Jedno od važnih pitanja koje određuje hrvatski nacionalni identitet i njegove nametnute stramputice svakako je pitanje kako se moglo dogoditi da u ovih dvadesetak godina nakon pobjede nad velikosrpskom agresijom hrvatsko društvo izgubi svoj pobjednički karakter. Na to je između ostalog podsjetio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić prije dva dana u Šibeniku izjavivši da bi se Hrvatska na čelu s braniteljima kao suverena europska država trebala ponašati u skladu sa svojim pobjedničkim karakterom.

Stvarno se treba upitati gdje je nestao taj pobjednički karakter kad je hrvatski narod unatoč svim gotovo nepremostivim preprekama uz nesklonost međunarodne zajednice, uz Njemačku, Austriju, Mađarsku i Vatikan kao rijetke iznimke u njoj, uspio goloruk izvojevati pobjedu nad agresorom i ostvariti vjekovni san o vlastitoj državi.

Kad se danas govori o povratku tuđmanizmu onda bi to prije svega trebalo značiti povratak nacionalnom dostojantsvu koje je pokojni predsjednik uz taktičke ustupke stalno naglašavao. Podsjetit ću na jednu njegovu izjavu krajem 90-tih godine izrečenu u Iloku: "Hrvatska nije nikakva gubernija, nikakva kolonija, te nije i ne će biti ničiji protektorat. Hrvatski narod je zreo politički narod kojemu se nekakvi činovnici usuđuju preporučivati kako se mora vladati".

Tako nešto slično nije izrekao ni jedan hrvatski političar nakon dvijetisućite godine, jer je po smrti predsjednika Tuđmana nastupila era nacionalnih izdajica i poslušnika međunarodne zajednice, počevši od dvojca Mesić-Račan preko hadezeovskih premijera Sanadera i Kosorice do današnjih dana s tandemom Josipović-Milanović.

Prvi udar na hrvatski pobjednički mentalitet počinio je toliko hvaljeni, a u stvari za nacionalne interese izdajnički premijer Ivica Račan. On je prije svega prepustio sudsku nadležnost nad "Olujom" Haaškom tribunalu. U međunarodnom pozicioniranju države umjesto da na poziv predsjednika Clintona pošalje do kraja rujna 2000. godine jednu jaku državno-gospodarsku delegaciju u Ameriku kako bi se sastala s velikim američkim biznisom, otputovao na kongres britanskih laburista. S druge strane predsjednik Mesić je u prvi posjet otputovao baš u Pariz gdje je dogovoren projekt stvaranja takozvanog Zapadnog Balkana koji i danas uz uspone i padove i dalje traje. Recidivi tako udarene nacionalne politike s naglaskom na poslušnosti traju i danas.

U razgradnju pobjedničkog karaktera hrvatskog naroda uključili su se sve moguće vodeće institucije hrvatske države, počevši od politike, pri čemu je sadašnji predsjednik Josipović perjanica takve antinacionalne politike, preko političkih stranaka, medija, civilnih udruga, pa čak svojom šutnjom i hrvatskih nacionalnih institucija kakve su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska. Nažalost oni koji su najviše zaslužni za stvaranje moderne hrvatske države - branitelji pali su u klopku dnevne stranačke politike, dozvolivši da ih se cijepanjem ponižava do te mjere da je njih oko tisućušesto počinilo samoubojstvo.

Čudan je taj hrvatski mazohistički mentalitet, ali to je očito posljedica činjenice da je hrvatski narod kroz podaničku povijest ostao politički nacionalno zapušten i još uvijek nesvjestan činjenice da je nakon devet stoljeća stvorena moderna država, koja je, iako je bila žrtva agresije, uspjela zaliječiti ratne rane i postati članicom NATO-a i Europske unije. Kardinal Bozanić je zato uistinu u pravu kad zaziva potrebu oživljavanja pobjedničkog karaktera. I Crkva u Hrvata bi trebala o tome više voditi računa, jer umjesto da imamo Crkvu hrvatskih mučenika, koja je naravno s obzirom na mukotrpnu hrvatsku povijest potrebna, prije toga trebalo je imati Crkvu hrvatskih pobjednika. Ona bi predstavljala u ovakvoj Hrvatskoj moralnu i duhovnu hranu za jačanje hrvatskog pobjedničkog karaktera.

Vaš primjedbe na ovaj komentar možete poslati elektroničkom poštom na vjekoslav.krsnik@mreza.tv.

Mreža TV, 1. listopada 2014.