Razgovor, Milan Nosić, jezikoslovac

Gospodine Nosiću, za promicanje hrvatskoga jezika i kulture u svijetu ovogodišnju nagradu su dobili njemački slavist Leopold Auburger te ruski kroatist Artur Bagdasarov, autori čije je hrvatske naslove objavila Vaša nakladnička kuća Maveda. Auburger u prevedenoj knjizi "Hrvatski jezik i serbokroatizam" tvrdi da je hrvatski književni jezik uvijek bio poseban književni jezik koji je od početka 19. st. do stvaranja slobodne hrvatske države praćen serbokroatizmom. Kakva je recepcija te knjige u stručnoj i široj javnosti?

Ako se hrvatski književni jezik prati od Bašćanske ploče do danas, nedvojben je zaključak da je hrvatski jezik uvijek bio poseban jezik.

Od konca 11. do sredine 19. st. Na hrvatskom (čakavskom, štokavskom i kajkavskom) nastala su brojna djela pa kad se ta rukopisna i knjižna djelatnost usporedi s takvom djelatnošću u drugih slavenskih naroda, onda je također nedvojben zaključak da toliki broj vrijednih djela nema nitko od slavenskih naroda u tom razdoblju. Hrvati su nakon 1102. stalno bili pod vlašću stranih zavojevača koji su nametali svoj jezik (mletački, ugarski, njemački, turski, talijanski). Sustavno nametanje Hrvatima srpskoga jezika inicirali su Ilija Garašanin i Vuk Karadžić u 19. st. tvrdeći da su Hrvati zapravo Srbi katoličke vjere. Od početka 19. st. vođena je iz Beograda takva jezična politika kojoj je cilj bio nametnuti Hrvatima srpski jezik kao razgovorni i književni. Ta se politika zasnivala na sustavnoj prisili uporabe srpskih termina i zabrani i potiskivanju iz uporabe hrvatskih termina. Nakon stjecanja hrvatske neovisnosti početkom 90-ih godina prošIog stoljeća hrvatski književni jezik se može napokon nesmetano razvijati.

Auburgerova knjiga je odmah nakon objavljivanja imala brojne pozitivne ocjene pa ju je jedan zagrebački nakladnik odlučio tiskati u hrvatskom prijevodu. Dogovori s autorom i njemačkim izdavačem su poodmakli, a onda je izdavaču netko prišapnuo da knjiga nije vrijedna pa su od tiskanja odustali i ne ispričavši se autoru. Na prijedlog akademika Stjepana Babića knjigu smo preveli i objavili u Rijeci ušavši tako u financijski rizik jer je Ministarstvo kulture za tisak te knjige odobrilo samo 10.000 kuna, a Ministarstvo znanosti 36.000 kuna što je trećina njene proizvodne cijene. Auburgerovu knjigu bi trebala posjedovati svaka hrvatska knjižnca, kojih u Hrvatskoj ima više od 300, a Ministarstvo kulture je za te knjižnice otkupilo samo 20 primjeraka. U stručnim i znanstvenim krugovima u Hrvatskoj i inozemstvu za tu knjigu se zna pa je akademik Leopold Auburger zaslužio nagradu koju mu je dodijelila Ina za promicanje hrvatske kulture u inozemstvu.

Među naslovima koje je objavila Vaša kuća jest i knjiga "Hrvatski književni jezik i njegova norma" Artura Bagdasarova, kroatista iz Moskve, autora koji sustavno proučava hrvatski jezik i njegovu povijest te svojim radom daje bitan doprinos - ne samo inozemnoj, već i kroatisfici u Hrvatskoj. Nakladnik ste i urednik mnogih naslova s područja jezikoslovija. Koliko Ministarstvo kulture prepoznaje i podupire rad takvih autora i nakladničkih projekata?

