Dokumentaciji je priloženo i negativno mišljenje Vlade
od 22. travnja 2010. godine kako bi ga pojedina tijela
uzela u obzir. To je negativno mišljenje Vlade nastalo
na temelju i uz pomoć očitovanja ministarstava znanosti,
kulture, vanjskih poslova, gospodarstva, financija i
Ureda za zakonodavstvo Vlade RH. Koliko je meni poznato,
o mišljenju Vlade iz 2010. godine mediji nikada nisu
obavijestili javnost. [1]
Vladino mišljenje držalo se ili u tajnosti, ili su
novinari kojima je Mišljenje Vlade bilo dostupno,
smatrali da javnosti o njem ne treba ništa reći. Sličnu
je sudbinu imao i sadržaj "Memoranduma o suradnji na
području književnosti i lingvistike", koji je u Beogradu
20. ožujka 2009. godine s hrvatske strane potpisao
ministar kulture RH Božo Biškupić. Premijer Ivo Sanader
tijekom toga posjeta Beogradu susreo se "i s
predstavnicima hrvatske manjine, koji su za sebe
zatražili ista prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj." [2]
Govorilo se da će se zahvaljujući Memorandumu barem u
Novom Sadu ustrojiti kakav odjel ili katedra za
kroatistiku, no to se, prema javno dostupnim
informacijama, do danas nije ostvarilo [3], dok Katedra
za srpski jezik i književnost unutar Odsjeka za
južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu funkcionira već
godinama.
Mnogo je intrigantnije to što
informacije o Mišljenju Vlade iz 2010. godine po svem
sudeći nisu došle ni do Hrvatskih laburista, koji su
stoga svoj Prijedlog Zakona bez ikakvih izmjena
ponovili i u saborsku proceduru uputili po drugi put u
siječnju 2012. godine, misleći vjerojatno, da ga 2010.
godine nitko nije pravo registrirao. Kako stvari sada
stoje, odnosno kako su postavljene, Prijedlog Zakona
Hrvatskih laburista iz 2012. godine doživjet će istu
sudbinu kao onaj iz 2010. godine. Sada će dodatno
nastati još i dojam da hrvatski političari nisu
sposobni ni voljni donijeti nikakav zakon o javnoj i
službenoj uporabi hrvatskoga jezika. Budući da ga nije
odbila samo "desna" Vlada, već dodatno k tomu uskoro
još i "lijeva" Vlada, moći će se tvrditi da hrvatskim
(vladajućim) političarima takav zakon nije potreban,
što znači da ćemo sa sadašnjim jezičnim zakonskim
odredbama ući u EU i ondje pasivno čekati daljnja
zbivanja.
S mišljenjem Vlade iz 2010. složili su
se tadašnji Odbor za zakonodavstvo i Odbor za
obrazovanje, znanost i kulturu pri Hrvatskomu saboru.
[4] U izvješću Odbora za obrazovanje iz 2010. godine
istaknut je stav Vlade "da u Republici Hrvatskoj
postoji sustavna zakonska regulativa kojom se uređuje
način uporabe i položaj hrvatskog jezika u javnim i
privatnim komunikacijama". Dakle, prema Vladi iz 2010.
godine dodatna regulacija nije potrebna. Ovdje ne ćemo
prepričavati argumentaciju Vlade, već ćemo prepustiti
zainteresiranim čitateljima da se s njom upoznaju
čitanjem izvornoga teksta koji je, ne znam od kada,
dostupan na mrežnim stranicama Hrvatskoga sabora (usp.
podrubnu bilješku br. 1.).
Iako se Vlada iz 2010. u svojem
mišljenju poziva na pravnu stečevinu Europske Unije,
ne uzima u obzir činjenicu da niz zemalja članica
Europske Unije svojim posebnim jezičnim zakonodavstvom
regulira prava službenoga ili državnoga jezika
pojedinih država. Vlada se trebala upitati zašto mnoge
zemlje u EU imaju svoje posebne jezične zakone i što
se njima regulira (npr. Francuska, Poljska, Slovačka,
Slovenija, Švedska, Estonija, Litva, Latvija, Belgija,
Finska, Rumunjska, Mađarska).
Ako se odlučimo za zakon o javnoj i
službenoj uporabi službenoga jezika, pred nama je
težak put na kojem će se morati angažirati i pravnici
i jezikoslovci kako bi se utvrdilo koja prava imaju
druge zemlje u EU i kako mi u Hrvatskoj možemo
ostvariti ista prava. Na taj put ne možemo krenuti kao
individualci, već vođeni isključivo institucionalno.
