Sredinom kolovoza u Hrvatskoj

Stara je moja teza da se čovjek ne smije maknuti iz Hrvatske ni tjedan dana, jer ako se makne i negdje bludi bez obavijesti iz domovine - štošta ne razumije, odnosno promaknu mu događaji, pojave, izjave i komentari koji su meso, kruh i sol hrvatske današnjice u šapama politike, to jest žalosne inačice te plemenite vještine. Kako je tek Hrvatima koji godinama, desetljećima ili gotovo cijeli život žive izvan Hrvatske i koji se upuste u pustolovinu povratka te dugo sjede na klupi uz more i čitaju novine a onda dugo gledaju prema pučini i pitaju se je li to doista ta Hrvatska o kojoj su sanjali radeći naporno za blagostanje tuđe neke zemlje i tko su ti ljudi koji danas upravljaju hrvatskom državom.

Prekinuta šutnja

Osim Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća i još ponekih, te osim nekih malotiražnih novina, o Srbima se nije pisalo na način na koji je trebalo, a posebno ne o Pupovčevim Srbima. Ni kada su srpske "Novosti" to jest novovjeki "Srbobran" ismijavale hrvatske vrjednote uključujući i Domovinski rat, ni kada je bilo očito da se te novine financiraju ne samo iz hrvatskoga proračuna nego i iz srbijanske blagajne, ispod žita, ni kada je Pupovac priređivao četničku proslavu u Srbu (uz nazočnost Josipovića) niti kada je dotični zastupao zajednicu srpskih općina u istočnoj Hrvatskoj, ni kada je njegova stranka postala ustavnom kategorijom, što je jedna od većih opačina bivšeg (nadajmo se) HDZ-a.

O Srbima (i izvan SDSS-a) nije se u "službenom" tisku uopće ništa smjelo napisati, pa ni to da su Srbi. Kada sam u vrijeme nastupa nove vlasti zahtijevao da se u životopisima političara navede i njihova narodnost - šutnja je postala još značajnijom. Jer bilo je očito da srpska manjina preuzima dobar dio vlasti u Hrvatskoj ne pod egidom srpstva, ni pod egidom "političkih Hrvata" nego pod egidom infantilne šutnje o svojoj pripadnosti što je bio znak dubokoga prijezira prema Hrvatima i Hrvatskoj. Hajmo se praviti blesavima, poručili su, jer imamo posla s još blesavijima, a mnoga su prezimena i naša i njihova. Ljudi ionako lako zaboravljaju, ima tu sve više i mlađih koji ništa ne znaju, pa nitko ne će postaviti pitanje kako je to zaboga moguće da u zemlji Hrvata dobar dio ministarstava vode Srbi, a ako slučajno nisu ministri - oko njih je buljuk srpskih doministara i službenika u važnim dijelovima resora.

Znači li to, zaključio bi stranac, da su Hrvati nesposobni idioti koji se ne smiju baviti javnim poslovima te ih prepuštaju Srbima. Potonji čine ne baš znatan postotak, ali su očito mudriji, pametniji, inteligentniji i znaju "voditi politiku". Drugog objašnjenja nema. Možda ipak ima, zamislio bi se stranac, možda su ti Srbi tim Hrvatima u povijesti učinili velike usluge. Ne, rekao bi doznajući činjenice, nije to. Čini se čak da su ih Srbi maltretirali u obje Jugoslavije, štoviše ubijali, a vrlo ih otvoreno masakrirali i nedavno, u vrijeme toga Domovinskog rata koji je po svemu sudeći bio unutarnja a ne samo vanjska srpska agresija na Hrvatsku. Nisu svi Srbi? Nisu, dio je čekao rasplet u vrlo uzbuđenom stanju. Jesu li ti koji nisu ikada masovno prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv razaranja hrvatskih gradova i sela, ubijanja djece itd? Nisu.

