Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

11 GODINA POSLIJE - IDEALI I STVARNOST         ( 13.12.2010.)

Vrhovni životni ideal dra. Franje Tuđmana je bila samostalna, neovisna i suverena hrvatska država.

Danas na 11. obljetnicu njegove smrti održava se ova komemoracija u trenutku dubokog moralnog pada nekih hrvatskih političara. Zapitajmo se, kako je moguće da nakon čovjeka koji je časno izgorio za slobodnu i demokratsku Hrvatsku dođu na vlast osobe koje ruše sve što je Tuđman ostvario?

No nije korupcija političara jedina opasnost koja danas prijeti Tuđmanovoj baštini suverene Hrvatske. Velika opasnost je i ponovno oživljavanje pod drugim nazivom tragične povijesne zablude zvane Jugoslavija. Tuđman je znao da je jugoslavenstvo u bilo kojem obliku grob hrvatskoga naroda i gubitak njegova nacionalnog identiteta.

Tragično povijesno iskustvo je pokazalo, da su Srbi tu multinacionalnu tvorevinu uvijek shvaćali kao pristupni stadij za veliku Srbiju. Ostale opasnosti za hrvatsku državu vidimo danas 11 godina nakon Tuđmanove smrti u dodvoravanju hrvatskih političara onima koji su napali Hrvatsku i pokušali odcijepiti dio njezinog državnog područja, u omalovažavanju žrtava jugosrbijanske agresije time, da se namjerava povlačiti tužba protiv Srbije za ratnu odštetu, u diskriminaciji prema žrtvama komunizma vraćanjem stanova u Hrvatskoj agresorskim jugooficirima na kojima su prije bijega iz Hrvatske imali stanarsko pravo, dok , s druge strane, oduzeta imovina u Hrvatskoj u vrijeme komunističke strahovlade nije niti 20% vraćena, iako je to bio jedan od uvjeta prijama Hrvatske u UN i Vijeće Europe.

Krnjenje suverenosti i nacionalnog ponosa je i koaliranje hrvatske Vlade s četnicima,

zatim kad Hrvatska ne koristi međunarodnom konvencijom dano joj pravo proglašenja isključivog gospodarskog pojasa na moru, nego umjesto toga proglašava pravni hibrid zvan ZERP, pa čak i njegovo djelovanje suspendira prema onima koji pljačkaju hrvatski riblji fond.

Diskriminaciju protiv Hrvata u Hrvatskoj vidimo i u kršenju temeljnog demokratskog pravnog načela "jedan čovjek - jedan glas"

kad pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj imaju dva glasa na izborima, a pripadnici hrvatskoga naroda samo jedan glas. Veliku opasnost za suverenost hrvatske države predstavlja i ulazak u ovako ustrojenu EU. Hrvati su bili i ostali dio Europe, ali one duhovne i kulturalne, Europe naroda i domovina. Ulazak bi Hrvatske u ovako strukturiranu EU,koja više sliči unitarističkoj naddržavi negoli udruženju ravnopravnih država, u čijem parlamentu neke članice imaju 96 a neke samo 6 predstavnika , što je očita formula za nadglasavanje, u kojoj se zbog potpune slobode kretanja robe, usluga, radne snage i kapitala otvaraju širom vrata rasprodaji strancima hrvatskog nacionalnog bogatstva, ulazak bi Hrvatske u takvu EU značio odricanje od mukotrpno stečene nezavisnosti i suverenosti. Tuđman je bio za pristup EU, ali takvoj, u kojoj će hrvatski narod zadržati pravo da sam donositi bitne odluke o svojoj sudbini. To pravo je i zahtjev patriotizma, koji je kroz stoljeća očuvao hrvatski nacionalni identitet usprkos hegemonističkim presizanjima Beča, Venecije, Pešte i Beograda.

