Tada smo bili prinuđeni objaviti članak u "Hrvatskom
slovu" gdje smo usporedili kako se u Srbiji odnose prema
inozemnim autorima i kako to izgleda u Hrvatskoj.
Bi li ta susjedna država mogla odbiti
srbista koji stalno piše na srpskom i o srpskom
jeziku, ne znamo, valjalo bi ustanoviti valjanost te
činjenice, ali nema ruskih srbista koji trajno pišu na
srpskom.
U to vrijeme akademik Stjepan Babić i
akademik Radoslav Katičić otišli su u Ministarstvo
kulture i razgovarali s tadašnjim ministrom i
djelatnicima Ministarstva. Nakon svega toga izdavač je
dobio potporu (10.000 kn) i knjiga "Hrvatski jezik i
njegova norma" (Maveda, HFDR, Rijeka, 2010.) ugledala
je svjetlo dana.
Zanimljivo je da je Ministarstvo
kulture 2010. god. sufinanciralo (12.000 kn) knjigu
izdavačke kuće Durieux "Jezik i nacionalizam" gdje
autorica Snježana Kordić dokazuje da ne postoji
hrvatski jezik i da su mnogi poznati hrvatski
jezikoslovci nacionalisti usporedivši hrvatsku jezičnu
politiku 1990-ih godina s jezičnom politikom u doba
NDH.
Državni činovnici vjerojatno ne nalaze
inozemnih autora koji bi pisali protuhrvatski, kad bi
takve našli, e onda bi im knjiga imala veliku šansu da
se objavi u Hrvatskoj. Jedan kolega mi ovih dana piše:
"Suosjećam s tobom zbog nerazumijevanja Ministarstva
kulture za prave stvari i svrstavanja tebe u krug
hrvatskih nacionalista ili hrvatskih pravaša".
Nisam znao
da pisanje o jeziku i kulturnim vezama može u glavama
dužnosnika značiti pripadnost ideologiji nacionalizma.
Zamislite samo, inozemac piše o hrvatskom jeziku i
kulturi hrvatskoga naroda, pa ga zbog toga svrstavaju
u hrvatske nacionaliste. To je, oprostite, velika
glupost i ništa više, ali ako tko i lijepi etikete
autoru, onda je to njegova zagana (problem), a ne
naša. Besmisli, nažalost, postoje posvuda.
Moja knjiga "Pogled izvana", koju je Ministarstvo
kulture odbilo financirati bez retka obrazloženja iako
je to bio javni državni natječaj, potpuno je
pripremljena za tisak. Za dva-tri tjedna u Moskvi mi
izlazi novi "Hrvatsko-ruski rječnik". Hrvatsko-ruski
dvojezičnik potpuno sam financiram, bez ičije pomoći i
potpore, ali ne može stalno sveučilišni profesor sam
financirati svoje knjige.
Možda bi još tko u Hrvatskoj trebao
pokazati interes za promičbu hrvatske kulture, jer o
kulturi opet odlučuju, kao u našem primjeru,
pojedinci. Red bi bio da Ministarstvo kulture za sva
svoja povjerenstva na svojim stranicama predoči
curriculum vitae svakoga člana tih povjerenstava
da se zna tko to u ime Ministarstva odlučuje o
knjigama, časopisima, nagradama i sl.
Koliko još puta izdavač mora dobiti
niječan odgovor, a kultura ne imati sluha za knjige
pojedinih izdavača i autora? Kakav je kriterij odabira
knjiga i zašto pojedini izdavači, časopisi, listovi
uvijek ili prečesto dobivaju potporu, a drugi od
slučaja do slučaja i u ovisnosti o tom tko i što piše.
Nažalost, ispada da se izdavanje knjiga, pisanje
članaka na nezavisnim portalima i u listovima kažnjava
odbijanjem potpore za knjigotiskanje.
Naravno da su ljudi uvijek
nezadovoljni zbog smanjivanja ili odbijanja
sufinanciranja njihovih časopisa, novina, knjiga, ali
ako se to često tiče jednih te istih izdavača, glasila
ili autora, onda je to znak da ne idu tim smjerom.
Možda bi tada bilo bolje napisati i razaslati, kao
prije, okružnicu gdje bi bilo jasno navedeno gdje, što
i kako pisati.
Na koncu
konca, kada ćemo prestati dijeliti etnolingvokulturu i
sve što je povezano s njom na "svoju" i "tuđu"?
Podjela i nesloga uvijek slabi bilo koju zemlju, pa je
njom lakše upravljati sa strane. Ako griješim,
oprostite.
Piše: Artur Bagdasarov
|