Nikakva prava ne ćemo ostvariti ako ih se sami budemo
odricali kako bismo udovoljili tuđim željama i
interesima, što može biti potaknuto različitim
razlozima.
Vijeće za normu hrvatskoga
standardnoga jezika
U izvješću saborskoga Odbora za
obrazovanje iz 2010. godine kaže se da članovi Odbora
misle kako pitanje uporabe i položaja hrvatskoga
jezika treba "rješavati suradnjom između nadležnih
institucija, prvenstveno suradnjom s Vijećem za normu
hrvatskoga standardnog jezika", koje se kao mjerodavno
tijelo spominje i u prijedlogu Zakona Hrvatskih
laburista. Odbor najavljuje da će "uputiti prijedlog
kompetentnom Ministarstvu da iznađe odgovarajuće mjere
sustavne zaštite hrvatskoga jezika, ujedno će istome
uputiti traženje da konačno riješi pravopisnu
problematiku na način da propiše jedinstveni pravopis
hrvatskoga jezika za osnovne i srednje škole." Ciljevi
te najave do danas se nisu ostvarili. Sve to vrijeme
na različite se načine napada i dezavuira Vijeće za
normu, dok se ujedno u medijima stvara lažan dojam da
suvremeni hrvatski književni (standardni) jezik nije
normiran, da u njem vlada kaos, da nema pravopisa, da
treba "kompromisno" krenuti ispočetka i tako doći do
željena "reda".
U drugoj polovici 2011. godine, dakle,
nakon što je Lesarov prijedlog Vlada RH odbila,
neformalno je predloženo da Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i športa objavi zaključke spomenutoga
Vijeća za normu kao svoju službenu publikaciju. To bi
bilo u skladu s mišljenjem Odbora za obrazovanje. Osim
toga, upravo je Ministarstvo znanosti 2005. godine u
ime Vlade RH osnovalo Vijeće za normu hrvatskoga
standardnoga jezika, pa bi bilo normalno da
Ministarstvo i Vlada RH stanu iza zaključaka Vijeća za
normu, posebice nakon odlaska bivšega premijera Ive
Sanadera, koji se privatno izjasnio protiv zaključaka
Vijeća za normu, te na taj način opstruirao razvoje
koji su trebali uslijediti. Iako su, kako sam čuo,
relevantni službenici profesionalci u Ministarstvu
znanosti, obrazovanja i športa krajem prošle godine
poduprli ideju da njihovo Ministarstvo tiska zaključke
Vijeća za normu kao svoju službenu publikaciju, iz
samoga je vrha Ministarstva ta zamisao odlučno
odbačena. Sve to pokazuje da nije točna pretpostavka
da bivša Vlada RH, dakle ona HDZ-ova i njegova
koalicijskoga partnera SDSS-a, nije bila informirana o
jezičnim pitanjima i da nije aktivno provodila jezičnu
politiku. Provodila ju je, i to, čini se, po liniji
dvostrukoga zapovijedanja: na deklarativnoj liniji
zapovijedanja digla se prašina, zahuktali su se
sastanci i javna vijećanja, a operativno se stisnula
kočnica. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se nova
vlast postaviti prema Vijeću za normu.
Rovigno
U prijedlogu Zakona Hrvatskih
laburista prevladavaju pozitivne strane, no ima i
slabih. S jedne strane prijedlog Zakona nepotrebno
zadire u postojeće, već službenenehrvatske nazive
poduzeća i trgovina, a ujedno ništa ne kaže npr. o
statusu službenih imena naselja na hrvatskom jeziku.
Naime, svjedoci smo činjenice da se niz službenih
hrvatskih imena naselja i njihov status proteklih
godina znatno promijenio pod vrlo čudnovatim
okolnostima. Primjerice, danas se gradovi Rovinj i
Pula službeno više ne zovu tako, već Rovinj - Rovigno
i Rovinj-Rovigno prema Zakonu o područjima županija,
gradova i općina Republike Hrvatske i prema statutu
grada Rovinja. To su nova (neujednačena!) službena
imena koja su nastala u pokušaju da se zaštite jezična
prava nacionalnih manjina, a što je zapravo
rezultiralo protuustavnim ukidanjem postojećega
hrvatskoga službenoga imena i stvaranjem novoga
dvočlanoga, koje je nametnuto i većinskomu narodu i
nacionalnoj manjini.
