Hrvatska je matica iseljenika prevalila dug put, u komunističkim vremenima pamti se Holjevac i njegova knjiga o hrvatskom iseljeništvu, u jednom od saziva upravnog odbora šezdesetih je i Franjo Tuđman. U slobodnoj Hrvatskoj, ravnatelji su povratnici iz iseljeništva Vinko Nikolić koji je 1945. iskočio iz vlaka i ostao živ (njegova procjena za Bleiburg i Križne putove je 200.000, procjena nikada demantirana) velik pjesnik, kao i Boris Maruna, Nikolićev nasljednik, ali u političkom smislu podosta smušen. Zatim sedam godina Ante Beljo, također povratnik, iz Kanade.
Za sve to vrijeme, znači dok je Matica bez prekida živjela i živi, na državnoj se razini glede iseljenika igrala na trenutke pametna, a na trenutke podla, podmukla igra. Čim smo došli na vlast (mi Hrvati) utjelovljeno je Ministarstvo iseljeništva, a ministar postao Gojko Šušak koji će se potom proslaviti u drugom jednom ministarstvu, zna se. Zatim je nakon nekoga vremena rođeno Ministarstvo povratka i useljeništva – vrlo ambiciozan naziv koji na nesreću nije ispunio željeni cilj, a onda je na vlast dolazila bagra s ugrađenim Pavlovljevim refleksom da su iseljenici ustaše ili da ih se barem treba čuvati, jer bi po povratku mogli naškoditi dobro snalažljivoj garnituri iz vremena hrvatske neslobode. Tako je Ministarstvo nestalo. Čin protivan zdravom razumu i koban za hrvatsku budućnost. Hrvatska se bila odrekla četiri milijuna Hrvata, dezavuirala ih i u političkom životu, od dvanaest zastupnika u Hrvatskom državnom saboru, svedeni su na tri i brojem izjednačeni s pupovčanima, što je sramota nad sramotama, imajući u vidu i svu neizmjernu Daytonpomoć koju su hrvatski iseljenici davali u vrijeme srpske agresije. U veleposlanstva i konzulate poslani su kadrovi s rečenim refleksom, koji su Hrvate puštali do porte, uglavnom, bilo je i iznimaka.
Na kraju je 2012, čini mi se, osnovan Državni ured za Hrvate izvan domovine. Ured dobro radi (Milas), uređuje koliko može, a radi i MHI sada pod ravnanjem Posavljaka Mije Marića.
Vraćam se u HNK, na obljetnicu Matice iseljenika. U središnjoj loži, mezanin, sjede zajedno Milanović i Dragan Ćović. Dobro je. Kakav jest da jest, Milanović je zaštitnik konstitutivnosti hrvatskoga naroda u Herecg Bosni, svađa se telefonskim putem s onima u svijetu koji bi htjeli prešutjeti Dayton i navijaju za građansku BiH jer pojma nemaju što bi to moglo značiti. Za razliku od nas. Na konstitutivnosti, odnosno očuvanju konstitutivnosti radi i Vlada s Plenkovićem, pa se dva brda svađaju tko to bolje radi. Napokon nešto dobro, barem su u nečemu na istoj crti, tvrda kohabitacija uzmiče (jedino) glede hrvatskoga pitanja u BiH.
Nego, paradoksalno je da se sada moramo “boriti za Dayton”, znači za minimum (glede Hrvata), boriti za formulu tri u dva (tri naroda u dva entiteta) skrojenu da se krajnje oteža položaj hrvatskoga naroda, a ne za jedino prirodnu formulu tri u tri, BiH sastavljenu od tri republike, kao što je, uostalom, “međunarodna zajednica” u početku predlagala (vidi knjige Miroslava Tuđmana), a zatim se umiješale mračne sile, visoki predstavnici i niski udarci, pa sada imamo što imamo. Čuvamo Dayton kao zjenicu oka, premda je trun u oku i trn u peti, a država BiH koja funkcionira otprilike kao obnova Zagreba poslije potresa ostaje trajni izvor nestabilnosti u ovom dijelu svijeta.
Hrvatsko proljeće
Još jedna prva godina u desetljeću, 1971., okrugla obljetnica Hrvatskoga proljeća obilježava se na sve strane, Matica hrvatska priredila izložbu, a, koliko čujem, velik projekt Hrvatskoga državnog arhiva bit će završen čim prođu pasje vrućine. Arhiv ima delikatne dokumente iz doba Hrvatskoga proljeća, a u njima će se naći i pozitivci i negativci, Hrvatsko proljećepotonjima (ako su još živi) ne će biti drago kada vide svoja imena na udarničkom radu u vrijeme sloma Proljeća, a ni njihovoj biološkoj i svakoj drugoj djeci koja su sada nataknuta na istaknute dužnosti u samostalnoj hrvatskoj državi, a jedno biološko dijete postalo je ne tako davno i predsjednikom države.
