Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraja 18. st.
U razdoblju od 1400. do 1557. godine, uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”. To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – pravoslavni Bugari, Grci, Crnogorci, Albanci. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati.
Godine 1102. Hrvatska se po ugovoru pridružuje Mađarskoj. U Mađarsko-Hrvatskom kraljevstvu stoljećima postoje hrvatske institucije kao Hrvatski sabor, hrvatski ban … Taj ugovor traje do raspada Austro-Ugarske monarhije pod kraj I. sv. rata. Nakon toga Hrvatska postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila je pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijarhije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Njen poglavar nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Toj je Crkvi namijenjeno 5 odluka i 2 zakona, koje je donio Hrvatski sabor samo u 19. st., temeljem kojih je dobivala novac iz hrvatskoga državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja. Karlovačka arhiepiskopija kao i sve institucije u Hrvatskom kraljevstvu i Austrijskom carstvu koristila je grgurevski kalendar.
Dana 17. lipnja 1920., u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca. Država donosi odluku za stvaranje crkve što je kršenje apostolskog pravila br. 30.
Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve nakon što Vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji. To je kršenje Crkvenim pravilima nazvan simonija kojeg osuđuje apostolsko pravilo br. 29.
Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku za pridruživanje novoj crkvi u novoj državi. Takvu odluku nije donjela niti Bukovinska eparhija. Sveti Sinod Crnogorske PC donio je odluku za pridruživanje novoj crkvi u sjednici bez kvoruma i suprotno vlastitog Ustava. Bugarsku PC, čije su sedam eparhija u Makedoniji pripojene novoj crkvi, nitko nije niti pitao.
Nakon stvaranja nove države svi su pravoslavci u njoj prisilno proglašeni Srbima a pravoslavlje postaje „SRPSKO-pravoslavna vjera”.
U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.
Dne 10. travnja 1941., obnovljena je samostalna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, koja uključuje i povjestni hrvatski teritorij današnje Bosne i Hercegovine i koja je bila priznata od 86 država.
Još u prvih mjeseci svog postojanja NDH donosi odluku za posebno oporezivanje Srpske Patrijarhije, a crkvenim općinama je zabranjeno održavati veze s njom. Zabranjen je izmišljeni termin „SRPSKO-pravoslavna vjera” i zamjenjen prije korištenog u Hrvatskoj termin „grčko-istočna vjera” ili „pravoslavna vjera”. Sve ove mjere prema SPC NDH poduzima ne zato što je pravoslavna crkva nego zato što je srpska, to jest crkva države Srbije. Samostalna država kao što je bila NDH nije mogla dopustiti na vlastitom teritoriju djelovanje neke strane crkve što bi značilo da je NDH srbijanski vazal. Istodobno država je jamčila slobodno djelovanje pravoslavaca (Hrvata, Bugara, Crnogoraca…) na vlastitom teritoriju. Ruskim izbeglicama (njih više od 20 000) i RPCZ bilo je dozvoljeno korištenje vlastitih crkava u Zemunu, Sarajevu, Petrovaradinu i Crikvenici.
Godine 1920. država je izravno stvorila Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a okrivljuje se Nezavisna država Hrvatska za to što je 22 godine kasnije uspostavila (zapravo obnovila) Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Razlika je u tome da NDH najprije donosi zakon, istodobno potvrđuje i Ustav (Statut) HPC i na temelju tog Ustava, u skladu sa zakonom, Crkva bira svog poglavara, a potom njegov izbor potvrđuje država. Kod Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca prvi ustav stupa na snagu punih 12 godina nakon njenog „osnivanja”, pa tako i nitko ne zna na koji način i na temelju čega je nova crkva „stvorena” a kasnije „izabran” patrijarh Dimitrije.
Sve institucije u NDH koriste gregurijanski kalendar pa tako i HPC nakon prekida od 22 godine ponovo uvodi taj kalendar.
Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke PC, Carigradske patrijaršije.
Na temelju odluke Sv. Sinoda Rumunjske PC za sudjelovanje u rukopoloženju novog episkopa HPC 15. kolovoza 1944. u Zagreb dolazi Kišinjevski Mitropolit Visarion Piu. Taj dolazak je njemu spasio život jer baš u tom vremenu II. i III. Ukrajinski frontovi vojske SSSR-a preuzimaju Kišinjev, a narednih dana i cijelu Rumunjsku. Iz Zagreba se Visarion Piu nikad nije vratio u Rumunjsku što bi značilo povratak u smrt, nego seli na zapad.
Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crvke.
Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi.
Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande i započinju masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata nakon završetka rata. (Danas Hrvatska ima 3,8 mln stanovnika).
Uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a Patriarh Germogen i svi svećenici bili su uhićeni i pritvoreni. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.
Patriarh Germogen i svi svećenici okrivljeni su zbog pokušaja razbijanje jedinstva srpskog naroda kakvog u Hrvatskoj nema jer je u Hrvatskoj narod hrvatski, za kršenje Ustava SPC kojoj nisu pripadali a i u tom ustavu ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Nitko nije okrivljen za sudjelovanje u nekom ratnom zločinu, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije.
U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su patrijarh Germogen, sve svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Ne zna se gdje im je grob. Nedavno objavljeni dokumenti govore da su tjela najvjerojatnije spaljena.
Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.
Ipak su komunisti dosljedni jer se još 1942. oglasuje Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajce”.
Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koja još uvjek vrjedi.
(2) Jednost HPC s ostalim pravoslavnim crkvama
HPC je dio jedne svete pravoslavne crkve i kao takva ne razlikuje se od ostalih PC – Rumunjske, Bugarske, Ruske, … Koristi ispravljeni Julijanski kalendar, dakle slavi Božić 25. prosinca isto kao Carigradska patrijarhija, Rumunjska PC, Bugarska PC, Grčka PC …
(3) Koje su najvažnije slave u HPC?
HPC održava bogoslužija ista kao u već navedenih PC.
(4) Kakvo je stanje pravoslavlja u RH?
Godine 1991. Republika Hrvatska stvorena je razdvajanjem od propale komunističke Jugoslavije i njena nezavisnost potvrđena je pobjedom nad srpsko-jugoslavenskim agresorom u Domovinskom ratu (1991-1995). Početak tog rata koji je vođen na hrvatskom teritoriju je kad srpski ustanici i Jugoslavenska narodna armija (armija dotadašnje SFRJ) zapravo pokušavaju sprječiti uspostavu samostalne hrvatske države i pokušavaju stvoriti Veliku Srbiju.
U prosincu 2002. predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan (SDP) podpisuje Ugovor od zajedničkog interesa sa „SPC u Hrvatskoj”. Sam pojam „SPC u Hrvatskoj” postoji jedino i samo u tom ugovoru. Ovim ugovorom tzv. SPC u Hrvatskoj darovana je sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj. RH podmiruje i sve njene troškove poslovanja pa tako i plaće episkopa i svećenika, administracije, stanovi, režije … Nije to slučaj u Srbiji gdje se SPC mora samouzdržavati jer po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više!
SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj“, jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de iuro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj” nego u RH postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onjih u Srbiji. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana niti u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006. – dakle 4 godine nakon ugovora s Račanom. Sve to znači da „Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj” djeluje protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC samo iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2018. dobila protuzakonito više od pola milijarde kuna (više od 100 mln. $) samo iz hrvatskog državnog proračuna, a možda i više od mjesnih jedinica, iznajmljivana imovine…
(5). Obnavljanje HPC
Kad znamo na koji način je HPC uništena od komunista nakon završetka 2 sv. rata jasno je da je jako teško u suvremenoj RH obnoviti HPC koja je od komunista proglašena zlokobnim udruženjem kao što je još uvjek zločinačko sve hrvatsko što je postojalo za vrijeme NDH. Ustaški pokret djeluje na teritoriju NDH. Niti jedan od zloglasnih ustaša nije djelovao na teritoriju Srbije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata NDH i Srbija nisu u ratu. Naprotiv one su saveznice i kao takve uspostavile su diplomatske odnose. Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić i predsjednik Vlade nacionalnog spasa Srbije Milan Nedić surađivali su na temelju potpisanog ugovora o suradnji.
Sve je to nasuprot lažne slike SPC koja je sada „antifašistička” unatoč tome što je za vrijeme 2 sv. rata to bila jedina crkva u svjetu koja je službeno pozivala na ubijanje Židova pa tako su u Srbiji 1942. poubijani svih 15 000 Židova i Srbija je proglašena „Judenfrei”. Sv. Sinod SPC daje prisegu njemačkom zapovjedniku generalu Turneru. Srbijanski partizani i monarhistički četnici djeluju na teritorij NDH i nikako u Srbiji, dakle ne ratuju protiv Njemaca i/ili Srba nego protiv Hrvata. Te se činjenice zanemaruju i sad su Srbi „antifašisti” za razliku od Hrvata, koji su „fašisti” ili još gore -„ustaše“.
