Etnologija hrvatskog Božića
U vremenu između kraja studenoga do
polovice siječnja hrvatska etnologija bilježi niz
blagdana i uz njih vezanih običaja i vjerovanja; svi
zajedno čine cjelinu, s Božićem kao središnjim
vjerskim i tradicijskim blagdanom. Hrvatski božićni
običaji, uza sve odlike kršćanskog, odnosno katoličkog
proslavljanja tog velikog blagdana, sačuvali su i
sadržaje pretkršćanskoga podrijetla, usredotočene na
zimski solsticij i na početak nove godine. Isti ili
slični običaji negdje su vezani uz Badnjak i Božić, a
drugdje uz Novu godinu ili se iste pojedinosti
ponavljaju s obama blagdanima. Prepletanje božićnoga i
novogodišnjeg bilo je vidljivo u jeziku i običajima,
pa se Nova godina nazivala Mali Božić, a u čestitkama
i govornim, odnosno obrednim izrekama što se izriču na
Badnjak ili Božić spominje se mlado l/j/eto:
- Hvaljen Isus na ovo Mlado leto!
(Stupnik kraj Zagreba)
Osebujnost hrvatskoga Badnjaka,
odnosno Božića, prelijepe su božićne pjesme; jedna od
njih, Narodi/l/ nam se kralj nebeski, u pripjevu kaže:
"Na tom mladom l/j/etu, svega obilja..."
Božićne običaje karakterizira kićenje
zelenilom i drugim ukrasima, unošenje slame i priprema
božićnog stola, paljenje panja badnjaka, izricanje
čestitki i govornih formula za dobrobit i napredak
gospodarstva i ukućana te posjet božićnog čestitara.
Etnolozi drže da neki od njih pripadaju kultu predaka:
stavljanje svijeće na stol na Badnju večer (po svijeći
se gata o prirodu iduće godine, a po dimu kod njezina
gašenja o smrti ukućana); od nekih jela ponešto se
ostavlja na stolu nakon obroka; zatim prostiranje
slame, pa i paljenje badnjaka.
Panj badnjak, često tri panja ili
deblje grane, unose se u kuću uz osobit dijalog:
- Faljen Isus!
- Vazda Isus i Marija!
- Dobro vam došao Badnji dan i
porođenje Isusovo!
- I s tobom zajedno! (Dalmatinska
zagora)
Zapaljeni badnjak domaćin posipa žitom
ili na njega stavlja jelo i polijeva ga uljem i vinom
i uz to izgovara obredne izreke. Udara ga tako da
vrcaju iskre, što se tumači željom da se u idućoj
godini izazove toliko blagostanje koliko gusto iskre
lete. Ugarci i ostaci odnose se u polja i vrtove,
stavljaju u sjemensko žito, na pčelinjake i u torove,
s vjerovanjem u njihovu plodonosnu i zaštitnu moć.
Paljenje badnjaka dugo se opiralo kritici i pritiscima
zbog "poganstva", a zatim se postupno napustilo
prelaskom s otvorenog ognjišta na štednjak.
Na novogodišnjem karakteru božićnih
običaja i pokušaju da se magijskim postupcima utječe
na prirast i priplod u dolazećoj godini temelje se
tumačenja i drugih božićnih tradicija, kao što su
osobiti božićni hljebovi (ukrašeni likovima od
tijesta), zatim postavljanje na božićni stol posude s
raznim vrstama žitarica, sjemenaka i plodova te
kuhanje kaše od sličnih sastojaka. Ista se predodžba
navodno krije i u postupcima osobitoga čestitara koji
dolazi u kuću rano na Božić, mora biti muško, čvrsto
sjediti (da bi tako i kokoši sjedile na jajima), jesti
i piti te poticati vatru i žariti iskre s badnjaka, za
što sve bude nagrađen jelom, pićem, žitom.
Opće je poznato božićno kićenje doma
svježim grančicama različitoga bilja; ovisno o kraju,
bile su to grančice crnogorice, zimzelena, bršljana,
božikovine, javora, kadulje, rute, masline. Na
sjeverozapadu dugo se održalo kićenje zajedničke
prostorije zelenilom i drugim ukrasima. Obično su
kitili kut sobe gdje se nalaze slike svetaca i drugi
predmeti pučke pobožnosti ili su činili ukras
pričvršćen o stropnu gredu iznad stola, sastavljen od
grana crnogorice i zakićen jabukama, orasima, cvijećem
od raznobojnoga papira. Zelenilu se s vremenom
pridružilo ili ga istisnulo čitavo stablo jele ili
smreke - europsko božićno drvce preuzeto iz grada. I
kićenje zelenilom suzbijalo se kao pogansko i
nekršćansko.