Do toga je došlo jer se zakonski definirano "dvojezično
ispisivanje naziva na pečatu, žigu, natpisnim pločama i zaglavlju akta" [5] u
praksi počelo protuzakonito i protuustavno tumačiti i provoditi (i u statutima
pojedinih gradova!) kao da "dvojezično ispisivanje" znači isto što i "općenito
dvojezično imenovanje". Stoga se i u talijanskim tekstovima na službenim mrežnim
stranicama grada Rovinja taj grad također zove Rovinj-Rovigno, a ne onako kako
bi trebalo: samo Rovigno. Dakle, pripadnike talijanske manjine prisiljava se,
suprotno njihovim pravima, svoj grad na talijanskom jeziku zvati i Rovinj, a
Hrvate se prisiljava na hrvatskom jeziku sustavno rabiti talijansko ime Rovigno.
[6]
Na koji su se način promijenile i
druge paradigme u Republici Hrvatskoj u svezi s takvim
imenima, može se razaznati kad usporedimo iskaze Ivana
Jakovčića o dvojezičnim natpisima iz 2001. godine, i
iskaze o tim natpisima Furija Radina iz 2010. godine.
Donosim ih onako kako su ih prenijeli hrvatski mediji:
2001. godina:
"Iako se dvojezičnost uvodi samo u rad
predstavničkih tijela na županijskoj razini (u
Skupština i Poglavarstvu), stvorena je kriva predodžba
da će se dvojezični natpisi sada pojaviti svugdje po
Istri, što ne bi bilo logično jer Talijani ne žive na
cijelom istarskom prostoru." [7]
2010. godina (18. svibnja):
"Ministar prometa Božidar Kalmeta sustavno krši
Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina kao
i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jer već
duže vrijeme ignorira naše zahtjeve da se na svim
dionicama Istarskog ipsilona postavi dvojezična
prometna signalizacija, istaknuli su danas na
konferenciji za novinare saborski zastupnik i
predsjednik Talijanske unije Furio Radin i zamjenica
župana Viviana Benussi.
Radin je rekao da je Bina Istra poštivala zakon i
prethodno na dionicama postavila dvojezične natpise,
no da se po naputku ministarstva znakovi uklanjaju te
postavljaju samo oni jednojezični.
"Budući da Kalmeta ne želi odgovoriti
na brojne dopise kojima smo upozoravali na kršenje
zakona, o svemu sam izvijestio i premijerku Jadranku
Kosor zatraživši od nje da intervenira i tako olakša
traženi sastanak s resornim ministrom, no iako je već
sve bilo dogovoreno, do sastanka nije došlo. U
razgovoru s premijerkom stekao sam dojam da nas
podržava u našim zahtjevima", rekao je Radin. Naglasio
je da će u Saboru pitati nadležnog ministra zašto ne
poštuje zakon dodajući da će mu to pitanje uputiti i s
pozicije predsjednika Talijanske unije, što može imati
i neke dugoročne posljedice. Dodao je da takvo
ponašanje može imati negativne posljedice jer Hrvatska
nipošto ne može biti dio Europe s takvim kršenjem
manjinskih i ljudskih prava." [8]
Predsjednik
Talijanske unije i saborski zastupnik Furio Radin
izišao je ministru Kalmeti ususret time što mu je
dopustio da se izvan Istre na autocestama Republike
Hrvatske postavljaju table na kojima nema novih,
dvočlanih imena istarskih gradova. Da je Radin htio,
mogao je Kalmetu uz prijetnju "dugoročnih posljedica"
pridobiti i za drugačiji postupak. Trenutačni hrvatski
zakoni to bi mu omogućivali. Međutim, u tim zakonima
nema osnovice zbog koje se u Istri postavljaju table
na kojima piše "Rijeka/Fiume", jer grad Rijeka nije
promijenio svoje ime, ni u svojem statutu, a ni u
Zakonu o području županija..., a nije ni dio Istarske
županije.