Totalitarni refleks

Velim, o Srbima se pisalo samo krajnje obzirno i afirmativno, upravo dražesno. Ako je slučajno koji nagrabusio zbog ratnoga zločina omaškom inače benevolentnog hrvatskog pravosuđa, plasirala se ta vijest skromno i brzo zaboravila. No ako se radilo o romansi između Hrvatice i Srbina, trošilo se papira u količini omanje šume. Svaki i najmanji znak novoga bratstva i jedinstva kovan je u zvijezde. Srbi su tu ljubav koristili na pragmatičan način. Isprva im je bilo malo čudno, bili su nepovjerljivi, a onda im je sinulo da imaju posla s bedacima pa su se opustili i tražili još. I još. Svoj tisak, svoju banku, svoju zametenu konstitutivnost, svoj teritorij koji će kao i uvijek započeti oblikovanjem "srpskih kotara" iliti zajednica općina, a ti će se u pogodnom trenutku spajati dok se ne spoje u lijep komad zemlje na tlu Hrvatske.

Tako bi to išlo s Pupovcem koji nije oružani četnik pa ni prononsirani četnik nego samo simpatizer četnika i realpolitičar s velikim iskustvom u ophođenju s hrvatskim političarima, svjedok njihovih slabosti i sklonosti izdaji. Tako bi išlo, kažem, da one Pupovčeve novine nisu nagazile zampovsku dimenziju I. Josipovića, te je pijanist počeo lupati šakom po klaviru i zapomagati kao da ga kolju. Premda je politički gledano nakon Dana pobjede bilo jasno što se sprema, zampovski desert iz tanjura moguće korupcije pretvorio je čarku u rat. I gle čuda - odjednom je "nezavisni" tisak koji izlazi u Hrvatskoj počeo pisati o Pupovcu kao remetilačkom faktoru, postao je sumnjiv, profesora se kriminalizira, itd. Kada je Portal HKV-a odavno pisao isto (bez kriminaliziranja, ali s porukom da se vidi što je tu na stvari) "nezavisni tisak" se pravio slijepim,a u podtekstu te igre bila je uvijek spremna objeda da to desničari koji mrze Srbe opet nešto podvaljuju...Sada je "nezavisni tisak" dobio zeleno svjetlo a s tim svjetlom ide i tama u obliku DORH-a pa bi nesretni profesor Pupovac mogao i stradati zbog financija.

Novi čovjek Đakula

I dalje smo na terenu Srba koji priznaju da su Srbi i tako se ponašaju. Tomu dijelu Srba koji nikako ne podnosi da ih se naziva manjinom nego "srpskom zajednicom u Hrvatskoj" ili najbolje Srbima u Hrvatskoj kao u komunističkom razdoblju - potreban je sada novi vođa. Josipović ga je pronašao u Đakuli i naziva ga novim čovjekom, premda se radi o starom četniku. No, Đakula ne će postavljati pitanja o Zampu jer ni ne zna o čemu se tu radi. Sa svojom četničkom prošlosti nema problema jer će "nezavisni tisak" u kratko vrijeme napisati nov životopis po uputama s Pantovčaka, a ta se biografija već počela kreirati u Josipovićevu intervjuu "Večernjem" gdje I.J. kaže da je "Đakula prilično rano shvatio da pobuna nema smisla i odigrao važnu ulogu u procesu mirenja".

Eto novoga primjera prijezira prema Hrvatima i njihovoj pameti (obaviještenosti). Đakula je bio vođa srpskih terorista od početka do kraja srpske agresije na Hrvatsku i trebao bi biti - da je Hrvatska zemlja zakona - još danas u zatvoru. Ako je onaj dan kada je počela operacija "Bljesak" ili dan poslije upravo taj dan kada je Đakula shvatio da pobuna nema smisla, onda je doista preglupo govoriti o tome da je "prilično rano shvatio". O svemu će najbolje posvjedočiti dr. Ivica Kostović koji je s glavom u torbi, okružen četnicima, pregovarao s Đakulom o predaji opkoljenih srpskih odreda.

Pa kako to s Đakulom, ako je on "odavno shvatio"? Dr. Kostović je sada ravnatelj Centra za mozak i vjerojatno bi mogao stručno analizirati mozgove koji danas unaprjeđuju Đakulu u "važnog čovjeka u procesu mirenja" (osim ako riječ pomirba i riječ mirenje nisu različite - politička premišljanja uvijek imaju jezičnu analogiju, pa se i hrvatski jezik političkim diktatom opet usmjerava prema srpskom , odnosno prema hrvatskim riječima koje Srbima ne zvuče "ustaški" premda su stare stoljećima.)

