Od početka ste u Hrvatskom slovu i s Hrvatskim slovom,
dakle od pobjedničke 1995. Na dan izlaženja prvoga broja
Hrvatskoga slova 28. travnja tj. u 1. broju napisali ste
rečenice, britke i svjesne i sada shvaćam da ste još
onda prepoznali što će se dogoditi: "No,Hrvatska je
demokratska država. Toliko demokratska da to upravo
zaprepašćuje, s obzirom na okolnosti u kojima se još
nalazi. Ona svoje takve bludne sinove tetoši, makar i
nervozno, ona im se čak ni ne suprotstavlja kada bi
nekome tko nije Hrvat pao mrak na oči od silne drskosti,
štoviše, kao da se upravo tu, u nevoljkosti otvorenog
sukoba, vraća ona stara, meni toliko odiozna
mazohistička hrvatska crta, a ako dobro vidim ta
nehrvatska falanga koristi državnu nevoljkost preko
svake mjere, te ostaje dojam (nadam se da je i tu u
pitanju optička varka), kao da "državotvorni" umjetnici
itd. dobivaju puno manje brige i pozornosti. Je li samo
zato što su oni ionako tu, ionako ne mogu drukčije,
ionako će uvijek biti kakvi jesu, kakvim ih je Bog
stvorio, pa kog vraga da s njima čovjek gubi vrijeme i
poklanja im pažnju, kad treba tetošiti one druge.
Štoviše, imam dojam da su neki od tih drugih kulturnih
djelatnika, umjetnika i slično, uspjeli ne samo dobiti
pozornost i brigu državnih institucija, nego i zadobiti
njihove simpatije i podršku..." Državotvorni ili
konzervativni su radili tako. Hoće li ponovno, što
mislite? Je li to mazohizam ili oportunizam? Dok su oni
drugi, iako plačući za bivšom državom, rado uzimali čim
više hrvatskih novaca samo za sebe?
- Uopće mi nije drago da sam već te
daleke godine bio u pravu, da barem nisam. Od tada do
danas ta je perverzna hrvatska crta učinila mnogo zla
i trebalo je imati čelične živce da se preživi
gledajući kako dobar dio intelektualnog svijeta
navodno državotvorne provenijencije postaje mlak i
popustljiv dočim se dočepa nekoga položaja u kulturi s
kojega može arbitrirati. Ne radi se tu o kršćanskom
milosrđu prema protuhrvatskoj opciji, nego ili o
beskrajnoj naivnosti i nepoznavanju povijesti ili o
klasičnoj izdaji hrvatskih interesa ili o
politikantstvu i popuštanju pritiscima izvana. I nije
riječ o tome da se podilazilo genijalnim umjetnicima,
pa im se gleda kroz prste, jer su neupitne umjetničke
veličine. To bi možda bilo i normalno. Ali ne, radilo
se uglavnom o mediokritetima. Oni doista vrsni
umjetnici bili su i ostali na hrvatskoj strani.
U dva kratka pojavljivanja komunista u
državnoj vlasti postupalo se prema njima bez rukavica, a tragedija je da se
takav odnos zadržao i u doba vlasti desne opcije u 21. stoljeću. Takvo što se
više nikada ne smije ponoviti, jer nanosi štetu hrvatskoj kulturi - silna se
energija mora trošiti u suprotstavljanju sablaznima i dokazivanju da je riječ o
neprirodnoj situaciji, da živimo u izvrnutom svijetu u kojemu se Šerbedžija -
svojedobni prebjeg u tada neprijateljsku zemlju - bani po Brijunima, a istodobno
gledam domoljubnoga hrvatskog pisca kako pognut i prosijed izgubljeno luta
sparnim zagrebačkim ulicama i pod rukom ima novine u kojima piše da su Srbijanci
uvrstili Gundulića u antologiju srpske književnost. Nema reakcije iz
Ministarstva kulture RH, znači da se slažu. U tom je ministarstvu radio na
visokom položaju i čovjek koji je u samoj Hrvatskoj uvrstio Ivu Vojnovića među
srpske pisce u knjizi tiskanoj hrvatskim novcem, dakako... Što su sve meni
radili, ne ću ni govoriti jer je neukusno, a što su radili listovima za kulturu
s hrvatskim predznakom, znate i sami.