Hoće li u Istri uskoro osvanuti table na
kojima piše "Zagreb/Zagabria"? Ako se pravo ispisivanja talijanskoga imena
"Fiume" na državnim autocestama izvodi po nekoj drugoj osnovici, moramo se
upitati zašto u Istri putokazi prema Trstu u Italiji nisu dvojezični, već samo
na talijanskom. Svi znamo da se na hrvatskom kaže "Trst", no na
hrvatsko-istarskim tablama piše "Trieste". Čini se da Furija Radina ne smetaju
ni drugi jednojezični natpisi u Istri - ako su na talijanskom. Koliko mi je
poznato, nije se javio ni u povodu sustavnoga talijanskoga ometanja signala
HTV-a u Istri i duž Jadrana, što je poseban prilog talijanske politike pri
zaštiti Hrvata od hrvatskoga jezika.
Dakle, u Republici Hrvatskoj imamo
sljedeću situaciju: kršenjem manjinskih i ljudskih
prava smatra se ako se na hrvatskim autocestama Pula
zove Pulom, a ne ujedno i Polom. A to unatoč činjenici
da u tom gradu talijanska manjina čini manje od 5%
stanovništva prema popisu iz 2001. godine i da Ustavni
zakon o pravima nacionalnih manjina (NN 155/2002, čl.
12, st. 1) omogućuje ostvarivanje ravnopravne službene
uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina "na
području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici
pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu
stanovnika takve jedinice".
Iz svega toga vidljivo je da hrvatski
jezik (imena hrvatskih naselja njegov su sastavni dio)
zakonski nije zaštićen te da se zbog toga dovodimo u
apsurdne situacije. Ako se nastavi tako kako se
započelo, na ulazima u Zagreb uskoro će pisati Zagreb
- Agram, Zagreb/Agram, Zagreb-Agram, a na ulazima u
Osijek pisat će Osijek-Ocek itd.
"Tražili su da pristanemo na priču o
jednom jeziku, a da će političari ostalo utvrditi"
Krajem prošle godine
bosanskohercegovačka veleposlanstva Republike
Austrije, Švicarske i njemački Goethe Institut za
Bosnu i Hercegovinu izdali su zbornik radova pod
naslovom Jezička/e politika/e u Bosni i Hercegovini i
njemačkom govornom području. Izdanje na
bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku (Sarajevo,
"novembar 2011.").
Predgovor tomu zborniku potpisuju austrijski i švicarski
veleposlanici i ravnateljica njemačkoga Goethe-Instituta. U zborniku su objavili
radove s istoimene konferencije koju su organizirali u ožujku 2011. godine u
Sarajevu. Prema iskazu u predgovoru, cilj konferencije bio je da se "predstavi
jezičko područje Bosne i Hercegovine, uz istovremeno poređenje sa njemačkim
govornim područjem." Srpski jezikoslovac Drago Tešanović, koji je sudjelovao u
radu skupa, svoj tekst u zborniku zaključuje tvrdnjom da "u ovom vremenskom
intervalu Goethe institut, sa sjedištem u Sarajevu, pokreće nove ideje o
zajedničkom jeziku na prostoru gdje je nedavno funkcionisao srpskohrvatski
jezik. Šta će biti od navedene ideje vrijeme će pokazati." (str. 59.). Za medije
je Tešanović nakon skupa izjavio da su "oni" "od nas tražili da mi pristanemo na
priču o jednom jeziku, a da će političari ostalo utvrditi". [9]
Profesorica Mirjana Vlajisavljević,
također iz Banja Luke, za medije je izjavila kako je
skup u Sarajevu za cilj imao "pokušaj stvaranja jednog
jezika na prostoru bivše Jugoslavije". [10] Jedna
autorica u Zborniku, koja je inače podrijetlom iz
Hrvatske, a veći je dio radnoga vijeka provela u
Njemačkoj, kaže da "Nas već šesnaest godina dijeli od
rata, i bilo bi vrijeme da se može izustiti ime
zajedničkog jezika. A predmet u školama bi se mogao
zvati ili "srpskohrvatski jezik" ili "jezik i
književnost" ili "jezik nastave" (str. 64.). Dakle,
autorica je ustrajna: "srpskohrvatski" službeno može,
a "hrvatski" ne može.
Njemački
jezikoslovac i kroatist Leopold Auburger napisao je u
najnovijem broju časopisa Filologija (2011, br. 56.,
str. 1.-21.) [11] da se u novije vrijeme izvan
hrvatske jezične zajednice i protiv ustavne odredbe o
službenom jeziku Republike Hrvatske stvara novi BHS
unitarizam. Smatra da je to prije svega sastavnica
EU-ova plana krojenja područja tzv. "Zapadnoga
Balkana" s Hrvatskom kao podređenom pokrajinom u
njemu. Auburger upozorava da "hrvatska jezična
zajednica žurno mora naći puteve da politički
učinkovito pobije taj novi unitarizam."