Sve te srpsko-jugoslavenske izmišljotine još uvijek postoje u hrvatskoj povjesti, dakle Hrvati čitaju hrvatsku povijest kroz srpske oči.
Tako smo mi Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u listopadu 2013. (do tada svećenik Bugarske PC) u RH stvorili podružnicu EPC sa sjedištem u Parizu. Dne 1. prosinca 2013. Sv. Sinod EPC svojoj podružnici dodjelio je autokefalnost i od tog trenutka ona postaje Hrvatska pravoslavna crkva u skladu sa 14 pr. IV. Halkidonskog sabora i 38 pr. VI. Trulskog sabora „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”. Na ovaj način je u RH obnovljena HPC bez potrebe bilo kave dozvole od SPC u čijoj je dijacezi sad teritorij RH (nekanonski i nezakonito).
(6) Koje su najvažne crkve i manastiri u RH?
Sve 400 pravoslavne crkve i nekoliko manastira sad su u vlastništvu tzv. SPC u Hrvatskoj.
(7) Što možete reći o dijalogu HPC s ostalim lokalnim i tradicionalnim PC?
HPC je dobila priznanja od većine državnih institucija u RH – Predsjednica RH, MUP, Ministarstvo financije… Nedostaje nam samo priznanje od strane Ministarstva uprave. Na temelju ove registracije HPC mora dobiti crkve, stanove i sve ostalo od države kao i financiranje. Već više od pet godina Ministarstvo uprave uspješno odbija registraciju. Sadašnji treći postupak traje već 31 mjeseci unatoč tomu što po zakonu odluka mora biti donesena u roku od mjesec dana. Dakle mi imamo problem sa priznavanjem od vlastite države a ne sa priznavanja od strane ostalih PC. Sve odluke za priznavanja HPC koja su donesena 1942. od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke PC, Carigradske patrijarhije su još uvjek na snazi.
Mi, Hrvati – pravoslavci smo zapravo kao onjih prvi kršćani koji su se morali skrivati u katakombama kako bi mogli preživjeti i djelovati. Napominjem da se to ne događa u I. stoljeću nego u XXI. i ne u nekoj divljini na kraj svjeta nego u srdcu uljuđene kršćanske Europe. HPC nema u svom posjedu niti jednu crkvu i uzdržava se isključivo donacijama Hrvata iz Hrvatske i cijelog svijeta i posluje kao prve kršćanske občine – drži bogoslužija na otvorenom ili u posuđenim prostorima. Svima je jasno da HPC ne dobija registraciju zbog političkih razloga. Vlada RH se brine za SPC (kukavičje jaje u RH) koja je crkva susjedne Srbije. Bez hrvatskog uzdržavanja SPC bi bankrotirala.
(8) Koje knjige moramo pročitati kako bismo saznali više o povjesti HPC
Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984.,
Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996.
Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar, HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA bila je, jest i bit će, Zagreb, 2017. ISBN 978-953-59546-0-6 (176 str.), objavljena u svibnju 2017., a u ožujku 2018. su objavljena dopunjena i proširena izdanja na engleskom i ruskom jeziku – THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH was, is and shall be, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-4-4 (240 str.) i ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ была, есть и будет, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-5-1 (248 str.), kao i Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar, HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA: Činjenice i kratka povijest ISBN 978-953-59546-3-1 (48 str.) i njeni prijevodi na engleskom THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH Facts and Historikal Overview, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-2-0 (52 str.) i na ruskom ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ Факты и краткая история, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-3-7 (56 str.).
Naše knjige na engleskom su već dobili svih 751 zastupnika u Europskom parlamentu. Uskoro će knjige na ruskom dobiti i znanstvene ustanove i crkve, koji koriste ili razumiju ruski jezik. Knjige su dobili i veleposlanici pravoslavnih država u Zagrebu. U stvari veći dio od naklade naših knjiga (10 000) bit će poslan po svjetu kako bismo proširili ispravnu hrvatsku povjest.
(9) Koja je glavna uloga i značaj pravoslavne crkve u hrvatskom društvu u ovom trenutku?
