Polazeći s potpuno pogrešnoga stajališta da su presude Haaškoga suda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, zapravo, potvrda da je tim presudama osuđen Franjo Tuđman, novinar tjednika Nacional Zoran Ferić na jedan idiotski način upleće i mene u taj svoj bolesni i mržnjom ispunjeni cjelokupni unutarnji život. Tvrditi da Hrvatska nije bila pravna država, može samo psihički bolesnik koji nikada nije prestao živjeti u bivšem antihrvatskom sustavu koji je 1991. godine pokrenuo agresiju na Hrvatsku s ciljem da joj onemogući samostalnost i slobodu, izvan neprirodnoga okvira nametnutoga hrvatskome narodu 1918. godine.

Upravo tako bolesni ljudi uzimaju sebi obvezu tumačiti sadržaj svih ratnih napora u obrani samostalnosti i slobode hrvatskoga naroda u svojoj samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj, pa i novinar Ferić neistinitim riječima želi prikazati moju misao o toj hrvatskoj borbi za slobodu nazivajući to kao 'idiotske teze suca Milana Vukovića da hrvatski vojnici u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin'!

Novinari bi se trebali baviti pravim analizama

Naime, ja jesam imao razgovor 28. Ožujka 1995. godine s predstavnicima Slobodne Dalmacije, ali ne kao 'sudac' nego kao predsjednik Komisije za ratne zločine, što se jasno i bistro vidi iz toga razgovora koji je objavljen u mojoj knjizi 'Obrana nije ratni zločin' (Alinija 2009.). Naime, Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je i objavila Deklaraciju o definiciji pojma 'Agresija', broj 3.314, od 14. prosinca 1974. godine u kojoj je dana definicija agresije u čl. l, koja glasi: 'Agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti neke druge države, ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom Ujedinjenih naroda kao što to proizlazi iz ove definicije.

Ako neka država (čl. 2) prva upotrijebi oružanu silu kršeći Povelju, to predstavlja prima facie dokaz o činu agresije iako Vijeće sigurnosti može, u skladu s Poveljom, zaključiti da ne bi bilo opravdano utvrditi da je izvršen čin agresije s obzirom na ostale bitne okolnosti, uključujući činjenicu da odnosni čini ili njihove posljedice nisu dovoljno ozbiljne.' (Ostalih 6 članaka ispustio sam citirati smatrajući ova dva članka dovoljnim za bitni dio definicije.).

Prema tome, kad se govori o 'ratnim zločinima', kao predsjednik Komisije za ratne zločine prikupljao sam, obrađivao, usustavio i pravno valorizirao određeni materijal u svezi s ratnim zločinima počinjenim na teritoriju Hrvatske. Tako sređeni i usustavljeni materijal stavljao sam na raspolaganje institucijama države Hrvatske i međunarodnim asocijacijama. Nitko nije mogao vjerovati da će agresija biti usmjerena protiv naroda koji je u tome vremenu krenuo u demokratsko opredjeljenje.

Agresija na Hrvatsku dobiva dodatnu dimenziju jer je jedina zemlja koja je ostala na prostorima bivše Jugoslavije u komunističkome sustavu, i nastavila maniru toga komunističkoga sustava - Srbija, izvršila agresiju na Hrvatsku. a međunarodna zajednica upravo u toj situaciji stavlja Hrvatskoj embargo na uvoz naoružanja.

Prema tome, dužnost je bila, i to pravna dužnost, branitelja Hrvatske da se svojom obranom suprotstave srpsko-crnogorskoj agresiji i u toj nužnoj obrani oni ne čine ratni zločin, ali ako prekorače tu nužnu obranu, oni se pravno nalaze u prekoračenju nužne obrane i mogu užiniti zločin, ali to nije ratni zločin nego 'zločin prekoračenja nužne obrane' što znači - zločin u ratu.