Dr. Franjo Tuđman je znao, da je bitan preduvjet za očuvanje hrvatske državne samostalnosti međusobna pomirba hrvatskoga naroda,

koji su njemu strane ideologije međusobno zavadile. Nažalost danas smo svjesni, da ova pomirba nije u potpunosti uspjela onako kako je Tuđman nju zamišljao i želio. Pomirba je nezamisliva bez spoznaje potpune istine o počinjenim zločinima, bez priznanja krivnje i bez kajanja za to. No dok se zlodjela pobijeđenih počinjena u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu prikazuju i osuđuju, partizansko-komunistički zločini se sustavno prešućuju. Što više, oba predsjednika hrvatske države koja su došla nakon Tuđmana hvale komunizam, tu najkrvaviju utopiju 20. stoljeća, u ime koje je samo od 8. svibnja 1945., do Božića te iste godine pogubljen svaki 6. Hrvat. S najviših političkih vrhova Hrvatske hvali se Tito, i najčuvenijem trgu u glavnome gradu Hrvatske daje se njegovo ime.

I dok je čak ruski donji dom ("Duma") osudio Staljina za njegove zločine nad ruskim narodom, a u siječnju 2011. osudit će ga i ruski parlament, u Hrvatskoj nitko nije ni prozvao komunističkog diktatora Tita, koji je odgovoran za 1 milijun i 100 tisuća onih koje je dao ubiti nakon završetka Drugoga svjetskog rata. I dok Njemačka postavlja zahtjev da se jugoslavenskom komunističkom diktatoru oduzme u Njemačkoj dodijeljeno mu odličje jer je odlučivao o političkim ubojstvima Hrvata u inozemstvu, u Hrvatskoj se do danas ne zna ni broj političkih atentata koje je on naredio. Svojatajući naziv antifašista bivši Titovi drugovi nastoje opravdati komunističke zločine, a neki od njih i amnestirati sebe za njih. Time oni sprječavaju ostvarenje pomirbe i nacionalne sloge u Hrvatskoj.

Nakon Tuđmanove smrti ovi su bivši partijski "kadrovi"postali najveća zapreka povratku iseljenih Hrvata,

koji bi u domovinu unijeli ne samo financijska sredstva, nego ono što je bitno za Hrvatsku stručno znanje i demokratsko iskustvo vlasti. Upravo su ovi jugokomunistički "kadrovi" bili i ostali najgrlatiji u povici za tzv. detuđmanizacijom hrvatskog društva, što za njih znači rashrvaćenje Hrvatske. Dok je Tuđman bio živ ovi su se ideološki fosili gurkali oko njega za položaj i prestiž, da bi ga nakon njegove smrti klevetali. Dok su za Hrvatsku u Domovinskome ratu ginuli uglavnom nekomunisti i njihova djeca, vodeće položaje u politici i gospodarstvu su zauzeli uglavnom bivši komunisti i njihova djeca i nastavili podrivati i pljačkati Hrvatsku. Zbog izostale katarze hrvatskoga društva koja je bila nužna nakon polustoljetne vladavine komunizma, zbog propuštene lustracije koja se je morala provesti na human ali temeljit način, hrvatski narod nije doživio onu pomirbu i slogu koje su bile stalna želja dra Franje Tuđmana.

Hrvatska se 11 godina nakon smrti dr.Franje Tuđmana nalazi na povijesnom raskrižju.

Zbog nesposobnosti, lakejstva i korupcije onih koji vode Hrvatsku, zbog infiltracije jugonacionalista među hrvatske političare, zbog komunističkih petokolonaša u hrvatskom javnom životu, zbog nesklonosti nekih država, kao npr. Velike Britanije, prema samostalnoj Hrvatskoj, jer im je samostalna Hrvatska poremetila neokolonijalne planove na ovim prostorima, zbog golemog vanjskog duga Hrvatske, zbog svega toga postoji ozbiljna opasnost gubitka hrvatske državne samostalnosti.

Evo samo jedan primjer kako korupcija hrvatskih političara ugrožava samostalnost Hrvatske.

Mađarska preko tvrtke MOL (tri puta manje od INE) dolazi uz bescjenje do većinskog vlasništva INE, najvećeg hrvatskog gospodarskog giganta, okosnice hrvatskog gospodarstva i garanta energetske neovisnosti države. Ovom malverzacijom Hrvatska postaje apsolutno gospodarski ovisna o Mađarskoj kao na početku XX. stoljeća. Napomenimo, da je Mađarska uz plin i naftu postala i vlasnik svih izvora pitke i termalne vode koje je imala u vlasništvu INA, a koji su nacionalno bogatstvo Hrvatske. Za ovo do sada još nitko nije odgovarao, a ovo se nije moglo provesti bez sudjelovanja najmoćnijih u hrvatskoj politici.

