Na temelju usporedbe s bogatim Zapadom, hrvatski građani
u bivšoj Jugoslaviji dobili su zato dodatan polet da
1991. ruše Jugoslaviju. Vjerojatno, za veliki broj njih,
sloboda je značila želju za više materijalnih dobara, a
ne filozofske fraze o slobodi govora i misli. Tko zna?
Da je kojim slučajem životni standard u Jugoslaviji bio
sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća na razini
standarda tadašnje Njemačke, malen broj Hrvata, osim
hrvatskih emigranata i nekoliko domaćih skijaša na putu
za Karavanke, znali bi što znači riječ "Bleiburg", a
kamo da bi puno marili o likvidacijama Udbe. Uostalom,
njemački srednjoškolci i studenti u današnjoj Njemačkoj,
nemaju pojma što je to bio Londonski sporazum iz 1945.,
ili Benešovi dekreti, ili Avnojevski ukazi, ili
protjerivanje 15 milijuna Nijemaca nakon Drugog
svjetskog rata iz srednje i istočne Europe. Njemački
mediji o tome puno ne govore.
Tito je, ipak, bio pametniji od
Staljina, jer je otvorio državne granice i na taj
način stvorio predodžbu na Zapadu da je Jugoslavija
liberalna komunistička zemlja. Nije on to učinio zbog
ljubavi prema Hrvatima, nego iz prostog razloga da
spriječi ekonomski slom Jugoslavije i osujeti svaki
revolt Hrvata. Titovo otvaranje Jugoslavije moglo bi
se nazvati mekanim i tihim Bleiburgom.
Svojom primitivnošću, svojom
represijom, ali prvenstveno svojim hiperboliziranim
rječnikom, bivša komunistička Jugoslavija sama je sebe
uništila. Uostalom, masu viceva o Titu i titoistima
nisu skladali ustaški emigranti, već upravo djeca
jugoslavenskih komunista i titoista. Nije to ništa
nova u povijesti. Sličnu situaciju nailazimo prije
svake velike političke promjene, ili neposredno prije
svake revolucije. Uoči Francuske revolucije 1789.,
francuska vladajuća klasa voljela se sprdati u brojnim
komedijama, u pariškim salonima i kazalištima - svojoj
vlastitoj slici i prilici.
Samocenzura
Politička represija je najveća kada vlada rasprostranjeno
uvjerenje da represije nema, ili kada vlada uvjerenje da je društvo stiglo do
vrhunca slobode. Klasična cenzura, koja je postojala u komunizmu, na Zapadu već
desetljećima funkcionira putem demokratske samocenzure. Samocenzura na Zapadu
započinje prvo u školama, akademijama i medijima - da bi u završetku prešla u
zakonodavstvo i dnevnu politiku vladajuće klase. Represija i samocenzura
dovedene su na Zapadu do akademskog savršenstva, upravo zato jer represija ne
ostavlja krvave tragove kao u komunizmu.
Nadalje, relativno visoki ekonomski
standard na Zapadu popularno se poistovjećuje s pojmom
"sloboda". Staljin ili jugoslavenski komunistički
čelnici, da su bili malo pametniji, umjesto korištenja
gulaga ili Golog otoka, mogli su na sličan način, ali
bez puno krvi, doći do svojih političkih ciljeva -
konzumerskom subkulturom i dijeljenjem besplatne
marihuane. Na taj način bi oni osujetili svaku
antikomunističku martirologiju, svaku vrstu hrvatskog
žrtvoslovlja, kao i svaku pomisao na otvoreni oružani
revolt.
Na slobodnom Zapadu o svemu se može
javno govoriti: o pravima domaćih životinja, ili o
različitim seksualnim stilovima. No postoje teme koje
svaki zapadnjački političar, svaki akademik, svaki
profesor zaobilaze u radijusu od nekoliko kilometara:
židovsko pitanje, rasno pitanje i pitanje neeuropskih
emigranata. Jedna dobronamjerna, nehotična ili
nezgrapna riječ izrečena u javnosti od političara ili
profesora ili novinara, lagano se može protumačiti,
uporabom rastezljivih demonoloških i kriminoloških
pojmova, kao poticanje na "fašizam", "antisemitizam"
ili "rasizam". A tada to znači poljubac smrti u
karijeri, a često i nemala zatvorska kazna.
Higijenska demokracija
Krivični zakon Njemačke (StGB) sadrži paragraf §130.
"Volksverhetzung" (huškanje na nacionalnu mržnju), riječ je koja u njemačkom
jeziku predstavlja tešku jezičnu složenicu i vrstu jezičnog barbarizma. Tu je
složenicu nemoguće prevesti na bilo koji europski jezik, uključujući i hrvatski.
Ujedno, ta rastezljiva složenica može imati brojne krivično-pravne značajke. Na
temelju navedenog paragrafa, ako se građanina Njemačke osumnjiči da je javno
pričao viceve u nekom njemačkom restoranu na račun nekog Roma ili Afrikanca, ili
da je javno kritizirao brojku stradalih Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata,
prijeti mu novčana kazna, ili kazna do 4 godina zatvora. O provedbi takve
demokracije brinu u Njemačkoj 18 Ureda za zaštitu ustavnog poretka, čija je
prava svrha, kontrola govora i kontrola proze novinara, profesora i svih javnih
radnika u Njemačkoj. Dakako, u cilju promicanja demokracije i tolerancije.
