Protunacionalna ideologija
U Jutarnjem listu od 6. veljače 2010. godine
poznati športski komentator HTV-a Božo Sušec, nakon
vlastitog umirovljenja, objavio je ovakav poziv,
rečeno je točno, za 'spas HRT-a': 'Hrvatski Sabore,
osnivaču i vlasniče HRT-a, ne dopusti da interesi
kapitala uruše javnu televiziju, koja bi trebala biti
promicatelj demokracije, zaštitnik hrvatskog
nacionalnog bića i čuvar hrvatskog kulturnog
identiteta'. Zvučalo je dramatično; očito su ugroženi
i demokracija i hrvatsko biće i identitet, ali i
previše uopćeno: ima li taj 'kapital' svoje ime,
prezime i adresu?
Božo Sušec ostao nam je dužan pojasni što je sve
mislio kad je to kazao. Očito on svakako ima
precizniji uvid u spregu kapitala i javne televizije
nego promatrači sa strane. Vjerojatno je mislio na
komercijalizaciju, na pritiske ljudi s novcem i na
potkupljivost ljudi koji rade program, kojima su važni
samo bogaćenje i vlastite karijere Još je jedan
problem sa Sušecovim pozivom. Objavljen je kad je
njegov autor otišao pa nema onakvu snagu kao što bi ju
imao da je javno istupio dok je još bio u igri. I nije
u pitanju samo kapital nego i svjetonazori, ideologije
oko kojih se vode globalne bitke. Doduše, jedno s
drugim je povezano. Iza svake ideologije stoji novac,
kao i što iza novca stoji ideologija.
Iz razgovora sa Sušecom lako se nazire da on kao
razgraditelje nacionalne televizije vidi komercijalne
televizije na nacionalnoj razini i u stranom
vlasništvu - RTL i Nova TV - ali i unutarnju 'petu
kolonu'. On ju označava kao 'mlade 'falangiste' koji
su 'samo izvođači radova' za velike strane igrače.
Poznato nam je da su od ranih devedesetih nacionalnu
televiziju - za račun famoznog Georgea Sorosa -
rastakali pripadnici tzv. Foruma 21. Kakva je veza
između tih starih i ovih novih 'falangista'?
Gospodarska,
specijalno financijska kolonizacija zemlje praćena je
u najvećoj mjeri medijskom kolonizacijom. Mediji su
uglavnom u stranom vlasništvu. Vlasnicima medija i
političkim strukturama zemalja iz kojih oni dolaze
odgovara lijevo-liberalna, globalistička,
neoliberalna, dakle protunacionalna orijentacija.
Kadrovi u našim medijima naslijeđeni su iz
jugoslavenskih vremena, školuju se na ideološkim
fakultetima izrazito lijeve orijentacije, imaju
konzistentno negativan, posprdan ili ignorantski odnos
prema cijelom nizu političkih pitanja, posebno prema
naciji kao takvoj, Crkvi, obitelji, prošlosti,
tradicionalnim moralnim vrijednostima, prema
emigraciji i Hrvatima u BiH, itd. Oni su predodređeni
za sorosovsku ideologiju, njuše duh vremena i lako mu
se prilagođavaju.
Ti ljudi koji su tijekom devedesetih javno
primali Sorosov novac, 'Judine škude', danas su temelj
medijske vlasti - i na televiziji i u vodećim tiskanim
medijima. Je li uopće moguće promijeniti taj odnos u
hrvatsku korist?
Naravno da je moguće, pod uvjetom da na vlast dođe
jedna poštena, ponosna, nekorumpirana, nacionalno
svjesna i odgovorna politička opcija.
Gdje takve uopće ima? Ili, ako je ima, zar nije
razjedinjena, dakle, nacionalno nesvjesna i
neodgovorna?
