Ako se krivnja individualizira, kako to uporno ponavlja
Mesić, onda je to stvar pojedinca, i tada pojedinac ne
snosi krivnju, nego krivnja ostaje na državi. Samo
nekoliko, pomno odabranih, pravomoćnih presuda na
temelju "individualne krivnje" u konačnici vodi prema
tomu da cijela država i cijeli narod budu osuđeni. Ovdje
determinizirani postulat inverzije itekako vrijedi,
naime, "individualnom krivnjom" s pojedincem, koji je
izmanipuliran (obmanut) od političkog vodstva, čitaj
države, skida se odgovornost bez obzira što je on
formalno osuđen.
Konačan
zaključak "individualizacije krivnje za ratni zločin"
prema destrukcionističkom tumačenju glasi - ako ne
bude države i njezinih nacionalnih interesa, neće biti
ni ratnog zločina. Sva suđenja u Haagu u funkciji su
toga - dokazati da zločin nastaje samo ako država
posegne za zaštitom svojih nacionalnih interesa, pa i
u slučaju ako je izložena agresiji. Zato je
formulacija u svim optužnicama protiv hrvatskih
generala ista - "udruženi zločinački pothvat''.
Individualizacija krivnje služi između ostalog i zato
da se "pokaže" i "dokaže" kako iza "zločinačkog
pothvata" stoje primitivci kao izvršitelji, a
naredbodavac je neki ili nekakvi "genijalni vođa" ili
političko vodstvo.
Takav zaključak
naprosto proizlazi iz pojmovnog određenja "zločinačke
organizacije" - čini je skupina primitivaca koju vodi
ili njome upravlja inteligentni vođa. Hrvatski čovjek,
nakon prispijeća novih optužnica protiv četvorice
novinara (Markica Rebić, Ivica Marijačić, Stjepan
Šešelj i Domagoj Margetić) i proširene optužnice
protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača, i to
pet mjeseci nakon što je odlukom Vijeća sigurnosti
Ujedinjenih naroda istekao rok haškom tužiteljstvu za
bilo kakve istrage i posljedično tome podizanje
optužnica, mora ustvrditi -Međunarodna je zajednica,
zajednica bez načela! I neće pogriješiti. Prema
Hrvatima i Hrvatskoj primjenjuje se posebno
(izdvojeno) protu-načelo koje se s pravom može nazvati
protunačelo, "inverznog presedana". Ono u naznačenom
slučaju glasi - Što vrijedi za sve narode svijeta, ne
vrijedi za Hrvate!
Hrvatska
mora sama sebi dokazivati da je agresor
Zašto je to tako? Objašnjenje nije odveć teško.
Hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu jest u vanjskom
iskazu pobjeda protiv srpske agresije, ali je ona
zapravo značila pobjedu protiv determinizma i
determinista u jednom paradigmatskom obliku. Tom
pobjedom deterministi su se uplašili da Hrvatska,
nakon tri njihova prevrata u dvjestogodišnjoj
europskoj povijesti, ne postane prva zemlja koja će
uspostaviti prirodan pravni poredak i biti uzor
ostalima. Kako deterministi ratuju upravo protiv toga
sustava vladavine i vlasti. Hrvatsku se poput Kartage
nastoji razoriti. Ako se zna da se doktrinom inverzije
od žrtve Hrvatska želi načiniti agresorom, između
ostalog ona se postiže i pravnim sredstvima.
Smisao
determiniranog kaosa nije u izravnoj teritorijalnoj
koristi, nego se ratni probitci ostvaruju "pravnim
nastupanjem" koji se u obliku tzv, pravne pomoći
iskazuje kao moć. To napadnutu stranu obuhvaćenu
determiniranim kaosom dovodi u položaj da se
prisiljava staviti na raspolaganje apstraktnoj
međunarodnoj zajednici. Nakon toga međunarodnim pravom
uništavaju se njihova nacionalna prava, odnosno dovodi
se u pitanje funkcioniranje pravne države. Apsurd ove
inverzije događa se Hrvatskoj, bolje rečeno, u tu
situaciju dovela je samu sebe. Naime, hrvatsko
pravosuđe sudit će po diktatu međunarodne zajednice
svojim generalima i braniteljima. To Vlada smatra
velikim političkim uspjehom. Kojeg li licemjerja i
podlosti od međunarodne zajednice, a sljepila i
podložnosti od hrvatske vlasti, koja sama sebi
dokazuje daje agresor!
Unatoč svemu, neka se ne zaboravi, doći će ponovno
vrijeme nacionalnih država, ali njoj se mogu nadati
samo oni koji sačuvaju svoj bitak. Dok su u doba
komunizma (druga faza determinizma) hrvatski
suverenitet i hrvatski interesi bili u rukama ideologa
komunističke internacionale, danas su oni u rukama
ideologa neoliberalističke kapitalističke
internacionale (treća faza determinizma). Većina
današnjih hrvatskih političkih stranačkih elita ne
znaju što su stvarni nacionalni interesi Hrvatske.
