Ima ih, ali većinom šute, ne žele se eksponirati. Čudna
psihoza bezrazložnog straha još uvijek vlada ovim
društvom. Mogu ju objasniti samo totalitarnim naslijeđem
jer je strah naučeni refleks.To je posljedica
totalitarizma, naučeni refleks koji se prenosi iz
generacije na generaciju. Pretvara nas u idiote jer se
zatvaramo u svoj svijet i puštamo drugima da nam kroje
sudbinu. Zato su jako dragocjeni glasovi ljudi koji se
javno oglašavaju i koji to rade dosljedno', kazao je
Raspudić, dodavši kako je i on zaslužan što je Zovko
ušao u žrvanj pisanja i čije kolumne s nestrpljenjem
čeka svaki tjedan.
Umjesto da nam pamet sole neobrazovani i
nekompetentni ljudi, neka kolumne barem pišu oni koji
će nam je barem akademski soliti, dodao je Raspudić
naglašavajući kako je situacija danas toliko loša da
se intelektualci trebaju javno oglašavati u sve većem
broju, upozoravajući na apsurde društva u kojem
živimo. Tako je izdvojio dio teksta iz kolumne 'Etičar
iza rešetaka', što se odnosi na Ivana Čehoka koji je
autor triju gimnazijskih knjiga iz etike, a nalazi se
iza rešetaka. To je ta crna moralna rupa, kazao je, u
kojoj mi živimo, oni najnemoralniji propovijedaju nam
o moralu i o tomu će nam učiniti djecu u školama.
Glumica Anja Šovagović-Despot pročitala je ulomke iz
Zovkove knjige sabranih kolumni ističući kako je
njegovu knjigu čitala naglas, smijala se, brinula se
zbog izravnosti, svađala s pojedinim akterima i
autorom te poželjela da je barem dio toga i sama
napisala jer joj se činilo kako su to njezine riječi,
da bi isto to napisala kada bi imala umješnosti i
Zovkove drskosti i sigurnosti u svoj stav.
Glumica nije krila oduševljenje i buru emocija zbog
knjige koja govori o moralu, politici i kulturi,
označivši ih trima vrijednostima koje Hrvatskoj bolnoj
nedostaju. 'Uživala sam u kolumnama koje brutalno,
direktno pucaju u srž stvari, kojima dominira ubojita
istinitost, u kojima okrutnost argumenata i
mnogobrojnih citata slavnih i neslavnih filozofa obara
s nogu', kazala je Šovagović-Despot, pročitavši
kolumnu u kojoj je Jure Zovko pisao o glumačkoj
skupini na Brijunima, a u kojoj se spominje i ona kao
Karamarkova ministrica u HDZ-ovoj vladi iz sjene.
Autor Jure Zovko pročitao je kolumnu koju je
posvetio svom velikom prijatelju prof. dr. Nikoli
Skledaru pa je tako otkrio kako je njegov prijatelj
imao hrabrosti na sarajevskom skupu nakon izbora
bivšeg pape Benedikta XVI. kazati 'da smo mi katolici
nakon dugo vremena dobili za papu velikoga teologa'.
'U svojim kolumnama uvijek nastojim dati sud o
vremenu u kojem živimo, ali moram reći da to nije
lako. Dok sam pisao, živio sam u uvjerenju da nas
jedino ironija može spasiti. Danas sam sve više
uvjeren da nema ironije i treba to izdržati. Uvijek
ima tema o kojima ne možemo šutjeti, naša je
odgovornost da kao filozofi kažemo što mislimo',
naglasio je Zovko važnost javne intelektualne riječi,
dodavši kako će pisati kolumne sve dok god mu to bude
predstavljalo zadovoljstvo.
Anja Šovagović - Despot proslavljena hrvatska
glumica: Dotakli smo samo dno, ali nadu bude glasovi
darovitih intelektualaca
Mislim da bi najvažnije bilo da svatko u svom segmentu
posla radi onako kako mu nalaže savjest, to je prva
stuba. To pitanje savjesti je fundamentalno, važno, a
sve više ga preskačemo. Čini mi se da bi se trebali
vratiti upravo tome. Onda uz savjest ide iskrenost,
istina, i neki kriteriji i stav pa tek onda zajedno sa
svim tim čovjek dobije snagu za koju misli da ju nema
ili ju nikada ne će imati. Čini mi se da, bez obzira
što znamo ili volimo reći da intelektualci šute ili se
boje, ovakvi događaji kao što je promocija Zovkove
knjige, pokazuju da nije sve tako crno.
Dakle postoje vrhunski intelektualci koji rade
točno, savjesno i talentirano i čiji glas se čuje.
Naučila sam s godinama da čovjek treba biti strpljiv,
da istinu uvijek treba govoriti, ali ju nikada ne
treba dokazivati. To je ono što će jednoga dana ionako
izaći na vidjelo. S obzirom da ipak ima ljudi koji su
talentirani i javno se usude govoriti, onda bi trebalo
biti i svjetlije budućnosti.