"Hrvatsko slovo" je trebalo biti pokrenuto znatno prije nego što jest,
štoviše, praideja je usko vezana uz inicijativu pokreta za stvaranje samostalne
hrvatske države koja je u veljači 1989. održana u Društvu hrvatskih književnika
(i) pod firmom (šifrom) pokretanja lista za kulturu. No kada su se stvari počele
munjevito odvijati, a došao i rat, na to se pomalo zaboravilo pa smo se
podsjetili tek sredinom devedesetih, već podosta kasno jer se orjunaška čeljad
uspjela etablirati na mnogo načina. Ni prostorije nismo imali. Sjećam se kao
danas kada smo Dubravko Horvatić, Stipe Šešelj, Mile Maslać i ja lutali Ilicom i
naišli na čovjeka koji se zvao Miroslav Kutle, a on nam bez riječi dao ključ
vrlo solidnoga prostora na Trgu bana Jelačića. Jest, tako je počelo. Ja sam
surađivao, ali kako sam kao obično na stotinu strana, pisao sam "na refule" a u
nekim godinama samo pratio "Hrvatsko slovo" i čudio se kako opstaje u režimima
koji su mu zlurado skidali subvenciju do gole kosti. Doživjeti u svim tim
prevratima tisućiti broj, doista je velik uspjeh, pa makar i sa smanjenim
pogonom i brojem stranica.
Smijemo li Vas zamoliti za kratak
pregled hrvatske kulture prije toga razdoblja, u
Domovinskom ratu i pet godina poslije oslobađanja
cjelokupnog hrvatskog teritorija, dakle 2000. i sada?
Gdje smo i kamo idemo?
U drugoj
polovini osamdesetih hrvatska se kultura osovila na
noge zahvaljujući ponajprije Društvu književnika
Hrvatske (kako se tada zvalo) koje je u atmosferi
stvorenoj za vrijeme Marije Peakić-Mikuljan počelo
djelovati kao prva oporbena stranka u još tvrdom
komunističkom sustavu. Povezala nas je sada već
zaboravljena zlokobna agresija na hrvatski jezik
započeta u listu "Komunist", a cilj joj je bio
izbacivanje naziva hrvatskoga književnog jezika iz
tadanjega Ustava SRH. Bili su u tim bitkama i Šoljan i
Gotovac, Nedjeljko Mihanović, Slavko Mihalić, Čuić i
mnogi drugi, a bio sam bogme i ja, kretao se tim
prostorima i Franjo Tuđman koji je ušao u Društvo
književnika tih godina, a na kraju su nam se
pridružili i oni bliski komunistima, poput Mirka
Božića i Jože Horvata. Komunistički, dotično
šuvarovski amandan na Ustav nije prošao u Saboru,
zadnji komunistički sekretar za kulturu ismijan je na
Plenumu književnika kada je rekao: "Mi Srbima moramo
popustiti jer imamo hipoteku", na što je nazočni
Tuđman burno reagirao...
Govorim o tome, jer ništa kao jezik, hrvatski jezik, ne može amalgamirati
hrvatski kulturni prostor, i onda i sada kada se donose oktroirani pravopisi,
ili kada neka jugoslavenska lingvistica dobiva termin na Hrvatskoj televiziji
kako bi rekla da hrvatski jezik ne postoji. Opisana bjesomučna agresija na
hrvatski jezik bila je prethodnica oružane agresije na Hrvatsku. I jednu i drugu
smo zaustavili i na kraju pobijedili, ali i danas nam ne daju mira, kako bi
rekao Radoslav Katičić koji je u samostalnoj hrvatskoj državi doživio da mu
Jovanović ukida Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika.
Glede Domovinskoga rata, treba stotinu puta podsjećati da se
velik broj umjetnika nije zavukao u kuće, da se oko četiri stotine njih stavilo
na raspolaganje domovini a najstariiji bijaše Josip Tabak, isti onaj koji je
četrdesetih dao Tinu Ujeviću posao, dva odijela i kravatu. Pokrenula su se sva
umjetnička društva i utemeljili smo Zbor hrvatskih umjetnika koji je postao
dijelom Zbora narodne garde, potom Hrvatske vojske. Satnija hrvatskih umjetnika
koja je djelovala od svršetka rujna 1991. do travnja 1992. u najtežim vremenima
- pojava je nezabilježena u povijesti ratovanja. Hrvatska je kultura na najbolji
mogući način pokazala da je uz svoj narod. Bio sam dozapovjednik, a
zapovjedništvo je preuzeo Josip Palada, jer je imao neka iskustva. Što se sve
događalo opisano je ukratko u monografiji Satnije, ali i u mojoj
memoarskojknjizi "Lijepa moja" pisanoj u ljeto 1992. i objavljenoj oko Božića
iste godine, pa nikakvih naknadnih mudrosti nema i ne može biti.