Tim otuđenim elitama važniji je Haag, nego čast i
dostojanstvo hrvatskih branitelja, njima je
proizvodnja "hrvatskog paradoksa" u kojima mrtvaci iz
Drugog svjetskog rata hodaju ulicama, važnija nego to
da živi ljudi ne daju znakove života; njima je s
predumišljajem nedefinirana europska utopijska
koncepcija zanimljivija od sudbine vlastitog naroda u
susjednoj Bosni i Hercegovini, njima je značajnija
izjava nekog trećerazrednog svjetskog birokrata nego
očuvanje vlastitog identiteta, njima je mišljenje
predstavnika svjetske financijske oligarhije presudno,
ali ne i rasprodaja vlastitog bitka.
Naprosto, hrvatska politička stranačka elita nakon
2000. više nema ideja, odnosno ona ne zna što su
hrvatski nacionalni interesi i kako ih promicati. Na
početku 21. stoljeća službenu Hrvatsku karakterizira
neodređenost. Na takvo stanje duhovnog ozračja Goethe
je davno upozorio riječima: "Onaj tko je neodređen,
taj je već umro".
Hrvatska s ostalim zemljama "zapadnog
Balkana" u EU 2012.
Bez normativne predodžbe - nacionalne
strategije življenja i opstanka - o tome čemu nacija
smije i treba težiti, hrvatska politička misao svodi
se na sitničavo, svađalačko i destruktivno nametanje
"svoje istine". U neimanju uobličene i općeprihvaćene
strategijske zamisli kako obraniti svoje interese na
prvim vratima Euroazije, hrvatski političari najčešće
su samo loši glasnici rastrojenih institucionalnih
državnih sustava i uspješni prenositelji duhovnog
(vrijednosnog) nereda koji vlada u hrvatskoj zbilji.
Oni su oličenje zastrašujućih sadržajnih praznina,
gubitka identiteta i etičkoga kodeksa, te opće
obamrlosti (ravnodušnosti) hrvatske nacije.
Hrvatska je,
može se ustvrditi, zemlja bez ikakvog kriterija, a u
substancijalnom smislu gotovo ga uopće nema jer da ga
ima, onda se svaki politički nasilnik, susjedni ili
bjelosvjetski, svejedno, ne bi mogao bacati kamenjem
na nju, predstavljajući to kao njezinu dobrobit, a
svaki domaći demagog determinizma nacionalnim
spasiteljem. Ovdje zapravo vrijedi žalosna maksima
francuskog katoličkog moralista, romantičara
Lacordairea. "Istinu iznijeti plaćamo skupim
bitkama, laž naprotiv ne stoji ništa".
Mnogo je podudarnosti između političkih procesa koji
se odvijaju u Hrvatskoj, i stizanja optužnica, u
određenim intervalima, i proklamiranog temeljnog
političkog cilja - ulaska u Europsku uniju i u NATO. U
tom predvidivom slijedu analitičari, za razliku od
političara, prepoznaju isplaniranu i usvojenu politiku
Europske unije prema prostoru "zapadnog Balkana",
dakle i prema Hrvatskoj, a za koju su europski
deterministi sastavili redoslijed normi i postupaka
koji će sve te zemlje dovesti u istu razinu krivnje,
kako bi ih "sve u paketu" poslije 2010. doveli u
poziciju pridruženog, ali ne i punopravnog Člana
Europske unije.
Zato još jednom nužno je izreći aksiom: Hrvatska će
s ostalim zemljama tzv. "zapadnog Balkana" u Europsku
uniju ući samo kao pridruženi član, i ne prije 2012.
godine. Prije toga trebaju se pogasiti svjetla Haškog
suda (2010.) i izjednačiti krivnja.
Kada se pažljivije sagledaju konkretni "zadani"
ciljevi koje Europska unija postavlja prema Hrvatskoj,
sadržani u formulaciji o "funkcioniranju pravne
države", primjetan je visoki stupanj sukladnosti
između političkih procesa u Hrvatskoj i nastupanja
Haaga. Haški je sud definitivno postao katalizator
hrvatskog političkog javnog ponašanja, kao tobožnji
uvjet približavanju ciljevima Europske unije. General
Ante Gotovina samo je paradigma tih zakulisnih igara.
U biti ciljevi plana su jednostavni prostor "zapadnog
Balkana", a poglavito njegov zapadni dio pripremiti za
potpuno eurozapadno integracijsko usisavanje njegovih
prirodnih izvora od mora, pitke vode, šuma i plodne
zemlje do geostrateškog položaja, kako bi se ušlo u
nadmetanje s ostalim velikim igračima na prvim vratima
Euroazije.