Čini mi se da je situacija dotaklo dno i da bi ona
trebala barem proizvesti kreativnost čupanja iz samog
dna. U krizama se rađaju pozitivne stvari pa bi se ona
kritična masa, ako već nije, uskoro trebala probuditi.
dr. Jure Zovko, prof. filozofije, Na žalost, u
najvećoj smo recesiji duha od mlađeg kamenog doba, a
ja govorim zato što svi šute!
Pišem kolumne jer sam nezadovoljan situacijom. Držim
da bismo trebali živjeti u najvišem stadiju slobode
jer demokratski biramo vlast koja bi trebala biti
najbolja, određujemo zakone koji bi trebali biti
najbolji, ali na žalost, u najvećoj smo recesiji duha
od mlađeg kamenog doba.
Ne znam zašto intelektualci šute, rijetki su oni
koji su se javno odlučili nešto reći. Javio sam se jer
smatram da je to moja moralna obveza, ne mogu na sve
stvari šutjeti, ne mogu dopustiti kulturocid i
zatiranje humanističkih društvenih znanosti jer je to
ono što određuje jednu naciju, to je ono čemu
pripadamo, to je naše bogatstvo i snaga za budućnost.
Upravo zbog toga pišem kolumne, želim probuditi
svijest, osjećaj za boljom situacijom, boljim
vremenima koja će sigurno doći.
Jer koliko god nas gospodarska kriza pogađala,
mislim da nas još više pogađa recesija duha, da je
obezvrijeđeno sve što je plemenito u našoj kulturi i
tradiciji kojoj pripadamo. Sindrom hrvatske šutnje
vlada i dalje i baš zbog toga što svi šute, ja
govorim. U svojim kolumnama nastojim upozoriti ljude
da je stanje zabrinjavajuće jer mnogo ljudi to ne
prepoznaje. Situacija je sve gora, svakome je jasno,
samo što nas političari i njihove marionete u medijima
pokušavaju uvjeriti da je bolje. Ne vidim u čemu je
bolje jer svaki dan osjećam taj segment pogoršavanja,
stvari se srozavaju, a ne bi smjele.
Dr. Nino Raspudić, sveučilišni profesor, kolumnist,
analitičar: Imamo vrlo primitivnu, zapuštenu političku
javnost
Ono što detektiram kao problem jest da se premalo
ljudi iz sveučilišnog, akademskog miljea oglašava u
javnosti. Mislim da je to obveza intelektualaca, ne
samo na užim područjima o kojima znaju više nego i po
pitanju općih tema. Imamo vrlo primitivnu, zapuštenu
političku javnost. Rezultat je to dijelom i činjenice
što prostor okupiraju ljudi koji su tome nedorasli
intelektualno i moralno, a drugim dijelom je to
krivica i ljudi iz akademske zajednice koji su
zatvoreni u svoje bjelokosne kule i ne oglašavaju se u
javnosti jer su obzirni, ne bi se nikomu zamjerili,
ugrozili karijeru, da ih se možda ne bi pogrešno
shvatilo itd.
Nedostaje nam demokratske kulture i tradicije i
upravo zato su dragocjeni primjeri poput Jure Zovka
koji pišu o društvenim i političkim problemima koji
ljude najviše žuljaju. Takvi ljudi ne rade na banalnoj
razni gdje ostaju samo na kronici nego pokušavaju
stvari produbiti u širem kulturološkom i filozofskom
smislu. Situacija se donekle promijenila. S jedne
strane, zahvaljujući internetu, proširio se medijski
doseg pa će se tako dobar tekst munjevito širiti. Ako
pogodite pravu stvar, distribucija nije problem.
U tom smislu sam optimist, da će, dakle, lakša
dostupnost, prije svega interneta kao medija,
potaknuti i duge koji imaju što reći, a do sada su se
slabo oglašavali, da se i oni izraze. Ono što
detektiram kao problem jest stanje u medijima, gdje
ljudi ostaju bez posla, i bojim se da je velika većina
novinara egzistencijalno ugrožena i na taj način
ucijenjena da provodi, i tamo gdje nema cenzure, neku
vrstu autocenzuru. Na žalost, čini mi se da jedini
ljudi koji zaista slobodno mogu pisati jesu oni kojima
to nije struka, koji pišu iz entuzijazma.
Mislim da ih se dijelom zbog toga shvaća ozbiljnije,
ali ne želim pritom ovdje diskreditirati novinare.
Ljudi kojima pisanje nije primaran posao imaju dodatno
težinu upravo zato što ne ovise o tomu hoće li pisati
ovako ili onako. Kad pišem, ne mislim da sam sto posto
u pravu, ali ono što mogu jamčiti javnosti jest da to
pišem po svom nahođenju i kada nisam u pravu, a nisam
zato što sam u zabludi. Nastojim prihvatiti
protuargumente ako ih ima i korigirati stav. Ne možete
vi moralizirati, soliti ljudima pamet i govoriti
jedno, a u praksi postupati drukčije. Jasno je da
takvim ljudima nitko ne vjeruje i da nemaju težinu u
javnosti.
Piše Andrea
Černivec, Hrvatski tjednik
22.03.2013.
www.hkz-kkv.ch
|