U sljedećim ratnim godinama preuzimali
su hrvatski umjetnici mnoge neumjetnićke dužnosti, državne, političke pa i
poslovne, a nakon Oluje se dio njih vratio svojem poslu, očekujući da će na neki
način biti honorirani i u tom očekivanju promatrali kako se polako ali sigurno
mrvi hrvatski duh, kako se stavljaju pod tepih svježe nacionalne teme i pogoduje
petoj koloni koja je 2000. došla do zraka i poduzela prvu neprijateljsku
ofenzivu, još ponešto opreznu. Po drugom dolasku komunista na vlast prije dvije
i pol godine nikakve zadrške nije bilo, obavljen je fašistički hod kroz
institucije i poslana otvorena poruka da režim ne poštuje ni hrvatsku kulturu ni
hrvatski narod i njegove etičke vrijednosti. U toj diktaturi i danas živimo, ali
joj ubrzano dolazi svršetak. Prijevremeni su izbori prvorazredan hrvatski
interes... A što će se dogoditi u skoroj budućnosti, vidjet ćemo.
Ja samo znam što se ne smije dogoditi. Jer ako poslije rušenja ove razbojničke
družbe opet zavlada neka meka varijanta, nesvjesna da time pruža šansu oporavka
nenarodnim snagama, bit će loše. Mi nemamo toliko vremena, mi ne možemo trošiti
narodnu energiju na vječna opiranja nasilju i nepravdama, ne smijemo doći u
situaciju da i četvrti put moramo rušiti protuhrvatske režime. Kažem četvrti
put, jer smo komuniste maknuli 1990. i 2003. a treći put ih mičemo upravo sada.
U svemu tome sam sudjelovao i sudjelujem na razne načine i s raznih pozicija i
ja, ali za četvrti takav napor koji će biti potreban u najcrnjoj varijanti, više
ne ću imati snage.
Molimo Vas, kako doživljavate
Hrvatsko slovo danas? Je li i koliko Hrvatskoj
potreban takav nacionalni tjednik za kulturu i imate
li viziju njegove budućnosti, s obzirom da je do sada,
valjda usprkos svemu i svakome, izdržalo nemoguće
uvjete: od etiketiranja do ignoriranja? / uspijevalo
osvanuti svakoga petka na kioscima?
- "Hrvatsko
slovo" je svakako potrebno i ubuduće, pa čak kada i
uspijemo ovaj izokrenuti svijet prometnuti u prirodno
stanje u kojemu će i hrvatskoj kulturi biti ugodno.
Tada možda (dao Bog!), "Hrvatsko slovo" ne će morati
ulaziti u teme koje nisu samo umjetničke, samo
kulturne, što sada mora činiti da bi i političkim
diskursom svratilo pozornost na nepodopštine režima.
Nacionalni tjednik za kulturu je kulturno blago i tako
se prema njemu treba odnositi, pa i novčanom smislu.
- Napisali ste u jednom od svojih lucidnih komentara, opisujući sadašnji
politički trenutak i istinu o hrvatskim političkim i općedruštvenim prilikama:
"Istina o onome što se događa u Hrvatskoj jest jednostavna: mi smo usred sukoba
između hrvatskoga naroda i jugoslavenskih nacionalista koji imaju u rukama
državnu vlast u Hrvatskoj, institucije i medije. Hrvatski državotvorni domoljubi
nemaju ništa, a čine osamdeset posto pučanstva pa budući da je takvo stanje
potpuno neprirodno, jasno je da ne može dugo trajati i da su prijevremeni izbori
pitanje dana. " Kako i zašto smo dopustili da se u relativno kratkom vremenu
nakon stvaranja hrvatske države stvori i razvije takav nerazmjer između
mišljenja i potreba većine hrvatskoga naroda i njegovih političkih elita?