Kao ukras, ali i kao svjedok davnih
magijskih i kultnih namjena, tu je i božićno žito,
posijano najčešće na Sv. Barbaru ili Sv. Luciju,
ukrašeno vrpcom, često upravo hrvatskom trobojnicom, a
negdje i s utaknutom svijećom. Svijeća i njezino
svjetlo također je jedan od znakova Badnjaka i Božića;
ako su tri (ili jedna trostruka), personificiraju
Sveto Trojstvo, a ako su dvije, onda se jedna pali za
žive, a druga za mrtve.
Badnja večer
Svečani trenuci počinju u predvečerje
Badnjaka. U krajevima i vremenima kad je paljenje
panja bilo živo bio je to najsvečaniji dio večeri. U
sjevernom dijelu Hrvatske to je trenutak kad pred
ukućane domaćin ili drugi muškarac donosi naramak
slame i sijena, upaljenu svijeću i osobit božićni
kruh. On pozdravlja i izriče dobre želje:
- Faljen budi Jezuš Kristuš! Na tom
mladom letu zdravi, veseli, kak jeni jeleni. Daj vam
Bog žerebič, telič, prasič, purič, racič, gosič,
picekov, mira i božega blagoslova. (Hlebine u
Podravini)
Negdje je morao sjesti na slamu, jesti
i piti ponuđeni kruh i vino te zajedno s ukućanima
oponašati kvocanje kokoši i pijukanje pilića, u želji
da utječu na njihovo množenje. Slama se rasprostirala
po čitavoj prostoriji, ili stavljala samo pod stol i
malo na stol; na njoj su djeca spavala te noći, a
ponekad i svi ukućani. Slijedi postavljanje božićnoga
stola, koje je počinjalo stavljanjem rukoveti slame i
sijena, i to unakrst. Zrnje žita također se na stol
stavljalo u znaku križa, a iznad toga stolnjak. Na
stolu je i osobit božićni kruh, posuda s raznim
vrstama žita, u nju ili u kruh utaknuta je svijeća ili
više njih, a na stolu ili pod njega stavljali su i
razno oruđe i pribor.
Večera na Badnjak uvijek je posna, ili barem
nemrsna, popraćena molitvom, u znaku pripreme za
odlazak na misu, polnoćnu ili ranu jutarnju. Nakon
povratka s mise prva je briga upućena domaćim
životinjama (s novijim tumačenjem da je Isus rođen u
njihovoj blizini); uz hranu blagu su upućeni i razni
magijski čini.
Na Badnjak ili Božić ujutro u kuću
dolazi čestitar, sjedne, a žene ga posipaju žitnim,
kukuruznim i lanenim sjemenom, da bi dobro rodilo. On
čestita ukućanima:
- Čestit vam bijo Badnjak, Adam i Eva!
Živi i zdravi i do godine bili!
Deca vam se rodila, krave telile,
kobile ždrebile, krmače prasile, čele puštale, njive
rodile, kvočke, guske, patke i pure legle, ko šta ve
iskre frcale! (Retkovci u Slavoniji)
I najsiromašniji su nastojali obilno
jesti na Božić. Gdje je to bilo moguće, neizostavno je
bilo pečenje na božićnom stolu, bravlje ili svinjsko,
odnosno purje; ono ne ukazuje samo na stvarno
bogatstvo božićnog stola, nego i određenu simboliku i
svojstva tih životinja, koja se dovode u vezu s
napretkom i plodnošću.
Darivanje ljudi odavno je vezano uz
božićno i novogodišnje vrijeme: kao starije -
darivanje obrednih čestitara - i novije - darivanje
djece - posebice za Sv. Nikolu i Sv. Luciju. O Božiću
su se skromno međusobno darivale djevojke i mladići,
kao znak sklonosti pa i ženidbenih namjera.
Nakon Božića skupine čestitara
obilazile su kuće, pjevajući pjesme i zauzvrat
dobivajući darove. Taj ophod, posebice njegove pjesme,
regionalno su vrlo različite; njihovi zapisi i još
živi oblici svjedoče o pripadnosti različitim
glazbenim tradicijama. Vrlo su poznate i još očuvane u
Dubrovniku i okolici.
U današnjoj Hrvatskoj Božić se slavi
javno i svečano, s poštivanjem vjerskih osjećaja
katolika i drugih kršćana. Božić je neradni dan,
službeni blagdan. Vjerskim obredima prisustvuju i
predstavnici vlasti bez obzira na njihov osobni stav
prema vjeri. Na javnim mjestima kite se borovi,
postavlja ukrasna rasvjeta i umjetne svijeće. Grade se
pozornice i organiziraju priredbe, održavaju se
božićni sajmovi, a ugostiteljska ponuda privlači
prolaznike na otvorenom i u montažnim objektima.