Koji su novinari dobili odličja
Budući da Europska unija političke procese na
"zapadnom Balkanu" nadzire i usmjerava, koristeći se
haškim suđenjima za ratne zločine kako bi dokazala da
su sve politike jedkako krive osim one njezine koja ih
je omogućila, opet nije nimalo slučajno da se rokovi
hrvatskog pridruživanja Europske unije preklapaju s
rokovima dovršetka rada Haškog tribunala. Koliko god
hrvatska aktualna vlast uvjeravala hrvatski puk, a
saborska oporba sekundirala, o mogućem ulasku u
Europsku uniju, ne više 2007. ili 2008. nego 2009.,
Hrvatska, kako je već rečeno, eventualno će doći na
red kad sama sebi presudi da je nastala na zločinu. U
tom kontekstu treba iščitavati moguće suđenje tzv.
"vukovarskoj trojci" u Hrvatskoj ili tobožnje
prepuštanje "hrvatskih zločina" Hrvatskoj, u kojima se
treba suditi više od tisuću Hrvata, kako reče
Floreance Hartmann glasnogovornica Tužiteljstva MKS-a.
Ovaj selektivini odabir poželjnih i onih koji to
nisu neće proteći bez velikih problema, s obzirom da
će ovaj "nadnacionalni" ili segregacijski kriterij, u
slučajevima, kako Hrvatske, tako i ostalih malobrojnih
europskih, a i zemalja "trećeg svijeta", jednom morati
naići na otpor.
Teško će biti održati stanje u kojemu će za određena
svjetska područja (slučaj Iraka i suđenje Sadamu
Huseinu) vrijediti jedan pravni sustav, a za "velike
protagoniste svjetske politike" nekakav drugi,
primjerice, Sjedinjene Američke Države koje nastoje
izboriti u čitavom svijetu priznavanje svoje
"izdvojenosti" od globalnog, nadnacionalnog sustava
pravde.
Ako je nekome do u tančine poznata "pravednost"
Haškog sudišta onda je to politici Sjedinjenih Država,
no, unatoč ovom evidentnom primjeru hrvatska politika
i dalje ostaje zarobljena u uvjerenju kako je u Haagu
moguće "dokazati nevinost".
Da hrvatska izvršna i zakonodavna vlast, krajnje
naivna i poslušnička, pokazuje slijed događaja koji su
se planski odigrali u posljednjih dvadesetak dana i
izravna su posljedica izjave Carle Del Ponte izrečene
pred 600 studenata prava i članova valdenškog ureda, a
koju je prenio švicarski La Liberté (20. travnja
2005.) i koja glasi: "Pomirba još uvijek nije na
dnevnom redu Balkana. Ona će doći tek kad sudski
postupci budu okončani i kada povjesničari budu u
mogućnosti objasniti istinitost činjenica koje će
utvrditi pravosuđe." Ako se ovome doda i izjava Brucea
Hitchnera, sveučilišnog profesora međunarodnih odnosa
i predsjedavajućeg projekta Daytonskog mirovnog
sporazuma, koji je pred američkim Kongresom svjedočio
na temu Bosna i Hercegovina nedovršen posao i tom
prigodom ustvrdio da je Dayton od prijelaznog rješenja
postao "virtualno fosiliziran instrument" vođenja
države, onda nije slučajno daje na 60. obljetnicu
pobjede nad fašizmom obznanjena proširena optužnica,
ne hrvatskim generalima, nego de facto i de jure
hrvatskoj državi. Isto tako nije slučajno da je istog
dana uručeno američko odličje Draži Mihailoviću, kao
što je najmanje slučajno da je jedan bezlični europski
politički determinist pred predsjednikom hrvatske
Vlade optužio Hrvate za nacionalizam, a kao navod
naveo proslavu Sv. Dujma u Splitu. Koliko li samo
deterministima smeta hrvatska baština i vjernost
Hrvata Svetom Ocu!
Budući da su u proširenoj optužnici za "zločinački
pothvat" između ostalog navedeni i "znani i neznani",
a kako se to odnosi na sve nositelje medalje za
operaciju Oluja, bilo bi za hrvatsku javnost više nego
zanimljivo obznaniti imena svih novinara koji su
nositelji tog časnog odličja.
Parafrazirajući kolumnisticu ovog časopisa Mirelu
Pavić, tada bi posve bilo razvidno koje bi se (p)tice
stvarno posramile svog perja. Do katarze među Hrvatima
doći će, na bilo koji način, ali će doći, o tome ne
treba dvojiti.
Piše: DAVOR
DOMAZET LOŠO
Hrvatski list, svibanj 2005.
|
