No, početkom XIX. stoljeća Austrijancima su mnoga
područja preoteli Francuzi. Njihova tvorevina pod
nazivom Ilirske provincije održala se sve do 1813.
Godine 1806. Napoleonova je vojska ušla u Dubrovnik
zaštititi ga od pljačkaških pohoda Rusa i Crnogoraca, a
dvije godine kasnije Dubrovačka Republika prestala je
postojati.
Od malenih zemalja unatoč napoleonskim
osvajanjima održati se uspio tek sićušni San Marino.
Padom Napoleona svi su ti krajevi, zajedno s Bokom
kotorskom ušli u sastav Austrije, pa su se tako gotovo
sve hrvatske zemlje našle pod habsburškom krunom.
Hrvatski ratni veterani još od doba
Napoleonovih osvajanja kao na primjeru 1812. godine u
bitci kod Borodina kada se na lijevom krilu, u sklopu
4. korpusa, borila 1. hrvatska provizorna pukovnija
sastavljena od vojnika iz nekadašnje Ličke i Otočke
krajiške pješačke pukovnije, pokazali su se kao
pouzdana i vjerna vojska. Hrvatski vojni korpus od
nekada do sada oslanjao se na običnog čovjeka,
priučenog vojnika, ratara odvedenog sa svoga polja,
radnika koji nije žalio napustiti svoje radno mjesto,
učitelja, kuhara, bolničara, vozača, strojara,
srednjoškolca tek napuštenih školskih klupa, studenta,
često i maloljetnika, a samo ponekad izučenog časnika
ili dočasnika.
Uvijek je hrvatski vojnik robovao za
tuđe ideje, često imperijalističkog karaktera, ali
Domovinski rat bila je bitka svih bitaka za
stanovništvo Hrvatskih krajeva. U raljama velikosrpske
politike našli su se oni Srbi koje je režim Slobodana
Miloševića uspio uplašiti hrvatskom idejom o životu u
slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Oni su sami izabrali
stranu i na toj strani svim su snagama potpomagali
režim koji je napadao narod željan slobode, mira i
suživota svih njegovih stanovnika okupljenih ispod
slavne trobojnice, crven-bijeli-plavi.
Rat je oružani sukob, u njemu se
gine, u njemu je puno nepravde i nepromišljenosti, on
u čovjeku izaziva osjećaje koje prije nije osjetio,
rat je pogreška i nije rješenje, ali ratovi se
događaju i mi smo ih svjesni. Rat u kojemu se čovjek
bori za svoj dom, polje, šumu, planinu, rijeku, more
ili grad je pravedan rat, a onaj čovjek koji dolazi
zapaliti tvoj dom, izorati tvoju njivu, posjeći tvoju
šumu, srušiti planinu, zagaditi rijeku, more ili
opljačkati tvoj grad, je ništa nego razbojnik, tat,
terorista ili neprijatelj.
U tim okolnostima hapsiti i suditi one
koji su branili svoje, koji nisu tražili tvoje, koji
žive na svome, je suludo i nepošteno prema onima koje
predstavljaš. Jednako je sramotno da ti neprijatelj
sudi, jer si branio svoje na svome, a još je tužnije
kada bi ti tvoji sudili za hrabrost koju si dao u
obrani onoga što oni sada predstavljaju.
I zato Hrvatski ratni veterani iz
bjelovarsko-bilogorske županije dižu svoj glas protiv
neljudskosti ljudskog postupanja i staju na stranu
svakog uplašenog, uhićenog i poniženog branitelja.
Oprostili smo svašta ali ne zaboravljamo ništa !
Hrvatski ratni veterani
za UHRV BBŽ Predsjednik Udruge Nenad Šantalab
U Bjelovaru, 10.
siječnja 2011.
|
