ruskim ornamentima. Pa kad sada, u ovoj
zabrinjavajućoj svjetskoj krizi u Zagreb dolazi
zapovjednik Oružanih snaga najveće svjetske sile i
snubi Hrvatsku da bude lider ne jugoistoka Europe, ne"
Balkana", nego lider jugoistočnoga krila zapadne
civilizacije, aktualna vlast u Hrvatskoj preko
premijera poručuje da baš nije zainteresirana, a
ministrica vanjskih poslova priča gluposti.
Premlaćivanje nepodobnih
Ružica Ćavar je završila u bolnici s prijelomima,
napadač je pro forma odveden u policiju i brzo pušten,
da bi valjda mogao sutradan biti nazočan proslavi Dana
nasilja nad ženama. Na tom su Danu održani prigodni
govori, ali nitko, baš nitko, nije spomenuo Ružicu
Ćavar i gnjusni incident koji se dogodio dan prije.
Niti su mediji bili zainteresirani. Što se brže
zaboravi, to bolje. Na taj je način definitivno
inaugurirana kultura nasilja nad ljudima koji su
nepodobni političko-medijskoj mreži,vladajućoj u
Hrvatskoj. Način na koji su mediji utišani posve je
isti kao u nacističkoj Njemačkoj, te se sada mogu
očekivati crvenokošuljaši koji će zaustavljati starice
i pitati ih kojemu svjetonazoru pripadaju - pa ako
nešto kažu krivo, slomiti im ruke i noge, razbiti
glavu...
Etički sud
Nisu masovni mediji izvijestili ni o sjednici
Etičkoga suda koji je donio presudu protiv Mesića,
Josipovića, Pupovca i V. Pusić, te ih proglasio
krivima za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Nije
to samo tako izrečena presuda ljubimcima naroda, nego
ima i podosta opširno obrazloženje koje bi u nekoj
drugoj zemlji podignulo na noge policiju, državno
odvjetništvo i pravosuđe u cjelini. No, mi živimo u
Hrvatskoj. Glede rečenih obrazloženja ( za svakoga od
osuđenih posebno): ima tu mnogo toga što još treba
dodati, a i bit će dodano nadam se - pred sudom koji
nije tek etički.
Ploče
Ne radi se o Pločama u koje ulaze kineski
koncesionari nego o dvojezičnim iritantnim pločama u
Vukovaru koje su državno vlasništvo, pa je red da ih
se uljudno vrati vlasniku. Baš su to učinili
vukovarski branitelji, poskidali sve ćirilične ploče
na civiliziran način, odvijačem . Pokazali su da
poštuju zakon: nezakonito postavljene ploče bili su -
kao građani RH - dužni ukloniti, u skladu (i) s
odlukom Ustavnoga suda. Podla namjera aktualne Vlade
da poploča Vukovar, pala je u vodu, to jest u Dunav.
U Koloni sjećanja (ni) ove godine ni bilo koje
godine ne žele vidjeti klatež iz aktualne vlasti.
Dvjesto četvrta brigada opet jaše, dostojanstveno, s
hrvatskim barjakom na čelu kolone, a ubrzo nakon
studenoga doći će prosinac pa zatim i nova godina
2015. kada će jednom zauvijek sjahati peta kolona.
Nedaleko od Dunava, na Dravi u Osijeku održan je pak
skup hrvatskih radiologa na koji je pozvan i neki
srbijanski liječnik ili liječnica, ne sjećam se više.
Reagirao je jedan od najboljih hrvatskih radiologa,
čovjek kojemu pripada besrmtna slava za organiziranje
liječničke pomoći na prvoj crti u Domovinskom ratu, to
jest Andrija Hebrang. Nije htio doći na radiološki
susret, upitao je srbijanske liječnike što su i kako
su radili u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. A što
su radili opisuje silni vukovarski junak Petar Janjić
Tromblon, koji je opisao kako su ga srbijanski
liječnici "tretirali" kada je ranjen i zarobljen u
vrijeme pada Vukovara.
Tromblonovu knjigu i posebno opis čudovišta u
bijelim kutama treba uvijek nanovo čitati, te i taj
"humani" aspekt prekodunavske medicine imati u vidu
kada se Hrvatska bude pitala o pristupanju Srbije
Europskoj uniji. A pitat će se. Ukoliko se Srbija ipak
ne prikloni majčici Rusiji, pa skupa krenu prema
hrvatskom moru.
Izvješće o stanju nacije
Najavljeno pod tim naslovom, pretvoreno je isprva u
izvješće Vlade a na kraju u pantagruelovski monolog
njezina predsjednika, to jest premijera. Bajka koju je
ispričao oduševljenoj javnosti ne bi mogla proći ni u
(svojedobnoj) televizijskoj emisiji "Laku noć, djeco".