Znam kako ovo zvuči idealistički i kako se sve čini,
uz presudnu upravo medijsku ulogu, da takva opcija
nikada ne dođe na vlast te da posumnjamo u vlastite
ideale. Ali ideali se uvijek iznova rađaju i
obnavljaju i sigurno će nas nadživjeti. HDZ ni u prvom
ni u drugom dugačkom razdoblju svoje vlasti nije
posvetio ovom problemu odgovarajuću pozornost.
Štoviše, Sanader je u skladu sa svojom općom politikom
zbog svojih osobnih ili vanjskopolitičkih računica
pogodovao takvim medijima o kojima govorimo i koji se
cijelo vrijeme neprijateljski odnose upravo prema
HDZ-u kao potencijalnom predstavniku i nositelju
nacionalne ideje.
U ovdašnjim novinama povremeno se održavaju
savjetovanja o vlasništvu nad hrvatskim medijima. Ali
budući da ga najčešće organiziraju ljudi kao što je,
recimo, prof. Stjepan Malović sa zagrebačkog Fakulteta
političkih znanosti, koji je svih ovih godina djelovao
kao osobito prilježan dio Sorosove mreže, vjerujete li
da će javnost ikada dobiti odgovor na to pitanje?
Uostalom, i sam je Malović rekao da mediji u Hrvatskoj
to čuvaju kao najstrožu tajnu...
Prije koju godinu sastalo se vrlo žurno, kao da se
radi o kakvoj izvanrednoj situaciji, Vijeće za
nacionalnu sigurnost kojem su predsjedali predsjednik
države Ivo Josipović i tadašnja predsjednica Vlade
Jadranka Kosor na temu stanja u medijima te
utvrđivanja vlasništva nad njima. Nakon toga - ništa.
Očito ih je nazvao netko moćniji od njih i kazao:
ostavite se ćorava posla. Postoji svakako interes i
strategija da mediji djeluju kao prividno slobodni, a
da njima upravlja neka nevidljiva ruka iz sjene.
Je li moguće da se njima, u krajnjem, upravlja
iz istog stranog (londonskog?) središta - čak i kad su
nominalni vlasnici 'njemački' ili 'austrijski'? Ja sam
često pomišljao da je, recimo, vlasnik RTL-a isti kao
i krajnji vlasnik EPH-a...
Iza formalnih vlasnika stoje, bez daljnjega,
određene političke strukture koje drmaju cjelokupnom
bankarskom, političkom i medijskom infrastrukturom.
Financijska nam je kriza otkrila kako su središta moći
u svijetu koncentrirana u vrlo malo ruku i kako one
upravljaju politikama pojedinih zemlja. Siguran sam
kako ni s medijima nije drukčije. Radi se o dvjema
najvažnijim polugama neoliberalnog sustava koji je sve
samo nije liberalan. Mi smo mali ogranak svega toga.
Nije li znakovito: čim se pojave 'Big Brother'
ili ove današnje njegove inačice iz latinoameričke
džungle, odmah dobivaju čitave stranice u svim
izdanjima EPH-a!
Vi govorite o Big Brotheru, a ja bih mogao spomenuti
kampanju za ulazak u EU. Svi su mediji djelovali kao
jedan s krajnjim ciljem da nas podvrgnu stranoj
kontroli. I svi su najednom prihvatili i počeli rabiti
pojmove kao što su 'zajednički prostori', 'zapadni
Balkan', 'region' ili 'naša regija'.
Animalno bratstvo - jedinstvo
Kad se u prosincu 2003. godine HTV vrlo glupo i, kako netko reče, 'za
gotovo korupcijski nisku cijenu', odrekao svog 3. programa i to ne u korist
hrvatskog, već 'njemačkog' ponuđača RTL-a - pri čemu je svoju ulogu (negativca)
odigrao i sadašnji predsjednik Josipović - bunili su se tek malobrojni. Odavno
je najavljeno i otvaranje novih hrvatskih programa, ponovljeno je to i ovih
dana, ali od njih za sada ništa, možda i opet zbog stranih medijskih interesa.