Donekle je jasnije što se dogodilo s institucijama i medijima, jer su još uvijek
gotovo u potpunosti pod kontrolom državne i političke vlasti, bez obzira na to
bili mediji zapravo u stranom vlasništvu ili ne? Nadate li se da će sljedeći
izbori konačno na površinu izbaciti ljude koji će voditi nacionalno svjesnu
politiku i time ozdraviti hrvatsko bićef koje smo pokušali nanovo oblikovati
devedesetih, stopiti ga?
Nemam
iluzija o velikoj pomirbi. Mi smo devedesetih na
pomirbi inzistirali, mi smo ju zazivali, na kraju
krajeva mi smo ju u jednom opasnom trenutku i
ostvarili onda kada smo uspjeli uvjeriti komuniste da
ne odu u šumu, a mogli smo to učiniti jer su i sami
bili preplašeni znajući tko je već u šumi, figurativno
rečeno. S naše je strane pružena ruka bila iskrena,
oni su međutim držali figu u džepu i potom pokazali da
nisu mislili ozbiljno. To je cijela istina,
najjednostavnije izrečena. Taj orjunaški,
projugoslavenski krug koji i dalje vapi za izgubljenim
duhovnim zavičajem, čini oko petnaest posto hrvatskoga
pučanstva, a ako mu se doda dobar dio poznate manjine
- doseže i do dvadeset posto. Pa ni takav ne bi mogao
činiti što čini kada bi njegova galama naišla na
čvrst, hrvatski odgovor, munjevit i istodoban iz svih
prvenstveno kulturnih ustanova, kada bi se na plaćene
nakaze sručio hrvatski gnjev tolikom snagom da im više
ne bi palo na pamet učiniti što slično. Nisu oni
hrabri, samo su drski jer imaju leđa i one
zapadnoeuropske ljevice koja je oduvijek bila protiv
Hrvatske i njezine samostalnosti, protiv hrvatske
kulture u cjelini, one ljevice koja se klanjala
staljinizmu do 1956. i poslije do 1968., a Titu se
klanjala i klanja do danas.
Iz tih duhovnih bunara dolaze i strani vlasnici medija koji su zgrabili
hrvatsku dušu i ne puštaju je, a njima se pridružuje peta kolona koja s razine
vlasti diktira preostalim javnim medijima da na svaki način oslabe hrvatsku
volju, hrvatske trijumfe pretvore u poraze, da krivotvore bližu i dalju povijest
kako bi neupućenima prodali sumnje u korijene, u identitet... U svemu: opisani
neveliki postotak (odnosno ne tako veliki) u ovome se, a možda ni u sljedećem
naraštaju ne će "stopiti" s hrvatskim bićem, jer je prejako stopljen s njemu
suprotnim.
-
Smatrate da je neophodno oduprijeti se
regionalističkim tendencijama koje se već dulje
vrijeme zastupaju i provode u Hrvatskoj? Krajnji je
cilj stvaranje "Jugosfere regija"? Možda će nekome
zvučati pretjerano, no svjež i drastičan primjer su
štete nastale u poplavama i njihovo saniranje? Način
na koji se to odvijalo i pretpostavke o tome kako smo
morali "bratski primiti" i više vode? Zvuče strašno,
no nisu nerealne ni dijelom teorije urote? Što Vi
mislite?
Nova hrvatska drama je pisana slovima regionalnih integracija. Jugoslavenski
nacionalisti koji zauzimaju ključne položaje kada su crveni na vlasti u
Hrvatskoj, ali i u razdobljima vladavine desne ili naoko desne opcije ostaju u
vlasti na pričuvnim položajima i zadržavaju moć - ne prestaju raditi na obnovi
Jugoslavije u bilo kojem obliku. Uporno, tvrdoglavo i nepovijesno, jer ne mogu
razumjeti ono što je jasno papi Franji koji je, govoreći nedavno o bivšoj
Jugoslaviji, rekao da se sastojala od dijelova koji se jednostavno ne mogu
slijepiti... Jugoslavenski nacionalizam je anakron, retrogradan do komičnosti,
ali i takav živ i žilav, u Hrvatskoj upravo militantno nasilan i mi se s njim
moramo jednom zauvijek obračunati. Postoje načini da se to učini civilizirano,
ali krajnje odlučno. Jedan dio se rješava i izborima, pa na Pantovčaku više ne
će biti Josipović u raljama velikosrpskog provokatora Dejana Jovića, te naravno
i na izborima za Hrvatski sabor u koji moraju doći pravi ljudi.