Inače, u svezi s Proljećem koje je imalo svoj partijski (“hrvatski nacionalisti”), intelektualni, matičarski i sveučilištarski sastojak, od tadanjih agilnih studentskih prvaka spominju se uglavnom samo Budiša i Čičak. Prilično nepravedno prema ostalima koji su ostali u sjeni. Pa eto, uzimam u ruke knjigu “Preporod hrvatskih sveučilištaraca”, posebno izdanje časopisa Kritika iz 1971. Negdje pri kraju knjige fotografije su, s opisom, studentskih vođa. Budiša, naravno, student Filozofskoga fakulteta, Ivan Boras medicinar, Slobodan Lang, Damir Grubiša, Ante Paradžik s Pravnoga fakulteta, Jure Burić s Medicinskog, Ferdo Bušić s Filozofskog kao i Ante Žužul (sada vlasnik “Školske knjige”), Ljerka Mintas s dva fakulteta, Pravnog i Filozofskog, Zvjezdana Žnidarčić s Pravnog, odvažni Goran Dodig s Medicine, kao i Edo Emer te Zoran Bašić, Filip Vućak s Filozofskog, Jakov Šupe ,Veljko Božikov, Josip Mičija s Medicinskog i Zlatko Majstorović s Poljoprivrednog. Toliko, da se ne zaboravi. A i to nisu svi. A gdje su tek oni manje poznati studenti koji su zajedno s poznatima robijali u lepoglavama, skupa s profesorima.
O Vukovcima
Kako sam i najavio, nastavljam s prikazom knjige Nataše Bašić o hrvatskom jeziku u srpskohrvatskom tijesku. Prenosim autoričinu analizu kronologije neistinite teze o zajedničkom standardnom srpskohrvatskom i otporima hrvatskih jezikoslovaca i prije 1945., među kojima se ističu Ivan Esih (1931.), Kruno Krstić (1940.) i Petar Guberina (1940.) . Tako Krstić piše da je hrvatski književni jezik nastao samosvojnim povijesnim razvitkom koji se može pratiti unutar osam stoljeća u pisanim spomenicima“, slično i ostali navedeni. Teorijski radovi Guberine i Krstića nisu se smjeli navoditi u komunističkoj Jugoslaviji.
No, već 1952. pojavljuje se u nakladi Hrvatskoga filološkog društva časopis Jezik koji u podnaslovu ima odrednicu “časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika”. (Nadalje autorica o dvojbi je li bolje rabiti naziv književni jezik ili standardni kako ga je u hrvatskom jezikoslovlju prvi nazvao Brozović, dočim se Babić i nadalje držao naziva književni jezik. Brozovićeva definicija standardnoga jezika jest da je riječ o “autonomnom vidu jezika koji je uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, a nastaje kada se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne služiti svojim idiomom, koji je do tada funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije.”) Glede “naslonjenosti na štokavsko narječje”, koje je glavni adut srpskohrvatskoga tijeska, Radoslav Katičić ustvrdio je da “hrvatski književni, a po tome i standardni jezik naprosto nema dijalekatske osnovice. Ona mu je apstraktan dijalekatski uzorak, nije konkretna osnovica.
Nadalje, pitanje (i odgovor) kada, u kojem stoljeću nastaje i od tada postoji hrvatski standardni jezik. Nataša Bašić postanak s razlogom stavlja u 15. stoljeće, pa kao nepobitan dokaz citira pjesmu Đore Držića s kraja toga stoljeća. Ima li razlike između Držićeva i suvremenog hrvatskoga standarda? Autorica citira cijelu pjesmu, a ja ću samo neke stihove, početni “ Djevojka je ružu brala po ravnoj livadi” i još neke kao “da si svijemo dva vjenačca ružice rumene, jedan tebi, drugi meni gizdavoj djevojci.” Što tu ne razumijete i ne osjećate kao da je napisano 2021. godine? Nije li to zoran dokaz kontinuiteta razvitka hrvatskoga standardnog modela koji “vodi ravno Kanižliću i Kačiću Miošiću, a preko njih Šenoi, Kranjčeviću i Gjalskom”. I nadalje.
Uz “svjetovne” tekstove, autorica upozorava na one pisane liturgijskim stilom visokih mogućnosti – misala, rituala, brevijara – jezično vrlo bliskih Menčetićevoj, Držićevoj, Gundulićevoj i Kačićevoj stilizaciji hrvatskoga jezika. “Te su knjige bile poznate Hrvatima na sjeveru, na jugu i u Bosni. Iz njih su svakodnevno slušali riječ Božju.”
Hrvoje Hitrec, HKV
Priredila Dunja Gaupp
|