Ponašanje bosanskohercegovačkih veleposlanstava Austrije i Švicarske te
njemačkoga Goethe-Instituta u Sarajevu, o kojem govore M. Vlajisavljević i D.
Tešanović, nije prihvatljivo. Dodatna jezična zakonodavna regulacija potrebna
nam je dakle i zbog mogućega izravnoga upletanja stranih država u jezične
politike na prostorima koji obuhvaćaju i Republiku Hrvatsku.
Sljedeći citat iz članka Ivana
Šarčevića "Nesposobni za krivnju - sposobni za
'praštanje'" (Svjetlo riječi, 2012., XXX: 347,
Sarajevo, str. 4.-5., 79.) daje dodatnu informaciju o
političkoj igri o jugosferi putem "integriranja" BiH
pod hegemonijom Republike Srpske - Republike Srbije i
pod pokroviteljstvom EU-a:
"Sve što se događalo 9. siječnja na
proslavi dvadesetogodišnjice srpskog entiteta u BiH -
govori, priredbe, liturgije i parade - imalo je za
cilj da laž proglasi istinom, hipokriziju maskira
obredima i ordenjem, odgovornost za zločine opravda
povijesnom i metafizičkom nužnošću. U tom pozorištu
fatalizma, slično glavnom lutkaru, sve konce je
povlačio predsjednik - M. Dodik. On je tumačio kako je
MKMV (miloševićevsko-karadžićevsko-mladićevsko
vojvodstvo) u BiH 'historijska potreba i izraz
legitimne volje srpsksoga naroda'; u njega je ugrađena
vjekovna borba protiv tiranije i zla, protiv fašizma i
rasizma' i poželio je da MKMV traje 'koliko je trajao
san o slobodi'. Njemu su se, između ostalih,
pridružili predsjednik Repbulike Srbije, B. Tadić,
obmanjivač konsenzusom i pomirenjem među narodima i
državama a kojeg demantiraju postupci, te neizostavni
putujući režiser svesrpske folklorne kulture Emir
(Nemanja) Kusturica koji misli da će se promjenom
imena izjednačiti s Ivom - Ivom Andrićem."
Šport
Nova vlast u Republici Hrvatskoj
(konstituirala se krajem 2011. i početkom 2012.
godine) imala je priliku započeti provoditi bolju
jezičnu politiku nego što ju je provodila stara vlast.
Vjerujem i nadam se da su njezini prvi potezi rezultat
početničkoga nesnalaženja, tj. pogrješaka u koracima i
da ne će nastaviti onako kako je započela. Naime, ona
je brzinski, odmah pri svojem konstituiranju, bez
ikakvih prosvjeda iz redova opozicije, promijenila ime
Ministarstva znanosti obrazovanja i športa i
Ministarstva zdravstva. U kojoj mjeri pojedini mediji
podupiru progon riječi šport, pokazuje intervju koji
je Petar Selem, predsjednik bivšega saborskoga Odbora
za obrazovanje, početkom ove godine dao za tjednik
Nacional (3.1.2012.). U intervjuu je nakon
autorizacije i bez njegova dopuštenja njegovo šport
zamijenjeno sportom. Zbog toga je Selem javno
prosvjedovao i Nacionalu se javio pismom čitatelja
"Rekao sam šport, a ne sport". Selem se pozvao na
Babić-Mogušev Pravopis i na Vijeće za normu hrvatskoga
jezika te izjavio da nikomu ne osporava da rabi riječ
sport, no da isto tako uskraćuje bilo komu pravo da ga
cenzurira (Nacional 843., 10.1.2012.).