Novinari bi jednostavno mogli, pravim analizama cijeloga postupka, ako su istinski novinari, i bez 'idiotskih teza' utvrditi da osnovni razlog ovakvoj presudi treba tražiti u činjenici da ni Amerika ni neke europske zemlje, osobito Engleska, nisu djelovale aktivno u sprječavanju srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku, ne želeći prepoznati da je to sukob viših ciljeva u kojemu Hrvatska brani svoju slobodu i pravo na samostalnu Hrvatsku, što je i bio glavni motiv obrambenoga Domovinskoga rata. Oni nisu mogli, ili nisu htjeli, duhovno obuhvatiti svu težinu hrvatskih nacionalnih problema u kontekstu velikosrpske politike na hrvatskim prostorima od stvaranja izmišljene jugoslavenske zajednice 1918. godine. Upravo zato sam sadržaj i čin sadržan u činu obrane sasvim je drukčiji od onoga koji je sadržan u činu osvajanja, napada, svega što je povezano s agresijom. Prema tome, i te kako je bitno govoriti o pravnome sadržaju borbe hrvatskoga naroda, a ne voluntaristički stavljati znak jednakosti između žrtve i agresora.

Račanov sastanak s Eglezima u vladi RH

Zato i začuđuje što je borba za oslobođenje okupiranih prostora od agresora nazvana u optužnici Haaškoga suda 19. veljače 2004. zajednički zločinački pothvat. U traženju razloga za takav naziv našao sam ga u činjenici da su tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan, ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, zatim ravnatelj policije Ranko Ostojić i veleposlanik RH u Velikoj Britaniji Joško Paro održali sastanak s predstavnicima britanskoga veleposlanstva i britanske obavještajne službe dana 5. veljače 2003. godine u prostorijama Vlade RH na kojemu su sudjelovali, s britanske strane, Nicholas Jarrold, britanski veleposlanik u RH, Gareth Lungley, prvi politički tajnik britanskoga veleposlanstva u RH te Boyd iz britanske tajne službe.

Tijekom sastanka u prostorijama Vlade RH predsjednik Vlade Ivica Račan naglasio je "spremnost i odlučnost hrvatske Vlade za suradnju s Haaškim sudom u svim slučajevima, tako i u slučaju gospodina Ante Gotovine".
Također je naglasio spremnost hrvatskih vlasti za razmjenu saznanja o predmetnome slučaju s relevantnim inozemnim službama, čija je pomoć dobrodošla, pri čemu je posebno istaknuo stručnost i iskustvo britanskih služba, posebice uzevši u obzir dobre odnose RH s Velikom Britanijom i želju Vlade RH da te odnose i dalje unaprjeđuje.

Gospodin Nicholas Janold, britanski veleposlanik u RH, istaknuo je kako je Velika Britanija spremna RH pružiti svu potrebnu pomoć u navedenome predmetu i s tim ciljem preporučio je svoje suradnike, Lungleya i Boyda kao osobe za suradnju po predmetu. Ivica Račan sa zadovoljstvom je prihvatio ponuđenu pomoć i uz preporuku Šime Lučina, ministra unutarnjih poslova RH, imenovao Ranka Ostojića, ravnatelja policije MUP-a RH, koordinatorom suradnje s britanskim vlastima po navedenome predmetu.

Upravo poslije toga sastanka Račana, njegovih suradnika i engleskih supervizora dolazi do uporabe pojma, u izmijenjenoj optužnici. 'zajednički zločinački pothvat', pojma kojemu je izvorište, jasno, i pravna figura, engleskoga prava, prema kojoj se kažnjavaju svi sudionici povezani zajedničkim zločinačkim planom za sva kaznena djela počinjena u ostvarenju toga plana, pa i takva koja nisu obuhvaćena, uz uvjet da su bila predvidljiva. Na taj način znatno se proširuje odgovornost za eksces sudionika i dovodi u pitanje načelo prema kojemu svaki sudionik odgovara u granicama svoje krivnje, zbog čega je konstrukcija u pravnoj literaturi naišla na skepsu pa i naglašenu kritiku.

