Od konca 11. do sredine 19. st. Na hrvatskom (čakavskom,
štokavskom i kajkavskom) nastala su brojna djela pa kad
se ta rukopisna i knjižna djelatnost usporedi s takvom
djelatnošću u drugih slavenskih naroda, onda je također
nedvojben zaključak da toliki broj vrijednih djela nema
nitko od slavenskih naroda u tom razdoblju. Hrvati su
nakon 1102. stalno bili pod vlašću stranih zavojevača
koji su nametali svoj jezik (mletački, ugarski,
njemački, turski, talijanski). Sustavno nametanje
Hrvatima srpskoga jezika inicirali su Ilija Garašanin i
Vuk Karadžić u 19. st. tvrdeći da su Hrvati zapravo Srbi
katoličke vjere. Od početka 19. st. vođena je iz
Beograda takva jezična politika kojoj je cilj bio
nametnuti Hrvatima srpski jezik kao razgovorni i
književni. Ta se politika zasnivala na sustavnoj prisili
uporabe srpskih termina i zabrani i potiskivanju iz
uporabe hrvatskih termina. Nakon stjecanja hrvatske
neovisnosti početkom 90-ih godina prošIog stoljeća
hrvatski književni jezik se može napokon nesmetano
razvijati.
Auburgerova knjiga je odmah nakon
objavljivanja imala brojne pozitivne ocjene pa ju je
jedan zagrebački nakladnik odlučio tiskati u hrvatskom
prijevodu. Dogovori s autorom i njemačkim izdavačem su
poodmakli, a onda je izdavaču netko prišapnuo da
knjiga nije vrijedna pa su od tiskanja odustali i ne
ispričavši se autoru. Na prijedlog akademika Stjepana
Babića knjigu smo preveli i objavili u Rijeci ušavši
tako u financijski rizik jer je Ministarstvo kulture
za tisak te knjige odobrilo samo 10.000 kuna, a
Ministarstvo znanosti 36.000 kuna što je trećina njene
proizvodne cijene. Auburgerovu knjigu bi trebala
posjedovati svaka hrvatska knjižnca, kojih u Hrvatskoj
ima više od 300, a Ministarstvo kulture je za te
knjižnice otkupilo samo 20 primjeraka. U stručnim i
znanstvenim krugovima u Hrvatskoj i inozemstvu za tu
knjigu se zna pa je akademik Leopold Auburger zaslužio
nagradu koju mu je dodijelila Ina za promicanje
hrvatske kulture u inozemstvu.
Među naslovima koje je objavila
Vaša kuća jest i knjiga "Hrvatski književni jezik i
njegova norma" Artura Bagdasarova, kroatista iz
Moskve, autora koji sustavno proučava hrvatski jezik i
njegovu povijest te svojim radom daje bitan doprinos -
ne samo inozemnoj, već i kroatisfici u Hrvatskoj.
Nakladnik ste i urednik mnogih naslova s područja
jezikoslovija. Koliko Ministarstvo kulture prepoznaje
i podupire rad takvih autora i nakladničkih projekata?
Moskovski kroatist Artur Bagdasarov
studirao je filologiju u Petrogradu i odlučio se
baviti hrvatskim jezikom što je prava rijetkost u
Rusiji u kojoj su navikli sve jezike na štokavskim
prostorima smatrati jednim jezikom. Njegova knjiga
"Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća"
jest knjiga o razlikama između hrvatskoga i srpskoga
jezika, i to na svim gramatičkim razinama:
morfonološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj i semantičkoj.
Navedenu knjigu smo preveli i objavili u Rijeci. I tu
bi knjigu trebala imati svaka hrvatska knjižnica
(gradska, županijska, fakultetska, školska...).
Knjižnice uglavnom ne imaju novaca za kupnju, a
Ministarstvo kulture otkupilo je za narodne knjižnce
samo 20 primjeraka navedene knjige.
Zanimljivoje da je to ministarstvo u
istom ciklusu otkupilo 300 primjeraka posljednje
zbirke nedavno preminule Vesne Parun što dovoljno
govori o kriterijima otkupa. Ministarstvo znanosti još
nije ni objavilo natječaj za potporu tiskanju
znanstvenih knjiga u 2010., i vjerojatno ga ne će ni
objaviti. Ministarstvo kulture podupire tiskanje novih
knjiga, kao i Ministarstvo znanosti, ali i jedno i
drugo to radi naopako. Za do bivanje potpore od
Ministarstva kulture dovoljno je ispuniti jedan
formular s osnovnim podatcima o knjizi, autoru,
izadavaču, prevoditelju i uredniku, Ministarstvo
znanosti traži još i rukopis i dvije pozitivne
recenzije. Kriteriji potpore i otkupa knjiga veoma su
proizvoljni, štoviše podložni su i vanjskim
intervencijama preko osoba koje su stranke instalirale
u navedena ministarstva.
Ni jedno ni drugo ministarstvo ne bi
trebalo davati potporu za neviđeno djelo nego na
osnovi ocjene kompetentnih stručnjaka otkupljivati
najkvalitetnije tiskane knjige za gradske, županijske,
školske, fakultetske i sveučilišne knjižnice. Kad bi
se tako radilo, ne bi se događalo da ministarstva
sufinanciraju knjige problematična sadrzaja i
pismenosti. I još nešto, u Hrvatskoj se ne zna, kao
npr. u Francuskoj, kolika je ukupna naklada određene
knjige i svih knjiga, a zna se, npr., koliko ima krava
koje daju mlijeko. U Hrvatskoj, kao nigdje drugdje u
Europi, postoji zakon koji regulira cijenu knjige,
iako se zna da je knjiga roba dok se ne proda, a blago
kad ju se procita.
Nedavno je stručna i šira kulturna
javnost burno reagirala na materijalnu potporu istog
Ministarstva knjizi "Jezik i nacionalizam" Snježane
Kordić u kojoj zastupa tezu da su hrvatski i srpski
jedan "policentrični standardni jezik", odnosno teze
suprotne naporima kroatista i Ustavu Republike
Hrvatske?
Ne postoji policentričan standardni
jezik jer bi to značlo da četiri susjedne države
(Bosna i Hercegovina, Cma Gora, Hrvatska i Srbija)
imaju isti jezik, ali s varijantama. Bez obzira na to
kolike su raziike među varijantama, svaka varijanta je
poseban standardni jezik. Kad to ne bi bilo tako, onda
bi bugarski i makedonski, ukrajinski i rusinski, češki
i slovački, ruski i bjeloruski, danski i norveški,
azerski i turski... bili policentrični standardni
jezici jer imaju puno zajedničkih elemenata. U
hrvatskom ustavu piše daje službeni jezik hrvatski, a
u srpskom ustavu daje srpski. Ne vjerujem da to
Snježani Kordić nije poznato, pa i drugima koji misle
kao ona. Nastojati oživjeti nešto što je već dvadeset
godina mrtvo, uzaludan je posao.
Na tu je knjigu, sudeći prema
medijima, iznimno pozitivno reagirala javnost bivše
Jugoslavije, te poneki u Hrvatskoj, ali zanimljivo je
da se malo hrvatskih jezikoslovaca odredilo prema
tomu. Zašto? Izravan je bio opet A. Bagdasarov, a i L.
Auburger o serbokroatizmu govori kao o "nekromancij".
To što su na
knjigu "Jezik i nacionalizam" pozitivno reagirali
uglavnom u srbijanskim medijima govori samo o tom da
bi oni tamo htjeli da opet bude kako je bilo, a to je
pak nemoguce. Bečki, Novosadski i Zagrebački dogovor
više se ne će ponoviti. Bilo je reakcija hrvatskih
jezikoslovaca u hrvatskim glasilima koja nisu u
vlasništvu stranih gazda, također i na internetu
(internacionalnoj mreži). Najbolja reakcija na knjigu
"Jezik i nacionalizam" S. Kordić jesu knjige "Hrvatski
jezik i serbokroatizam" L. Auburgera i "Hrvatski
književni jezik i njegova norma" A. Bagdasarova. Treba
sve tri knjige pročitati, usporediti ih i spoznati
istinu, a istina je na strani Auburgera i Bagdasarova.
Što biste istaknuli, uz izdavaštvo i
ideologizaciju, kao glavne probleme u tretmanu
hrvatskoga jezika od istraživanja, predstavljanja
jezične kulture, pravopisa...
Hrvatski jezik je nacionalni jezik
svih Hrvata, on je komunikacijski jezik ne samo Hrvata
nego i svih koji se njime služe u Hrvatskoj i izvan
nje. Hrvatski jezik je standardni u mjeri u kojoj su
standardni i svi drugi jezici. Hrvatski jezik je
normativno uređen jezik u visokom postotku jer ima
rječnike, gramatike, pravopise, enciklopedije,
leksikone, udžbenike... U hrvatskom jeziku kao i u
svakom drugom jeziku postoje određene nepravilnosti
koje će biti otklonjene kad ih se spozna.
Npr. sve do nedavno nije bilo grafijske razlike
između glagolskoga priloga slijedeći i pridjeva
sljedeći, između imenice svjetio i pridjeva svijetio,
između imenice mjesto i priloga umjesto, izmedu
prijedloga pored i priloga osim... Još i danas se rabe
riječi nazočan, naznočnost nazočiti bez vokala u
ispred konsonanta z (slovenski: navzočen, navzočnost,
navzočiti), hrvatski bi trebalo biti: nauzočan,
nauzočnost, nauzočiti, jer u hrvatskom postoji nauz-
koji potječe od navz- (npr. nauzgor).
Obnovili ste 1993. Hrvatsko
filološko društvo u Rijeci te u njegovu okviru od
1995. organizirate međunarodni skup slavista na kojem
sudjeluju brojni ugledni jeztkoslovci... Koji su mu
ciljevi i najveći dosezi? Objavljujete i uređujete
časopis Riječ.
Hrvatsko filološko društvo, za raziiku
od Matice hrvatske, nije bilo zabranjeno nego je zbog
bojazni od progona članova prestalo djelovati. Rad
riječkoga ogranka obnovili smo 1993. i objavili 48
knjiga i 12 godišta časopisa Riječ. Svake godine od
1995. naovamo organizirali smo redovite međunarodne
skupove slavista na kojima je sudjelovalo i do 150
hrvatskih i inozemnih filologa koji se bave
slavistikom. Skup je bio pozivni pa su u njegovu radu
sudjelovali slavisti iz svih slavenskih zemalja,
uvijek su bile obrađivane četiri okvirne teme, dvije
jezične i dvije književne, ali su referenti mogli
referirati i o temama izvan zadanih. Svi slavenski
jezici su bili jezici referiranja pa je svatko
referirao na svojem jeziku, a u raspravi je dolazila
do izražaja činjenica da se Slaveni međusobno razumiju
bez većih poteškoća.
Sve referate s tih skupova, a i druge, objavijivali
smo u časopisu Riječ, časopisu za slavensku
filologiju, jedinom časopisu takve vrste u Hrvatskoj.
U njem su članci objavljivani na svim slavenskim
jezicima, također i na drugima ako se je radilo o
slavenskoj problematici. Uredništvo časopisa je
međunarodno (Rijeka, Mostar, Zagreb, Skoplje,
Ljubljana, Prag, Bratislava, Krakov, Gdanjsk, Kijev i
Moskva).
Zbog novoga zakona o identifikacijskom broju bili
smo primorani 2008. ogranak pretvoriti u samostalnu
udrugu pod nazivom Hrvatsko filološko društvo Rijeka.
Nastavili smo organizirati skupove slavista i izdavati
časopis. Sve naše aktivnosti ovise o financijskoj
pomoći Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, u
manjoj mjeri županije i grada. Ove godine Ministarstvo
kulture je prestalo financirati naš međunarodni skup
slavista, također i časopis Rlječ, Ministarstvo
znanosti je znatno smanjilo sredstva potpore za skup i
časopis, također i županija i grad pa su to razlozi
zašto više ne ćemo organizirati skup i izdavati
časopis, i jedno i drugo ćemo "ugasiti".
Predmet Vašega užega znanstvenoga
zanimanja jest onomastika. Autorom ste brojnih članaka
te više knjiga o hrvatskoj antroponimiji, toponimiji,
itd. Kakvo je stanje u tom segmentu jezika i kulture
danas? Javnost se pita, uz ostalo, i zašto je takvo
stanje s krematonimima, javnim nazivima koji su u
velikom postotku strani...Postoji li način da se
stanje poboljša i kako?
Kad se usporedi stanje javne
pismenosti u Hrvatskoj i Sloveniji, ili pak u
Francuskoj, može se zaključiti da je u Hrvatskoj visok
stupanj javne nepismenosti. U sredstvima javnoga
komuniciranja, u tiskovinama i knjigama, u javnim
natpisima... mnoštvo je odstupanja od pravopisnih i
pravogovornih normi hrvatskoga jezika.
Hrvatska mora, kao i Slovenija, utemeljiti pri Vladi
Ured za hrvatski jezik i usvojiti Zakon o hrvatskom
jeziku, onakav kakav imaju npr. Francuska, Španjolska,
Srbija, Makedonija, Mađarska, Slovačka, Poljska i dr.,
te na osnovi toga zakona sankcionirati svako javno
odstupanje od normi hrvatskoga jezika. Ovih dana, npr.
jedna zagrebačka komercijalna televizija reklamira
novu tursku seriju "Gümüs" (tur. gümüs - srebro)
izgovarajući to kao gumuš umjesto gimiš. U Sloveniji,
koja drži do svojega jezika, ne ima stranih imena i
natpisa, osim imena stranih firmi. U Hrvatskoj ih je
toliko da se stječe dojam da je grad Zagreb negdje u
Engleskoj. Druge države o toj problematici imaju
čitave zakone, a u Hrvatskoj o tom govori samo 20.
članak Zakona o trgovačkim društvima, i to da mogu
biti strana imena, ali iz mrtvih jezika. Nigdje ne
piše koji su to mrtvi jezici, vjerojatno su mislili na
latinski koji je zapravo službeni jezik Katoličke
crkve. lako latinski nitko ne govori na rimskim
ulicama, zbog činjenice da je službeni jezik, on nije
mrtvi jezik. Nered postoji i na području osobnih imena
pa ako roditelji djetetu daju ime Sniježana, umjesto
Snježana, ništa se tu ne može učiniti zato što
Hrvatska, kao npr. Francuska, ili Česka, ne ima popis
osobnih imena koja su usklađena s normama standardnoga
jezika. I na području prezimena vlada nered pa tako
ako netko upiše da mu je prezime Amiđžić, umjesto
Amidžić, ni tu se ništa ne može učiniti. I u imenima
naselja vlada nered jer se npr. gora povrh Zagreba
naziva Medvednica (kajkavski), a njen vrh Sljeme
(štokavski) umjesto Sleme (kajkavski), s druge strane
gore je selo Podsleme (kajkavski). Na području Zagreba
i bliže okolice ima tridesetak toponima koji
završavaju na -ec (Bliznec, Borčec, Brdovec, Črnkovec,
Černomerec, Čugovec, Čulinec, Dankovec, Degidovec,
Deščevec, Dolec, Dragoljinec, Dubec, Đurđekovec,
Gračec, Ivanec, Jablanovec, Kraljevec, Kučanec,
Miroševec, Novoselec, Oporovec, Otočec, Remetinec,
Retkovec, Slanovec, Stenjevec, Svibovec, Štefanovec,
Teškovec, Vrhovec i Vugrovec), samo ih je sedam koji
završavaju na -ac (Bukovac, Horvatovac, Jelenovac,
Jordanovac, Mihaljevac i Tuškanac), a trebali bi,
budući da je to kajkavsko područje, završavati na -ec
(npr. Bukovec, a ne Bukovac). U imenima županija
postoje nepravilnosti pa ona sa sjedištem u Splitu ima
podatak da je dalmatinska, kao da one sa sjedištem u
Dubrovniku, Šibeniku i Zadni nisu dalmatinske.
Nedaleko od Zagreba postoji selo Hrvatski Leskovac,
pridjev hrvatski je dobio zbog Leskovca na jugu Srbije
i štokavski naziv Leskovac umjesto kajkavski Leskovec.
Sve te brojne probleme može riješiti samo Zakon o
hrvatskom jeziku i Ured za hrvatski jezik.
Nedavno ste objavili knjigu
"Talijanizacija istarskih prezimena". Jezik je bio i
ostao iznimno jako sredstvo u postizanju političkih
ciljeva. Kako je to bilo s prezimenima u Istri?
Istrom su, iako je u njoj večinsko
stanovništvo hrvatsko, sve do 1945. Vladali tuđinci
koji su na području jezika i kulture ostavili traga.
Višestoljetna vladavina Mlečana donijela je u taj kraj
brojne mletacizme. Ti su jezični i kulturni utjecaji
bili nenasilni. U 20. st., kad su Istrom zavladali
talijanski fašisti, nasilno je na osnovi zakonskih
odredaba provodena talijanizacija istarskih imena i
prezimena, s namjerom da se istarski Hrvati na taj
način talijaniziraju i privedu u korpus talijanskoga
naroda. Nakon 1945. sva talijanizirana prezimena su
mogla biti vraćena u netalijanizirani oblik, ali na
vlastiti zahtjev. Zahvaljujući sačuvanim dekretima
danas znamo koja su to prezimena i kakve su promjene
na njima izvršene. U talijaniziranih prezimena se ipak
vide hrvatski korijeni (Bakarčić -Baccarini, Črnja -
Cergna, Ilić - Illi, Korlević - Corlevi, Margetić -
Marghetti, Pavletić - Pauletti, Žanić - Zanni, Žilić -
Zilli...). Talijaniziranjem hrvatskoga prezimena ne
može se postati pripadnik talijanskog naroda, za to je
pak potrebno imati višestoljetne romanske (talijanske)
korjene.
Vi ste autor "Rječnika posuđenica
iz turskoga jezika", nameće nam se danas usporedba s
engleskim?
Turci su u nekim hrvatskim krajevima
viadali od sredine 15. pa do kraja 19. stoljeća.
Njihova okupacija južnoslavenskih prostora dovela je
do velikih migracija prema zapadu, do izmjene narodne
strukture cijelih južnoslavenskih pokrajina, a njihova
višestoljetna vladavina importirala je u narodne
govore i narodne umotvorine brojne turcizme.
Zbog islamizacije određenoga broja podanika u te
krajeve su importiran i ne samo vjerski termini nego i
osobna imena od kojih su mnoga motivirala prezimena.
Mnogim naseljima su Turci dali svoja imena koja su
ostala sve do danas.
U "Rječniku posuđenica iz turskoga jezika" ima više
od 22.000 turcizama. Kad bi se popisali svi
antroponimi i toponimi, taj bi broj bio i veći.
Posuđivanje iz turskoga jezika prestalo je koncem 19.
st., posuđivanje iz srpskoga jezika koncem 20. st., a
posuđivanje iz engleskoga počeloje početkom 20. st. i
ne zna se kada će završiti. Francuski jezik ima brane
nekontroliranu prodoru anglizama, hrvatski jezik takve
brane ne ima. Posuđivanja riječi iz drugih jezika je
uvijek bilo i bit će, samo i tu treba postojati mjera.
Zanima nas položaj hrvatskoga
jezika na međunarodnom planu: ovih dana mediji
javljaju kako hrvatski jezik postaje 24. službeni
jezik Europske unije? Je li neupitan međunarodni
položaj u Europskj uniji?
Europska unija ne će još dugo
tolerirati uporabu tzv. malih jezika jer im to nije
ekonomično. Na prvom mjestu će biti engleski jer je to
jezik euro-američke masonerije, financijskih
institucija, multinacionalnih kompanija i krupnih
kapitalista. Prema tzv. malim jezicima će se postupno
razviti isti odnos kakav postoji u Francuskoj, a taj
je da postoji samo jedan standardni i službeni jezik.
Problem nametanja globalizacijskoga engleskoga jezika
uočili su već i u Njemačkoj u kojoj kao gljive poslije
kiše niču udruge za zaštitu i očuvanje njemačkoga
jezika. Zbog ekonomičnosti tzv. mali jezici će biti
gurnuti na marginu, to će biti sudbina svih pa i
hrvatskoga jezika. Ali, ništa na svijetu nije vječno
pa ni ta nazovi država koja nije pristala da ju
blagoslovi pokojni papa Karol Wojtyla.
I na kraju, o čemu najviše ovisi
budućnost hrvatskoga jezika?
Kakva će
biti budućnost hrvatskoga jezika, ovisit će uglavnom o
nama samima. Hrvatski jezik je danas u lošijem
položaju nego što je bio u Jugoslaviji. Ne ugrožavaju
hrvatski jezik ni srbizmi ni anglizmi nego naš nemaran
odnos prema vlastitomu jeziku. U hrvatskim osnovnim
školama hrvatski jezik se uči, a u hrvatskim srednjim
školama hrvatski jezik se uglavnom ne uči jer je
program pretrpan nastavnim jedinicama iz književnosti
koje se obrađuju na uštrb jezičnih jedinica tako da se
jezika "čalabrcne" samo prije pisanja školske zadaće.
Četiri godine neučenja hrvatskoga jezika dovoljno je
da učenici zaborave i ono što su naučili u osnovnoj
školi. Tu leži uzrok sveopće javne nepismenosti i
nemarna odnosa prema vlastitomu jeziku. Svatko piše i
govori kako hoće i ne postoje nikakve sankcije za loše
napisanu i izgovorenu riječ. Rješenje je da se
hrvatski jezik u školama odvoji od književnosti i da
se proučava sustav jezičnih znakova i jezičnih
zakonitosti. I na fakultetima ga treba studirati
odvojeno od književnosti jer je književnost umjetnost,
jezik je pak nešto drugo. Jezik se najmanje ostvaruje
u umjetničkim djelima, znatno više u govoru i
sredstvima javnoga komuniciranja. Nemaran odnos prema
jeziku postoji još od hrvatskih vukovaca koji su
smatrali da je jezik narodne književnosti alfa i omega
jezične umješnosti pa je od tada u gramatikama najviše
primjera iz narodnih pripovjedaka.
Hrvatskomu jeziku najviše štete mogu nanijeti Hrvati
koji nisu nacionalno osviješteni, oni kojima je
svejedno hoće li živjeti u Hrvatskoj ili Zambiji, oni
koji lako pristaju da budu tuđinu sluge, oni kojima je
novac jedino mjerilo vrijednosti, oni kojima je Ijepše
i draže sve što je strano. Ipak, dok bude nacionalno
svjesnih Hrvata, bit će i hrvatskoga jezika jer je
jezik prvi i najvažniji element osobnoga i narodnoga
identiteta jer dok govorim (kao osoba), jesam i
postojim ili dok govorimo (kao narod),jesmo i
postojimo.
Mira Ćurić,
Hrvatsko slovo 26. Studeni 2010.
03.12.2010.
Prof. dr. sc Milan Nosić (1946.)
profesor je na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Do sada je
objavio 14 knjiga: Josip Završnik, Hrvatski
obratni prezimena, Bosansko-hercegovačka
ekonimija, Gajev preteča, Prezimena zapadne
Hercegovine, Bosansko-hercegovačka hrvatska
prezimena (3 sveska) Češko-hrvatski rječnik,
Jezikoslovne studije, Humačka ploča, Rječnik
posuđenica iz turskoga jezika, Pomorski
leksikograf Božo Babić i Imena
bosansko-hercegovačkih naselja. Surađuje u više
znanstvenih i stručnih članaka iz područja
filologije. Obnovio je 1993. rad riječke
podružnice Hrvatskoga filološkoga društva. Od
1995. do 2009. organizirao je filološki skup
(međunarodni znanstveni simpozij o jeziku i
književnosti) te uređivao i objavljivao časopis
"Riječ". Kao nakladnik u NK Maveda objavljuje
knjige jezičnog sadržaja brojnih autora, među
ostalima i ovogodišnjih dobitnika Inine nagrade
slavista Leopolda Auburgera te kroatista Artura
Bagdasarova.
|
|