Nedavno sam čitao negdje autora koji je podsjetio koliko je
ljudi ih hrvatske kulture, ali i svih slojeva naroda bilo u onom sastavu između
1995. i 2000., a kako sada nema prepoznatljivih. Ako i nisu svi bili veliki
političari, imali su onaj kranjčevićevski osjećaj da je Hrvatska dio njihova
tijela, pa im nisu mogla promaknuti podmetanja iz jugoslavenskoga lonca, niti je
tada na Pantovčaku moglo biti lončara i Lončara... Jugoslavenska ideja, bez
obzira na to što su joj u 19. stoljeću kumovali Hrvati, nakon svih povijesnih
iskustava ukazuje se najopasnijom zabludom u hrvatskoj povijesti. Jugoslavenstvo
i velikosrpstvo su sinonimi, tko zaziva Jugoslaviju taj zaziva hrvatsku propast.
Pa ako se ovih danas govori o veleizdaji u drugom, takoreći
gospodarskom kontekstu (kojoj su aferi začetnici također komunisti iz 2003.),
kako onda nazvati bolesnu opsesiju jugoslavenstvom nego političkom, dotično
nacionalnom veleizdajom?... I da ne zaboravim poplavu u Vašem pitanju - ona je
potakla bujicu toplih osjećaja aktualne vlasti, ali ne prema hrvatskim
stradalnicima. Glede pucanja nasipa - čitao sam izjavu svjedoka koji reče da se
radilo o zvuku "poput tri krmače", pri čemu nije mislio na svinje. Imam iskustva
iz prve polovine šezdesetih kada su na moje oči u Zagrebu pucali nasipi, ali se
ne sjećam sličnoga zvuka. No, bile glasine ili ne, treba istražiti do kraja.
- Kultura nam je odavno umrežena,
ne financira se gotovo ništa što nije regionalno
uvezano, a takva su i pravila za financiranje koja se
određuju u Europskoj uniji (samo što je izbor država
širi, no jedna od izabranih treba biti iz jugoistočne
Europe i eto, u tom slučaju, ne mora biti članicom
EU)? Kasnilo se s raspisivanjem natječaja, te se je po
prvi puta dogodilo da je natječaj za financiranje
časopisa raspisan tek u svibnju tekuće godine, dok su
ranije i za vrijeme različitih vlasti i ministara,
sredstva bila odobrena i prve rate uplaćene najkasnije
do kraja travnja?
Da,
mreža je bačena, a na krmi lađe onih koji njome love
precrtana je riječ nacija. Stvoreno je tako nekoliko
razina odlučivanja o financiranju, a svima je
zajednički zazor prema nacionalnome, prema nacionalnoj
kulturi. Ponajprije je riječ o zazoru prema brojčano
malim narodima, jer samo veliki imaju pravo na
nacionalnu kulturu, a mali se moraju
intemacionalizirati da bi u tom kotlu s vremenom
nestali i prestali biti smetnja kulturnom i inom
imperijalizmu velikih. Oni koji spletkare u "Europama"
posebno su kivni na Hrvatsku zbog njezina
osamostaljenja, pa kada nije uništena vojno i kada se
štoviše obranila, sada joj pokušavaju izbiti iz ruku
kulturu u kojoj je oduvijek bila jaka i sjedaju na
izvore financiranja ne opirući se ni sramotnom
izdvajanju od 0,49 posto što su sredstva ne za
razvitak nego za posvemašnje razaranje. Europske i
izvaneuropske sile sklone varijanti "zapadnoga
Balkana" zajedno s jugoslavenskim nacionalistima u
Hrvatskoj, već su iskopale podosta duboku jamu za
hrvatsku kulturu, koju namjeravaju prekriti smradnim
blatom ideje "regiona" i nasilnoga kulturnog
zajedništva kao prethodnice političkog i državnog. No,
to ne može proći...
