Prepoznavši povijesni trenutak u kojem smo se nalazili krajem 80-tih godina, povjesničar i general dr. Franjo Tuđman, znao je i imao hrabrosti preuzeti odgovornost vođe nacionalnog preporoda s ciljem stvaranja slobodne i neovisne države Hrvatske.

Od samog početka bilo je protivnika toga projekta stvaranja hrvatske države pod njegovim vodstvom. Optužnica hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku došla im je kao melem na ranu. Optuženi su za sudjelovanje u tzv. udruženom zločinačkom pothvatu s političkim vodstvom koje je podrazumijevalo dr. Franju Tuđmana, predsjednika RH te vrhovnog zapovjednika oružanih snaga i ratnog ministra obrane Gojka Šuška.

Ostalima iz državnog vrha se nisu bavili jer je bilo dovoljno ovu dvojicu proglasiti odgovornima i time cijeloj državi nametnuti tezu da je zasnovana na zločinačkom pothvatu.

Preranom smrću dvojice najodgovornijih ljudi u projektu stvaranja hrvatske države, onemogućen je naum Carle del Ponte i njezinih istomišljenika da ih direktno optuži. Koristila je haško tužiteljstvo kao političko, jer je izjednačavalo krivnju na prostoru bivše Jugoslavije. Time je davala potporu tezi o građanskom ratu koju je također koristila i srpska državna politika i njezini saveznici.

Gledali su neki moćnici stradanje hrvatskoga naroda razmišljajući tada o mnogim kalkulacijama od interesnih, strateških, geopolitičkih pa do povijesnih saveza s državama na prostoru bivše Jugoslavije. Žrtve ih nisu interesirale. Zato nisu htjeli, a mogli su zaustaviti stradanje, patnju i stravične zločine.

Unatoč svemu, Hrvatska je časno pobijedila u obrambenom ratu. Zato je valjalo optužiti žive heroje Domovinskoga rata koji su branili svoj narod i domovinu. Šok nakon prvostupanjske presude, ostavio nas je nijeme. To je bila optužnica hrvatskom vrhu na čelu s Franjom Tuđmanom i njegovoj Hrvatskoj, svima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, od generala do branitelja.

Oslobađanje hrvatske zemlje su htjeli nazvati etničkim čišćenjem. U svemu ovome imali su i potporu pojedinaca i grupe ljudi iz Hrvatske koji su bili u službi ovih ideja. Trebalo je Franju Tuđmana postaviti na pijedestal zločinca. Nisu ostali samo na tom djelu. Trebalo ga je optužiti za privatizacijsku pljačku pa sve do navodnih milijarda dolara na njegovim stranim računima kako bi ga se dodatno diskreditiralo.

Oni nikada Hrvatsku nisu željeli. Baš je njima smetao Franjo Tuđman i trebalo je uništiti ono što je stvorio. No, prevarili su se i prerano ponadali. Nitko nije mogao lagati narodu. Narod je duboko u sebi znao da smo branili svoju domovinu. Zato se narod nije nikada ni odrekao svojih heroja.

Neki jesu. I to baš oni koji su odigrali nečasnu ulogu i umirovili hrvatske generale jer su progovorili o kriminalizaciji i lažnoj optužbi Domovinskoga rata. Danas su se, nakon presude, neki odmah zapitali: "Pa tko je onda kriv"? Dobro su se i zapitali. Zato sada hrvatska država i njene institucije moraju dati narodu odgovor na to pitanje. Jer radi se o časti jednoga naroda, branitelja, pijetetu žrtava.

Ali, idemo od početka. Od Vukovara, Škabrnje... Opet ću podsjetiti na sliku s Kninske tvrđave i dana kad smo izvojevali vojnu pobjedu nakon Oluje. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Ante Gotovina. Rekao je tada dr. Franjo Tuđman: "Zastava ovdje znači dovršenje djela uspostave suverene nezavisne hrvatske države."

Nakon pravne pobjede hrvatskih heroja stavljena je točka na kraj. Vijori hrvatski barjače, ponosno i dostojanstveno. Hvala prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, ratnom ministru obrane Gojku Šušku, svim generalima, braniteljima, hrvatskom narodu.

Autor: Sanja Bilač

Izvor: Hrvatski list

22. studeni 2012.