U Äemu je srž prevare? Prije svega, nas je komunizam
izuzetno unazadio. Nepoštivanje vlasništva, sustavna
korupcija, zloporaba pravosuđa, klasna mjerila i
ignoriranje meritokracije, privilegiranost povlaštenih,
negativan odnos prema radu, nespremnost na rizik i
inovacije, sve to predstavlja lepezu komunistiÄkih
izvora našega društvenog propadanja. Kako je moguće da
su poražene faÅ¡istiÄke zemlje, poput Italije i Austrije,
koje su nakon rata bile u ruševinama, u relativno
kratkom roku prestigle sve "prednosti" Titovog
"socijalizma"? Moramo biti svjesni da je komunizam
doslovno sprjeÄavao razvoj te da smo u krizi zbog stanja
druÅ¡tva koje je izravno proizaÅ¡lo iz komunistiÄkih
deformacija. Zato je svako opravdanje komunizma dodatno
opterećenje. No, takva opravdanja sama su po sebi lažna
i reakcionarna, bez obzira koliko se kamuflirala borbom
protiv fašizma, koji je također bio izuzetno štetan.
U Hrvatskoj tijekom i nakon Drugog
svjetskog rata nije bilo pobjede nikakvog
"antifašizma". U Hrvatskoj, kao i u drugim dijelovima
okupirane Jugoslavije, pobijedila je KomunistiÄka
partija (KPJ), lokalna predstavnica staljiniziranog
komunistiÄkog pokreta. Zahvaljujući politici okupatora
i njihovih domaćih suradnika, kao i pasivnosti
većinske Hrvatske seljaÄke stranke, brojÄano neznatan
ali kadrovski agilan KPJ uspio je stvoriti i potpuno
ovladati oružanim partizanskim pokretom, kojim je uz
savezniÄku pomoć preuzeo vlast i onda u kratkom roku
od svega nekoliko godina potpuno i u svakom detalju
sovjetizirati zemlju. Možda Josipović doista vjeruje
da su ljudi iz brezovaÄke Å¡ume "ustali za slobodu,
ustali i za demokraciju", ali komunisti nikad nisu
Å¡tedjeli na retorici slobode i demokracije, s tim Å¡to
je njihovo najuže vodstvo istovremeno pripremalo
diktaturu i neslobodu ne samo za nekomuniste, nego i
za Älanove vlastite partije.
Štoviše, hrvatski karakter
partizanskog pokreta u NDH krajnje je upitan. ToÄno je
da su komunisti na razne naÄine pokuÅ¡avali osporiti
razne bojazni glede komunistiÄkih intencija, pa su
povremeno pravili ustupke srpskom i hrvatskom
nacionalnom osjećaju. No, uspostavljanje hrvatske
državnosti naspram NDH nije bio cilj KPJ/KPH niti je
federalizam kao takav bio posebno cijenjen u
komunistiÄkom pokretu. RijeÄ je o polugama za
ovladavanjem masama, koje su s lakoćom pohranjene u
puÄkofrontaÅ¡ku ropotarnicu Äim se KPJ osjetila
sigurnom za kormilom vlasti. Zato se ne može tvrditi
da su komunisti ostvarili preduvjete za hrvatsku
slobodu i nezavisnost. Upravo suprotno, oni su bili
dodatna prepreka na tom putu. Razlog tomu bila je
spremnost zapadnih saveznika da, kao jamstvo trajnog
uklanjanja nacistiÄkog totalitarizma, ali i iz straha
od obnove njemaÄke imperijalistiÄke politike, prihvate
Sovjete za partnere u podjeli NjemaÄke i Europe, Å¡to
je za istoÄnoeuropske zemlje, pa i za Hrvatsku, koju
su bez ikakve demokratske provjere ostavili unutar
Jugoslavije, znaÄilo viÅ¡e od Äetiri desetljeća
diktature, nacionalne neravnopravnosti i stagnacije.
Rehabilitacija komunizma
Kad je 1989. istoÄnoeuropski komunizam
doživio svoj povijesni slom, Europa je dograđena.
Onako kako je od 1989. utemeljena ona je također
steÄevina pobjede nad komunistiÄkim totalitarizmom,
koji je i u Hrvatskoj zauvijek propao kao održiv
politiÄki sustav. To baÅ¡tinike komunistiÄke "nove
klase" posebno ne zabrinjava. Uostalom, tko je među
njima u trenutku raspada komunizma i Jugoslavije javno
zagovarao nastavak jugoslavenskog komunistiÄkog
sustava? (Ne sjećam se da je kroz desetljeće Tuđmanova
predsjedništva profesor Josipović izustio jednu javnu,
politiÄku rijeÄ, ponajmanje u prilog "antifaÅ¡istiÄkog"
doprinosa hrvatskoj nezavisnosti).