- Hrvatskome slovu desetljećima ne uspijeva objasniti gospodi u
povjerenstvima Ministarstva kulture RH i Gradskom uredu za kulturu da kao
tjednik koji izlazi neprekidno punih devetnaest godina i eto 1000 brojeva, bez
bilo kakve stanke ili odmora ima veće troškove, barem dvostruko, od dvotjednika
Vijenca i Zareza, koji imaju riješeno pitanje prostora, nemaju zaposlene ljude u
stalnom radnom odnosu, ljetuju i zimuju te mogu isplaćivati honorare svim
suradnicima? Što je s njihovom logikom, matematičkom? Zar bismo trebali
progutati priču o kriterijima kvalitete? Politici u tjedniku? Pri tom moramo
naglasiti da to nije neobično, jer su u povjerenstvima uglavnom bili isti ljudi,
tz-v. rotirajući povjerenici? Jesu li se zapravo svi okretali oko iste osi?
Znaju oni matematiku, barem toliko da dva i jedan nisu isto, da nije isto biti
nakladnik tjednika i dvotjednika. Nije riječ o matematici nego o politici, a
"Hrvatsko slovo" im je trn u oku pa ga nastoje eutanizirati sve manjim potporama
koje opravdavaju nemuštim zaključcima. Rotirajuća klatež ima također svoje
interese, osobne ili udrugaške ili ne znam koje, pa ako ošteti "Slovo" bit će
nagrađena na drugome mjestu. Protiv takve matematike podiglo je napokon glas i
Društvo hrvatskih književnika čiji časopisi trpe, a članovi ne dobivaju potpore
za autorska djela. DHK-u je iz militantnih crvenih krugova (spominjem "Novi
list") odgovoreno na najnižoj, divljačkoj razini.
- Zašto je nacionalna kultura i baština postala tako demode? Vi ste zbog
njegovanja nacionalnih vrijednosti i činjenice da ih se niti u jednom trenutku
niste odricali, nepravedno prešućivani, iako je to uistinu jako teško izvesti, s
obzirom na vašu svestranost, profesionalnost i talent? No, njima je ipak
poprilično uspjelo?
Nije
nacionalna kultura izašla iz mode niti može izaći, jer
nije dio modne scene, nego je mnogo hrvatskih
umjetnika iz svih grana popustilo pod pritiskom nove
intemacionale i to ne zato što bi bili srcem i dušom
za takve ričete nego iz egzistencijalnoga straha, pa i
zbog ostataka onoga straha iz olovnih vremena, straha
koji im govori daje mimikrija normalno stanje i da
trebaju preživjeti do nekih boljih vremena. Dotično,
hrvatska se kultura od početka 21. stoljeća nalazi u
šapama vidljivih i nevidljivih protektora, okupljenih
u komisijama domaćim i međunarodnim. One propitkuju
pravovjernost autora i njegov svjetonazor koji i ne
treba biti utkan u umjetničko djelo, ali mu je uteg na
nogama. Crne liste su provjerljiva realnost u
samostalnoj, nezavisnoj, demokratskoj, nacionalnoj
državi hrvatskoga naroda. Na mojem je primjeru sve to
lako dokazivo, a ako čujete da sam dobio koju kunu
znači da je klatež pokazala neoprostivu nebudnost. Na
meni, i ne samo na meni, iživljavali su se i
velikosrpski kadrovi koji djeluju u okrilju hrvatskih
institucija. Već sam bio obećao da ću napisati knjigu
pod kompliranim naslovom "Moj slučaj", ali nemam
vremena.
- Napisali ste jako puno scenarija za igrane i dokumentarne filmove,
kamera je u obitelji Hitrec ravnopravna s perom, zar ne? I tradicija se
nastavlja? Jeste li zadovoljni njihovim prikazivanjem u kinima i na televiziji?
Koji Vam je Vaš scenariji ili film najviše pri srcu?
Scenarije za
igrane filmove pišem u suradnji s redateljem Nevenom
Hitrecom, mojim najstarijim sinom. Nevenov najveći
uspjeh bio je film "Snivaj zlato moje", po
knjizi Ivana Pahemika i uz moju scenarističku potporu.
Taj film smatram jednim od najboljih u cjelokupnoj
hrvatskoj filmskoj povijesti, što će potvrditi neki
drugi naraštaji filmskih kritičara i povjesničara
filma... Prvi njegov film "Bogorodica" stoji
na samom početku hrvatskoga ratnog filma, a ujedno na
stanovit način i na kraju jer sve što je poslije
snimljeno na temu Domovinskoga rata nema hrvatski niti
istinit kut. Hrvatska radiotelevizija koja je dobrim
dijelom producirala film, nikada nije - koliko je meni
poznato - našla hrabrosti reprizirati "Bogorodicu"...