Kako se
danas Božić slavi u obiteljskom krugu, teško je
uopćeno govoriti. No sigurno je da mnogi kupuju i kite
borove, sami uzgoje ili kupe božićno žito, pale
svijeće. U prodavaonicama hrane pojavi se bakalar i
veća pakiranja mesa za pečenku, u ribarnicama je gužva
oko jeftinije ribe, a dobro se prodaje i ona skuplja.
Očigledno se i dalje preferira posna večera na Badnjak
i pečenka na Božić. Mnogi idu na polnoćku i na božićnu
misu, a o tome svjedoče i televizijski prijenosi.
Usprkos osiromašenju izmjenjuju se darovi koji se nude
sa svih strana, a osobito ih je teško uskratiti djeci.
U nas i u svijetu već se dugo upozorava na rastući
božićni konzumerizam i komercijalnu eksploataciju
Božića. Za rasprodaju svega i svačega zlorabe se i
likovi božićnih darovatelja: Sveti Nikola i Djed
Božić. Lik djeda s crvenom kapom ima svoju povijest i
sadašnjost, mijenjao je ime putujući kroz vrijeme i
prostor, pojavio se i u komunističkom Sovjetskom
Savezu kao Djed Mraz. U nas ga zovu i Djedom
Božićnjakom, ne znajući valjda da je božićnjak u nas
ime božićnoga kruha. Usprkos svemu taj nam je djedica
drag zbog njegove ljubavi za djecu i dobrote
darivanja, pa ga prihvaćamo, puštamo djecu da mu se
vesele i dok mogu u njega vjeruju. Crvena kapa i
ukrašena platnena čizmica simboli su i rekviziti
darivanja, sudionici bogate ponude prigodnih darova. O
svemu tome svi znamo iz osobnog iskustva, iz agresivne
reklame posredovanjem svih medija, reklamnih tiskovina
za koje su premali naši poštanski sandučići, iz poruka
koje stižu elektroničkom poštom.
Nevidljivi
Božić
Hoće li i na koji će način naš
suvremenik proslaviti Božić ovisi o njegovim vjerskim
osjećajima, obiteljskoj tradiciji i financijskim
mogućnostima. No nije uvijek bilo tako. Nakon Drugoga
svjetskog rata službena politika i ideologija učinile
su Božić nevidljivim. Božić je bio radni dan, njegovo
proslavljanje povuklo se u privatnost obiteljskog
doma, a dio vjernika udaljio se od crkve zbog straha
za egzistenciju.
Etnolozi su i u tom vremenu nastavili
istraživati božićne običaje polazeći od znanja kojima
raspolaže struka. Sudjelujući od 1970-ih u etnološkim
istraživanjima, moj prvi susret s božićnim običajima
na selu zbio se u Hrvatskom zagorju, a osobit
doživljaj pružila mi je jedna zagorska obitelj. U
seoskom dvorištu bile su dvije kuće: stara drvena i
nova zidana, a u njima su živjela dva naraštaja iste
obitelji. U drvenoj kući pred mojim su očima i
filmskom kamerom oživjeli prizori iz etnološke
literature: pravljenje raskošna ukrasa pričvršćena o
stropnu gredu iznad stola, sastavljena od grana
crnogorice i zakićena jabukama, orasima obojenima
zlatnom bojom, cvijećem i girlandama od raznobojnog
papira. Zatim je stari domaćin donio naramak slame i
sijena te upaljenu svijeću, sjeo na naramak i
izgovorio čestitku:
"Faljen Isus i Marija, na tom novom
letu! Daj nam Bog picekov, purekov! Pune lagve vina,
pune štale blaga, pune škrinje žitka; mira i
blagoslova najviše!"
Snaha mu je dodala božićni kruh, a on
ga je lomio, jeo i davao ukućanima. Snaha je postavila
božićni stol: dva snopića slame složena u križ, uokolo
sijeno i razasuto zrnje žita pokrila je stolnjakom. Na
klupi uz stol već je bila oveća drvena posuda sa
žitom, jajima, posudicom meda, klipom kukuruza i
svijećom, a ispod stola drvena posuda u kojoj se pravi
maslac.
Spomenute i druge božićne tradicije
koje je ta obitelj održavala bile su vezane uz staru
kuću i najstarijega muškog člana obitelji. U novoj
kući živjela je obitelj njegova sina i tamo se kitio
bor. Imala sam sreću što mi je ta obitelj pružila
mogućnost sudjelovanja u dijelu njihova Božića. Među
ostalim pomogli su mi shvatiti kako etnografski zapisi
nisu samo mrtvo slovo na papiru. Mnogi su u Hrvatskom
zagorju tih godina živjeli od rada u Njemačkoj i
drugim europskim zemljama. Uz muke i probleme takav im
je život donosio i neke prednosti: zarađivali su više,
gradili kuće, naučili uređivati okoliš, a što je
najvažnije - manje su ovisili o političkoj moći i
manje strahovali da joj se ne zamjere.