Srbi koji nisu ni Pupovčevi ni Đakulini

Ima ih podosta. Za razliku od Pupovčevih i sada Đakulinih oni nisu sretni da ih se naziva Srbima. No, ni njima kao ni deklariranim manjincima nije dovoljan zakon o nacionalnim manjinama. Deklariranima nije jer žele da opet bude kako je bilo, a nedeklariranima da ostvare ono što je bilo drugim načinom - mimo toga zakona koji ima izrazito visoke standarde ali im je svejedno preuzak. Tim drugima spas je hrvatska ljevica koja se nije uspjela osloboditi straha od hrvatstva te joj je vlastiti narod opasan i odiozan. Ne radi se samo o tome da su ljevičari ovoga naraštaja poslušni sinovi svojih otaca i da svoju svijest nisu uspjeli samostalno izgraditi, nego o tome da su odgojem naslijedili onaj sindrom političkoga podaništva koji je hrvatsku ljevicu učinio marionetom jugoslavenske, dotično velikosprske ideje koju ljevica prepoznaje i od koje se uplaši tek kada joj četnički koljač uđe u dvorište. Čim izađe, osjećaji se bude i sve bude kao prije. Eto to je taj mozak koji zahtijeva medicinske analize, a ja nisam stručan. Eto zato oni ne mogu funkcionirati bez Srba, a Srbi dobro znaju s kim imaju posla i lako se nametnu - i lijevim strankama i vlasti koju one formiraju. I Hrvatskoj uopće. Otud radosni poklič pijanista s Pantovčaka "Pogledajte, nikada nije bilo više Srba u hrvatskoj Vladi!" Ljudi koji to do sada nisu zamijetili, najednom su otvorili oči i rekli: "Ma zbilja, kako smo mi sretni!"

Da ne bude krivo shvaćen, Josipović odmah dodaje da nisu oni tamo zato što su Srbi , kao što ni drugi nisu tamo jer su Hrvati. Redoslijed je jasan: Srbi su oni prvi, a Hrvati oni drugi - da budem i ja pakostan. Bez pakosti: I.J. hoće reći da su Srbi ondje ne zato što su Srbi nego zato što s sposobniji od nekih Hrvata koji bi konkurirali za mjesto u Vladi. Dakle, neprovjerene i neprovjerljive tvrdnje jer se na ministarsko mjesto ne dolazi natječajem, a ako se na neko dolazi natječajem - i opet ide kao što praksa pokazuje. Da postoji samostalno Ministarstvo energetike, pa da na to mjesto dođe Nikola Tesla - nitko ne bi ni riječ rekao. A što čini, što je učinila i što će učiniti ova Vlada tako gusto proviđena genijalnim Srbima? Ništa.

Otkako je na vlasti, zemlja tone brzinom kojom je letjelica dosegla Mars, država je u rasulu, narod očajan, ministri ne poznaju resor i nemaju nikakva znanja o struci, predsjednik Vlade je očito ograničen, nema novaca, nema lijekova, nema vizija, nema ideja osim jedne - kako građanima koji su štedjeli i nešto stekli u životu oduzeti ono što imaju da bi država (odnosno njezini plaćeni službenici) mogla donekle funkcionirati. Nakon rasprodaje državne (narodne) imovine sada smo usred rasprodaje privatne imovine građana koja se ne svodi više samo na zlatninu i srebrninu nego i doslovce na krov nad glavom, čemu služe ovrhe ali i najavljivani porez na imovinu koji će užasnute građane natjerati da budzašto prodaju nekretnine. Komu? Pa strancima uglavnom, onima čije će se ekonomije ubrzo oporaviti, dok će VPS ( Vlada proviđena Srbima) i dalje srozavati Hrvatsku do statusa "balkanskoga bolesnika". Taj status otvara razne, privlačne mogućnosti fuzija s ostalim bolesnicima u ovom dijelu svijeta, što pokliču "Nikada nije bilo više Srba u hrvatskoj Vladi" daje dodatnu dimenziju.

