Samo jal i zloba - HRVATSKI "HÄMLING" IZ ŠVICARSKE
Piše Osvin
Gaupp
Naslov ovog članka, moram priznati,
nije sasvim originalan. Smisaono sam ga preuzeo od dr.
Hans Küng-a, poznatog švicarskog teologa, pisca
teološkoetičkih rasprava i emeritiranog profesora
katoličko-teološkog fakulteta u Tübingen-u, Njemačka.
On se sa naslovom oglasio u Weltwoche (Nr. 48.02) i
replicirao na kritiku njegove autobiografije
objavljenu u istom tjedniku. Küng je u svom članku
iskovao dvije nove riječi iz osnovice Häme (skupni
pojam za jal, zlobu i podmuklost), koji se još ne mogu
naći u Duden-u ("biblija" za njemački jezik i
pravopis; tako nešto u Hrvatskoj nažalost nemamo, tako
da se hrvatski jezik mijenja sa vladama).
Te dvije kovanice su Hämismus i Hämling. Sa Hämismus Küng
označuje vrstu novinarstva koja nema za cilj informirati nego difamirati i koja
se u tu svrhu služi svim sredstvima, a člankopisca takove vrste štiva naziva
Hämling.
Obzirom na Küngovu poznatu etičnost ne vjerujem da je pri tome namjerno
ciljao na dvosmislenost, jer Hämling u njemačkom označuje i uškopljenika. Hans
Küng primjećuje da je Hämismus u današnjem novinarstvu raširena, ali premalo
istražena pojava.
U hrvatskim medijima je ta bolest
zauzela epidemijske razmjere, moglo bi se spekulirati
zbog poslovično hrvatskog jala, koji osigurava
dovoljnu čitalačku publiku klevetničkom piskaranju.
Primjećujemo, i to na vlastitoj koži,
da su virusom Hämismus-a inficirani i švicarski
Hrvati, a naročito jake simptome zaraze sa minimalnim
mogućnostima ozdravljenja pokazuje izvjesni Tihomir
Nuić.
Njegovi zlobni osvrti na Hrvatsku kulturnu
zajednicu, ali i druge njemu nepoćudne pojedince i
udruge, na pr. Hrvatski svjetski kongres, mogu se
prije svega opisati sa od H. Küng-a definiranim
svojstvom Hämling-a, koju on naziva "dreckig"
(gnusno), citat: dreckig benimmt sich ein Hämling,
der die ethischen Intentionen eines Autors zynisch und
gehässig in den Dreck zieht und dessen Glaubwürdigkeit
in der Öffentlichkeit mit allen Mitteln zu
diskreditieren versucht. (Gnusno se ponaša
Hämling kada se na etičke namjere nekog autora cinično
i zlobno nabacuje blatom i vjerodostojnost dotičnog u
javnosti pokušava svim sredstvima diskreditirati).
U tekstovima Nuića osjeća se i jedna dodatna komponenta, ona
mesićevska. Pri tome ne mislim na humorističke ispade našeg predsjednika, kojih
u mnoštvu neumjesnih ima i uspjelih, nego na njegovu sklonost osvetništvu. Hans
Küng razmatra mogućnost ignoriranja novinarskih proizvoda tako niskog nivoa, ali
kod ponovnog napada ni takva moralna veličina kao što je Küng nije bila spremna
prešutjeti. Njegovom britkom odgovoru dat je popriličan prostor u istim novinama
u kojima je bio kritiziran.
Mi, HKZ, smo nekoliko puta bili meta Nuića, ali u sredstvu
objavljivanja koji on koristi, hrvatskom internet portalu croatia.ch,
nismo dobili ni redka za naše viđenje stvari. Na naših par skromnih zahtjeva za
ispravak, croatia.ch, kao i člankopisac Nuić, reagirali su shodno
balkanskom običaju u ovakvim slučajevima, a to znači suverenom šutnjom.