A scenarije za dokumentarne filmove pišem u suradnji s
Jakovom Sedlarom. Teme nisu samo hrvatske, eto u
nedavno smo se vrijeme posvetili Ukrajini i Juliji
Timošenko kada je bila u zatvoru. Na kraju krajeva,
Ukrajina je jedna od starih postojbina Hrvata.
- Zagreb je Vaša Ijubav, njegov je duh nazočan gotovo u svim Vašim djelima.
Čudesna Stara Trešnjevka u "Snivaj, zlato moje"? Je li kraj filma morao biti
tako tragično tužan ili je tomu kriv naš dragi stari suradnik Ivan Pahernik,
scenarist na tome filmu? Malo je još starih Zagrepčanaca...
"Snivaj,
zlato moje" trebao je biti sniman na Trešnjevci kamo i
spada, ali je i dobra stara Trešnjevka tako uništena
svakovrsnim novogradnjama da je redatelj morao
potražiti lokaciju - u Trnju. Sve su to i moji
kvartovi, uz sve sam vezan na mnoge načine a posebno
naravno uz Peščenicu gdje su živjeli Vrageci. I sve je
to Zagreb koji je pravi protagonist mnogih mojih
romana. Ja taj grad volim, ali moja ljubav nije
slijepa.
- Jedan ste od rijetkih angažiranih hrvatskih intelektualaca i uvijek ste
drukčiji, svoji. Pa ipak pristupačni i na raspolaganju, uvijek tu za teme i
vrijednosti do kojih držite. Osjećate li strast prema politici ili jednostavno
ne možete biti ravnodušni prema njoj? Osjećate odgovornost? Ili Vam ne da mira?
Pojam
"angažiranog intelektualca" je obično bio vezan uz
opaku lijevu europsku inteligenciju, a kada se
angažira netko s ruba desnoga centra, kao što sam i
ja, onda ga se ne naziva tim imenom nego mnogim
drugima, vrlo uvrjedljivim. "Angažiran" sam od
polovine osamdesetih prošloga stoljeća, angažiran na
stvaranju hrvatske države i očuvanju i razvitku i
hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Već osam
godina vodim Hrvatsko kulturno vijeće u kojemu su
našli utočište vrhunski hrvatski umjetnici,
povjesničari i pravnici u vrijeme detuđmanizacije, to
jest dekroatizacije. Utvaram si da radim za opće dobro
i bez kaznene presude, svakako bez naknade. Politikom
se bavim jer moram - u velikoj stranci, u maloj
stranci, u udruzi, a ponekad posve sam: Ako mislim (a
krivo mislim) da će stvari krenuti u dobrom smjeru,
povlačim se i pišem, a kada vidim da je vrag opet
jednom odnio šalu, vraćam se ponekad i na velika
vrata. Nije to strast. Nije politika moja strast. Moja
strast je Hrvatska.
- O Hrvatskoj televiziji... a bili ste i ravnateljem. Može li se spasiti?
Koliko bi korjenite te promjene morale biti?
O Hrvatskoj
radioteleviziji treba govoriti poznavajući medij i
stanje, nikako ne generalizirati nego točno fiksirati,
reći što je dobro, što nije. Kada ljudi s pravom
galame na Hrvatsku televiziju, u pravilu je gnjev
upućen Informativnom programu koji od početka 21.
stoljeća prezire osjećaje i inteligenciju hrvatske
publike, dajući do znanja da nije na strani naroda
nego režima. Taj duh širi se povremeno i na druge
programe, pa tako imate svjež primjer dokumentarne
serije "Generali" koja je drska protuhrvatska
provokacija. Ono što mene najviše zanima jest zašto ne
postoji dramski program, po kojemu jedna televizija i
jest nacionalna, odnosno ostavlja trag... Ma i ja se
vrtim oko bitnog kao mačak oko vruće kaše: da, HRT-u
su nužne korjenite promjene ili će nestati. Povratak u
prošlost nema budućnosti.