U zaključku ovoga dijela kolumne (ili kako se već zove): ovu srpskohrvatsku Vladu treba otpraviti u povijest na izvanrednim izborima najkasnije u proljeće 2013. Prekasno? Možda. Znači i prije. Dogovoreno.

Odjeci Velike Gospe

Otputovao sam bio uoči blagdana Velike Gospe, još na vrijeme da pročitam sjajan razgovor s biskupom Bogovićem koji je bio i ostao politički čovjek a ne samo crkveni velikodostojnik, nadmoćan homunkulima koji se u ovo vrijeme predstavljaju kao političari ili štoviše državnici. Duboko povezan s narodom, svjestan povijesti, čovjek koji zna kako se treba držati država i kako se drži država. Teze iz njegova intervjua potpisujem u cijelosti, odnosno barem 98 posto.

Što su na samu Gospu govorili ostali biskupi, saznao sam tek naknadno - više iz napisa raznih kolumnista nego iz njihovih riječi koje gotovo nikada nisu tiskane u cijelosti pa se čovjek mora osloniti na citate nesklonih komentatora. I to je ostatak navike iz komunističkih vremena. A što su kazali biskupi? Ono što uvijek govore, uz ono na što ih navode aktualije a one su nedvojbene: ova se vlast ponaša kao barbarska družba koja je upala u kršćansku zemlju, bezbožna i arogantna, neosjetljiva na vrijednosti koje poštuje narod zemlje u koju je provalila. I što će vjerski vođe te zemlje nego ustati na noge i vikati s krovova? Nego, jadni kolumnisti u vlasti Ideološke komisije moraju hoćeš-ne ćeš slijediti upute komisionara i nešto opako napisati o blagdanu Velike Gospe, ispričavajući se u početnim rečenicama što to čine. Samo što se ne udaraju u prsa. Mea culpa, mea culpa, ali moram. Tako im je rečeno da prigovore HTV- u što je "svih 15 minuta 15. kolovoza posvetio Velikoj Gospi", te je to znak da se na HTV-u usprkos velikim smjenama ništa nije dogodilo ( fenomen Butković). Ostavimo po strani činjenicu da Dnevnik traje pola sata a ne petnaest minuta pa je nejasno kako je to svih 15 minuta posvetio Gospi, ali da je i dvadeset - što onda? Pa Velika Gospa je. No bezbožnicima smeta i petnaest te (neizravno ali razvidno) traže smjenu onih koji su na HTV-u dopustili tako blasfemičnu minutažu. Može se dogoditi da tek instalirani budu likvidirani jer su se rečenim činom ogriješili o službenu politiku ateizacije nacije. To više, kako reče drugi kolumnist, što se radi o blagdanu koji ne slave pravoslavni pa nemaju prigodu za kontru u barem sedmominutnoj reportaži.

Najviše se pera obrušilo na biskupa Vladu Košića. Da mogu, vlasti bi se s njim obračunale kao s njegovim dalekim predšasnikom Kvirinom. Sisački je biskup rekao ono što i narod misli o ovoj vlasti. Rečeno možda ponešto neumjesnom usporedbom: ako vas kazalište ne zanima ili ga štoviše mrzite, nemojte ići u kazalište. To smo oduvijek govorili idiotima koji u gledalištu glasno šmrcaju, komentiraju, smiju se na krivim mjestima, jedu koštice iz šuškavih vrećica ili štoviše hračkaju po ljudima ispred sebe (Gogolj).