Nije toliko pravno problematično ako
građanin nosi zvučno ime kao književnik nobelovac
Günter Grass, ili ako je svjetski poznat kao
holivudske dive Mel Gibson ili Marlon Brando, čija su
se imena godinama vukla po medijima zbog njihovih
kritičnih komentara i viceva o Židovima. Njih svatko
zna i oni imaju novac i slavu. No, o tisućama ostalih
ljudi koji su izgubili posao ili došli u zatvor u
Njemačkoj i Francuskoj radi "govora mržnje", malo se
govori. I američki ministar obrane Chuck Hagel prije
svog imenovanja od predsjednika Obame 2013., dobro se
znojio pred Odborom Kongresa radi svojih davnih
kritičkih komentara o navodnom moćnom židovskom lobiju
u Americi. Dugogodišnja dopisnica iz Bijele kuće,
Helene Thomas, našla se 2010. pod lavinom medijskih
kritika i udarom svih političkih stranaka u Americi
radi svoje kratke rečenice - "neka se Židovi gone iz
Palestine."
Sličan krivični zakon kao Njemačka ima
Francuska sa svojim glasovitim "Fabius-Gayssot"
paragrafom, br. 90-615, nazvanom po dvojici bivših
komunističko-socijalističkih zastupnika, a koji je
prihvaćen 1990. godine. Toga dana, kada je zakon
prošao, 13. srpnja, bilo je vruće, kasno i sparno u
Francuskom parlamentu, a velik broj konzervativnih
zastupnika nije bio nazočan. Zakon Fabius-Gayssot,
koji se pravno temelji na Londonskom sporazumu iz
1945. godine, predviđa visoke novčane i zatvorske
kazne "u cilju sprječavanja svakog rasističkog,
antisemitskog, ili ksenofobičnog čina."
Policija misli, primisli, zamisli i
zadnjih misli
Koliko se sloboda govora danas pravno medijski i jezično
zakomplicirala u Europi, govori činjenica da su antisemitski ispadi pretežito
djela Francuza arapskog i muslimanskog podrijetla - koji su također Semiti - a
ne tzv. francuskih bijelih neonacista ili desničara. Francuski popularni komičar
crnac (Franko-Afrikanac? Afro-Francuz?) Dieudonné M'bala M'bala, radi svog
javnog karikiranja Židova, jako je popularan kod francuskih nacionalista i
desničara i nekoliko puta je bio suđen na visoke globe. No jedna je stvar kada
Francuz-Arap ili Francuz-Afrikanac kritizera Židove i Izrael, a sasvim je druga
stvara kada to čini bijeli Francuz. Kako crnca Dieudonnéa ili jednog Francuza
arapskog podrijetla osuditi za govor mržnje ili rasizam? To je najveći pravni
problem za sve EU čelnike, veći nego cijela ekonomska i financijska kriza, ali
problem o kojoj samocenzurirani EU birokrati ne vole u javnosti govoriti
Veliki dio američkih medija i dobar
dio američke pravosudne vlasti obrušio se nedavno na
bijelog policajca koji je ubio u kolovozu 2014., u St.
Louisu jednog Afro-Amerikanca. No, malo ili šturo se
govori da je ubijeni Afro-Amerikanac imao već od prije
podeblji kriminalni dosje. Još se manje u američkoj
javnosti govori da Afro- Amerikanci, koji čine 14
posto ukupnog stanovništva SAD-a, čine sedam puta
više, a Latino-Amerikanci tri puta više kriminalnih
djela ubojstva nego bijeli Amerikanci. Na primjer,
godišnje prema FBI statistikama i ostalim državnim
statistikama, oko 8 do 10 tisuća Afro-Amerikanaca
smrtno strada u razbojstvima - no u više od 90 posto
slučajeva oni su žrtve svojih međusobnih
afro-američkih obračuna.
U nadrealnom filmskom svijetu
Hollywooda, Afro-Amerikance se u zadnjih četrdeset
godina prikazuje kao vrlo inteligentne ljude,
dobroćudne naravi koji nose naočale, koji znaju sve
finese na računalu i koji imaju nadprosječno visoki
IQ. U filmu "Let", Afro-Amerikanac Denzel Washington
glumi uvijek smirenog pilota - on je karakteran, on
ima krasnu narav, dočim su bijeli Amerikanci u filmu
pomalo retardirani, živčani i dakako skloni sitnim
nepodopštinama. U praksi nije baš tako, jer u
američkom civilnom i vojnom zrakoplovstvu gotovo da i
nema pilota afro-američkog podrijetla.
Ne trebaju demokratskom Zapadu
komunistički korbač, niti udbaške psovke, niti logori
za neistomišljenike. Postoji velik broj bogatih
civilnih udruga, često s humanitarnim i akademskim
nazivima, tzv. nevladine udruge poput ADL ili SPLC u
Americi, ili LICRA ili CRIF u Francuskoj, ili veliki
broj lokalnih Antifa udruga u Njemačkoj, čiji je cilj
prozivanje i denunciranje intelektualnih protivnika i
nekonformista u ime tolerancije i demokracije. Prošla
su odavno romantična vremena orwelovske komunističke
policije govora. Došlo je doba policije misli,
policije primisli, policije zamisli i policije zadnjih
misli.
Autor: T. Sunić, dnevno.hr
|