Predvidljivost nije dovoljna za namjeru pa se utemeljenjem odgovornosti na njoj razbija razlika između namjere i nehata. Mora se imati u vidu da su međunarodni zločini namjerna kaznena djela, pa ako se predvidljivost shvati kao objektivna kategorija, postoji nevjerojatno velika opasnost približavanja pojmu kolektivne krivnje što sadrži u sebi pojam objektivne odgovornosti, a što je potpuna negacija krivnje.
U tome kontekstu treba shvatiti tvrdnju Carle Del Ponte da su 'Hrvati podmukli kurvini sinovi' jer njih jedino tako i može čoporativno optužiti uvjerena da će tu zapovijed pravilno shvatiti i suci Haaškoga suda, što upravo ova presuda Gotovini i Markaču i potvrđuje. Zaobilazeći bitne činjenice u ovome procesu, da je predsjednik dr. Franjo Tuđman 29. srpnja tražio od Yashushija Akashija da zatraži od srpskoga rukovodstva u Kninu mirno rješenje problema integracije hrvatskih prostora u državni korpus države Hrvatske, da je predsjednik Tuđman pristao da se 3. kolovoza 1995. godine sastanu predstavnici srpskih okupacijskih snaga i hrvatski predstavnici u Ženevi radi odgovora mirnoga rješenja problema reintegracije, također bez uspjeha, zatim da je predsjednik Tuđman 4. kolovoza 1995, godine uputio Proglas srpskome narodu u Kninu i kninskom području da se reintegracija razriješi i mirnim putem jer da će Hrvatska biti prisiljena oružanom silom to izvršiti u protivnome slučaju, začuđuje ovakva bezvezna i optužnica i presuda, bez obzira kako to novinar Ferić u citiranome listu Nacional od 15. travnja zamišlja i bez obzira što on to zamišlja pod 'idiotske teze suca Milana Vukovića?'

Jadni Ferićevi pojmovi

Izdajući i uređujući časopis Hrvatsko sudstvo, kojega očito novinar Zoran Ferić nije niti vidio, jer da ga je imao u ruci, vidio bi da je tamo i te kako davan prikaz svih ratnih zločina, njih oko 3.221. da je upravo navedena činjenica da je Mile Martić i njegova struktura, dana 4. kolovoza 1995. godine pred početak vojno redarstvene akcije Oluja donio naredbu da svi Srbi s tih područja, koji nisu sposobni voditi ratnu akciju, obranu, moraju napustiti te prostore i doseliti se u Bosnu i dalje, jer time omogućavaju lakšu i normalniju obranu od hrvatskih napadača.

Vjerojatno bi taj novinar vidio da je Kofi Anan 1. ožujka 1996. godine zadovoljan konkretnim aktivnostima hrvatskih vlasti i predsjednika Tuđmana izjavio da odlazi iz Zagreba 'kao prijatelj Hrvatske', izražavajući nadu da će 'Hrvatskoj moći pomoći i ubuduće'.
I još samo to bih želio naglasiti novinaru Feriću koji mi pripisuje 'idiotske etikete', da sam osobno uvijek bio protivnik pojma o 'balkanskim plemenima' a tu kategoriju, očito, taj novinar rabi kada želi kazati, spočitnuti ponašanje hrvatskih ljudi poslije Oluje. Štoviše, novinar Ferić misleći u 'svojim idiotskim tezama' da mi nisu poznati novinari koji su pisali u Feralu, naglašavajući stanovite bivše tužitelje, kasnije suce i na kraju odvjetnike, stavljajuči ih za primjer i sebi i njemu sličnima. Možda će tom novinam pomoći u razumijevanju mojega rada pismo, odnosno, zahvalnica, uglednika za moj rad i doprinos nekim uspjesnim akcijama uopce. Evo tog pisma:

Vlada Republike Hrvatske - Ured za suradnju s Međunarodnim sudom Pravde
i Međunarodnim kaznenim sudovima
Zagreb, Trg sv. Marka 2
6. veljače 2001.

Ustavni sud Republike Hrvatske g. Milan Vuković, sudac Ustavnoga suda RH

Poštovani g. Vukoviću,
srdačno Vam zahvaljujem na sudjelovanju u izradi Memorijala u postupku kojeg Republika Hrvatska vodi protiv Savezne Republike Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde zbog kršenja odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Bez Vašeg stručnog doprinosa i zalaganja, kao i zalaganja svih drugih kolega zajednički uspjeh ne bi bio moguć. Bila nam je čast i zadovoljstvo surađivati s Vama, a vrijednost Memorijala na kojem smo zajedno predano radili pokazat će vrijeme.

S poštovanjem

Orsat Miljanić
predstojnik Ureda za suradnju s MSP i NKS

dr. Ivan Šimonović
zastupmk Vlade RH pri MSP

dr. Ivo Josipović
suzastupnik Vlade RH pri MSP

Možda novinar Zoran Ferić, očito, ne bi trebao tako lakonski upotrebljavati u znanstvenim raspravama jadne pojmove 'idiotske teze'.

Piše:

Milan Vuković, sudac USRH u mirovin

Hrvatski list

05.05.2011.