Uzimajući prof. Küng-a kao primjer, a i postavši pametniji nakon
što smo pročitali Nuićev citat stare latinske poslovice: tko šuti, čini se da
odobrava, odlučili smo, iako ne oduševljeni ovim načinom komuniciranja, ipak
upoznati čitatelje Društvenih Obavijesti sa nekoliko primjera Nuićevih
manipulacija, koje demonstriraju zašto smo ga svrstali u gornje opisanu
kategoriju. Ograničili smo se na samo nekoliko primjera, jer kada bi replicirali
na sve Nuićeve umotvorine, onda bi samo time ispunili jedan broj DO-i. Već smo
jednom bili primorani upozoriti na sklonost T. Nuića neistini (DO br. 90,
uvodnik), slijedi nekoliko daljnih primjera.
Haemling na djelu
Piše Dunja
Gaupp
Neistine
Marko Perković Thompson je već dulje
vrijeme meta nekih hrvatskih dnevnika i tjednika, u
kojima se liberalno-postkomunističkom toljagom udara
ne samo po njemu osobno nego i po njegovim
obožavateljima. Uz Thompsona, cilj napada su i druge
osobe javnog života, koje su se, zabrinute zbog trenda
ocrnjivanja svega što je hrvatsko, usudile stvari
nazvati njihovim imenom, kao na pr. velečasni Sudac,
Igor Zidić, obitelj Kostelić, da nabrojim samo neke.
O nastupu Thomsona u Buchsu, T . Nuić
u svom članku "Izložba o Vukovaru i Hrvati" između
ostalog piše , citat
(1. neistina): "Da cinizam bude
veći, nakon skupa su ti 'nacionalno' svjesni Hrvati
nanijeli objektu, u kojem su se zabavljali, poprilično
veliku materijalnu štetu. O onoj drugoj šteti,
nanesenoj hrvatskom ugledu u Švicarskoj, da se i ne
govori."
Nikakvih izgreda te večeri nije bilo!
Nikakva materijalna šteta nije nanesena! Nikakva šteta
nije nanesena hrvatskom ugledu u Švicarskoj! To može
posvjedočiti nekoliko tisuća prisutnih posjetitelja.
Predstavnik organizatora priredbe, Vinko Sabljo,
raščlanjuje sa više detalja u zasebnom članku (Hrvatski jalnici, str. 27) kritičarski osvrt T. Nuića
na koncert Thomsona.
U istom članku u kojem se obrušio na
organizatore Thomsonovog koncerta, napisao je i
slijedeću neistinu o Hrvatskoj kulturnoj zajednici,
citat
(2. neistina): "U Društvenim
obavijestima br. 88, str. 15, solidarizirali su se s
četnicima.... ".
Nuić tvrdnju o solidariziranju
HKZ-e sa četnicima potkrepljuje "dokazom", čime daje
utisak serioznosti drsko spekulirajući da će se
rijetko tko potruditi provjeriti njegovu tvrdnju. A
pečat je udaren HKZ-i odnosno njezinim djelatnicima.
Vjerojatno većina čitatelja i reagira u skladu sa
njegovim očekivanjima. Da je Nuićeva monstruozna
insinuacija potpuna laž može se svatko uvjeriti. Oni
koji imaju internet priključak neka potraže DO br. 88
na www.hkz-kkv.ch, a tko nema tu mogućnost, neka nam
se javi, poslat ćemo mu primjerak. Čak ni Carla del
Ponte ne bi uspjela na od Nuića citiranoj stranici
naći ništa slično njegovoj objedi, a njoj sigurno ne
manjka mašta kad treba nekog osumnjičiti.
(3. neistina): Napadajući HKZ T. Nuić tvrdi citat: "Ti ljudi žive preko trideset
godina u Švicarskoj, a tamo gdje se narod okupljao,
njih nije bilo: ni u crkvi, ni u HKZ-u,....Oni ne
postoje 30 godina kao HKZ, jer ih u hrvatskim zgodma
naprosto nigdje nije bilo."
Istina je, da su ti ljudi na koje Nuić
cilja od osnutka HKZ-e do današnjeg dana njezini
članovi bez prekida, te su aktivno sudjelujući u
skijaškoj sekciji osvojili u ime HKZ-e mnoge medalje.
U to vrijeme Nuića još nije bilo u HKZ-i.