Zadnje desetljeće mi pravoslavci u Hrvatskoj pokušavamo dokazati vlastima kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutom srpsko-jugoslavenskom obrazcu po kojem su svi pravoslavci Srbi. Tako svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca, što je zadnja crta obrane, jer kad stavljamo naglasak na broj od samo 16 647 Hrvata-pravoslavaca zapravo ispada da po nekim automatizmom prihvaćamo to da su 150 000 Srba pravoslavaca zapravo članovi „SPC u Hrvatskoj“. Popis stanovništva iz 2011. prikazuje da su to Srbi-pravoslavci, a nikako da su članovi baš te vjerske zajednice (SPC). U anketi takvo pitanje nije postavljeno zato i nitko nije dao takav odgovor. Dakle 2011. nitko se nije izjasnio koje crkve je član.
Jedini relevantni državni dokument u suvremenoj Hrvatskoj, koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popis stanovništva iz 2001. Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, Makedonska PC – 211, Crnogorska PC – 44.
Najviše je pravoslavaca bez nacionalnog predznaka – čak 195 969!
To su zapravo vjernici (potencijalni članovi) Hrvatske pravoslavne crkve jer kad bi ti ljudi htjeli biti članovi neke od registrirane četiri strane pravoslavne crkve, odavno bi to i učinili. U većinski pravoslavnim državama kao što su Rusija, Rumunjska, Bugarska, Grčka … na ovaj način – bez nacionalnog predznaka izjašnjavaju se zapravo svi pravoslavci državljani tih država. Tamo niti ne postoje neke strane pravoslavne crkve jer bi to bilo protivno crkvenim kanonima. Svim tim pravoslavcima nije niti razumljiv taj pojam „pravoslavlje s nacionalnim predznakom”, koji ne postoji nigdje drugdje na svietu, osim na teritoriju bivše Jugoslavije, koji suprotno kanonskom pravu svojata SPC.
Hrvatska pravoslavna crkva je hrvatska zato što djeluje u Republici Hrvatskoj, ona je pravoslavna Crkva čija je dijaceza teritorij RH i njeno pravoslavno stanovništvo – njoj se slobodno mogu pridružiti svi pripadnici hrvatske nacije bez obzira na etničko podrijetlo, jer rečeno je: Gdje ste vi dvoje ili troje u Mom imenu i Ja sam uz vas(Mt.18:20).
Ustav (statut) HPC vrijedi isključivo i samo na teritoriju RH i ona moli za hrvatski narod jer je u RH narod hrvatski. U bogoslužju HPC koristi hrvatski jezik, koji je službeni jezik u RH (članak 12. Ustava RH).
Kanonski nepostojeća „SPC u Hrvatskoj“ tvrdi da su njeni članovi Srbi, na srbijanskom jeziku moli za srpski narod kakvog u RH nema i čak propovjeda neku posebnu srpsko-pravoslavnu vjeru, što je etnofiletska hereza prepoznata i u svjetskom pravoslavlju. Postoji samo jedna vrsta pravoslavlja i ono nema etničko-nacionalni predznak. Svaka suprotna tvrdnja je hereza!
Sa stranom i kanonski nepostojećom „SPC u Hrvatskoj“, Vlada RH podpisala je štetan (i ništetan) ugovor, a još uvjek nema razumjevanje za potrebe druge po veličini vjerske zajednice, koju čine čak 200 000 hrvatskih državljana, koji nisu bili i ne žele biti članovi SPC nego traže vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je druga po veličini vjerska zajednica nakon Katoličke crkve i čiji je broj vjernika dvostruko veći od sveukupnog broja članova svih registriranih vjerskih zajednica i koji čine 82 % od svih pravoslavaca u Hrvatskoj te 5,5 % cjelokupnog stanovništva.
Republika Hrvatska do sad nije poštovala vjerske slobode domicilne skupine hrvatskih pravoslavaca – pripadnika Hrvatske pravoslavne Crkve i to beskrajnim odugovlačenjem njezine zakonske registracije, u skladu s pozitivnim svjetovnim pravom i kanonskim pravom po kojem „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva.
Ne obazirajući se na tvrdnje SPC da u stvari HPC ne postoji jer će takva crkva biti stvorena (možda) u nekoj budućnosti kad to SPC dozvoli, zapravo HPC podržavaju svi državljani RH bez obzira na etničko podrjetlo i vjeru. Cjeli hrvatski narod nas podržava – katolici, muslimani pa čak i ateisti. To je unikalna podrška koja nam daje snagu u našim nastojanjima u borbi za ostvarivanja prava hrvatskih pravoslavaca i ispunjavanja i zadnjeg uvjeta punine hrvatskog suvereniteta jer je postojanje samostalne Hrvatske pravoslavne crkve paradigma hrvatske državnosti.
Blagoslov Božiji neka je s Vama,
Hrvatski arhiepiskop +Aleksandar
|