Moskovski kroatist Artur Bagdasarov studirao je filologiju u Petrogradu i odlučio se baviti hrvatskim jezikom što je prava rijetkost u Rusiji u kojoj su navikli sve jezike na štokavskim prostorima smatrati jednim jezikom. Njegova knjiga "Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća" jest knjiga o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, i to na svim gramatičkim razinama: morfonološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj i semantičkoj. Navedenu knjigu smo preveli i objavili u Rijeci. I tu bi knjigu trebala imati svaka hrvatska knjižnica (gradska, županijska, fakultetska, školska...). Knjižnice uglavnom ne imaju novaca za kupnju, a Ministarstvo kulture otkupilo je za narodne knjižnce samo 20 primjeraka navedene knjige.

Zanimljivoje da je to ministarstvo u istom ciklusu otkupilo 300 primjeraka posljednje zbirke nedavno preminule Vesne Parun što dovoljno govori o kriterijima otkupa. Ministarstvo znanosti još nije ni objavilo natječaj za potporu tiskanju znanstvenih knjiga u 2010., i vjerojatno ga ne će ni objaviti. Ministarstvo kulture podupire tiskanje novih knjiga, kao i Ministarstvo znanosti, ali i jedno i drugo to radi naopako. Za do bivanje potpore od Ministarstva kulture dovoljno je ispuniti jedan formular s osnovnim podatcima o knjizi, autoru, izadavaču, prevoditelju i uredniku, Ministarstvo znanosti traži još i rukopis i dvije pozitivne recenzije. Kriteriji potpore i otkupa knjiga veoma su proizvoljni, štoviše podložni su i vanjskim intervencijama preko osoba koje su stranke instalirale u navedena ministarstva.

Ni jedno ni drugo ministarstvo ne bi trebalo davati potporu za neviđeno djelo nego na osnovi ocjene kompetentnih stručnjaka otkupljivati najkvalitetnije tiskane knjige za gradske, županijske, školske, fakultetske i sveučilišne knjižnice. Kad bi se tako radilo, ne bi se događalo da ministarstva sufinanciraju knjige problematična sadrzaja i pismenosti. I još nešto, u Hrvatskoj se ne zna, kao npr. u Francuskoj, kolika je ukupna naklada određene knjige i svih knjiga, a zna se, npr., koliko ima krava koje daju mlijeko. U Hrvatskoj, kao nigdje drugdje u Europi, postoji zakon koji regulira cijenu knjige, iako se zna da je knjiga roba dok se ne proda, a blago kad ju se procita.

Nedavno je stručna i šira kulturna javnost burno reagirala na materijalnu potporu istog Ministarstva knjizi "Jezik i nacionalizam" Snježane Kordić u kojoj zastupa tezu da su hrvatski i srpski jedan "policentrični standardni jezik", odnosno teze suprotne naporima kroatista i Ustavu Republike Hrvatske?

Ne postoji policentričan standardni jezik jer bi to značlo da četiri susjedne države (Bosna i Hercegovina, Cma Gora, Hrvatska i Srbija) imaju isti jezik, ali s varijantama. Bez obzira na to kolike su raziike među varijantama, svaka varijanta je poseban standardni jezik. Kad to ne bi bilo tako, onda bi bugarski i makedonski, ukrajinski i rusinski, češki i slovački, ruski i bjeloruski, danski i norveški, azerski i turski... bili policentrični standardni jezici jer imaju puno zajedničkih elemenata. U hrvatskom ustavu piše daje službeni jezik hrvatski, a u srpskom ustavu daje srpski. Ne vjerujem da to Snježani Kordić nije poznato, pa i drugima koji misle kao ona. Nastojati oživjeti nešto što je već dvadeset godina mrtvo, uzaludan je posao.

Na tu je knjigu, sudeći prema medijima, iznimno pozitivno reagirala javnost bivše Jugoslavije, te poneki u Hrvatskoj, ali zanimljivo je da se malo hrvatskih jezikoslovaca odredilo prema tomu. Zašto? Izravan je bio opet A. Bagdasarov, a i L. Auburger o serbokroatizmu govori kao o "nekromancij".

