Tko je bila stvarna Veronika?
Priča o njoj fantastičnija je od legende koja je vremenom od njezinog života nastala, i njezino postojanje izravno je utjecalo na početak agresivnog progona vještica na ovim prostorima. U rasponu od samo nekoliko godina Veronika je postala povijesni akter drame koja je pokrenula brojne događaje koji su definirali izgled budućnosti ovih prostora.
Bila je stvarna osoba koja je živjela početkom 15. stoljeća, u vrijeme kada su grofovi Celjski veliki, jaki i moćni. Herman II. Celjski na vrhuncu je moći. Godine 1396. u bitci kod Nikopolja spasio je život kralju Žigmundu Luksemburškom i pomogao da se spusti lađom od Dunava prema Carigradu i tako vrati u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Zahvalan, Žigmund mu 1397. daruje Varaždin, a 1399. godine i Zagorsku županiju. Obitelj Celjski tako na mala vrata ulazi u krug hrvatske feudalne elite, pa tako i hrvatske povijesti gdje će ostaviti neizbrisiv trag.
Herman II. ima kćer Barbaru, i sina Fridriha. Barbarinu ruku daje kralju Žigmundu i ona uskoro ulazi u svoju legendu i postaje crna kraljica, strah i trepet naroda ovih prostora. Fridrih je pak, suprug Elizabete Frankopan iz kuće Modruš i čini se kako je Herman II. dobro postavio budućnost svoje obitelji. Utjecaj, moć, teritorij i bogatstvo bilo je u rukama jedne obitelji.
Sve do sudbonosnog trenutka kada Fridrih obilazeći svoje posjede upoznaje Veroniku. Rađa se strastvena ljubav. Povijesni izvori na koje se ova priča naslanja, između ostalog, temelje se na Celjskoj kronici u kojoj obiteljski pisar ili redovnik detaljno bilježi događaje vezane uz obitelj u periodu od 1341. do 1456. godine. Kronike spominju kako Fridrih nije bio u najboljim odnosima s Elizabetom, te kako je često izbivao i obilazio svoje posjede, te kako je imao brojne ljubavnice.
Veronika se tako prvi puta spominje u kontekstu smrti Elizabete Frankopan koja 1422. godine umire pri porodu u Krapini. Kronike bilježe kako se odmah po njezinoj smrti počelo govorkati kako ju je ubio sam Fridrih kako bi mogao oženiti Veroniku. Veronika je opisana kao plemkinja nižeg roda, vjerojatno kćer nekog viteza koja je živjela kod Velikog Tabora, od kuda dolazi i drugi dio njezinog imena von Dessinitz, odnosno iz Desinića.
Ostavljajući sina kojeg ima s Elizabetom, Ulriha, Fridrih je prisiljen odreći se svih frankopanskih posjeda i bježi s Veronikom u Fridrihštajn u blizini Kočevja u južnoj Sloveniji. Godine 1424. zbog smrti supruge, na molbu kralja Žigmunda trebao mu je suditi danski kralj Erik VII., ali presuda nije bila donesena. Poslije vjenčanja s Veronikom, sumnje u ubojstvo Elizabete su se povećale i Herman II., po njih šalje odred vitezova. Kronike bilježe kako Fridrih u očaju traži zaštitu od samog kralja Žigmuda, no on umjesto da mu pomogne, pomaže njegovom ocu u privođenju.
Prvo hvataju Fridrika, a potom i Veroniku, te oboje završavaju u tamnici danas razrušenog starog grada Ojstrica gdje je za njihovo čuvanje zadužen vitez Jošto Soteški.
Kronike bilježe kako su ljubavnici razdvojeni. Fridriha odvode u Gornje Celje gdje je zatočen u kulu gdje ostaje četiri godine. Od tada se ta kula naziva Fridrihova kula. Veroniku i dalje drže u Ostojnici bez hrane i vode. Uskoro ju po nalogu samog Hermana II. odvode u Celje pod optužbama da je čarobnica, odnosno vještica koja je zavela njegovog sina. Ovdje treba naglasiti kako je u kontekstu vremena ovaj slučaj očito bio relativno poznat, te kako nije bilo moguće samo tako učiniti da Veronika “nestane” pa je zato optužena da je vještica.
Veronika je bila podvrgnuta sudskom procesu karakterističnom za vještice, koje je vjerojatno uključivalo i torturu. Sudili su joj u Celju, gdje je oslobođena optužbi. Legenda kaže kako je suđenje trajalo puna dva dana nakon kojeg Veroniku vraćaju u Ostojnicu gdje je po nalogu Hermana II. dva viteza utapaju u kadi i pokapaju u slovenskom mjestu Vransko. Točno vrijeme njezine smrti nije poznato, jer neki izvori navode 1425. godinu, a neki 1429. godinu.
Kad za ubojstvo saznaje Fridrih koji je u međuvremenu pušten iz tamnice, daje nalog da se njezino tijelo ekshumira i prebaci u Žički samostan (Žička kartuzija).
Njegov otac Herman II. nakon obiteljske tragedije, koja je po svemu sudeći razorila obitelj i njegove planove o širenju moći, nastavlja njegovati mržnju prema vješticama, do te mjere da u pismu iz 1432. godine koristi svoje bansko pravo kako bi naredio županu i plemićkim sucima Zagrebačke županije strog progon vještica. To pismo, postaje jedna od pravih podloga progona vještica koja vremenom prelazi pod sudsku vlast. Veronika je prešla u legendu koja živi i danas, dijelom zbog činjenice kako se vremenom počeo tvrdi da je ona nije zadavljena u Ostojnici, već u Velikom Taboru.
Tako je prilikom čišćenja dvora i njegove restauracije 1982. godine pronađena ženska lubanja za koju se smatralo da pripada nesretnoj Veroniki Desinić. Potom su tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova na kamenim dijelovima 2012. godine u dvorcu pronađena dva pramena kose. Riječ je o svjetlosmeđem i tamnosmeđem pramenu kose koji su poslani na analizu u institut Ruđer Bošković. Kako bismo saznali rezultate analiza kontaktirali smo muzej dvorca Veliki Tabor ne bi li saznali radi li se uistinu o Veronikinim ostacima. Prema riječima voditeljice dvorca, magistre povijesti Renate Dečman “Analiza koju su proveli znanstvenici instituta Ruđer Bošković pokazala je kako pramenovi kose datiraju od sredine 17. do početka 19. stoljeća te ne mogu pripadati Veroniki Desinićkoj budući da je ona živjela u prvoj polovini 15. stoljeća. Slična je situacija s lubanjom koja je pronađena u ostavi, a koja je također datirana na isto razdoblje.”
Legenda o Veroniki živi i danas, kako u Hrvatskoj tako i u susjednoj Sloveniji, jer u vrijeme kada je nastala, te države nisu ni postojale i danas je ona dio zajedničkog nasljeđa ovih prostora iz vremena kada je u rasponu od samo nekoliko godina rođeno nekoliko legendi.
© Blaga&misterije
Više na https://bit.ly/3dWs6r9
|