Hrvatska je
javnost na spomenutu promjenu imena dvaju
ministarstava reagirala uglavnom negativno. I
jezikoslovna je struka reagirala negativno te zauzela
složno stav o tom da riječ šport u hrvatskom nije
pogrješna, a da je promjena riječi zdravstvo u
zdravlje zapravo besmislena. O promjenama imena
pojedinih ministarstava i bogate države dva puta
promisle prije no što naprave, jer je tu riječ o
potezu koji je vezan uz znatne novčane izdatke. [12]
Neki su zbog toga posumnjali da se te
riječi iz imena ministarstava uklanjaju samo zato da bi hrvatska ministarstva
imenom bila što sličnija dotičnim ministarstvima u Srbiji i drugim zemljama u
tzv. regijonu. Od jezikoslovaca je u obranu novoga imena ministarstva znanosti i
športa javno istupila, koliko je meni poznato, samo gore spomenuta jezikoslovka,
koja se najviše ističe zahtjevima da se na svim službenim razinama ukine jezično
ime "hrvatski" i da se uvede "srpskohrvatski". Hrvatska televizija odabrala je
upravo dotičnu lingvisticu da gledateljstvu kao jezikoslovka protumači zašto ne
valja šport, tj. zašto je iz imena ministarstva športa trebalo izbaciti šport i
uvesti sport. Ministar zdravstva ili zdravlja rekao je da se nova Vlada glede
promjene imena ministarstva konzultirala s jezikoslovcima, no nije rekao s
kojima.
Inačica šport rjeđa je u općoj, a češća u strukovnoj uporabi, no ključno je da
nije pogrješna. Čuo sam od više ljudi, koji su do sada govorili i pisali
uglavnom sport, da će ubuduće, nakon ovih zbivanja, prednost davati obliku
šport. Izazivanje takvih reakcija nije u interesu sadašnjoj vlasti.
Sinkronizacija stranih filmova
Prijedlog
Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika predviđa
prevođenje ili titlanje svih inojezičnih sadržaja koji
se izvode u RH, ako prethodno nije pribavljeno
dopuštenje o izuzeću. Na tu se činjenicu osvrnula
ministrica kulture Andreja Zlatar u emisiji "Otvoreno"
25. Siječnja 2012. god., koja je bila posvećena
pitanju treba li titlati srpske filmove. Ministrica
je, govoreći u širem kontekstu, podržala daljnju
sinkronizaciju stranih filmova namijenjenih djeci, no
glede sinkronizacije drugih filmskih materijala
izjasnila se da bi to značilo "apsolutno uništavati
umjetnički integritet djela, i znači još nešto,
zatvarati jednu zemlju u njezine kulturalne i mentalne
granice, u vremenu koje se sasvim drugačije
postavlja." [13] Voditeljica emisije "Otvoreno"
nadodala je da se "potpuno mogu složiti o
sinhronizaciji."
Drugi sudionici u raspravi nisu se izjašnjavali o sinkronizaciji, već su se
prešutno složili s ministricom i voditeljicom emisije i nastavili razgovor o tom
treba li titlati srpske filmove ili ne, što su otvorili Vijeće za elektroničke
medije i RTL u sukobu zbog nekih sasvim drugih razloga. Na taj je način pitanje
sinkronizacije u emisiji HTV-a zatvoreno, a da zapravo nije ni otvoreno. Nitko
se nije upitao kakva je praksa glede sinkronizacije i titlanja u zemljama
Europske Unije. S tim u svezi treba znati da se u Italiji, Austriji, Njemačkoj,
Francuskoj, Španjolskoj, Švicarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Latviji
strani filmovi i serijali u pravilu sinkroniziraju na nacionalne jezike. U
Poljskoj se relativno često koristi poseban tip sinkronizacije koji možemo
nazvati zvučnim titlanjem. U Bugarskoj je sinkronizacija u prodoru, tako da
danas supostoji s titlanjem. Ukrajina je 2006. godine donijela propis kojim se
naređuje sinkronizacija ili titlanje inojezičnih filmova. U Rusiji je sasvim
normalno da se inojezični filmovi sinkroniziraju. Kolega Artur Bagdasarov iz
Moskve upozorio me je i na to da u Rusiji djeluje oko 100 državnih i 150
privatnih dalekovidnica s vlastitim programima, od kojih su mnoge regionalne, pa
je situacija pomalo i nepregledna, no da se strani filmovi na državnim
dalekovidnicama uglavnom sinkroniziraju. Danas je to većim dijelom prava
sinkronizacija, dok se u starijim filmovima, slično kao u drugim zemljama
istočne Europe, tu i tamo javlja zvučno titlanje, posebice u starijim filmovima.
Uzgred rečeno, u Rusiji ne prevladavaju holywoodski filmovi, već oni iz vlastite
produkcije, pa odluka između sinkronizacije ili titlanja nije toliko važna kao u
nas.
