Krnjenje suverenosti i nacionalnog ponosa je i
koaliranje hrvatske Vlade s četnicima,
zatim kad
Hrvatska ne koristi međunarodnom konvencijom dano joj
pravo proglašenja isključivog gospodarskog pojasa na
moru, nego umjesto toga proglašava pravni hibrid zvan
ZERP, pa čak i njegovo djelovanje suspendira prema onima
koji pljačkaju hrvatski riblji fond.
Diskriminaciju protiv Hrvata u
Hrvatskoj vidimo i u kršenju temeljnog demokratskog
pravnog načela "jedan čovjek - jedan glas"
kad
pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj imaju dva
glasa na izborima, a pripadnici hrvatskoga naroda samo
jedan glas. Veliku opasnost za suverenost hrvatske
države predstavlja i ulazak u ovako ustrojenu EU.
Hrvati su bili i ostali dio Europe, ali one duhovne i
kulturalne, Europe naroda i domovina. Ulazak bi
Hrvatske u ovako strukturiranu EU,koja više sliči
unitarističkoj naddržavi negoli udruženju ravnopravnih
država, u čijem parlamentu neke članice imaju 96 a
neke samo 6 predstavnika , što je očita formula za
nadglasavanje, u kojoj se zbog potpune slobode
kretanja robe, usluga, radne snage i kapitala otvaraju
širom vrata rasprodaji strancima hrvatskog nacionalnog
bogatstva, ulazak bi Hrvatske u takvu EU značio
odricanje od mukotrpno stečene nezavisnosti i
suverenosti. Tuđman je bio za pristup EU, ali takvoj,
u kojoj će hrvatski narod zadržati pravo da sam
donositi bitne odluke o svojoj sudbini. To pravo je i
zahtjev patriotizma, koji je kroz stoljeća očuvao
hrvatski nacionalni identitet usprkos hegemonističkim
presizanjima Beča, Venecije, Pešte i Beograda.
Dr. Franjo Tuđman je znao, da je bitan
preduvjet za očuvanje hrvatske državne samostalnosti
međusobna pomirba hrvatskoga naroda,
koji su njemu
strane ideologije međusobno zavadile. Nažalost danas
smo svjesni, da ova pomirba nije u potpunosti uspjela
onako kako je Tuđman nju zamišljao i želio. Pomirba je
nezamisliva bez spoznaje potpune istine o počinjenim
zločinima, bez priznanja krivnje i bez kajanja za to.
No dok se zlodjela pobijeđenih počinjena u Hrvatskoj u
Drugome svjetskom ratu prikazuju i osuđuju,
partizansko-komunistički zločini se sustavno
prešućuju. Što više, oba predsjednika hrvatske države
koja su došla nakon Tuđmana hvale komunizam, tu
najkrvaviju utopiju 20. stoljeća, u ime koje je samo
od 8. svibnja 1945., do Božića te iste godine
pogubljen svaki 6. Hrvat. S najviših političkih vrhova
Hrvatske hvali se Tito, i najčuvenijem trgu u glavnome
gradu Hrvatske daje se njegovo ime.
I dok je čak ruski donji dom ("Duma")
osudio Staljina za njegove zločine nad ruskim narodom,
a u siječnju 2011. osudit će ga i ruski parlament, u
Hrvatskoj nitko nije ni prozvao komunističkog
diktatora Tita, koji je odgovoran za 1 milijun i 100
tisuća onih koje je dao ubiti nakon završetka Drugoga
svjetskog rata. I dok Njemačka postavlja zahtjev da se
jugoslavenskom komunističkom diktatoru oduzme u
Njemačkoj dodijeljeno mu odličje jer je odlučivao o
političkim ubojstvima Hrvata u inozemstvu, u Hrvatskoj
se do danas ne zna ni broj političkih atentata koje je
on naredio. Svojatajući naziv antifašista bivši Titovi
drugovi nastoje opravdati komunističke zločine, a neki
od njih i amnestirati sebe za njih. Time oni
sprječavaju ostvarenje pomirbe i nacionalne sloge u
Hrvatskoj.
Nakon Tuđmanove smrti ovi su bivši
partijski "kadrovi"postali najveća zapreka povratku
iseljenih Hrvata,
koji bi u domovinu unijeli ne samo
financijska sredstva, nego ono što je bitno za
Hrvatsku stručno znanje i demokratsko iskustvo vlasti.
Upravo su ovi jugokomunistički "kadrovi" bili i ostali
najgrlatiji u povici za tzv. detuđmanizacijom
hrvatskog društva, što za njih znači rashrvaćenje
Hrvatske. Dok je Tuđman bio živ ovi su se ideološki
fosili gurkali oko njega za položaj i prestiž, da bi
ga nakon njegove smrti klevetali. Dok su za Hrvatsku u
Domovinskome ratu ginuli uglavnom nekomunisti i
njihova djeca, vodeće položaje u politici i
gospodarstvu su zauzeli uglavnom bivši komunisti i
njihova djeca i nastavili podrivati i pljačkati
Hrvatsku. Zbog izostale katarze hrvatskoga društva
koja je bila nužna nakon polustoljetne vladavine
komunizma, zbog propuštene lustracije koja se je
morala provesti na human ali temeljit način, hrvatski
narod nije doživio onu pomirbu i slogu koje su bile
stalna želja dra Franje Tuđmana.
Hrvatska se 11 godina nakon smrti
dr.Franje Tuđmana nalazi na povijesnom raskrižju.