To što su na knjigu "Jezik i nacionalizam" pozitivno reagirali uglavnom u srbijanskim medijima govori samo o tom da bi oni tamo htjeli da opet bude kako je bilo, a to je pak nemoguce. Bečki, Novosadski i Zagrebački dogovor više se ne će ponoviti. Bilo je reakcija hrvatskih jezikoslovaca u hrvatskim glasilima koja nisu u vlasništvu stranih gazda, također i na internetu (internacionalnoj mreži). Najbolja reakcija na knjigu "Jezik i nacionalizam" S. Kordić jesu knjige "Hrvatski jezik i serbokroatizam" L. Auburgera i "Hrvatski književni jezik i njegova norma" A. Bagdasarova. Treba sve tri knjige pročitati, usporediti ih i spoznati istinu, a istina je na strani Auburgera i Bagdasarova.

Što biste istaknuli, uz izdavaštvo i ideologizaciju, kao glavne probleme u tretmanu hrvatskoga jezika od istraživanja, predstavljanja jezične kulture, pravopisa...

Hrvatski jezik je nacionalni jezik svih Hrvata, on je komunikacijski jezik ne samo Hrvata nego i svih koji se njime služe u Hrvatskoj i izvan nje. Hrvatski jezik je standardni u mjeri u kojoj su standardni i svi drugi jezici. Hrvatski jezik je normativno uređen jezik u visokom postotku jer ima rječnike, gramatike, pravopise, enciklopedije, leksikone, udžbenike... U hrvatskom jeziku kao i u svakom drugom jeziku postoje određene nepravilnosti koje će biti otklonjene kad ih se spozna.
Npr. sve do nedavno nije bilo grafijske razlike između glagolskoga priloga slijedeći i pridjeva sljedeći, između imenice svjetio i pridjeva svijetio, između imenice mjesto i priloga umjesto, izmedu prijedloga pored i priloga osim... Još i danas se rabe riječi nazočan, naznočnost nazočiti bez vokala u ispred konsonanta z (slovenski: navzočen, navzočnost, navzočiti), hrvatski bi trebalo biti: nauzočan, nauzočnost, nauzočiti, jer u hrvatskom postoji nauz- koji potječe od navz- (npr. nauzgor).

Obnovili ste 1993. Hrvatsko filološko društvo u Rijeci te u njegovu okviru od 1995. organizirate međunarodni skup slavista na kojem sudjeluju brojni ugledni jeztkoslovci... Koji su mu ciljevi i najveći dosezi? Objavljujete i uređujete časopis Riječ.

Hrvatsko filološko društvo, za raziiku od Matice hrvatske, nije bilo zabranjeno nego je zbog bojazni od progona članova prestalo djelovati. Rad riječkoga ogranka obnovili smo 1993. i objavili 48 knjiga i 12 godišta časopisa Riječ. Svake godine od 1995. naovamo organizirali smo redovite međunarodne skupove slavista na kojima je sudjelovalo i do 150 hrvatskih i inozemnih filologa koji se bave slavistikom. Skup je bio pozivni pa su u njegovu radu sudjelovali slavisti iz svih slavenskih zemalja, uvijek su bile obrađivane četiri okvirne teme, dvije jezične i dvije književne, ali su referenti mogli referirati i o temama izvan zadanih. Svi slavenski jezici su bili jezici referiranja pa je svatko referirao na svojem jeziku, a u raspravi je dolazila do izražaja činjenica da se Slaveni međusobno razumiju bez većih poteškoća.
Sve referate s tih skupova, a i druge, objavijivali smo u časopisu Riječ, časopisu za slavensku filologiju, jedinom časopisu takve vrste u Hrvatskoj. U njem su članci objavljivani na svim slavenskim jezicima, također i na drugima ako se je radilo o slavenskoj problematici. Uredništvo časopisa je međunarodno (Rijeka, Mostar, Zagreb, Skoplje, Ljubljana, Prag, Bratislava, Krakov, Gdanjsk, Kijev i Moskva).
Zbog novoga zakona o identifikacijskom broju bili smo primorani 2008. ogranak pretvoriti u samostalnu udrugu pod nazivom Hrvatsko filološko društvo Rijeka. Nastavili smo organizirati skupove slavista i izdavati časopis. Sve naše aktivnosti ovise o financijskoj pomoći Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, u manjoj mjeri županije i grada. Ove godine Ministarstvo kulture je prestalo financirati naš međunarodni skup slavista, također i časopis Rlječ, Ministarstvo znanosti je znatno smanjilo sredstva potpore za skup i časopis, također i županija i grad pa su to razlozi zašto više ne ćemo organizirati skup i izdavati časopis, i jedno i drugo ćemo "ugasiti".