Djeca koja su gledala spomenutu emisiju, sada imaju
trideset godina i jako su srdita kada tko od njih
pravi budale.
U tami (1)
U izvješću o stanju neke nacije ( ne zna se koje,
ali hrvatske sigurno ne) nije bilo ni riječi o
kulturi, ako se ne varam. Kao da je nema, čak ni u
onom užem smislu, da ne velim umjetničkom. Barem se o
kazalištima imalo što reći, jer kazališta nikada do
sada nisu bila tako popularna da se njima hrani i žuti
tisak a sada jesu - zahvaljujući uvijek trijeznim
kadrovskim prosudbama ministrice Zlatar, koja je
između ostalih ljubimaca postavila i jugoslavenskog
(dakle velikosrpskog) provokatora Olivera Frljića na
mjesto intendanta Hrvatskoga narodnog kazalištaIvan
Zajc u Rijeci. Koji po ustoličenju reče da će pobacati
sve nacionalno, pa je dao tiskati crvene majice i
plakate na kojima se čita Narodno kazalište Ivan Zajc,
a prva riječ koja ga označuje kao nacionalno, dakle
riječ Hrvatsko - posve je ili uglavnom nevidljiva. Na
taj je način prestao postojati HNK u Rijeci. Kažu da
skida s repertoara sve što je hrvatsko, uključujući
hrvatsku operu poput, recimo, "Nikole Šubića
Zrinjskog". Pa ako skida Zrinjskoga, ne će valjda
ostaviti u nazivu kazališta ime skladatelja - treba
Zajca i otuda maknuti jer je komponirao
nacionalističke opere, a nije baš lijepo govorio o
braći Turcima.
Eto (i) o tome je trebalo progovoriti u izvješću o
stanju nacije, da jest. A nije. O potpuno otvorenom,
militantnom razaranju hrvatske kulture s razine
državne vlasti, o petoj koloni koja je poharala
hrvatske kulturne ustanove i sada trijumfira s
riječkim slučajem kao novom zastavom anacionalne
kulturne politike. Oliver Frljić, loš redatelj i
bijedan provokator kojega su naglavačke izbacili iz
Srbije ( i Poljske), bit će za manje od godinu dana
vraćen u Sarajevo (koje ga ne želi) no dotle će u
Hrvatskoj načiniti veliku štetu. Da bi uz riječku
ravnateljsku plaću imao dodatni izvor prihoda, brine
se zagrebački Kerempuh u kojemu Frljić priprema svoj
projekt - kako bi riječku crvenu krpicu ipak ostavio
prilijepljenu uz metropolu kojoj teži.
U tami (2)
Da živimo u nekoj drugoj zemlji, a ne Hrvatskoj s
ovom vlasti, u izvješću o stanju nacije bilo bi govora
o hrvatskom jeziku, o petoj koloni među
jezikoslovcima, i tako dalje. Bilo bi iječi o čuvanju
i poticanju hrvatskoga nazivlja, ali kako da o tome
govore oni koji se nabacuju blatom engleskih naziva za
svoje idiotske projekte koji usprkos čaroliji
anglizama - jedan za drugim padaju u vodu. Čak i
zadnji "in house" treba biti kolonijalan premda ga je
najlakše prevesti, ali se ne prevodi jer bagra mrzi
hrvatski jezik. ( O, gdje je Bogoslav, to jest Šulek,
da ih kao Čeh rodom a Hrvat osjećajem tresne po
gubici.) Kad već toliko vole druge jezike a hrvatski
im je oduran, neka barem posegnu za latinskim. I ondje
ima podosta toga na "in", premda latinski više nije
in. Primjerice, ovu nenarodnu i protunarodnu vlast
povijest će pisati s dodatkom - in obscuro.
Jedna ljepša vijest
Javlja mi Zlatko Bacinger, autor knjige "Moje drago
serce", da je legendarni Ljubo Kuntarić skladao pjesmu
s istim naslovom - početnim riječima znamenitoga pisma
Petra Zrinskog ženi Katarini večer uoči smaknuća. Kada
u ovo vrijeme islamističkih odrubljivanja glava
novinarima i humanitarcima, čitam rečenicu "Polag
Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu
sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu", ne mogu
pronaći neku bitnu razliku između ISIL-a i habsburške
vladavine.
Skarmeta
Govori li vam što prezime Skarmeta? Ne? A Skarmeta
Vraničić? Ni to. A Antonio Skarmeta Vranicic? No
dakle, riječ je o jednom od 250 (dvije stotine
pedeset!) čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla,
jednom od najboljih. U "Matici", listu Hrvatske matice
iseljenika o Skarmeti piše Branka Bezić Filipović u
povodu dodjele čileanske nacionalne nagrade za
književnost. Autor je sjajnih romana i dramski pisac -
po njegovoj je drami napisan scenarij za čileanski
film "No", nominiran za Oscara, lani. Roman
"Pjesnikovo vjenčanje" posvetio je svojim bračkim
djedovima.