Zbivanja oko HTV-a uvijek su pouzdana slika političkih prilika u zemlji kao i
pozicije zemlje u odnosu na, simbolički rečeno, Bruxelles ili Washington.
Primjeru što ste ga naveli mogao bih dodati još nekoliko svježijih. Bila je već
gotova stvar pokretanje posebnog sportskog, umjesto ugašenog i prodanog trećeg
programa, pa se od njega naglo odustalo, što je vjerojatno bio i povod Boži
Sušecu na onakvu reakciju. Hrvatski je sabor ograničio vrijeme reklamiranja na
HTV-u u korist stranih komercijalnih televizija i to, pouzdano znam, nakon što
su kod Vlade intervenirali njemački veleposlanik za RTL i američki za Novu.
Doziraju li nam to gazde zapravo koliko u audiovizualnim medijima smijemo
imati nacionalne 'supstance'?
Vrlo vjerojatno. Sada je opet aktualno pokretanje dvaju novih programa,
trećega koji bi bio informativni i četvrtoga koji bi bio obiteljsko-kulturni.
I što će od toga biti?
Tko to može znati? Ti projekti sastavni su dio ugovora Vlade i HRT-a kao
javnog servisa. No došla je Vlada u novom sastavu, a sadašnjem vodstvu HRT-a
prijeti se smjenama.
Takozvani reality-showovi, 'Big Brother' i njegovi kasniji sljednici,
doista se čine kao posebno suptilna liberalkomunistička promidžba, koja se od
izravne politike gotovo potpuno okrenula nametanju vrijednosti preko zabave.
Jeste li uočili i bizarni "dramaturški" lajtmotiv u mnogima od njih: kao da je
svaki od njih programiran za izazivanje svojevrsnog parenja u ozračju bratstva i
jedinstva - uvijek neki srpski pastuh treba, javno pred milijunima gledatelja u
'regionu', povaliti neki hrvatsku 'šupjaču'?
Nemoguće je ne uočiti to animalističko širenje bratstva i jedinstva ovim ili
drugim sličnim realityjima, kao što je nemoguće ne primijetiti enormnu
popularizaciju zabavljača koji simboliziraju i promiču taj jugoslavenski ili
neojugoslavenski sentiment poput Severine, Balaševića, Bajage, Čolića itd.
Možda to iživljavanje srpskih mužjaka nad nekim imbecilnim Hrvaticama
treba shvatiti i kao političku metaforu? Tako, naime, britanski ili koji već
gazde zamišljaju položaj Hrvatske na starom/novom 'zapadnom Balkanu'...
Nije samo to u pitanju. Big Brother dobro služi i za relativizaciju i
razbijanje svih tradicionalnih moralnih vrijednosti, u krajnjem i za uništavanje
srama kao prirodne, urođene brane od nemorala.
Povratak u sedamdesete
Kako u svemu ovome na HTV-u prolazi nacionalna kultura (mislim na stvarnu,
a ne onu 'sapuničku' ili onu 'revizionističku', koja po stranim narudžbama
krivotvori i povijest i sadašnjost ovog naroda i zemlje)? Postoji zakonska
odredba o minimumu nacionalnih sadržaja na televiziji. Mjeri li se - na
nacionalnoj televiziji, ali i na privatnima - postotak takvih sadržaja? Je li u
ovom suludom globalizatorskom stampedu moguća stvarno hrvatska televizija, koja
bi se oslanjala na našu nacionalnu i vjersku baštinu?
Minimum nacionalnih sadržaja propisan je Zakonom o HRT kao i ugovorom Vlade i
HRT-a i mislim da se taj postotak, barem kvantitativno, poštuje. Ne bismo, uza
sve naše nezadovoljstvo, ipak smjeli biti nepravedni, barem kad je riječ o
kulturnom programu. Bilo je vrijednih serijala iz povijesti, kulture itd.