No, da zaokružim priču: pet dana poslije Bogovićeva intervjua pojavila se u tom istom "Večernjem" rubrika mlađahne kolumnistice s literarnim pretenzijama koja se očito pokušava ugurati u suvremene tendencije pa je pristala na tešku zadaću: ocrniti biskupa Bogovića u očima naroda, što je nemoguća misija. Zato se u očaju hvatala raznih predmeta, od pepeljara do Caritasa, sve nešto tanko i nategnuto ali prpošno napisano ne bi li se formom prekrila praznina sadržaja. Jedino u čemu se slažemo jesu onih dva posto Bogovićeva intervjua koji su i meni zapeli za oko, kada naime govori o odnosu konobarica i politike, odnosno zašto piljarice i konobarice ne mogu voditi politiku. Poznajem nešto konobarica a i jednu piljaricu koje bi mogle sutra preuzeti neko ministarstvo, vjerojatno s boljim rezultatima od sadašnjih ministara. Što i nije teško. Samo sjedneš, pozoveš tajnicu i veliš joj da skuha kavu, a ako kakav novinar nazove i pita te ( recimo da si ministar okoliša) što se to događa u Kopačkom ritu, izdereš se na njega i kažeš "Kako bih ja, dovraga, mogao znati što se događa u Kopačkom ritu". Onda popiješ kavu i misliš što ćeš dovraga raditi do četiri popodne, dugo je to i glupo. Ili da si Hajdaš pa ti oni iznad tebe vele - nema mosta, ti kažeš nema mosta, a sutra ti vele da ima mosta pa kažeš ima mosta, prekosutra vele...

No da zaokružim i tu priču s biskupom Bogovićem: negdje u srpnju pisao je kolumnist J. Pavičić o Kusturici i njegovoj gradnji, a kako po starom sustavu ravnoteže uvijek treba usput dati i neki hrvatski primjer, J.P. je naveo Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini premda sam mu prije nekoliko godina sve objasnio te je trebao zauvijek zašutjeti o toj temi. Ali eto, tvrdo je to na ušima, što ćemo.

Vrlo kratko oko jezika

Kao što je poznato onima kojima je poznato, kada se radi o hrvatskome jeziku i o hrvatskoj državi postajem nervozan. Nisam bio posve nervozan nakon napisa Denisa Derka jer čovjek vrlo dobro piše o histeričnom ispadu nekoga tipa koji se uključio u valove Hrvatskoga radija i s puno mržnje govorio o kajkavskom narječju. Ponešto nervozan postao sam vidjevši da kolumnist kajkavski naziva - jezikom, a u sljedećim rečenicama govori i o "drugim hrvatskim jezicima". Premda u zaključku teksta govori o nerazumnosti onih koji se ponašaju "kao da proces nastajanja jednog hrvatskog naroda i jednog hrvatskog jezika ne samo da nije dovršen nego kao da nije ni započeo", Derk ne razumije da je i sam upao u zamku neznanstvenoga raspredanja o hrvatskome jeziku jer (da ponovim tisućiti put ) postoji samo jedan i po dijalekatskoj raznolikosti jedinstven hrvatski jezik, s tri narječja i brojnim govorima. Ne postoji više hrvatskih jezika. Samo jedan. Kajkavsko narječje je narječje hrvatskoga jezika. Kolokvijalno ga možemo zvati jezikom i mnogi to čine, ali ozbiljan znanstvenik i ozbiljan novinar ne čine. Uz to, nikada nije postojao "proces stvaranja jednoga hrvatskog jezika" jer nije bilo potrebe, budući da su Hrvati oduvijek govorili hrvatski i to je bio ( i ostao) njihov jezik. Hrvatski jezik. Ako je autor mislio na proces stvaranja suvremenoga "hrvatskog književnog jezika" odnosno standardnog ," kulturnog" hrvatskoga jezika, onda je to trebao i napisati. A jezikoslovne analize pokazuju da je od samih početaka pisane riječi u Hrvata bilo pregršt južno-sjevernih dodira i prepleta koji su s vremenom omogućili stvaranje jednoga, standardnog hrvatskog jezika, u čemu su sudjelovala sva narječja.

Isto je tako s tvrdnjom o "procesu nastajanja jednoga hrvatskog naroda". I taj proces nije bio potreban jer hrvatski narod postoji tisućama godina pa nije trebao "nastajati" u neko novije vrijeme. Ako je autor mislio na oblikovanje moderne hrvatske nacije , trebao je to napisati.

U svemu ostalom se s autorom slažem. Naravno da "Gruntovčane" ne treba titlovati, ali je vrag u tomu što ova vlast teško razumije kajkavsko narječje, pa bi zbog Jovanovića, Milanovića i trojice Ostojića ipak trebalo razmisliti...

Hrvoje Hitrec

portal hkv.hr