- O Vukovaru i dvojezičnim natpisima...Hoće li grad heroj - grad žrtva, ti
prekrasni i tolerantni Vukovarci ostati živjeti u hrvatskom Vukovaru ili će se
nasilje nad njim nastaviti do iscrpljivanja? Pod krinkom zaštite manjinskih
prava ukidati prava većinskom narodu? Mijenjati Ustav i zakone? Ne poštivati
postojeće? Hoće li se Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara oduprijeti tome, kao
neuhvatljiva kometa ili zvijezda na nebu?
O
Monstruozna medijska scena i prosrpski "hrvatski"
političari žele kriminalizirati i simbol hrvatskoga
otpora srpskoj agresiji, Vukovar i hrvatske branitelje
Vukovara. Postavljanje dvojezičnih ploča pod okriljem
mraka obično je nasilje na koje su Vukovarci odlučno
reagirali skidanjem ploča ali i skupljanjem potpisa za
referendum. Skupili su ih u kratkom roku, a klatež u
državnoj vlasti prebrojava ih više od šest mjeseci,
kršeći proceduru i rugajući se demokraciji. Ne može i
ne smije postojati nikakvo "pravo" manjine koje
iritira hrvatski narod, o čemu uostalom govori članak
8. Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina.
Potpuno do kraja podržavam sve poteze Stožera, što bi
trebali svi učiniti jer ako nismo dovoljno pomogli
Vukovaru u ratu (a nismo) barem sada to možemo
učiniti. Hrvatska politika u odnosu na Vukovar mora
biti svjesna da je on i dalje utvrda hrvatstva na
dunavskoj granici, uložiti novac, podići grad u
gospodarskom smislu, a ne puhati u isti rog s onima
preko Dunava koji i dalje s državne razine nazivaju
Vukovar srpskim gradom. Jugofilima i srbofilima
poručili su Hrvati što o njima misle na Dan sjećanja
prošle godine. Bio sam ondje i bilo je veličanstveno.
- Što Bog dade i sreća junačka? Jesu li nam uvijek pokušavali pomiješati
vojske i razbiti redove, jer slovismo kao čudaci, čak i ban Jelačić, te mišljahu
da su Hrvati na okupu opasni i bijesni?
Ban Josip Jelačić o kojemu sam napisao
roman - zapravo o Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća -
jedan je od najznamenitijih likova u hrvatskoj
povijesti. On je, naime, pokazao da se Hrvatska ne
treba baš uvijek braniti na svome tlu i tako žrtvovati
civilno pučanstvo koje strada i više od vojnika.
Jelačić je u trenutku kada su Madžari jasno poručili
da ne vide Hrvatsku na zemljovidu točno razumio poruku
i prešao Dravu da se obračuna s njihovom vojskom, na
madžarskom tlu. Nije se tada radilo o INI i MOL-u nego
o puno opasnijim stvarima. No, roman ne govori samo o
1848. nego iz usta Jelačićevih suvremenika progovara o
banu kao privatnoj osobi, a ti su dijelovi možda i
zanimljiviji.
- Kultni i nezaboravni, dragi Vaši
i naši Smogovci, preživjeli su Domovinski rat i... što
je sada s njima? Kad su nam se uvukli pod kožu za sva
vremena? Dobro, kaj bi nam sad rekel Kumpić? Onak, za
hiladiti broj?
Čak ni Smogovci nisu ostali pošteđeni
medijske harange koja je počela u trenutku emitiranja
zadnjih epizoda, pisanih po knjizi "Smogovci u ratu",
valjda zato što neprijateljska strana nije pokazana u
duhu ravnoteže krivnje koja je već tada imala znatan
broj pristaša. Kada su "Smogovci" reprizirani u
vrijeme Račana, te su epizode jednostavno odrezane.
Isto se dogodilo i u nedavnom repriziranju, kada nisu
objavljene ni epizode koje obuhvaćaju vrijeme svršetka
osamdesetih - za neemitiranje tih epizoda postojali su
doduše drugi razlozi koji zadiru u glumačka prava. No,
koliko čujem, Hrvati gledaju Smogovce u cjelini na
druge načine. Najljepše je u svemu da svaki novi
naraštaj uživa u njima kao i onaj koji ih je prvi
gledao.
A što bi rekao Kumpić? Još je živ i treba pitati
njega. Vjerojatno bi rekao: "Guzda, mi smo zukon.'
Autor: Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo
|
