Danas se u tih baš kao i nekada - diše novčanikom - jer
on ispunja ta astenična pluća. To nisu samo bivši
Jugosloveni kojima je država propala. To su kojekakvi
hemisferni (jer to je sada lukrativno), kojekakvi koji
nas razvlače po regioonu, baš kao što je to mnogima bio
jedini kriterij po kojemu su se opredijelili biti
Hrvatima (u devedesetima). Bila je to sanaderština u
prošloj dekadi, ili danas s ovom nesposobnom ali zato
nenarodnom vlašću tobožnji liberalizam i ljevičarenje. U
stvari, otvorena šteta na svakom koraku.
Nekada se u tih biljaka bez korijena
dobro živjelo od Šugoslavije i tzv. bratstva i
jedinstva (kroz magazine sa stranom robom za žene
oficira i ostale partijski podobne), zatim su mnogi
dobro oglodali hrvatstvo u devedesetima, pa smo tako
preko Račana i Sanadera stigli do Kosorove i tzv.
Zapadnog Balkana (koji joj nikada nije zasmetao). Taj
je vlastodržački niz projektiran, a ne slučajan. Nije
drugačije ni s predsjednicima, daleko je demokracija.
A brojnim polutanima je svejedno (sette bandiere) -
važno je ili da su na vlasti ili pod repom iste.
Svakako masni.
Sve ono što se javno govori, kuka po
medijima, što se tiska po tiskovinama i knjigama te se
multiplicira i fabricira laži o Šaranovoj jami - to
treba pobijati argumentima i dokazati istinu. Uopće ne
sumnjam da će hrvatski ljudi u tome uspjeti.
Zašto sam u to siguran? Kada sam u
"Hrvatskom slovu" objavio opširan tekst ilustriran
krupnim fotografijama, na čak tri stranice prepune
činjenica, a pod naslovom "Bleiburg prije Bleiburga"
(HS veljača 1998.) vrlo dugo primao sam tihe pohvale.
U Društvu hrvatskih političkih zatvorenika kazali su
mi otvoreno, citiram: "Hvala vam gospodine! Nikada
nitko do sada nije objavio ovako velik članak o
partizanskim zločinima. Kako vam je to uspjelo?"
Ne trebam reći da je "Hrvatsko slovo" zbog toga bilo
razgrabljeno i u Sloveniji, da su razne udruge također širile istinu... da su mi
prilazili ljudi i govorili o svojim očevima o kojima do tada nisu znali gdje su
to oni bili zauvijek i neljudski nestali još u ljeto 1945., a poslije završetka
Drugog svjetskog rata... Lucidnost i spremnost da me pošalje na put u Mislinju
treba pripisati nezaboravljenom hrvatskom književniku i rodoljubu Dubravku
Horvatiću. Pod njegovom uredničkom rukom tiskano je mnogo briljantnih tekstova
(ne ubrajam svoje). Isto tako, zahvaljujući Damiru Borovčaku kao izdavaču,
tiskao sam svoju prvu knjigu "Da sam imao Hrvatsku" u koju je uvršten izbor
tekstova objavljenih tijekom nekoliko godina u "Hrvatskome Slovu". Kruna knjige
upravo je taj tekst. On je jako veselio i velikog Horvatića.
Mnogi su naravno, prije mene, učinili
mnogo više na otkrivanju partizanskih zločina, osobno
sam bio samo prvi koji je u hrvatskom novinstvu izašao
s neoborivim činjenicama i fotografijama. Barbarin rov
i sve njegove strahote o kojima sam tada pisao, mogle
su ugledati svjetlo dana tek punih dvanaest godina
kasnije. Tek je tada ta istina mogla izaći i u
'redovitoj' dnevnoj novini ("Večernji list"). Kasnije
sam pisao i o partizanskom ubojstvu načelnika na otoku
Rabu 1944... Zašto ovo pišem? Zagledamo li se u tih
trinaestak-četrnaestak godina od veljače 1998-me, gdje
smo danas?
-
Partizanski su zločini neoboriva činjenica,
- O njima se može i
stvarno se i piše u dnevnim ne više specijaliziranim i nisko-nakladnim
listovima,
- U Sloveniji i
Hrvatskoj osnovana su brojna društva za otkrivanje antifašističkih zločina,
- Otvoreno je nebrojeno
masovnih stratišta s desetcima tisuća ljudskih kostiju,
- Iskopavalo se prvo po Sloveniji, pa u
Hrvatskoj po selima,
- A onda se MacBethu stala približavati Dunsinanska šuma: kraj
njegove vladavine je na vidiku (kraj vladavine komunističkih laži) - i sve je
više grobišta koja se otvaraju u okolici i po samome Zagrebu. Privremeno i
revolucionarno boljševičko ukidanje odbora za istraživanje grobišta ne će im
pomoći. I u glavnome gradu Hrvatske tobožnja socio-liberalna vlast prisiljena je
suočiti se s gorkom pilulom vlastite laži, laži svojih očeva i djedova od koje
su tako udobno i lagodno živjeli... a ta laž danas propada kao u žitko blato jer
istina vrišti u nebo: Da, Tito i partizani, zločinački su ubijali na stotine
tisuća ljudi po cijeloj Jugoslaviji: ponajviše Hrvata, ali i Židova, i Srba, i
Roma, i svih koji nisu bili po volji njihovim krvolocima dubajićima i ne samo
njima.