O još jednom čileanskom piscu bit će riječi u
sljedećoj rubrici. U našim dičnim medijima ne možete
saznati gotovo ništa o hrvatskom književnom fenomenu u
Čileu, o Hrvatima koji dominiraju čileanskom
književnosti jer su (citiram) "kroz maštu i
kreativnost prevladavali probleme treškoga života".
Doduše, u hrvatskim medijima ne možete puno saznati ni
o suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali to je druga
priča.
Dubrovnik
Džihadistički su delije stigli do Dubrovnika, za
sada samo upisivanjem grafita kojim inače obilježavaju
kuće kršćana u Siriji i Iraku (a zatim ih ubijaju, ako
ne prijeđu na islam). Znači, nakon kruzera,
Ministarstva kulture RH i HNS-a, Dubrovnik je suočen s
novom opasnosti.
Ali turizam cvjeta, ne osvrće se na grafite. Da bi i
dalje cvjetao, brinu se u većini dobro vođene
internetske stranice za rezervaciju hotela i sličnih
mjesta gdje turisti odmaraju tijela nakon stampeda pod
Stradunu. O jednoj takvoj stranici piše jezikoslovka
Sanja Vulić. Što joj je zapelo za oko? Rezervacije u
Dubrovniku taj portal ili što već najavljuje ovako:"
Location can't be beat, about 1oo meters from the Pile
(chicken) gate."
Čitali oni valjda izjave SDP-HNS ministara o
Dubrovniku kao kokošinjcu. A turist mast trast da je
doista tako.
Novi udar na hrvatske iseljenike
Nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora, izlazi
SDP u Hrvatskom saboru s prijedlogom da Hrvati izvan
Hrvatske glasuju za Kolindu samo u
diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Ta je
svinjarija naravno smišljena na Pantovčaku koji sada
Sabor rabi u svoje svrhe kao da je Sabor HRT koji je
već iscrpljen od telefonskih poziva iz Ureda
predsjednika. Istodobno, Josipovićeva
ustavno-referendumska inicijativa kao i ona građanska
- rado bi posve zaboravili na hrvatske iseljenike.
Josipoviću je tata ionako stalno govorio da su to
ustaše, a savjetnici mu potvrdili.
Crveni telefon
I do sada je crveni telefon između Ureda
predsjednika i HRT-a bio u dnevnoj uporabi, a kako će
tek biti u sljedećim mjesecima, možete si misliti.
Slabašnim glasom koji u trenutcima nervoze prelazi u
falset, Josipović navodno obavještava Radmana i
družinu iz Informbiroa s kojim se emisijama slaže a
koje treba ukinuti jer imaju nešto protiv njega.
Tako je navodno sugerirao da se ukine "Pola ure
kulture", nakon što je ta emisija u
kulturno-političkom (ha!) smislu naglo procvala i
prikazivala neke čudne ljude koji se zove Šola,
Slobodan Prosperov Novak koji se donekle vratio
korijenima i Banac koji je bio svakakav ali komuniste
ne trpi, što jest - jest, niti recidive. Navodno je
razgovor putem crvenoga telefona trajao pola ure.
(Opazili ste kako sve češće pišem riječ n a v o d n o,
jer se Kazneni sud u zadnje vrijeme okomio na mene
poradi opet uvedenog verbalnog delikta, a novaca baš i
nemam. S tim u svezi, došao sam na ideju da se osnuje
Idiotski fond za financiranje obrane u slučajevima
poput mojega.)
Lump sum
Mreža radi, panično i nervozno, ali radi. Josipović
želi drugi mandat u kojemu će učiniti sve o čemu je
razmišljao pet godina i od silnoga duhovnog napora u
cijelom tom razdoblju nije uspijevao ništa poduzeti.
Na sve strane povlači medije za rukave, pune su ga
televizijske i radijske emisije, a kada čovjek uspije
prenoćiti bez Josipovića, onda ga već ujutro čeka
novinski intervju - danas (ponedjeljak) tema je
obrazovanje. Nakon što je kulturno vijeće godinama
tvrdilo da je "Bologna" loše prepisana domaća zadaća i
propali projekt glede Hrvatske, nakon što smo
priređivali tribine na kojima su isto - izravno ili
neizravno - tvrdili stručnjaci, pa i rektori itd. -
sada je eto na kraju mandata Josipović izgovorio da
"Bologna nije dobra", da treba mijenjati sustav
visokoga školstva. Josipović nudi lump sum, te tako
uvodi još jednu stranu riječ da ne zaostane za
aktualnom Vladom. Sada će vjerojatno rimski
enciklopedisti poput Beškera tumačiti javnosti što bi
to trebalo značiti u obrazovanju (naime - jednokratna
uplata, osigurana svota itd.)