Najveći je problem nedostatak dramskih serija koje bi bile rađene na predlošku
vrijednih klasičnih ili suvremenih književnih dijela domaćih pisaca. Imamo i
domaće filmove koji se financiraju novcem televizijskih pretplatnika, ali koji,
na žalost, osim rijetkih izuzetaka, uglavnom ne vrijede ništa. Nedovoljna se
pozornost posvećuje jeziku iako postoje lektorske službe. Stanje na radiju u tom
je smislu mnogo bolje nego na televiziji, gdje je novi glavni urednik najavio
određene poteze.
Igrane serije kakva je bila 'Loza'
ili dokumentarne ('Hrvatski kraljevi', Vrdoljakova o
Titu, Manjkasova o jugoslavenskim tajnim službama i
slične) bile su, očito, velik produkcijski napori, ali
one su - za razliku od niza drugih pothvata u području
hrvatskih 'pokretnih slika' - imale za ishod
stvaralački uspjeh, a i odličan gledateljski prijam.
Ima li na HTV-u snage i volje da se nastavi u ovom
smjeru, u dokumentarnom, ali i u ostalim programima -
poglavito igranom dijelu programa?
Eto, to što ste nabrojili potvrđuje moju tezu ili
dojam da ipak nije sve tako crno kao što se često može
čuti iz različitih izvora. Moglo bi biti i bolje kada
bi se omogućio kontinuitet rada sadašnjem vodstvu.
Postoje li i danas stvaraoci za koje se može
reći da su režimski miljenici i oni drugi, koji su na
crnim listama? Kakvo je u tom pogledu danas ozračje na
Hrvatskoj televiziji i u kulturi uopće? Tko zapravo
presudno određuje hrvatski kulturni krajolik, njegov
okus, boju i miris?
Očito postoje i ponekad me ta situacija podsjeća na
rane sedamdesete. Eklatantni su, recimo, primjeri
privilegiranih - Rade Šerbedžije, Predraga
Matvejevića, Lordana Zafranovića, Miljenka Jergovića
ili Rajka Grlića. Nitko se od njih, blago rečeno, nije
veselio osamostaljenju domovine. Ne znam postoje li
crne liste, ali oni drugi pojedinci, da ih ne
nabrajam, umjesto nekadašnjih progona, danas su
prešućeni. Iz toga se može zaključivati smjer ukupne
naše politike.
"Nezamjenjivi" Šprajc
U jeku stranačkog nadigravanja oko upražnjenog mjesta u Programskom vijeću
HRT-a na skupu o medijima u režimskom lijevo-liberalnom Hrvatskom novinarskom
društvu lani u svibnju Žarko Puhovski je, onako pro forma, naznačio sile
("kvazipolitike i kvazikapitala") koje presudno odlučuju o profilu 'naših'
medija. Kao primjer kvazipolitike naveo je Zakon o HRT-u s 'teatrom lutaka koji
se zove Programsko vijeće HRT-a, u kojem anonimni i dovedeni ljudi, bez ikakve
biografije, glume Šeksa i Milanovića'. Jeste li se ikad, kao član Vijeća, svih
proteklih godina, osjetili dijelom tog "kazališta lutaka", u kome konce vode
'Šeks i Milanović'. I još: tko zapravo, iz kuće i izvana, na koncima vodi 'Šeksa
i Milanovića'?
O tome tko vodi naše političare na uzici već smo dovoljno rekli...
Igra li Šeks, nakon posljednjih izbora, uopće nekakvu ulogu?
Njegova se uloga precjenjuje i u HDZ-u se zacijelo događaju ili će dogoditi
uskoro velike promjene.
Možda je onda bolje govoriti o utjecaju samog Puhovskog...