- Proces
započet stvaranjem hrvatske države, a on se zove
stvaranje kisika za istinu, danas je nezaustavljiv,
- Pitanje je mjeseca
kada će se u Savskoj, kod Pedagoške akademije, otvoriti zemlja i iz nje izaći
najveća optužnica protiv Tita, antifašista, partizana, SUBNOR-ovaca, ljevičara,
komunista, srbomilicije i jugoslavenskih oznaša, boljševika, knojevaca, protiv
svih jugo-nacionalista i jugo-nostalgičara ili samo protiv tobože
neopredeljenih,
- Kardinal je Bozanić, u briljantnoj
propovjedi na Bleiburškom polju (dne 13. svibnja 2007.) povodom "zločinaca koji
još uvijek slobodno šeću među nama" održao jedan od pet najboljih i najsnažnijih
govora u političkoj povijesti novije Hrvatske,
- Ukupno, mi naravno možemo biti nezadovoljni tempom rada bilo
koje komisije, mi možemo biti zabrinuti za biološki sat i nekažnjen odlazak
poznatih zločinaca s lica zemlje, ali proces je buran, otvoren. Svako malo
eksplodira neka nova istina o zločinačkoj Jugoslaviji i Titu. S tim se ne može
biti zadovoljan ali niti nezadovoljan. Za istinu je bolje da izlazi postupno,
bez histerije i krivih koraka, bez gladi za odmazdom ili osvetom.
Treba zatim naglašavati kako u hrvatskoj javnosti postoje
medijski i politički lažljivci, manipulatori, kvazi-znanstvenici i
kvazi-autoriteti, a čak glorificirani kao opinion makeri. To je sramota
intelektualne sredine u kojoj je to moguće. Njih treba jednom zauvijek
sveučilišno obraditi, skinuti im licencu i javno im reći da su ne-znanstvenici i
para-znanstveni manipulatori te kao takvi javnosti neprihvatljivi i
nekompetentni.
Treba ih ismijavati, kao što je meni smiješno kad za Slavka
Goldsteina kažu da je vodeći hrvatski intelektualac!? Obrtnik izdavač,
vjerojatni nesvršeni gimnazijalac, čovjek koji u svakom intervjuu nastupa i
istupa drugačije, ukratko je vrdalama. To je samoproglašeni arbitar koji se
okreće kako vjetar puše i koji je do sada već dao najmanje pet različitih izjava
o broju žrtava Jasenovca... o povijesnim činjenicama kojima uporno želi teretiti
cijelu Hrvatsku. Sve građane, jer Hrvatska - to je nešto što ga baš kao i
veliko-srbe i četnike - trajno iritira (mada mazohistički ostaje živjeti upravo
u njoj)!
Što se tiče manipulacija oko navodnih srpskih žrtava u Jadovnu,
oko srbijanskih žrtava Domovinskog rata u jami koja je prazna, uvijek se sjetim
kako je nedavno osumnjičeni Boljkovac prije toga objašnjavao svoj posao (s ne
skrivenim osmjehom na licu). Uglavnom, kazao je slijedeće: Nije naše da
istražujemo, utvrđujemo ili govorimo istinu. To nije bio naš policijski posao.
Naš obavještajni rad sastojao se u tome da izmislimo takvu laž, tako dobar
sklop, koji će. koji će tada, ubačen u neprijateljske redove, izazvati nama
željene i potrebne reakcije i događaje... Priča o Jadovnu i Šaranovoj jami
i srbijanskim žrtvama iz Domovinskog rata jedna je od upravo takvih nizova
priča... još uvijek pomno hibernirane pa odmrznute Ozne, Kosa i Udbe. Prema
potrebi.
S obzirom na nepobitne znanstvene činjenice i velik broj
svjedoka istine, te očit žandarski pritisak na medije u Hrvatskoj, koji
povijesnu znanost rijetko kada žele, a istina im smeta (kako oko Šaranove
fatamorgane tako i u brojnim drugim protu-hrvatskim slučajevima) vrijeme je da
netko protiv Pupovca, Puhovskog, Goldsteinovih i družine podigne kaznenu tužbu
čim se prvi put pojave u medijima sa tom starom laži o ubijenim Srbima bačenima
u Šaranovu jamu.
Javor Novak
19. srpnja. 2012. |