No, bilo im je jasno da njihove materijalne steÄevine, pa i
kontinuitet njihove vlasti u nizu prijelaznih ("tranzicijskih") ustanova,
navlastito u administraciji, pravosuđu, gospodarstvu, koje nitko nije ugrožavao,
mogu opstati samo uz krajnju trpeljivost onog dijela nacije, nipošto neznatne,
koji je doista bio žrtva komunistiÄke diktature. To je budilo nesigurnost koju
su željeli ukloniti. Postupno se stvarao mit o tomu kako je Hrvatska opljaÄkana
(i to nakon komunista koji jedva da su razlikovali privatno vlasništvo od
državnog), a potom da je sve bilo bolje pod komunistiÄkom vlašću. Nastupio je
trenutak za postupnu rehabilitaciju komunizma uz šifru "antifašizma". U tomu su
djeca komunizma djelomiÄno i uspjela za drugog mandata Stjepana Mesića, njihova
glavnog glasnogovornika.
Mesićeva politiÄka djelatnost postala
je mjera hrvatskog neokomunizma. Njegovo nedavno
priopćenje od 30. lipnja protiv izjave Tomislava
Karamarka u prilog izbacijanja Titove biste iz
PredsjedniÄkih dvora ide jedan korak dalje od sad već
uhodanih floskula kako su "Tito i komunisti ...
postavili temelje na kojima je bilo moguće uspostaviti
današnju samostalnu Republiku Hrvatsku". U svom
priopćenju Mesić ne samo da brani Tita kao komunista
("na podruÄju bivÅ¡e Jugoslavije antifaÅ¡istiÄki su
borbu poveli i završili uspješnije, nego u bilo kojoj
zemlji okupirane Evrope, komunisti. Tito je bio
komunista"; N.B.: pravopis odaje Mesićeva asistenta
kao stvarnog autora ovog pamfleta). On brani i samu
komunistiÄku ideju: "ObraÄun s Titom ... obraÄun je s
idejom komunizma koja postaje u uvjetima ekonomske
krize sve zanimljivija i privlaÄnija ljudima koji do
sada o njoj ništa nisu znali."
Na drugom mjestu u istom priopćenju
Mesić upozorava Karamarka kako "nikada nije dobro da
politiÄar unaprijed otkriva svoje namjere." No, svoje
je namjere otkrio upravo Mesić. On raÄuna na nalet
neupućenih pripadnika mlade generacije, koji o
komunizmu dosad "ništa nisu znali", ljudi poput onih
što su na Titov poziv otišli u pokret koji je
propovijedao slobodu i demokraciju, a odveo ih u
diktaturu. Nažalost, to nije u potpunosti raÄun bez
krÄmara. U Hrvatskoj doista postoji adolescentska
ljevica, koja je ovladala rjeÄnikom klasne
iskljuÄivosti, Å¡upljih fraza ("faÅ¡izam je imanentan
kapitalistiÄkom sistemu"), uÄenja iz "iskustva
jugoslavenskog socijalizma", borbe protiv
"termidorskih falsifikacija", ali iza koje stoje
iskusni mesićevski maÄori s porukama poput ove: "mnogi
se uporno 'tješe' time da sada žive u slobodi,
odbijajući shvatiti kako se ona Äesto svodi na to da
gladan Äovjek bez posla i bez krova nad glavom ima
pravo reći da njegova vlada ništa ne valja.
I - izaći na viÅ¡estranaÄke izbore" (Tomislav Jakić u Novostima,
4. travnja). Za njih je kriza prilika za igrokaz revolucije. Dakako, toga ima
mnogo više u starim demokratskim zemljama, mnogo bogatijim i uspješnijim od
Hrvatske. Ipak postoji velika razlika: u Hrvatskoj je rijeÄ o teatralnoj
restauraciji propale diktature. Indikativno je da adolescentska ljevica i
njezini sponzori ne mogu bez titoistiÄkog obrasca. Duboko reakcionarna i
protudemokratska, takva je neokomunistiÄka ljevica osuÄ‘ena na farsiÄno
ponavljanje starih jugokomunistiÄkih stranputica.
Raznolike restauratorske grupacije
posebno su uznemirene u ovoj izbornoj godini. Jedan od
Josipovićevih glasnogovornika iznio je tezu da je
"osnovno preÅ¡utno pitanje predsjedniÄkih izbora: jeste
li za fašizam ili antifašizam" (Danko Plevnik u
Slobodnoj Dalmaciji, 28. lipnja). Sa svoje strane
mesićevci, nezadovoljni Josipovićevim kunktatorskim
navadama ("na dan izbora on se neće imati pohvaliti ni
sa Äime. [...] Perspektive pobjede takvoga kandidata
takve stranke u najmanju je ruku zastrašujuća"), traže
trećega ("Mora, naprosto mora postojati i treća
stranka i treći predsjedniÄki kandidat", Tomislav
Jakić u Novostima, 27. lipnja). Možda samog Mesića?