Njegova ocjena o silama koje utječu na medije generalno stoji, ali mu je
primjer loš i vrlo tendenciozan, pa i uvrjedljiv. Naime, ljudi u Programskom
vijeću nisu bez biografija, svi imaju profesionalno iskustvo, titule, mnogi i
doktorate, dolaze iz različitih društvenih sfera i različitog su svjetonazora.
Možda Puhovski u svom naglašenome egocentrizmu nije u stanju vidjeti nikoga
drugoga osim sebe i nitko mu nije ravan. Mogu slobodno reći, barem za veći dio
Vijeća, kako smo bitno doprinijeli upravljačkoj, financijskoj pa i programskoj
konsolidaciji televizije, iako postoje primjedbe s raznih strana i uvijek će ih
biti i iako ni sami nismo posve zadovoljni programom.
Koliko, zapravo, vi kao Vijeće uopće možete utjecati na izgled programa?
Kompetencije Vijeća u tome su vrlo ograničene i svaka takva intervencija
proglašava se cenzurom. Radili smo samostalno i mimo određenih političkih
sugestija. Josip Popovac, sadašnji predsjednik Uprave, kao i njegovi suradnici,
prvi je čelni čovjek HRT-a u cijeloj njegovoj povijesti kojega nije izravno
postavila politika. To je činjenica. Unatoč svemu tome ili baš zbog toga,
nekoliko proteklih mjeseci Programsko vijeće u cjelini i njegovi pojedini
članovi izloženi su zajedničkim koordiniranim neprincipijelnim napadima,
diskvalifikacijama i omalovažavanjima od strane Hrvatskog novinarskog društva,
predstavnika tzv. civilnog društva udruga i pojedinih političkih predstavnika,
'nevladinih' udruga i Vlade. Sudeći po organizaciji i tonu tih napada koji su
ideološki obojeni i uopćeni, uvjereni smo kako je njihova motivacija isključivo
politička, ili osobna, s krajnjim ciljem uspostave nove političke kontrole nad
HRT-om i ostvarivanjem osobnih ambicija pojedinaca u kući i izvan nje.
Gotovo polovica članova Programskog vijeća podnijela je ostavke. Što to
konkretno znači?
Ostavke dijela članova Programskog vijeća, od kojih su se neki, na žalost,
aktivno uključili u kampanju protiv Vijeća, upravo su plod spomenutih pritisaka.
Neki su imali svoje osobne razloge, neki pak nisu mogli podnijeti različitosti i
demokratske principe odlučivanja, a zacijelo je svoju ulogu odigralo i
od strane predstavnika vlasti, na podnošenje ostavki.
Sve je eksplodiralo izborom novoga glavnog urednika i micanjem Zorana
Šprajca s mjesta urednika Dnevnika. Nevjerojatno je da se na televiziji koja se
zove 'hrvatskom' takav 'kadar' može smatrati 'nezamjenjivim'.
Taj 'slučaj' sve govori. Zanimljivo je da nitko nije reagirao kad je s ekrana
nestao Đuro Tomljenović ili kad je maknuta, primjerice, Ana Jelinić zbog
razgovora s Darkom Petričićem u kojemu je ovaj govorio o političkoj
korumpiranost Stjepana Mesića. Na Programskom su vijeću kritizirani i Hloverka
Novak Srzić i Branimir Bilić i nije bilo problema. Smjene urednika u medijima
svakodnevna su stvar. Niz novinara isključen je i onemogućen u pisanju pa opet
nitko nije dizao svoj glas za njih.
Ta dvoličnost tipična je nastranost ovdašnje medijske situacije.