Također na "croatia"-portalu pod
naslovom "opet oni" Nuić kritizira HKZ-e
povodom optužbi protiv hrvatskih generala, te piše,
citat:
(4. neistina) "Isti krugovi se javljaju u
hrvatskoj javnosti i traže pod naslovom "Švicarski
Hrvati zahtijevaju" (valjda imaju za to suglasnost
pedesetak tisuća Hrvata - koja obmana!) za te krugove
uobičajeno nekvalificiranim tvrdnjama, ideološkim
floskulama, krivim pojmovima i netočnim podatcima, da
se (baš tako stoji u originalu!) povuku optužnice
protiv hrvatskih generala."
Još jedna bezočna laž Nuića, koja
služi diskreditiranju autora teksta, a vjerodostojnost
podvlači izmišljotinom: "baš tako stoji u
originalu". Baš nigdje u našem tekstu ne stoji
zahtjev za "bezuslovno povlaćenje optužnica", nego se
samo govori o bezuslovnim zahtjevima EU-a i SAD-a za
izručenjem Janka Bobetka. Nazovi jezikoslovni čistunac
Nuić nam dodatno dijeli packe zbog riječi "bezuslovno"
(Oni ne njeguju hrvatski jezik nego srpskohrvatski).
A taj isti čistunac Nuić koristi "kupatilo" i
ostavlja "mantil" na vješalici (DO br. 67 i
75), i time se, po njegovoj logici, otkriva kao
njegovatelj srpsko-hrvatskog.
U svom
kratkom tekstu Nuić je uspio ugraditi i slijedeću, 5.
neistinu: naslov našeg teksta u orginalu naime ne
glasi "Švicarski Hrvati zahtijevaju", nego "Otvoreno
pismo", "apel vladi RH". U tjedniku Fokus naše je
otvoreno pismo objavljeno pod naslovom "Povucite
optužnice protiv Ademija, Gotovine i Bobetka", a
tematski natpis je bio onaj koji citira Nuić.
Ponajprije bi on, koji toliko čita i piše, morao
razlikovati tematski natpis, koji određuje redakcija,
od naslova autora. Osim toga potpuno ignorira prvu
rečenicu koja počinje "Hrvatska kulturna zajednica u
Švicarskoj nedavno je Vladi RH..., svim
veleposlanstvima..., uputila otvoreno pismo - apel
koje Focus objavljuje u dva nastavka".
Bez obzira na sve to, taj natpis nikako
ne implicira da je zahtjev postavljen u ime svih švicarskih Hrvata, kako to
zlonamjerno interpretira Nuić. Naime, kada je šačica Hrvata slala humanitarnu
pomoć, a to bilo objavljeno pod naslovom "Švicarski Hrvati pomažu", nikome, pa
čak ni Nuiću, nije palo na pamet protestirati da ne pomaže baš svih 50'000
Hrvata. Samo nuićevska zlonamjerna antilogika može voditi zaključku da nam je
namjera bila slati apel u ime svih švicarskih Hrvata. "Otvoreno pismo - Apel"
može se pročitati na www.hkz-kkv.ch, u DO br. 92, str. 17 i 18, ili u hrvatskom
tjedniku FOKUS br. 131 i 132. Kopiju originalnog pisma ili DO 92 šaljemo na
zahtjev.
Jal i zloba
U svezi sa gore spomenutim osvrtom Nuića na naše otvoreno pismo postavlja se
jedno drugo pitanje: Zašto Nuiću smeta taj apel? Jer njegove paušalno nabacane
sve moguće pogrde (".. nekvalificirane tvrdnje, ideološke floskule, krivi
pojmovi i netočni podatci... za te krugove uobičajene.."), jasno pokazuju
da njemu nije do kritičkog razmatranja teksta. Uostalom na našu zamolbu da te
invektive precizira, Nuić se, kako rekosmo, oglušio. Znači smeta mu taj apel,
jer dolazi od HKZ-e. U toj njegovoj jednoj rečenici zgusnuto je toliko jala i
zlobe, da se iz nje isčitava samo jedna namjera: povrijediti i diskvalificirati
autora teksta.
Kada bi među nama Hrvatima bilo manje
Nuića, u dijaspori i u Domovini, koji su nesposobni
zaboraviti osobne animozitete kada se radi o jednoj
akciji sa općehrvatskim interesima, onda položaj
Hrvatske u svijetu ne bi bio tako katastrofalan i
uspjelo bi nam sa grbače skinuti Carlu del Ponte, kao
što je to uspjelo Ruandi.