Kod ovakva urušavanja hrvatske državne suverenosti svatko se od nas mora zapitati, što može osobno učiniti da se ovakvo stanje u Hrvatskoj promijeni. U spašavanju vlastite domovine nitko od nas nije nevažan. Hrvatski je narod bio sretan što je u presudnim trenutcima svoje povijesti imao kao vođu dra. Franju Tuđmana, čovjeka uznosita duha, odvažna srca, nepotkupljiva karaktera i državničke mudrosti, kojega od njegova ideala slobodne i samostalne Hrvatske nisu mogli odvratiti ni prijetnje, ni neprijateljstva, ni klevetanja potkupljenih medija, ni muke, pa ni sama smrt.

No vremena se mijenjaju i Hrvatska se danas, 11 godina nakon Tuđmanove smrti, nalazi pred novim iskušenjima.

U hrvatskom narodu postoje volja i hrabrost da se očuva hrvatska država. No da bi se ovo ostvarilo potrebno je da se uklone s odgovornih mjesta beskičmenjaci, nesposobni, potkupljeni karijeristi, i ostali karakterni kastrati lišeni domoljublja, ali zato puni sebeljublja i srebroljublja. No oni, čiji su očevi ubijali ljude i bacali ih u Jazovku i stotine drugih jama, nemaju danas moralno pravo postavljati se kao arbitri poštenja i demokracije. Oni i njihovi očevi su već jednom uništili hrvatsku državu.

Tek tada, kada se razračuna s ovim nakotom zloduha, smije se hrvatski narod nadati, da će se uz pomoć Božju uspješno suprotstaviti opasnostima kojima je danas Hrvatska izložena, i da će očuvati svoju slobodnu, nezavisnu i demokratsku državu, za koju je živio i umro dr. Franjo Tuđman.

Netko reče, da Hrvati kroz cijelu svoju povijest ne silaze s križnoga puta. Ne znam je li to za sve Hrvate točno, ali je zacijelo točno za prvoga hrvatskog predsjednika. On je svoj križ svjesno i voljno nosio uspinjući se na Golgotu. Da je Tuđman nosio svoj križ s osobno izgrađenom religioznošću neka posvjedoči i ovaj događaj s kojim završavam ovaj prikaz.

Prilikom posjete pape Ivana Pavla II. Splitu 1998. godine imao sam privilegij biti cijelo poslije podne s predsjednikom Tuđmanom u vili "Dalmacija", jer je protokol zahtijevao da se predsjednik države, gradonačelnik i župan oproste od sv. Oca tek navečer u kaštelanskoj zračnoj luci. To sam poslijepodne razgovarao s predsjednikom, među ostalim, i o Bogu, vjeri i bibliji. Sjećam se, da je Tuđman s dubokim poštovanjem govorio o Kristovoj osobi i poruci, i da je rekao, da je Katolička crkva u Hrvata najbolji jamac, da će Hrvati sačuvati na ovoj zemljopisnoj vjetrometini svoj nacionalni i vjerski identitet. To je bio moj zadnji susret s predsjednikom.

Doista, onaj tko se s Kristom penje na Golgotu, zajedno s Kristom i uskrsne. Duboko sam uvjeren, bez obzira na ponašanje onih koji sramote Hrvatsku, i koji su nedostojni da nju predstavljaju, da je uskrsnuće s Kristom sudbina cijeloga ponižavanog hrvatskog naroda, i da je to sudbina čovjeka kojemu je Hrvatska zahvalna za svoju nezavisnost i slobodu, dra. Franje Tuđmana. On će ostati zapamćen kao čovjek, koji je u možda najtežim trenutcima povijesti napaćenoga hrvatskog naroda bio njegov lučonoša, čuvar njegovih ideala, svjedok njegova ponosa, i - ono najvažnije - tvorac njegove samostalne države.

Prof. dr. Branimir Lukšić

 

017 - 2010

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch