Shvatila sam da to dolazi odatle što ljepota, bogatstvo,
razgranatost i razigranost materinskoga jezika rijetko
koga uopće zanima, knjige se čitaju uglavnom "pod
moraš", lektira se suzuje jer je učenicima sve teško i
besmisleno (začudo, u tome imaju svesrdnu podršku svojih
permisivnih roditelja), važno je samo kakvo-takvo
operativno sporazumijevanje (gdje ste? evo, dolazimo i
mi! a gdje su Petar i Maja?, pa mi vas čekamo već pola
sata pod satom! itd.) - da je i ta komunikacija
preciznija, ne bi bilo toliko nesporazuma.
Nerazumijevanje riječi u tekstu vidi se i u tumačenju
zakona. Umjesto da riječi svima u toj struci znače isto,
one su prepuštene "interpretacijama" - pa koja vam se
izvedba više svidi. Nije važna srž stvari (nutrina i
dubina) nego dojam (izvanjskost i površnost).
Pokazivanje, show, estradizacija über alles.
Ne mislim da su teško oštećeni oni koji ne znaju što znače
riječi iz naslova. No ne bi bili životno oštećeni ni da znaju samo tristotinjak
hrvatskih riječi, jer može se i s manjim. Riječi koje nedostaju uvijek se mogu
nadomjestiti psovkama, poštapalicama svih vrsta, pa se tako i nadomještaju
(kužiš, jelda?, ono ...).
Naravno, finesa se gubi, no komu je još do finese?! A ako riječi
iz naslova i iščeznu, pa što?! Nestale su i mnogo frekventnije hrvatske riječi
od navedenih. Negdje sam takve obične hrvatske riječi (već na izlazu ili zalazu)
i zapisala; na primjer, napisala sam na ploči pognati, a studenti (bilo
je ratno vrijeme) pomisliše da sam se zabunila jer oni poznaju samo glagol
prognati, ne i pognati (pogurati). U takvoj klimi drlog
na općehrvatskom leksičkom planu i nije imao mnogo izgleda da će biti prepoznat.
Lokalno negdje još i da (Slavonija, Baranja, Srijem, nadam se), no već ni u
Zagrebu, toj konglomeratski sklepanoj metropoli, ne, premda bih po priljevu
stanovništva očekivala neka regionalna, lokalna, zavičajna znanja i ovdje. No
ništa. I opet pomisliše kako valjda ubrzanim koracima hitam prema disgrafiji, pa
mi slova nekontrolirano ispadaju. Htjela je valjda napisati (njima najsličniji
prepoznatljiv) brlog, pomisliše. Nisam htjela. No i taj me mali (a
znakovit) nesporazum u toj svakidašnjoj glupoj perspektivi malo oraspoložio.
Dosjetili su se barem brloga.
Mene riječ drlog prati od najranijega djetinjstva.
Svako malo učili su me i upozoravali ljudi koji su me odgajali: spremi svoje
igračke, nemoj iza sebe ostaviti drlog. Ostaviti drlog značilo je
ostaviti iza sebe nered, igračke razbacane na sve strane. U vrijeme kad se
itekako znalo što je (barem odgojni) red, drlog je mogao trajati vrlo kratko.
Zapravo, ta se riječ često poklopila sa samom igrom - jer je drlog
(nered) mogao trajati koliko i sama igra. Nestanak drloga značio je i
prestanak igre. Naravno, prvi moj drlog značio je samo razbacane
igračke; kasnije su se smjenjivali i drugi drlozi, a i danas živim već
dulje u jednom takvom nalik na mitraljesko gnijezdo. To su oni ispred mene i
okolo mene naslagani zidići od knjiga i papira, preko kojih uskoro više neću
moći gledati ni u dvorišno zelenilo, to odmorište za oči.
Dugo sam živjela u uvjerenju da drlog znači samo to -
neurednost, nered. Hrvatski rječnici nisu me u tome ni podupirali ni
demantirali. Ni jedan drloga nema, valjda zato što je u njima sve u
savršenu redu. No riječ drlog ima jedan jezični amater (u pravom smislu
riječi, zaljubljenik u hrvatski jezik), Martin Jakšić, koji je u svojoj knjizi
Divanimo po slavonski (Pergamena, 2003.) nastojao zapisati što više riječi
iz istočnoslavonskih, srijemskih i baranjskih govora, eda bi im produljio život
na zemlji. Kod njega piše da je drlog kućni nered (to sam znala otkako
znam za sebe), no i starudija. To sam značenje upijala kroz nevezane
razgovore sa svojom osječkom prijateljicom, koja bi znala reći kako na tavanu i
u šupi ima drloga koliko hoćeš. Naravno, i on traži povremeno
raščišćavanje, koliko zbog reda toliko i zbog mjesta (za nove drloge,
drangulije, starudije, sitnarije i tričarije).
Zašto je ljudima prva riječ do drloga najčešće
brlog? Zato što tu riječ poznaju, no veza je ipak dublja od zvučne
sličnosti. I za neurednu kuću kažemo da je brlog, pa i svinjac.
Brlog i znači kaljuga, smeće, talog, ležaj za svinje i druge životinje. U
mađarskom barlang (starije berlog) znači špilja, pa je
mađarsko značenje zacijelo bilo prvotno, jer su špilje nekoć bile skloništa i za
ljude i za životinje, pa i za medvjede. Brlog se može povezati i s
onomatopejskim glagolom brljati, a prvi element, upućuje na vezu sa
stvnjem. bero, medvjed. Brlog bi, dakle, bio medvjedov ležaj.
Drugi dio složenice (-log) neću danas povezivati sa znanosti (-log od -logija;
biolog, filolog itd.) nego s log od ležati (ložnica). Sjećamo se, i
lisica u Ježevoj kućici mami ježa na ručak umilnim riječima: "Dođi na ručak u
moju logu / požuri samo, ne žali nogu".
Osim toli čudnoga drloga, moja osječka prijateljica
često rabi još jednu živopisnu riječ. No ta riječ već povlači za sobom i
pravopisni problem. Jer da je samo džidža, ni po jada! To je turcizam
cici (čit. džidži) i znači igračku za djecu, zvečku, a onda i oponašanje
zveckanja nakita (ipak onoga jeftinoga). Džidžati znači kititi (Oj,
djevojko, džidžo moja / džidžala te majka tvoja). Džidže su, dakle,
sitnarije, drangulije, bezvrijedni predmeti. No moja prijateljica uvijek ih
spaja u gotovo dječji izraz ... i tu nastaje pravopisni problem. Dakako, i njemu
se može doskočiti, a pomoć mi stiže upravo iz Matičina pravopisa. Ondje piše da
može i džidža i điđa, a to mi sada baš treba. Jer moja
prijateljica za takve teško opisive drangulije kaže uvijek điđe-miđe.
Teško bi se džidže tako dobro slagale s miđe, pa su se i one
zbog mirne koegzistencije morale jedna drugoj malo prilagoditi.
Nives Opačić, Vijenac 556
|