Predmet Vašega užega znanstvenoga zanimanja jest onomastika. Autorom ste brojnih članaka te više knjiga o hrvatskoj antroponimiji, toponimiji, itd. Kakvo je stanje u tom segmentu jezika i kulture danas? Javnost se pita, uz ostalo, i zašto je takvo stanje s krematonimima, javnim nazivima koji su u velikom postotku strani...Postoji li način da se stanje poboljša i kako?

Kad se usporedi stanje javne pismenosti u Hrvatskoj i Sloveniji, ili pak u Francuskoj, može se zaključiti da je u Hrvatskoj visok stupanj javne nepismenosti. U sredstvima javnoga komuniciranja, u tiskovinama i knjigama, u javnim natpisima... mnoštvo je odstupanja od pravopisnih i pravogovornih normi hrvatskoga jezika.
Hrvatska mora, kao i Slovenija, utemeljiti pri Vladi Ured za hrvatski jezik i usvojiti Zakon o hrvatskom jeziku, onakav kakav imaju npr. Francuska, Španjolska, Srbija, Makedonija, Mađarska, Slovačka, Poljska i dr., te na osnovi toga zakona sankcionirati svako javno odstupanje od normi hrvatskoga jezika. Ovih dana, npr. jedna zagrebačka komercijalna televizija reklamira novu tursku seriju "Gümüs" (tur. gümüs - srebro) izgovarajući to kao gumuš umjesto gimiš. U Sloveniji, koja drži do svojega jezika, ne ima stranih imena i natpisa, osim imena stranih firmi. U Hrvatskoj ih je toliko da se stječe dojam da je grad Zagreb negdje u Engleskoj. Druge države o toj problematici imaju čitave zakone, a u Hrvatskoj o tom govori samo 20. članak Zakona o trgovačkim društvima, i to da mogu biti strana imena, ali iz mrtvih jezika. Nigdje ne piše koji su to mrtvi jezici, vjerojatno su mislili na latinski koji je zapravo službeni jezik Katoličke crkve. lako latinski nitko ne govori na rimskim ulicama, zbog činjenice da je službeni jezik, on nije mrtvi jezik. Nered postoji i na području osobnih imena pa ako roditelji djetetu daju ime Sniježana, umjesto Snježana, ništa se tu ne može učiniti zato što Hrvatska, kao npr. Francuska, ili Česka, ne ima popis osobnih imena koja su usklađena s normama standardnoga jezika. I na području prezimena vlada nered pa tako ako netko upiše da mu je prezime Amiđžić, umjesto Amidžić, ni tu se ništa ne može učiniti. I u imenima naselja vlada nered jer se npr. gora povrh Zagreba naziva Medvednica (kajkavski), a njen vrh Sljeme (štokavski) umjesto Sleme (kajkavski), s druge strane gore je selo Podsleme (kajkavski). Na području Zagreba i bliže okolice ima tridesetak toponima koji završavaju na -ec (Bliznec, Borčec, Brdovec, Črnkovec, Černomerec, Čugovec, Čulinec, Dankovec, Degidovec, Deščevec, Dolec, Dragoljinec, Dubec, Đurđekovec, Gračec, Ivanec, Jablanovec, Kraljevec, Kučanec, Miroševec, Novoselec, Oporovec, Otočec, Remetinec, Retkovec, Slanovec, Stenjevec, Svibovec, Štefanovec, Teškovec, Vrhovec i Vugrovec), samo ih je sedam koji završavaju na -ac (Bukovac, Horvatovac, Jelenovac, Jordanovac, Mihaljevac i Tuškanac), a trebali bi, budući da je to kajkavsko područje, završavati na -ec (npr. Bukovec, a ne Bukovac). U imenima županija postoje nepravilnosti pa ona sa sjedištem u Splitu ima podatak da je dalmatinska, kao da one sa sjedištem u Dubrovniku, Šibeniku i Zadni nisu dalmatinske. Nedaleko od Zagreba postoji selo Hrvatski Leskovac, pridjev hrvatski je dobio zbog Leskovca na jugu Srbije i štokavski naziv Leskovac umjesto kajkavski Leskovec. Sve te brojne probleme može riješiti samo Zakon o hrvatskom jeziku i Ured za hrvatski jezik.