Koje su prednosti sinkronizacije? Ima ih nekoliko. Jezična kultura govorenoga
nacionalnoga jezika njeguje se sinkronizacijom u svim svojim pojavnostima, od
standardnoga do slengovskoga lika. Prosječni se gledatelj ne mora naprezati
čitajući titlove, nerijetko gubeći pritom cjelovitost filmskoga i umjetničkoga
doživljaja. Glumcima, spikerima i prevoditeljima otvaraju se sinkronizacijom
mogućnost stalnoga zaposlenja ili dodatnih prihoda, koji bi osobito dobro došli
umirovljenim glumačkim prvacima koji životare u bijednim uvjetima.
Sinkronizacije nema ili je rijetka u skandinavskim zemljama, zatim u
Portugalu, Nizozemskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji. Belgija je poseban slučaj
jer ima tri službena jezika (francuski, nizozemski i njemački). Skandinavske su
zemlje poseban slučaj što pokazuje činjenica da Švedska od 2009. godine ima
jezični zakon koji služi revitalizaciji švedskoga jezika u znanosti i kulturi.
Velika Britanija poseban je slučaj zato što je golema većina filmske produkcije
koja se ondje emitira, na engleskom jeziku, jeziku Velike Britanije.
Dakle, u Europi i posebice u Europskoj Uniji strani se filmovi velikom većinom
sinkroniziraju. To ne znači da se u tim zemljama strani filmovi nikako ne mogu
gledati i u originalu, s titlovima ili bez. Emitiranju takvih filmova
namijenjeni su posebni televizijski kanali, određena vremena emitiranja u sklopu
posebnih programa i slično.
Dok je u većem dijelu Europe i
Europske unije sinkronizacija isključivi ili primarni
način prikazivanja stranih filmova i serijala,
drugačija pravila vrijede za Sloveniju, Hrvatsku,
Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Makedoniju, Albaniju i
Tursku. Vrijednosna pravila koja vrijede i
prevladavaju u Europi, u Hrvatskoj se deklariraju kao
uništavanje umjetničkoga integriteta djela, kao
malograđansko nacionalističko cjepidlačenje i
samozatvaranje, a ne vidi se da je riječ o jednoj
svugdje oko nas, osim na Balkanu, normalnoj i
uobičajenoj pojavi. S obzirom na to treba ponoviti
nešto što je nedavno napisao Đuro Vidmarović i
zamoliti sve čitatelje da se nad njegovim riječima
duboko zamisle:
"Eto, tko može kazati kako je nakon EU referenduma
Hrvatska izašla iz Zapadnog Balkana, odnosno
"Regiona"? Bivša ministrica prosvjete, prof. Ljilja
Vokić, jednom je citirala izreku: Ja iz Bosne ikad -
Bosna iz mene nikad. Balkan nije samo zemljopisni
pojam. To je, prije svega, sintagma koja određuje
stanje svijesti, mentalni sklop, etiku... Zar će netko
tko je po mentalnome sklopu Balkanac to prestati biti
nakon ulaska u EU? Kaj god!" [14]
Zaključak
Rasprava o sinkronizaciji i titlanju stranih filmova pokazuje da se zakonskim
propisima ne mogu riješiti svi jezični prijepori i problemi. Naše vrijednosne
sklopove, ukuse i navike nikakvi zakoni mijenjati ne mogu ako ih sami
promijeniti ne želimo. Konkretno glede sinkronizacije trebali bismo se
približiti kulturnim vrijednostima u Europi i početi sinkronizirati i one
filmove koji su namijenjeni starijoj djeci, a ne samo mlađoj, za koje se danas u
Hrvatskoj filmovi titlaju. Sinkronizaciju treba uvoditi postupno i za druge
uzraste, s ciljem da za nekoliko godina na državnoj televiziji imamo barem 50%
sinkroniziranih, a 50% titlanih stranih filmova. U takvoj, normalnoj situaciji,
ne će biti problem emitirati pokoji srpski film koji nije sinkroniziran i koji
je titlan samo djelomično, onda kada to hrvatskomu gledateljstvu zaista treba, a
ne da služi za stvaranje političkih skandala.
