Budući da nisam siguran da će sve čitateljstvo shvatiti točno značenje te tvrdnje jednoga od ponajboljih suvremenih hrvatskih jezikoslovaca, moram reći da je zaista teško u potpunosti razabrati na što je profesor Pranjković konkretno mislio pod četirima razinama: standardološkoj, lingvističkoj, genetskoj i tipološkoj, iz kojih zaključuje da su hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti varijeteti istoga jezika. Hrvatski i srpski su samo slični jezici, s puno zajedničkog na spomenutim raziama, ali s neupitnim različitostima od samih početaka svojega razvitka do danas.
Jezik hrvatskoga naroda je hrvatski, a ne hrvatskosrpski! U tisućljetnoj povijesti Hrvati su svoj jezik nazivali ne samo hrvatski, harvatski, hervatski, horvtski, nego i ilirski, slovinski, slovenski, slavjanski, i još kojekako, pri čemu su se takvi nazivi i sužavali, proširivali i premještali na sjever ili istok, ali nikad nije odrednica hrvatski izostala iz svijesti Hrvata o tom nazivu materinskog jezika.
Što je to standardnološka, lingvistička, genetska i tipološka razina?
Je li tipološka razina razredba jezika prema njegovim strukturalnim značajkama, ili razvrstavanje jezika prema međusobnome genetskom odnosu, ili povijesnome podrijetlu, ili čemu drugomu? Moguća su sva takva razvrstavanja, ali hrvatski jezik razlikuje se od srpskoga na svim tim razinama, o čemu potanje u daljnjem tekstu.
Je li standardološka razina u leksiku kada ističemo da Brodnjakov Razlikovni rječnik između srpskoga i hrvatskoga jezika ima tridesetak tisuća riječi, ako znademo da se prosječni govornik u svagdašnjem govoru služi s jednim, a bolji tek s kojom tisućom riječi više?
Možda sve te brojne tisuće natuknica, koje prema Brodnjaku nisu hrvatske, i ne pripadaju standardnomu srpskom jeziku, ali zar to ne izaziva ozbiljnu sumnju o leksičkoj istovjetnosti hrvatskoga i srpskoga jezika? Je li to puno ili malo u odnosu na čitav rječnički korpus hrvatskoga jezika, drugo je pitanje, da li bi se i na toj, mnogo široj razini mogle pokazati velike leksičke razlike.
Na genetskoj se razini postanak više jezika tumači razvojem od zajedničkoga pretka i odvajanjem u širenju po različitim teritorijima; što je vrlo zapažljlvo na primjeru hrvatskoga i srpskoga jezika, ali ne u prilog poistovjećivanju hrvatskoga i srpskoga jezika.
A najmanje se s lingvističke razine može izjednačivati hrvatski i srpski Jezik.
Što je s narječjima, koja se po gramatičkim, leksičkim i stilskim kriterijima mogu nazivati i posebnim jezicima? Jesu li kajkavski i čakavski srpski jezici? Je li torlački ujedno i hrvatski i srpski jezik (a možda i bugarski i makedonski)? Jesu, ako se iskoristi politički ili koji drugi kriterij lišen tradicijskih i uporabnih činjenica. A standardizacija hrvatskoga jezika, ako ne od Dubrovčana i prvih hrvatskih rječnika i gramatika, a ono od Vitezoviča i Gaja preko vukovskog zaokreta do danas, i te kako pokazuje da je ovisna u prvom redu o moćima političkih vlasti.
Ukratko iznosim neke primjere najvažnijih razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika o kojima je pisao i akademik Dalibor Brozović čija stajališta navodim i prihvaćam.
I: hrvatski jezik (dalje hrv.) ima latinicu, a srpski jezik (dalje srp.) čirilicu.
II: govoru hrv. je (i)jekavski bijelo. bježi, a srp. ekavski belo, beži.
III: u hrv. je h u riječima kuhati, lijeha, a srp. v kuvati, leja.
IV: slogotvorno r - suglasnik u hrv. je hrđa, hrvati, a srp. je rđa. rvati.
V: u domaćim riječima hrv. je -ol sokol, sol, a srp. -o soko, so.
VI.: odnos hrv. ć i srp. t shvaćati, plaća - shvatati, plata.
VII: odnos hrv. -er i srp. -e također, jučer - takođe, juče.
VIII: u nekim oblicima crkveno-slavenskoga podrijetla hrv. -ć, a srp. -št opći, svećenik - opšti, sveštenik.
IX: europeizmi u hrv. su aktualan, bazen, a srp. aktuelan. basen.
X: europeizmi klasičnoga podrijetla u hrv. su Atena, demokracija, a u srp. Atina i demokratija
XI: gasovi koji se ne pojavljuju u istome obliku hrv. stup, lubanji, a u srp. stub, lobanja.
XII: naglasne razlike su mnogobrojne i raznovrsne i tiču se svih dijelova jezika,
XIII: jednosložne imenice m.r. u hrv. imaju nastavak -ovi putovi, kutovi, a u srp. -evi putevi, kutevi.
XIV: u instrumentalu imenice ž.r. s nultim nastavkom uz prijedlog i(li) atribut imaju -i, bez njih -ju jednom riječi, samo riječju, a srp. -ju jednom rečju, samo rečju.
mr.sc. Ilija Protuđer, SD
Priredila D. Gaupp
|