Drugi primjer izobličavanja je već
spomenuti osvrt Nuića na izložbu fotografija iz
Vukovara dvojice Švicaraca u Aara-u pod naslovom
"Izložba o Vukovaru i Hrvati ". Ulomak sa podnaslovom
"...i prosjaci " sadrži toliko iskonstruiranih
objeda prožetih mržnjom, cinizmom i zlobom, da stvarno
nema prostora, a niti volje, da se sve komentira. Ali
nekoliko "bisera" treba spomenuti. Nuić u skladu sa
podnaslovom piše:
"... HKZ se predstavila
prosjačenjem ... započela je povijest vukovarskih
orgulja i najavljeno skupljanje milodara za njihovu
ponovnu izgradnju".
Komentar je gnusan, jer se dobre i
plemenite namjere HKZ-e cinično i zlobno izobličuju u
suprotnost. Već sam izbor riječi pokazuje namjeru
diskreditiranja. Milodari se skupljaju u crkvi, zar
onda crkva također prosjači? Akciju HKZ-e za obnovu
orgulja u Vukovaru, koju su vukovarski gvardijan fra
Špehar i gradonačelnik Štengl sa oduševljenjem
prihvatili i povodom toga nazočili saboru HKZ-e, Nuić
naziva prosjačenjem. A istodobno diže u nebesa izložbu
slika dvojice Švicaraca, koja ima za svrhu njihovom
prodajom novčano potpomognuti osječki "Centar za mir".
Ta je akcija po Nuiću duboko humana, a naša je
prosjačka. Da li zato jer se zalaže za suživot
prognanih Hrvata i progonitelja-povratnika Srba, a
akcija HKZ-e je usmjerena na obnovu orgulja katoličke
crkve i time očuvanje hrvatskog kulturnog identiteta,
pa je prema tome sumnjivo nacionalistička?
Organizatori izložbe, Švicarci Rolli i
Buetler, samoinicijativno su prišli HKZ-i i zamolili
za organizaciju otvorenja i zatvaranja, što uključuje
zakusku, i pri tome naglasili skučeni budžet. Bili su
oduševljeni kad smo im javili da smo našli sponzora za
tipično hrvatske proizvode.
Nuić je dovoljno dugo u Švicarskoj da
bi naučio kako je sponzorstvo vrlo važan faktor u
kulturnom životu zemlje, te da je spominjanje sponzora
više nego normalno, dapače bilo bi neučtivo ne
spomenuti ih. Pogotovo kad se ne radi o globalnom
koncernu kao sponzoru, nego o jednoj jednostavnoj,
poštenoj hrvatskoj obitelji, koja je to učinila prije
svega iz domoljublja. Nuić se ponaša kao Hämling i
dobre namjere izvrće u ruglo, citat:
" ....
uslijedila je neukusna promičba nekog ponuđivaća
proizvoda, koji je darovao nekolicinu boca vina za
svečanost. Upravo sve suprotno nakani autora izložbe i
govoru dr. Ursa Hofmanna, koji se izričito suprostavio
trgovini žrtvama rata."
Prije svega zašto je hrvatski u
navodnicima? Zar slavonski kulen, dalmatinski pršut,
paški sir, masline i vino nisu hrvatski proizvodi?
Drugo, zašto je promidžba neukusna, ako se naglasi
hrvatsko podrijetlo proizvoda i skrene pažnja gdje ih
se može u Švicarskoj nabaviti? I koliko smo mi vidjeli
prisutni se uopće nisu ustručavali izdašno konzumirati
te proizvode, bez obzira na Nuićev pijetet prema
žrtvama. Treće, o kakvoj trgovini žrtvama rata govori
Nuić? Misli li on možda na prodavanje fotografija
ratnih žrtava koje je snimio g. Rolli? Onda je kod
HKZ-a na krivoj adresi.
I u slijedećoj rečenici T. Nuić poseže
u svoj neiscrpan arhiv zlonamjernih epiteta , citat:
"Izložbu o Vukovaru, ovi su Hrvati, svojim ponašanjem,
pokušali pretvoriti u konstrukciju bez podloge, u
općenarodnu amneziju. Ovdje je progovorio
beskrupulozni partizanski zloduh negiranja jedne od
najvećih povijesnih hrvatskih tragedija poradi
afirmacije vlastitoga probitka. Čak je povrijeđena i
elementarna pristojnost, koja dvojici autora, prožetim
dubokom humanošću, uskraćuje pravo na autorsku
nakanu.."