Zbog
nesposobnosti, lakejstva i korupcije onih koji vode
Hrvatsku, zbog infiltracije jugonacionalista među
hrvatske političare, zbog komunističkih petokolonaša u
hrvatskom javnom životu, zbog nesklonosti nekih
država, kao npr. Velike Britanije, prema samostalnoj
Hrvatskoj, jer im je samostalna Hrvatska poremetila
neokolonijalne planove na ovim prostorima, zbog
golemog vanjskog duga Hrvatske, zbog svega toga
postoji ozbiljna opasnost gubitka hrvatske državne
samostalnosti.
Evo samo jedan primjer kako korupcija
hrvatskih političara ugrožava samostalnost Hrvatske.
Mađarska preko tvrtke MOL (tri puta manje od INE)
dolazi uz bescjenje do većinskog vlasništva INE,
najvećeg hrvatskog gospodarskog giganta, okosnice
hrvatskog gospodarstva i garanta energetske
neovisnosti države. Ovom malverzacijom Hrvatska
postaje apsolutno gospodarski ovisna o Mađarskoj kao
na početku XX. stoljeća. Napomenimo, da je Mađarska uz
plin i naftu postala i vlasnik svih izvora pitke i
termalne vode koje je imala u vlasništvu INA, a koji
su nacionalno bogatstvo Hrvatske. Za ovo do sada još
nitko nije odgovarao, a ovo se nije moglo provesti bez
sudjelovanja najmoćnijih u hrvatskoj politici.
Kod ovakva urušavanja hrvatske državne
suverenosti svatko se od nas mora zapitati, što može
osobno učiniti da se ovakvo stanje u Hrvatskoj
promijeni. U spašavanju vlastite domovine nitko od nas
nije nevažan. Hrvatski je narod bio sretan što je u
presudnim trenutcima svoje povijesti imao kao vođu
dra. Franju Tuđmana, čovjeka uznosita duha, odvažna
srca, nepotkupljiva karaktera i državničke mudrosti,
kojega od njegova ideala slobodne i samostalne
Hrvatske nisu mogli odvratiti ni prijetnje, ni
neprijateljstva, ni klevetanja potkupljenih medija, ni
muke, pa ni sama smrt.
No vremena se mijenjaju i Hrvatska se
danas, 11 godina nakon Tuđmanove smrti, nalazi pred
novim iskušenjima.
U hrvatskom narodu postoje volja i
hrabrost da se očuva hrvatska država. No da bi se ovo
ostvarilo potrebno je da se uklone s odgovornih mjesta
beskičmenjaci, nesposobni, potkupljeni karijeristi, i
ostali karakterni kastrati lišeni domoljublja, ali
zato puni sebeljublja i srebroljublja. No oni, čiji su
očevi ubijali ljude i bacali ih u Jazovku i stotine
drugih jama, nemaju danas moralno pravo postavljati se
kao arbitri poštenja i demokracije. Oni i njihovi
očevi su već jednom uništili hrvatsku državu.
Tek tada, kada se razračuna s ovim
nakotom zloduha, smije se hrvatski narod nadati, da će
se uz pomoć Božju uspješno suprotstaviti opasnostima
kojima je danas Hrvatska izložena, i da će očuvati
svoju slobodnu, nezavisnu i demokratsku državu, za
koju je živio i umro dr. Franjo Tuđman.
Netko reče, da Hrvati kroz cijelu
svoju povijest ne silaze s križnoga puta. Ne znam je
li to za sve Hrvate točno, ali je zacijelo točno za
prvoga hrvatskog predsjednika. On je svoj križ svjesno
i voljno nosio uspinjući se na Golgotu. Da je Tuđman
nosio svoj križ s osobno izgrađenom religioznošću neka
posvjedoči i ovaj događaj s kojim završavam ovaj
prikaz.
Prilikom posjete pape Ivana Pavla II.
Splitu 1998. godine imao sam privilegij biti cijelo
poslije podne s predsjednikom Tuđmanom u vili
"Dalmacija", jer je protokol zahtijevao da se
predsjednik države, gradonačelnik i župan oproste od
sv. Oca tek navečer u kaštelanskoj zračnoj luci. To
sam poslijepodne razgovarao s predsjednikom, među
ostalim, i o Bogu, vjeri i bibliji. Sjećam se, da je
Tuđman s dubokim poštovanjem govorio o Kristovoj osobi
i poruci, i da je rekao, da je Katolička crkva u
Hrvata najbolji jamac, da će Hrvati sačuvati na ovoj
zemljopisnoj vjetrometini svoj nacionalni i vjerski
identitet. To je bio moj zadnji susret s
predsjednikom.
Doista, onaj
tko se s Kristom penje na Golgotu, zajedno s Kristom i
uskrsne. Duboko sam uvjeren, bez obzira na ponašanje
onih koji sramote Hrvatsku, i koji su nedostojni da
nju predstavljaju, da je uskrsnuće s Kristom sudbina
cijeloga ponižavanog hrvatskog naroda, i da je to
sudbina čovjeka kojemu je Hrvatska zahvalna za svoju
nezavisnost i slobodu, dra. Franje Tuđmana. On će
ostati zapamćen kao čovjek, koji je u možda najtežim
trenutcima povijesti napaćenoga hrvatskog naroda bio
njegov lučonoša, čuvar njegovih ideala, svjedok
njegova ponosa, i - ono najvažnije - tvorac njegove
samostalne države.
Prof. dr. Branimir Lukšić
|