Ono što u svezi s tom riječi jedino za sada mogu
zaključiti jest da je Josipovićev mandat jednokratan i
upravo istječe. Riječ "lump" poznata je poznavateljima
marksizma u složenici "lumpenproletarijat" u čije se
redove protiv svoje volje svrstavaju bolonjski
prvostupnici koji se ne mogu nigdje zaposliti.
Hrast
Piše na stranicama meni inače bliskog
hrvatskosvjetskog portala da sam "utemeljitelj
zabludjelog Hrasta". Ne piše da sam i utemeljitelj
Hrvatske demokratske zajednice. To jest i u jednom i u
drugom slučaju - jedan od utemeljitelja.
Pridjev "zabludjeli" nije posve jasan. Hrast se
pojavio i razvijao u posebnim okolnostima, u godinama
kada se HDZ (vodstvo a ne članstvo) bio zaputio u
političko bludilo i putem izgubio jednu sitnicu koja
se zove ideologija, a uspio negdje zagubiti i
predsjednika Tuđmana. Tada sam ja, bez puno buke
napustio HDZ, utemeljio (s istaknutim intelektualcima)
Hrvatsko kulturno vijeće, a potom (s ljudima iz udruga
sklonih životu, djeci i obitelji) utemeljio političku
stranku Hrast, kojoj sam dao i ime. U proljetno
vrijeme ove, 2014. godine držao sam da je Hrast prvi
put zabludio kada se (i) protiv moje volje priklonio
Savezu za Hrvatsku, te sam se zahvalio na mjestu u
predsjedništvu i članstvu. Smatrao sam da je Hrastu
mjesto u koaliciji s Hrvatskom demokratskom zajednicom
koja se vratila izvorima i pokazuje da poštuje etičke
i nacionalne vrijednosti, dovoljno snažna da dovede do
preokreta na političkoj sceni i zauvijek otjera crvenu
klatež u deveti krug pakla anonimnosti.
Vratio sam se, dakle, proljetos u Hrvatsku
demokratsku zajednicu, lupio petama i rekao "Sve za
Hrvatsku". Ništa nisam tražio, nisam govorio o
zaslugama, nisam spominjao arheološku forenziku koja
bi došla do spoznaje da sam u dva dramatična navrata
bio u predsjedništvu HDZ-a. Na Hrast nisam zaboravio,
čekao sam da se istopi tanka većina koja je bila
protiv koalicije s HDZ-om, što se i dogodilo. Prije
dva dana (pišem ovo u nedjelju), moja bivša bivša i
opet sadašnja (HDZ) i moja bivša stranka (Hrast)
sklopile su koalicijski sporazum. Ne mogu reći da
nisam zadovoljan. Čvrsto i dugo - dvije su ključne
riječi: treba imati, naime, čvrste živce i živjeti
dovoljno dugo. Posebno to vrijedi za Hrvatsku.
Vesna u Vukovaru
Drska velikosrpska provokatorica Vesna Teršelič
svratila je nigdje drugdje do u Vukovar, ali ne u
pratnji Save Štrpca koji se ipak ne usudi preko
Dunava. Kako mi priča jedan dični Vukovarac kojega sam
sreo u zagrebačkoj Ilici gdje se našao nekim
strukovnim poslom, Vukovarci su ismijali Teršeličku na
način vrlo inteligentan pa je odjurila iz Vukovara kao
pokisla kokoš. Bilo bi dobro da se nije zaustavila sve
do slovenske granice, te i preko nje. Ali zašto bi
otišla u Sloveniju, kada joj Hrvatska daje milijune i
milijune - da bi radila protiv Hrvatske? Dašto,
srbijanska joj je granica bila bliža, pa što nije tamo
odjurila da se požali gazdama?
Bandićeva izvrsnost
U povodu otvaranja arhitektonskoga rugla od zgrade
Muzičke akademije, zagrebački je gradonačenik dao do
znanja da se bavi mišlju o promjeni rugla od naziva
trga. Predlaže da se trg zove Trg umjetničke
izvrsnosti. Ma, izvrsno. Trg se po općem mišljenju
treba zvati Kazališnim trgom, no ni Bandićevo
razmišljanje nije posve deplasirano, samo je loše
sročeno. Naime, na obodu trga nalaze se Muzej za
umjetnost i obrt, Škola primijenjene umjetnosti,
Glazbena akademija, na sjeveru Sveučilište , na istoku
Školski muzej, a usred trga HNK. Znači, nazivi Trg
hrvatske umjetnosti ili Trg hrvatske umjetnosti i
znanosti - ne bi bila loša rješenja. Uostalom, ima li
lošijeg naziva od sadašnjeg?
Piše: Hrvoje Hitrec, www.hkv.hr
|
