Veselim se kad idem u Hrvatsku, drago mi je doći u Bosnu, a drago mi se i vratiti u Švicarsku

Intervju s članom HKZ u Švicarskoj napravila je novinarka časopisa MATICA

Pejo Kljaić rođen je 1954. godine u Bosanskoj Posavini, u Vrbovcu, općina Odžak, gdje i danas često dolazi. Život ga je ponajprije doveo u Zagreb, gdje još uvijek ima kuću, iako živi u Švicarskoj već dvadeset i četiri godine.

- U Švicarsku sam došao 1976., gdje sam najprije radio u hotelijerstvu dok nisam došao u Zürich 1986. godine. Naime, tada počinjem raditi u svom zanimanju u bravariji Gisig AG do devedesete, kada odlazim braniti našu domovinu. Tada mi je moj šef rekao da sam lud jer, iako sam imao 8.200 franaka plaću, napuštam posao i odlazim u domovinu - objašnjava naš sugovornik i nastavlja kako njegov nadređeni nije mogao razumjeti njegovu silnu želju za obranom domovine. Ističe kako je ponajprije bio pripadnik HOS-a, nakon čega odlazi u HVO.

- Poznam osobno mnoge časnike Hrvatske vojske, primjerice gospodina Stipetića, jer sam tada i ja bio časnik HVO-a. Nisam došao u obranu domovine da bih si priskrbio povlastice, nego da pošteno obranim svoju domovinu. U jednom mi je trenutku nakon dvije i pol godine ratovanja „puknuo film“, te sam se vratio u Švicarsku. Moj me šef ponovno zapošljava krajem 1993. godine, gdje radim do 1996. kad sam doživio nesreću na radu i to točno na moj rođendan, petog lipnja. Otad sam stopostotni invalid - napominje naš iseljenik Pejo Kljaić i nastavlja kako od tog trenutka počinje njegov slikarski život.

Ulja na platnu, papiru i staklu

Slikarstvo mu prvo služi kao terapija, da bi poslije postalo njegova glavna preokupacija. Intenzivno se bavi slikarstvom četrnaest godina. - Slikanje je moj život. Da nema toga, moj bi život bio besmislen, a ne treba živjeti besmisleno. Slikam ulja na platnu, papiru i staklu. Oslikao sam oko tisuću i pol slika i u svijet je otišlo oko 400 mojih radova, što prodanih, što poklonjenih. Često se odazovem raznim humanitarnim akcijama i nedavno sam ovdje u Arbonu poklonio dvije slike starijemu bračnom paru koji je tražio pomoć jer im je izgorjela kuća. Čim sam u novinama pročitao tu vijest, odmah sam se odazvao akciji Centra za kulturu koji je tu akciju organizirao.

Na pitanje živi li od slikarstva, naš sugovornik kaže da ne živi od slikarstva jer se od toga zaista ne može živjeti, barem u njegovu slučaju. - Sve moje slike su originali, nastale iz moje mašte, iz glave, ili kako obično kažem, iz moje desne ruke - kaže Pejo i nastavlja kako su motivi slika elementi iz svakidašnjeg života te kako slike moraju govoriti same za sebe.

Umjetnička slikarska djela ovaj slikar amater stvara upečatljivom mješavinom boja i oblika, a nastaju iz njegovih promišljanja. „Njegovo slikarstvo je osvješćivanje onoga što nosi u sebi kao integralni dio svog bića. Svijet oko sebe gleda kroz boje. Slikajući ostvaruje sebe i pokazuje svrhu svog postojanja, prenoseći uporno poruku svima nama koliko je mašta, ta komponenta ljudskog duha, predivna stvar“, rekao je o slikarstvu Peje Kljaića akademski slikar Aziz Dubrica.

