NOVA KNJIGA O HRVATSKIM ISELJENICIMA

Krajem lipnja ove godine izašla je iz tiska knjiga "Hrvatski iseljenički duhopis". Autorica Tuga Tarle i sama je okusila iseljenički život. Radila je i kao diplomat, te bila promotor hrvatske kulture u Čileu, Španjolskoj, Australiji i Slovačkoj.

Donosimo recenziju dr. sc. Marina Sopte i kratki pregled aktivnosti gospođe Tarle.

Recenzija

Tuga Tarle: Hrvatski iseljenički duhopis

Knjiga autorice Tuga Tarle pod naslovom Hrvatski iseljenički duhopis pripada onim štivima koje, kada ga počnete čitati, ne ispuštate iz ruke dok ne završite s čitanjem. I pored, po mom sudu, nepotrebne isprike autorice na samom početku knjige, da njezina namjera nije bila da piše znanstveni rad što sama knjiga i nije, ja ču sebi uzeti slobodu i tvrditi da će ona morati postati obavezna literatura ne samo za sveučilišne profesore i njihove studente koji se bave proučavanjem povijesti hrvatskog iseljeništva, nego i za hrvatske diplomate, naročito one koje njihova profesionalna dužnost odvede u gradove i države u kojima već djeluju dobro organizirane hrvatske zajednice.

Autoričin jednostavan i lagan stil pisanja u kojima ona daje slikovit opis hrvatskih zajednica, pojedinačnih uspjeha ili pak tragičnih sudbina hrvatskih iseljenika u Australiji, Čileu, Ekvadoru ili Slovačkoj, gdje ju je odvela njezina profesionalna dužnost diplomate, čitatelj stiče dojam da i sam te zajednice i ličnosti osobno dobro poznaje. Opisujući život hrvatskih zajednica, izazove i probleme s kojima su njihovi članovi suočeni u svakidanašnjem životu u njihovim novim domovinama, dolazimo da spoznaje kako se o hrvatskom iseljeništvu ipak dovoljno ne zna, da je ono nedovoljno istraženo pa čak i zanemareno.

U svojoj poznatoj pjesmi Hrvatska, pjesnik Drago Ivanišević pjeva;

Ni brda nisu
ni doline, ni rijeke, ni more
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska...
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke

Stihovi ove pjesme na najbolji način ilustiraju život i rad autorice, kao i hrvatskih iseljenika i njihovih zajednica u Australiji, Čileu, Ekvadoru i Slovačkoj koje ona u svojoj knjizi opisuje. Nakon što je sa svojom obitelji i sama okusila iseljenički život u Australiji, suočena kao i večina iseljenika da bira između dva svijeta, jednog u kojem za hrvatske a i svjetske pojmove djeluje dobro organizirano društvo i visoki životni standard, ili povratak u domovinu gdje je čeka neizvjesna i nesigurna budučnost, autorica i njezina obitelj odlučuje se a povratak u Hrvatsku, u kojoj se več iz daljine čuju ratni bubnjevi i pokliči Miloševičevih "vitezova" Arkana, Šešelja i njima sličnih.

I baš ovo kratkotrajno životno iseljeničko iskustvo stečeno u Australiji, uveliko će autorici pomoći i olakšati da bolje shvati, razumije a iznad svega suosjeća s hrvatskim iseljenicima kada kao profesionalni diplomata dolazi raditi u njihovim sredinama. Autorica u svojoj knjizi izvrsno uočava probleme s kojima su suočeni pripadnici hrvatskih zajednica bez obzira da li se to radilo o Australiji, Čileu, Ekvadoru ili Slovačkoj. Kako se suprostaviti izazovima procesa asimilacije ili integracije, na koji način što bezbolnije odgovoriti na ove probleme.

