No nakon Svibanjskog savjetovanja 1968., nakon kojega je
hrvatska politička elita javno otkazala poslušnost
nadređenima i saveznike potražila među svojim građanima,
i Desete sjednice CK SKH u siječnju 1970., nitko više
nije mogao zaustaviti zakotrljani kamen... Atmosferu u
tadašnjoj Hrvatskoj najbolje je opisala Savka:
olakšanje, odobravanje, oduševljenje... Trajalo je sve
do Karađorđeva, a onda - mrak, represija i hrvatska
šutnja
Godina 1971.
svakako je jedna od najturbulentnijih i
najkontroverznijih godina u suvremenoj hrvatskoj
povijesti. Započela je masovnim oduševljenjem, a
završila masovnom represijom. Termin
sedamdesetprva poprimio je s vremenom simboliku
koja sadržajno nadilazi kalendarsko razdoblje od
godinu dana. U tom smislu, '71. nije započela 1.
siječnja niti je završila 31. prosinca. Imajući u vidu
povezanost svih uzroka i posljedica s događajima
tijekom godine, njezino trajanje možemo protegnuti na
čak nekoliko desetljeća.
I danas, 40 godina poslije, brojna su
pitanja ostala bez odgovora, a znanje o tom vremenu
više je rezultat subjektivnih percepcija i prosudbi,
nego znanstveno utvrđenih činjenica. Već sam naziv
procesa društveno-političkih promjena, koji je svoju
kulminaciju doživio tijekom 1971., ukazuje na niz
kontroverzi. Kako bi se naglasio negativan karakter
političkog angažmana hrvatskog rukovodstva te pokušaj
traženja (političkih) saveznika u najširim masama, od
1972. u službenu upotrebu ulazi termin masovni
pokret. Skraćenica maspok u sljedećih će
20 godina imati isključivo pejorativno značenje, dok
će maspokovac postati sinonim za
nacionalista, a samim time neprijatelja jugoslavenske
zajednice ravnopravnih naroda. Početkom 1990-ih, tj. u
vrijeme nastanka neovisne hrvatske države, u čijem su
stvaranju glavnu ulogu igrali upravo akteri s početka
1970-ih, u javnosti počinje dominirati novi termin -
hrvatsko proljeće.
Separatistički zahtjevi u Hrvatskoj
tijekom 1971.
Istina, reforme koje su krajem 1960-ih
i početkom 1970-ih predlagali hrvatski političari mogu
se usporediti s pokušajem izgradnje "socijalizma s
ljudskim licem" u Čehoslovačkoj tijekom 1968. godine.
Većini hrvatskih, kao i praških proljećara cilj je bio
popraviti, a ne srušiti postojeći društveno-politički
sustav. Osim toga, ni Hrvati, kao ni Česi i Slovaci,
nisu tada dovodili u pitanje integritet i opstojnost
državnih zajednica kojima su pripadali.
I što je važno naglasiti, to nije bio
stav samo političkih elita. Možda je najbolji primjer
Vlado Gotovac, književnik, filozof, glavni urednik
Hrvatskog tjednika, osuđen 1972. na četiri godine
zatvora zbog kontrarevolucionarnog rada s ciljem
rušenja društvenoga i državnog uređenja.
U intervjuu danom Dimitriju Rupelu 1988. za Novu reviju (br.
69.-70.), na pitanje o separatističkim zahtjevima u Hrvatskoj tijekom 1971.
Gotovac daje vrlo konkretan odgovor:
"Ali jedno je sigurno: nitko od onih koji su nešto značili u
1971. godini nije zastupao nijedan oblik separatizma, niti je na bilo koji način
dovodio u pitanje postojanje Jugoslavije. Naprotiv: ja nikad nisam toliko
vjerovao u mogućnosti Jugoslavije kao tada. Dobro Hrvatske shvaćali smo kao
dobro Jugoslavije."
Piše: Hrvoje Klasić
Ulomak članka iz Hrvatske revije br. 2-2011. od 21.
srpnja 2011.
|