Nedavno ste objavili knjigu "Talijanizacija istarskih prezimena". Jezik je bio i ostao iznimno jako sredstvo u postizanju političkih ciljeva. Kako je to bilo s prezimenima u Istri?

Istrom su, iako je u njoj večinsko stanovništvo hrvatsko, sve do 1945. Vladali tuđinci koji su na području jezika i kulture ostavili traga. Višestoljetna vladavina Mlečana donijela je u taj kraj brojne mletacizme. Ti su jezični i kulturni utjecaji bili nenasilni. U 20. st., kad su Istrom zavladali talijanski fašisti, nasilno je na osnovi zakonskih odredaba provodena talijanizacija istarskih imena i prezimena, s namjerom da se istarski Hrvati na taj način talijaniziraju i privedu u korpus talijanskoga naroda. Nakon 1945. sva talijanizirana prezimena su mogla biti vraćena u netalijanizirani oblik, ali na vlastiti zahtjev. Zahvaljujući sačuvanim dekretima danas znamo koja su to prezimena i kakve su promjene na njima izvršene. U talijaniziranih prezimena se ipak vide hrvatski korijeni (Bakarčić -Baccarini, Črnja - Cergna, Ilić - Illi, Korlević - Corlevi, Margetić - Marghetti, Pavletić - Pauletti, Žanić - Zanni, Žilić - Zilli...). Talijaniziranjem hrvatskoga prezimena ne može se postati pripadnik talijanskog naroda, za to je pak potrebno imati višestoljetne romanske (talijanske) korjene.

Vi ste autor "Rječnika posuđenica iz turskoga jezika", nameće nam se danas usporedba s engleskim?

Turci su u nekim hrvatskim krajevima viadali od sredine 15. pa do kraja 19. stoljeća. Njihova okupacija južnoslavenskih prostora dovela je do velikih migracija prema zapadu, do izmjene narodne strukture cijelih južnoslavenskih pokrajina, a njihova višestoljetna vladavina importirala je u narodne govore i narodne umotvorine brojne turcizme.
Zbog islamizacije određenoga broja podanika u te krajeve su importiran i ne samo vjerski termini nego i osobna imena od kojih su mnoga motivirala prezimena. Mnogim naseljima su Turci dali svoja imena koja su ostala sve do danas.
U "Rječniku posuđenica iz turskoga jezika" ima više od 22.000 turcizama. Kad bi se popisali svi antroponimi i toponimi, taj bi broj bio i veći. Posuđivanje iz turskoga jezika prestalo je koncem 19. st., posuđivanje iz srpskoga jezika koncem 20. st., a posuđivanje iz engleskoga počeloje početkom 20. st. i ne zna se kada će završiti. Francuski jezik ima brane nekontroliranu prodoru anglizama, hrvatski jezik takve brane ne ima. Posuđivanja riječi iz drugih jezika je uvijek bilo i bit će, samo i tu treba postojati mjera.