Pa naravno da se ne radi o principima, ne radi su o medijskim slobodama, radi
se jedino i isključivo o ideologiji i interesima. Postoje samo naši i njihovi i
ništa više. Šprajca smo kritizirali zbog pristranog i falsificiranog, dakle,
neprofesionalnog priloga koji se svodi na tezu o izdaju Vukovara, koja je jedna
od ubitačnih teza u projektu 'detuđmanizacije'. Mi nismo tražili njegovu smjenu
niti je zbog samog priloga smijenjen. Iste udruge i pojedinci koji su se digli
na sve četiri nakon 'slučaja Šprajc' prigovarali su urednicima TV-a što su dali
previše prostora obrani Gotovine i Markača i izjavama nezadovoljstva građana
nakon presude ovim generalima.
'Glave koje govore'
Raščlanjujući strano izvješćivanje o posljednjim predsjedničkim izborima,
uočio sam da one glave, koje nam u HRT-ovim dnevnicima objašnjavaju i zemlju i
svijet (Gjenero, Puhovski, Jakovina i slični), to isto rade, recimo, i u
londonskom Guardianu. Tko se to brine za ovu upornu podudarnost, koja mnoge
hrvatske platiše - pa i one kojima je osobito stalo do nacionalne televizije -
navodi na zlu primisao o potrebi bojkota plaćanja pretplate?
Osobno sam, i ne samo ja, na sjednicama Programskog vijeća upozoravao na
iritantnu situaciju da o svim političkim pitanjima zadnjih desetak godina, bilo
da je riječ o izborima, bilo o povijesti, genetskom inženjeringu ili
homoseksualnim paradama, govore uvijek iste osobe kao da ih je netko odredio kao
službene tumače zbilje. Bojao sam se da će se Puhovski pojaviti i u vremenskoj
prognozi.
Ja takve 'nacionalne genije' rado nazivam 'glave koje govore' ili engleski
'talking heads'.
Nisu to samo komentatori, već ima i ultraprivilegiranih političara. Izbrojeno
je, primjerice, kako je Vesna Pusić, prije negoli je postala ministricom, na
TV-u bila više dana nego što ih ima u godini. Valjanog odgovora nisam dobio,
osim onoga kako je izbor gostiju stvar urednika svake pojedine emisije i
spremnosti sugovornika na suradnju. Moram primijetiti kako se situacija u zadnje
vrijeme ponešto poboljšala.
I konačno, kako ocjenjujete učinak sadašnjeg glavnog urednika HTV-a Brune
Kovačevića i njegove ekipe?
Po mojoj osobnoj procjeni, on radi dobro, što se ogleda najprije u
zaustavljanju pada, pa onda i u porastu gledanosti HTV-a. Odgovoran je, radišan,
osjeća dinamiku novinarskog posla, nije politički svrstan i razumije
televizijsku tehnologiju i produkciju. Ima zatečenu novinarsku strukturu i tu se
ništa značajno ne može preko noći učiniti. Teško je, i njemu i Upravi, raditi u
uvjetima kad ti stalno visi mač nad glavom.
Hoće li sadašnja vlast, koja reda protuhrvatske poteze u cijelom području
kulture i medija, do kraja mandata uspjeti ukloniti sve nacionalno s 'hrvatske'
televizije?
Ne znam, ali očito na tome zdušno rade. Kad se već nije uspjelo na ostavku
natjerati cijelo Programsko vijeće, ili barem većinu njegovih članova, saborski
Odbor za medije sada opstruira Zakon o HRT-u izbjegavajući raspisati natječaj za
imenovanje novih članova Vijeća umjesto onih koji su razriješeni, a u očekivanju
promjene Zakona o HRT-u, koja ima jedinu funkciju rasturiti nepoćudno Programsko
vijeće i dovesti svoje ljude na čelna mjesta HRT-a. U tome će vlasti uvijek naći
'zdrave snage' u samoj kući koje su spremne zbog svojih nerealnih ambicija
podviti rep i pružiti ruku. Danas na TV-u o navodnom kaosu najviše pričaju
djelatnici s televizije koji svojim ponašanjem i radom ili, bolje, neradom tom
kaosu najviše pridonose.
Domagoj Barić
Hrvatski list, 03.05.2012.
|