Zanimljivo je primjetiti kako su u svoju mrežu
pokuÅ¡ali uplesti i mrtvog TuÄ‘mana, Äije se
antifaÅ¡istiÄke vjerodajnice na ljevici viÅ¡e ne
osporavaju, pogotovo zato što se s Tuđmanovim
taktiÄkim titoizmom itekako može voditi borba protiv
aktualne politike njegove stranke.
Demokracija ne trpi kompromise
Nema dvojbe da su Tuđman i
utemeljiteljsko vodstvo HDZ-a, kojemu je pripadao i
Mesić, mnogo uÄinili da se relativizira diktatura u
kojoj su sudjelovali u ranijim razdobljima svoje
politiÄke djelatnosti. Ali njihove motivacije ne mogu
imati prednost pred aktualnim izazovima. Politika
"pomirenja" pokazala se pogrešnom upravo zato jer nije
bila realna. Zaraćene strane iz jednog dubokog
građanskog sukoba nikad se i nisu mogle pomiriti, a
ignoriranje bilo kojih zloÄina - ustaÅ¡kih i
komunistiÄkih - samo je kompromitiralo demokratski
poredak u nastajanju. Demokracija ne trpi povijesne
kompromise bez stvarnih idejnih ustupaka. To je
najvažniji od razloga zašto ne samo neokomunizam nego
i svaka sentimentalnost prema komunistiÄkom nasljeÄ‘u
najozbiljnije potkopava naš demokratski poredak.
Praška poruka Platforme europskog
sjećanja i savjesti upozorava na ove okolnosti. Ona
naglaÅ¡ava loÅ¡e posljedice kontinuiteta komunistiÄkog
pravosuđa na uštrb demokratske vladavine prava,
izbjegavanja sudskog progona komunistiÄkih zloÄinaca,
neuspjeha protukoruptivnih mjera, prevlasti
gospodarskih nad demokratskim snagama te nepovjerenja
graÄ‘ana prema medijima. Posebno je važno uoÄiti kako
poruka usmjerava pozornost prema posljedicama ovakva
stanja: demokratski politiÄki sustav postupno se
delegitimira, a na politiÄkim rubovima rastu
protudemokratske stranke ljevice i desnice. Poruka
jasno ukazuje i na međunarodno izvorište
protudemokratskih tendencija - na Putinovu Rusiju.
Doista, kratkovidno je previdjeti sve smjelije djelovanje
putinovske agenture i u Hrvatskoj. Premda se Äesto maskira gospodarskim i
enegetskim interesima od obostrane koristi, ona je najÄešće strateÅ¡ka
alternativa naÅ¡em euroatlanskom putu. Nije sluÄajno da su pripadnici elita
proizašlih iz komunizma - Mesić i Josipović izvrsni su primjeri - najglasniji
zagovaratelji produbljenja gospodarskih odnosa s putinovskom Euroazijom ili
traženja izvaneuropskih partnera kao kompenzaciju za sve što tobože nismo
ostvarili ili u Äemu smo zakinuti kroz zapadnjaÅ¡tvo i euroatlaticizam. Ma koliko
bili u NATO savezu i EU-u, u igri su joÅ¡ uvijek atavizmi titoistiÄkog
"nesvrstavanja".
Ima li nade za izlaz ih ovoga
alarmantnog stanja? Poruka preporuÄa uÄenje iz
totalitarne prošlosti. To i nije lako u zemlji gdje se
povijest sustavno falsificira, gdje povijesni
revizionisti svoje osporavatelje nazivaju
"revizionistima", gdje postoji Äitav bonton
zaslaÄ‘ivanja komunistiÄke proÅ¡losti. PiÅ¡e se o NOB-u a
da se uopće ne dovodi u pitanje ovaj Äistokrvni
agitpropovski termin, jedan od mnogih koji su stvarali
lažnu realnost komunistiÄke diktature. Zato
demokratski odgovor neokomunizmu ne smije podleći bilo
kakvim ustupcima desnoj demagogiji. Apologeti ustaških
poklika i znakova najuÄinkovitiji su sufleri
neokomunistiÄke propagande. Hrvatski identitet ne
brani se propalom poviješću nego demokratskim
angažmanom. To možda neće biti po ukusu pomodne
neokomunistiÄke elite, ali je najsigurniji put da ih
se pomete s javne scene. Snaga je u znanju i
djelovanju, na Äemu poÄiva demokracija i iz kojih niÄu
promjene.
Piše: Ivo Banac,
Vijenac 531 - 533
|