Prijedlog Zakona Hrvatskih laburista iz 2010. godine i onaj iz 2012. godine ne
razlikuju se. U novom prijedlogu stoga nisu usvojene primjedbe Vlade iz 2010.
godine, pa ni one koje je svakako trebalo usvojiti. Sadašnja vlast može
postupiti onako kako je postupila stara vlast i nadmoćnim dekretom odbaciti
prijedlog Zakona iz 2012., pozivajući se pri tom i na mišljenje Vlade iz 2010.
godine. No sadašnja vlast može postupiti i drugačije: može otvoriti saborsku i
javnu raspravu s ciljem dorade postojećega prijedloga i njegova konačnoga
usvajanja. Nova vlast ima priliku pokazati da društveno odgovornu skrb o
službenom jeziku RH može uspješno voditi hrvatska "ljevica", što bi i bio red
nakon teških propusta i neodgovornosti tzv. "desnice" na tom polju. Taj bi posao
nova vlast sama sebi mogla znatno olakšati tako da prikupi jezično zakonodavstvo
drugih članica Europske Unije te da sebe i sve nas upozna sa stanjem u Europskoj
Uniji. Ne treba misliti da ćemo u stranim zakonima naći gotovo rješenje za našu
situaciju, jer svaka zemlja donosi jezične zakone koji su prilagođeni njezinim
potrebama. U novom će se hrvatskom jezičnom zakonu ponajprije morati objediniti
jezične odredbe iz drugih zakona i u skladu s njima donijeti nove odredbe.
Jezične odredbe u već postojećim zakonima morat će se pri tomu proispitivati i
ispravljati u mjeri u kojoj se pokaže da je potrebno.
Prije usvajanja Zakona u Saboru bilo bi društveno odgovorno da se Zakon na
razmatranje predoči i vodećim hrvatskim kulturnim institucijama, ponajprije
Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Glede normativnoga određivanja
hrvatskoga standardnoga jezika nema dvojbe: ključno i krovno strukovno tijelo
jest i može biti samo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Bude li od
toga kakvih otklona, neuspjeh je na jezičnopolitičkom polju unaprijed zajamčen.
Autor Mario Grčević
portal Hrvatskog kulturnog vijeća
[1] To nije iznenađujuće budući da vodeći
hrvatski mediji javnost nisu obavijesti ni o
"Apelu hrvatskoj javnosti" protiv
medijskih manipulacija, koji su potpisali 740 intelektualaca.
[2]
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=163
16 .
[3] Usp. popis 17 odjela na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, među kojima
nema kroatistike ni hrvatskoga jezika, kojih nema ni u planovima "Centra za
jezike" istoga fakulteta: http://www.ff.uns.ac.rs/fakultet/fakultet_odseci.html
[4] Cjelokupna dokumentacija dostupna je na mrežnim stranicama Sabora:
http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=33532. Ne raspolažem podatkom kada je
dokumentacija objavljena. Novi Prijedlog Zakona... iz 2012. godine dostupan je
pod poveznicom http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=45613
[5] Usp. priopćenje Ustavnoga suda RH od
16. siječnja 2008.: http://www.usud.hr/uploads/priopcenje1-08.pdf
[6] Znanstveni članak o višejezičnom
ispisivanju naselja i gradova u Republici Hrvatskoj,
kojim sam se služio za potrebe ovoga izlaganja,
napisala je Martina Grčević 2011. godine. Članak će
uskoro biti objavljen.
[7] Vjesnik, 27. 4. 2001., preneseno
na stranici:
http://www.monitor.hr/clanci/jakovcic-suspenzij
om-dijela-statuta-nisu-ugorozena-prava-talijana-u-istri/12554
[8]
http://www.glasistre.hr/istra/vijest/212086
[9]
http://www.bitno.ba/vijesti/kultura/stranci-traze-samo-jedan-jezik-u-bih
.
[10]
http://www.bitno.ba/vijesti/kultura/stranci-traze-samo-jedan-jezik-u-bih .
[11]
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=6092
.
[12] Pa i naši su se mediji svojedobno
bunili zbog promjene "neću" u "ne ću" zbog nepotrebnih
novčanih izdataka jer da će sve knjige trebati ponovo
tiskati, a sada šute kao zaliveni!
[13] Usp. 13.45 minutu u snimci
emisije na mrežnoj adresi
http://www.youtube.com/watch?v=cKMBf-oaey0 .
[14]
http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/10506-zapadni-balkan-ostaje.html
PRILOG
Ninoslav Mogorović:
Dosta diktatu Furia Radina koji od RH želi napraviti državu nacionalnih manjina!
|