Prve dvije rečenice je suvišno
komentirati, naviknuti smo da Nuić epitete partizanski, nacionalistički, antihrvati, polupismeni,
kulturni analfabeti i sl. upotreljava prema potrebi.
Ali, treba naglasiti, da pored dvojice autora ni HKZ
nije željela, niti primila nikakvu naknadu, nego je
nasuprot tome preuzela na sebe troškove umjetnika
glazbenika, a Švicarce zamolila da tako ušteđen iznos
pribroje svojoj humanitarnoj akciji. Znači po logici
stvari i HKZ je prožeta dubokom humanošću. Upravo zato
se nadamo da su Tihomir Nuić i Dragica Rajčić svoje
honorare također poklonili ovoj humanitarnoj akciji!
Hrvatski jalnici
Piše Vinko Sabljo
Pod podnaslovom "Hrvatski trgovci ....", Tihomir Nuić piše,
citat: "...kako obrazložiti da jedan politički skup s kompromitiranim
Pašalićem, kako saznajemo iz novina, okupi 2000 Hrvata za jednu večer.....
Pašalićev skup je uveličala i jedna dama, supruga haaškog optuženika, čijeg je
supruga upravo on prije nekoliko godina sa smiješkom ispratio u Den Haag.
Trgovina nacionalnim osjećajima ne poznaje čak ni onaj minimum samopoštovanja.
Da cinizam bude veći, nakon skupa su ti 'nacionalno' svjesni Hrvati nanijeli
objektu, u kojem su se zabavljali, poprilično veliku materijalnu štetu. O onoj
drugoj šteti, nanesenoj hrvatskom ugledu u Švicarskoj, da se i ne govori."
Priredba, o kojoj na tako neprijateljski način ovaj čovjek piše,
nije bila nikakav politički skup, nego "14. Hrvatska večer" Hrvatske zajednice
Buchs-Werdenberg, održana 25.01.03. u Buchs-u, na kojoj je nastupio Marko
Perković Thompson.
Posebni gosti večeri bili su dr. Ivić Pašalić - predsjednik
Hrvatskog bloka, dr. Dragan Čović - član predsjedništva BiH, Bariša Čolak -
predsjednik HDZ-a BiH, Rade Bošnjak - glavni tajnik HDZ-a BiH i Venera Kordić -
supruga Haškog uznika Darija Kordića.
Ako bi svaka priredba, koju nazoči neki političar, imala po
Nuiću karakter političkog skupa, onda bi i papin posjet Hrvatskoj, kao i
Dubrovačke ljetne igre, mogli prozvati političkim skupovima. U pozivnicama su
bili najavljeni kako Thompson, tako i posebni gosti večeri. Ljudi su znali zašto
su došli i prava je šteta da Buchs i okolica nemaju veće dvorane, jer i ta bi
bila puna. Nevjerovatno s koliko mržnje o koncertu u Buchsu piše osoba koja niti
jednoj nije nazočila (a bilo ih je 14!) i kojoj dugogodišnje okupljanje Hrvata u
Buchsu očito smeta. Ili mu jataci podvaljuju, ili zajedno rade ono što su
naučili i najbolje znaju.
Nereda nije nikakvog bilo, nered je samo u glavama onih koji su
sposobni izmisliti neistine i koji misle da za sve treba njihova dozvola i pamet
(po koju, na njihovu žalost, nitko ne dolazi). Od prihoda te večeri uplaćeno je
10'000.- CHF obiteljima haških uznika, a dodijeljena je i jedna stipendija. Kćer
Marija Čerkeza, koja studira u Splitu, dobivat će mjesečno 100.- Eura. Bude li
Nuić ikada organizirao svoju večer, želimo mu jednako velike "materijalne i
druge štete". Preduvjet za to su naravno "nacionalno svjesni Hrvati", sa kojim
se on po svemu sudeći ne druži.
Društvene obabijesti broj 93/94
|