Novo vrijeme, nove generacije, i druga politička stvarnost u domovini, to jest uspostava demokratske Hrvatske, prisiljava hrvatske iseljenike naročito u Australiji na drastične promjene društvenoga djelovanja. I zato autorica u svojoj knjizi s pravom apelira na sve hrvatske vlasti, da državna politika posveti više pažnje hrvatskim iseljenicima. Koliko znači pažnja i državna pomoć hrvatskim iseljenicima, autorica uzima za primjer malobrojne hrvatske zajednice u Slovačkoj. Dajući veoma sažeti prikaz povijesti Hrvata u Slovačkoj i njihovoj višestoljetnoj borbi za očuvanje svog nacionalnog, kulturnog, a iznad svega vjerskog identiteta, autorica tvrdi što i primjerom dokazuje, a to je da bez stručne i materijalne pomoći Republike Hrvatske devedesetih godina prošloga stoljeća, najvjerovatije Hrvati Slovačke bi zauvijek nestali u bespuću evropske povijesti.

Autorica daje izvrstan prikaz borbe hrvatskih iseljenika u njihovim nastojanjima da očuvaju svoj nacionalni, kulturni, vjerski i ini identitet. U Australiji to se manifetira kroz djelovanje mnogobrojnih društava, klubova, folklornih i sportskih klubova, a iznad svega crkava čije je djelovanje najviše doprinjelo očuvanju tog identitata. Za razliku od Australije, u Čileu se nažalost u večini slučajeva svelo na to da tisuće i tisuće mladih Čilenaca hrvatskog porijekla s ponosom ističu svoje porijeklo, koje kod njih nakon uspostave demokratske Hrvatske pobuđuje "pomiješani osječaj dragosti, tuge i ponosa".

Čitajući veoma pažljivo i s velikm zadovoljstvom autoričinu knjigu, njezin opis hrvatskih zajednica, individualne profesionalne uspjehe, velika znanstvena, umjetnička ili sportska dostignuća, ali i osobne tragedije u zemljama u kojima je odvela njezina profesionalna dužnost, dolazi se do zaključka da ono što je svima njima zajedničko, ono što ih drži na okupu, što im daje duhovnu snagu da lakše izdrže svoj iseljenički život, može se opisati ponovo kroz rjeći pjesnika Drage Ivaniševića koji napisa:

i ono u riječi mnogo dublje od riječi
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi
i kud god idem sa mnom je
Hrvatska

Navodeći poznate i uspješne Hrvate i Hrvatice koji su svojim individulnim uspjesima ostavili velike tragove u svojim novim domovinama, autorica želi upoznati, a iznad svega dokazati svom čitatelju da su hrvatski iseljenici bili i ostali najbolji ambasadori svoje domovine. I zato danas kada imao demokratsku Hrvatsku koja je stvorean uz veliku pomoć hrvatskih iseljenika, dakako uključujući i tu Hrvate Australije, Čilea, Ekvadoea i Slovačke o kojima ona piše, autorica je u pravu kada propagira i bori se da njezina ideja izgradnje suvremenog muzeja hrvatskog iseljeništva postane jednoga dana stvarnost.

Kao što se između ostalog može zaključiti čitajući knjigu "Hrvatski iseljenički duhopis" autorice Tuge Tarle, tematika hrvatskog iseljeništva je najneistraženiji dio moderne hrvatske povijesti. I zato izgradnja muzeja hrvatskog iseljeništva o čemu autorica piše, prdstavljao bi jedan veliki iskorak naprijed u sticanju novoga znanja o bogatoj, dramatičnoj i često puta bolnoj prošlosti hrvatski iseljenika. Oni su to zaslužili. Na kraju to je zaslužila i sama autorica ove izvanredne knjige o životu, radu, uspjesima hrvatskih zajednica, o njihovim strepnjama i strahu pred budučnošću. Naime zadnjih desetak godina ona se bori, lobira kod ministara, hrvatskih premijera i drugih institucija za ostvarenje projekta koji se zove hrvatski iseljenički muzej.

Datum recenzije: 3. lipnja 2013-06-03
Recezenzt: dr. sc. Marin Sopta

Priredila D. Gaupp