A nedavno je ta moja hipokrizija i kažnjena: iznenada mi
je zatrebao jedan papir za koji sam slutio da bi mogao
biti baš u onom donjem dijelu ormara. I, nije mi ostalo
drugo nego da otvorim vrata i zaronim u kartušinu.
Ali, ne pričam vam to zbog toga da bih
se žalio kako sam se zaprašio i kako sam se nakihao, a
ni zbog onoga papira koji sam na kraju našao.
Pripovijedam vam zbog iznenadnoga otkrića koje mi se
tada dogodilo. Jer, na samome dnu pronašao sam kutiju
za koju nisam znao ni što je ni što znači. Bila je
velika otprilike kao list papira formata A-4,
načinjena od kartona, ali debela jedva jedan
centimetar; na prednjoj strani bio je naslikan stroj
za koji nisam mogao razabrati čemu služi. Tek kad sam
otvorio kutiju, puklo mi je pred očima: unutra je bio
indigo, a ona slika prikazivala je ciklostil. I tada
mi se sve odjednom vratilo.
Danas ima ljudi koji nisu nikad ni
vidjeli indigo, pa je njima teško objasniti da je
život bez indiga nekada bio nezamisliv. Čovjek se s
indigom susretao na svakom koraku, i uvijek mu je on
sugerirao da živi u uređenom društvu i da postoji
netko tko vodi računa da o svemu što činimo ostane
trag i da nijedan dokument ne pofali. Što je, dakle,
bio indigo? Bila je to tanka šuškava folija koja je na
jednoj strani bila premazana osobitom emulzijom: tu
foliju trebalo je staviti između dva lista papira, a
onda po gornjem listu pisati: zahvaljujući tome
čarobnom izumu, sve bi se preslikalo na onaj donji
list.
Postojale su dvije vrste indiga: jedan
je bio intenzivno plav, i po toj je boji sama stvar i
dobila ime; drugi je bio smećkast ili crn. Prvi je
služio ponajviše za ručno pisanje, a drugi za pisanje
na stroju. A i jednoga i drugoga bilo je mnogo.
Recimo, kad biste kupili komad odjeće
ili komad pokućstva, onda bi vam izdali račun. A to su
činili ovako: imali su tzv. paragon-blok, gdje bi se
između dva lista umetnuo osobito oblikovani komadić
indiga, i onda bi se ispisali potrebni podatci. Jedna
kopija ostajala je prodavaču, a druga je išla kupcu. A
takve komadiće indiga i takve blokove imali su i mnogi
drugi: inkasatori, prodavači autobusnih karata,
službenici na šalterima. Svuda se pojavljivao indigo i
svuda je on garantirao za uredno i - danas bi se reklo
- transparentno poslovanje.
Ona druga vrsta indiga koristila se
uglavnom u uredima, a onda i drugdje gdje se pisalo na
stroju. Tu se trošilo dosta tih folija, pa su se one
zato i prodavale na kutije, u kojima je valjda bilo
dvadeset ili trideset listova. Jer, u uredima obično
ne bi bila dovoljna jedna kopija, nego ih je trebalo
više, pa bi se zato u pisaći stroj uvuklo, recimo, pet
listova papira, između kojih su bila četiri lista
indiga. A udarac tipke bio je dovoljno jak i indigo
dovoljno dobar da se na svim kopijama sve jasno vidi.
Bez toga nije bila zamisliva ni jedna pristojna
kancelarija, jer uvijek se čuvala kopija svakoga i
najbeznačajnijeg spisa koji bi prošao kroz obradu.
Indigo je bio toliko važan, da nije
nikakvo čudo što su se ljudi trudili da usavrše
njegovu funkciju: tako su se pojavile matrice i
ciklostil. Matrice su bile veliki listovi koji su se
sastojali od tri sloja: sprijeda je bila tanka,
zelenkasta folija, u sredini indigo, a na kraju malo
deblja podloga. Radilo se ovako: s pisaćeg stroja
skinula bi se traka, pa se pisalo bez nje; na taj su
način slova pisaćega stroja na onoj zelenkastoj foliji
ostavljala rupe odgovarajućega oblika. Potom je tekst
trebalo odnijeti na ciklostil, koji se sastojao od
valjka i još nekih dodataka, i tu se od te matrice
mogao napraviti sasvim pristojan broj kopija onoga što
je na njoj napisano. Svoje slavne trenutke ciklostil
je doživio u kojekakvim revolucijama sredinom
dvadesetoga stoljeća, kad su se na njemu tiskale
ilegalne novine i zabranjeni letci. Zato je i poslije
u svakoj firmi ciklostil bio pod osobitim nadzorom, i
svatko tko se njime služio, morao je potpisati nekakvu
izjavu: vrag ne spava.
No, otkud indigo u mome ormaru, kad ja
nikad nisam vodio nikakvu administraciju? Pa, otuda
što sam pokušavao biti pisac, i zato sam tekstove za
tisak morao tipkati na stroju. A tu se čovjek nije
smio pouzdati ni u koga: tiskari su vam znali rukopis
izgubiti, ako ga ne bi zametnuli već i ljudi u
izdavačkoj kući. Morali ste, dakle, imati kopiju. Zato
smo tada svaki tekst tipkali u tri primjerka i mnogo
puta se dogodilo da su kopije dobro došle.
Najčešće, ipak, nisu bile potrebne.
Tako smo onda listove na kojima su te kopije bile
ispisane, kad bi tekst jednom bio objavljen, koristili
kao papir za pisanje: na poleđini, koja je bila čista,
drljali bismo svoje literarne pokušaje i tako smo
nekako štedjeli na materijalu. Papir koji je, zbog
indiga i zbog strojopisa, već bio zadobio ozbiljan
službeni oblik, mi smo tako vraćali u prvotno stanje
neizvjesnosti kad se na bijeloj površini mogu pojaviti
najveće gluposti, ali i sasvim pristojne rečenice.
A to je bio čudan proces, i o njemu
sam razmišljao sad, dok sam - čučeći pred onim ormarom
- zurio u kutiju s indigom koja više ničemu ne služi.
Jer, ispada da i indigo i njegov nestanak prilično
pouzdano svjedoče o mijenama ovoga svijeta. Prije je,
zbog nerazvijene tehnologije, svaki tekst - koliko god
nevažan bio - težio da bude unikat, pa je trebalo
mnogo indiga da ga učini ponovljivim i svede na pravu
mjeru; danas se tekstovi od početka proizvode tako da
se mogu bezbroj puta reproducirati, pa u unikate više
i ne vjerujemo.
Možda bi nam zato trebalo nešto
suprotno od indiga? Zar ne bi bilo dobro imati spravu
- recimo printer - koja će učiniti da svaka nova
verzija jednoga istog teksta bude i po izgledu i po
sadržaju različita od svih prethodnih?
Pavao Pavličić, Matica
|