Zanima nas položaj hrvatskoga jezika na međunarodnom planu: ovih dana mediji javljaju kako hrvatski jezik postaje 24. službeni jezik Europske unije? Je li neupitan međunarodni položaj u Europskj uniji?

Europska unija ne će još dugo tolerirati uporabu tzv. malih jezika jer im to nije ekonomično. Na prvom mjestu će biti engleski jer je to jezik euro-američke masonerije, financijskih institucija, multinacionalnih kompanija i krupnih kapitalista. Prema tzv. malim jezicima će se postupno razviti isti odnos kakav postoji u Francuskoj, a taj je da postoji samo jedan standardni i službeni jezik. Problem nametanja globalizacijskoga engleskoga jezika uočili su već i u Njemačkoj u kojoj kao gljive poslije kiše niču udruge za zaštitu i očuvanje njemačkoga jezika. Zbog ekonomičnosti tzv. mali jezici će biti gurnuti na marginu, to će biti sudbina svih pa i hrvatskoga jezika. Ali, ništa na svijetu nije vječno pa ni ta nazovi država koja nije pristala da ju blagoslovi pokojni papa Karol Wojtyla.

I na kraju, o čemu najviše ovisi budućnost hrvatskoga jezika?

Kakva će biti budućnost hrvatskoga jezika, ovisit će uglavnom o nama samima. Hrvatski jezik je danas u lošijem položaju nego što je bio u Jugoslaviji. Ne ugrožavaju hrvatski jezik ni srbizmi ni anglizmi nego naš nemaran odnos prema vlastitomu jeziku. U hrvatskim osnovnim školama hrvatski jezik se uči, a u hrvatskim srednjim školama hrvatski jezik se uglavnom ne uči jer je program pretrpan nastavnim jedinicama iz književnosti koje se obrađuju na uštrb jezičnih jedinica tako da se jezika "čalabrcne" samo prije pisanja školske zadaće. Četiri godine neučenja hrvatskoga jezika dovoljno je da učenici zaborave i ono što su naučili u osnovnoj školi. Tu leži uzrok sveopće javne nepismenosti i nemarna odnosa prema vlastitomu jeziku. Svatko piše i govori kako hoće i ne postoje nikakve sankcije za loše napisanu i izgovorenu riječ. Rješenje je da se hrvatski jezik u školama odvoji od književnosti i da se proučava sustav jezičnih znakova i jezičnih zakonitosti. I na fakultetima ga treba studirati odvojeno od književnosti jer je književnost umjetnost, jezik je pak nešto drugo. Jezik se najmanje ostvaruje u umjetničkim djelima, znatno više u govoru i sredstvima javnoga komuniciranja. Nemaran odnos prema jeziku postoji još od hrvatskih vukovaca koji su smatrali da je jezik narodne književnosti alfa i omega jezične umješnosti pa je od tada u gramatikama najviše primjera iz narodnih pripovjedaka.

Hrvatskomu jeziku najviše štete mogu nanijeti Hrvati koji nisu nacionalno osviješteni, oni kojima je svejedno hoće li živjeti u Hrvatskoj ili Zambiji, oni koji lako pristaju da budu tuđinu sluge, oni kojima je novac jedino mjerilo vrijednosti, oni kojima je Ijepše i draže sve što je strano. Ipak, dok bude nacionalno svjesnih Hrvata, bit će i hrvatskoga jezika jer je jezik prvi i najvažniji element osobnoga i narodnoga identiteta jer dok govorim (kao osoba), jesam i postojim ili dok govorimo (kao narod),jesmo i postojimo.

Mira Ćurić, Hrvatsko slovo 26. Studeni 2010.

03.12.2010.