Politika i Božić
U to sam se uvjerila nekoliko godina
poslije u drugom kraju Hrvatske. Stariji bračni par
srdačno me primao u svojoj kući, kazivao mi i pomagao
da steknem povjerenje drugih sumještana. Uoči Uskrsa
našla sam zaključana vrata njihova dvorišta koja su
uvijek bila širom otvorena. Zabrinuvši se, propitala
sam se kod susjeda. Rekli su da moji dotadašnji
prijatelji za Uskrs očekuju sina koji je na
rukovodećem položaju u nekom gradskom poduzeću i da mu
može nauditi ako se pomisli da on slavi Uskrs. Nisam
više navraćala u tu kuću, štedeći njih i sebe od
nelagode.
Osmišljena u prošlim vremenima i
neprilagođena društvenim i političkim promjenama
etnologija nas nije pripremila za takve doživljaje u
terenskom radu. Sami smo se domišljali kako pristupati
ljudima i kako ih pitati o njihovim "običajima i
vjerovanjima". O običajima se još i moglo razgovarati
kao o načinu života lokalne zajednice u prošlom
vremenu, dodatno propitujući što se još zadržalo u
životu subesjednika ili, još bolje, nekoga drugog. S
"vjerovanjima" je bilo mnogo teže. Kako nekoga pitati
vjeruje li u plodonosnu i zaštitnu moć ugaraka božićne
vatre? Ili ga u vremenu koje je raskrstilo s vjerom
pitati je li se vjenčao u crkvi, krstio dijete i kako
je proslavio te događaje? Moglo se uopćavati, pitati
kako to rade drugi, kako se radilo nekad te se
nastojati naći u živoj zgodi, biti gost i svjedok, ali
i misliti na zaštitu svojih informatora.
Hrvatska danas
Današnja se Hrvatska nastoji dokazati
kao ravnopravna članica europske zajednice naroda i
kultura. Upitno je kako u tome nastojanju sačuvati
identitet i kulturnu osebujnost, ne raskinuti vezu s
tradicijom, očuvati baštinu. Na razini kulturne
politike Hrvatska se ističe suradnjom s UNESCO-om u
zaštiti kulturne baštine, a na razini kulturne prakse
njegovanjem i scenskim prikazivanjem tradicijske
kulture, posebice folklorne glazbe, plesova, običaja.
Te su kulturne aktivnosti vrlo popularne, okupljaju
brojne poklonike, posebice u amaterskim folklornim
društvima. Mnogi fenomeni tradicijske kulture,
posebice tradicijski zanati i običaji, danas žive
novim životom u okviru kulturnoga turizma, odnosno
korištenja baštinom u turističkoj ponudi.
U mnoštvu lokalnih pokušaja da u novim
okolnostima i u nove svrhe zaživi baština sigurno ima
više i manje uspješnih. Je li uvijek riječ o baštini
ili i o "izmišljanju tradicije" teško je pitanje,
posebice zbog velikog broja takvih događaja. Stječe se
dojam da su mnogi osmišljeni angažmanom i po mjeri
lokalnih zajednica, namijenjeni njihovoj afirmaciji. I
kad su dio turističke ponude, očigledno su dobrodošla
zabava i rekreacija lokalnog stanovništva. O tome
svjedoče ozarena lica sudionika tobožnje gusarske
bitke na moru, podravski prikazi borbe s Turcima,
mnoštvo sudionika ljetnih karnevala i još mnogo takvih
zbivanja koja privlače pozornost medija.
Bilo bi zanimljivo znati kolika je
stvarna gospodarska korist, kako pritom prolaze
nositelji baštine, nasljednici tradicijskih umijeća i
vještina. Neke od njih možemo susresti i na božićnim
sajmovima ili tamo nalazimo njihove proizvode koje
nude preprodavači. Božićni sajmovi, štandovi i
prigodni programi nekima se sviđaju, a drugima ne. O
ukusima ne vrijedi raspravljati, a i nije tu riječ o
estetici, nego o nemogućoj misiji da se ugodi svima,
spoji ugodno s korisnim, pomiri kultura i biznis. Ovih
predbožićnih dana čuli smo vijest da će Hrvatska
sudjelovati na božićnom sajmu u Strasbourgu. Tamo će
nas predstavljati i naša nematerijalna baština,
zaštićena i nezaštićena. Nadajmo se da će nas
predstaviti uspješno i na najbolji europski način.
Piše: Zorica Vitez,
Vijenac 516 - 517 |