Izložbe u Posavini i Švicarskoj

- Prvu sam izložbu imao 2005. godine u Centru za kulturu u Odžaku gdje sam izložio 65 slika, te tom prigodom prodao 16 uradaka. Grupnu izložbu imao sam 2007. u Vrbovcu. Iste godine izlažem u hotelu „Euro“ u Odžaku na dvije izložbe, a u Centru za kulturu tada izlažem 125 slika, od kojih sam prodao čak 33. Sljedeće godine sam izlagao tridesetak radova u hotelu „Krone“ u Zürichu za vrijeme održavanja Hrvatskog bala, Hrvateke kulturne zajednice u Švicarskoj. Nakon toga izlažem u Galeriji an der Reuss u Bremgartenu u Švicarskoj. Tom sam prigodom izložio 35 slika rađenih u tehnici ulja na platnu i papiru, od kojih sam skoro polovicu prodao - kronološki govori o izložbama Pejo i napominje kako je poklonio 36 slika manjega formata ulja na staklu svakoj obitelji koja je bila na otvorenju izložbe.

Ističe kako je 2008. na dan sv. Ane u Vrbovcu otvorio slikarsku koloniju na kojoj je izlagao zajedno sa šesnaest slikara. Te godine opet je izlagao u hotelu „Euro“ u Odžaku i otad ondje ima stalne izložbe. Napominje kako 2009. ponovno izlaže u Odžaku u vrijeme Posavskog kola, kulturno-gospodarske i zabavne manifestacije, kada je s kolegom izlagao u Centru kulture, nakon čega je uslijedila slikarska kolonija u Vrbovcu.

- U hotelu „Krone“ ove sam godine izložio tridesetak radova - kaže Pejo te napominje kako izvrsno surađuje s Hrvatskom kulturnom zajednicom u Švicarskoj, čiji je član. U Zajednici, pak, ističu kako su ponosni na Peju te kako su mu zahvalni na darovanim slikama prigodom održavanja Hrvatskog bala.

Osim golemoga slikarskog opusa, u njegov rad ubrajamo i nekoliko skulptura koje krase njegova dvorišta u Zagrebu i Vrbovcu. Zanimljivo je kako je na vrhu brda Filipovac iznad njegova rodnog Vrbovca postavio osam metara visok hrastov križ koji je posvetio fra Ante Tomas. - Sumještani s fra Antom od stare kapele koja je udaljena kilometar i pol od križa, postavljaju još trinaest križeva, što čini križni put na kome je moj križ 14. postaja - objašnjava Pejo te dodaje kako je posvećenju križa tada nazočio i biskup Vinko Puljić.

Uz slikarski opus, Pejo Kljaić bavi se i pisanjem pjesama. Prije rata napisao je oko tisuću pjesama, no „pomeo ih je ratni vihor i odnio u nepoznatom smjeru“. Uglavnom su to bile ljubavne pjesme, dok danas uglavnom piše o raznim događajima.

Tri domovine

Napominje kako zbog posla nije morao ići u Švicarsku jer se njegov otac u ono vrijeme bavio građevinarstvom i imao je dosta posla. - Baš sam zbog toga i otišao - iskreno će naš iseljenik. - Oženio sam se 1975. i danas sam s dragom Ljubicom i samo da mi je Bog poživi bar do moje stote, a poslije ćemo već vidjeti - kaže u šali. Imamo sina jedinca, Kristiana, te dvoje prekrasne unučadi, Anu Luciju i Luku Alojzija - pripovijeda Pejo.

No, razmišlja li naš sugovornik o povratku u domovinu? - Pitate me o domovini. Pa ja uopće ne znam koja mi je prava domovina. Veselim se kad idem u Hrvatsku, drago mi je doći u Bosnu, a drago mi se vratiti u Švicarsku. Jedino su ovdje ljudi isti kao i prije. Iako sam prošle godine poslao u Zagreb pet kubika slika, jer kamion se plaća po kubiku i bilo je pet kubika, mislim, kao i moja vjerna Ljuba, da se ne ćemo nikad vratiti. Pa mi se stalno vraćamo u Hrvatsku, u Bosnu, u Švicarsku. U kojoj me zemlji zatekne smrt, tamo ću ostati. Zapravo smo državljani triju zemalja. No, zanimljivo je da nam jedino ovdje u Švicarskoj ne kažu da smo stranci. Kad dođemo kući u Hrvatsku, susjedi kažu kako su došli stranci, a kad dođem kući u Bosnu, komšije kažu da su došli Švicarci. Pa gdje smo mi onda doma?

Željka Lešić, MATICA

.