Protuhrvatska klatež odlučila je stvari vratiti na
početak te progovoriti o hrvatskome jeziku kao o
neuređenoj nesuvisloj nakupini riječi kojoj je potrebna
strategija razvitka jezične kulture - te je takva drska
odluka i donesena 2003. Sastavni njezin dio bio je
"projektni zadatak" koji uključuje rad na postizanju
hrvatskoga jezičnog standarda. Ustvrđeno je dakle da
hrvatski jezični standard ne postoji, što je isto kao
kad bi neka budala tvrdila da ne postoji grad po imenu
Zagreb, recimo. Ili država po imenu Hrvatska.
No, već svršetkom navedene godine
komunisti bježe u opoziciju, u strahu od gnjeva
naroda. Na jednom od prvih užih stranačkih skupova
nakon povratka HDZ-a , tražim da nova Vlada istoga
časa ukine spornu komunističku odluku. Ljudi se malo
čude, nije svima jasno što je ta odluka u stvari
značila. Nevjerojatno je kako ljudi malo i površno
razmišljaju o vlastitom jeziku. Koji dan poslije zove
me ipak Sanader u Banske dvore jer je vidio da sam
srdit, a zove i Božu Biškupića koji dolazi vrlo
uvrijeđen, jer što on treba dotrčati kada Hitrec nešto
želi. Ne pokazuje dobru volju, ali je naoko
kooperativan.
O daljnjoj sudbini sporne odluke nisam
obaviješten, no čini se da je - ostala na snazi. U
"Jeziku" 2005. piše dr. Nataša Bašić da "do danas
odluka nije izmijenjena." Znači HDZ-ova Vlada puše u
isti rog s onima koji namjeravaju vratiti hrvatski
jezik u stanje (programiranog) kaosa odnosno
restandarizacije u cilju povratka u srpski zagrljaj.
Nekako u to vrijeme ili nešto poslije izlazim iz
stranke koja podržava destabilizaciju hrvatskoga
jezičnog standarda i pravopisnih norma, izručuje
hrvatske generale, a neke i sama zatvara ili izravno
ubija (Brodarac). Štoviše, Sanader daje znamenitu
izjavu kojom podupire godlsteinovske i Matičine
svinjarije, a potpuno je razvidno tko su mu vanjski
savjetnici.
Vijeću za normu hrvatskoga standardnog
jezika podmeću se klipovi za cijelo vrijeme trajanja
Vlade HDZ-a po načelu: vrištimo ushićeni hrvatskim
jezikom, slavimo ga i hvalimo, a istodobno mu šutke
kopajmo jamu. I nije samo izmišljeni srpskohrvatski
taj kojemu se popušta nego i talijanski pa se
dvojezičnost širi u Istri i ondje gdje ne bi trebala i
ne bi smjela doći te privatni dogovor Sanader-Radin
ide dalje unatoč Ustavu i Ustavnom sudu.
Tako je to bilo, gospođe i gospodo.
Vijeće za normu jest (opet) uspostavljeno za vrijeme
druge vladavine HDZ-a, ali je opstruirano s najviše
razine. Kada je ta najviša razina postala najnižom
razinom, kada je grješna klatež iz navodno desne
opcije širom otvorila vrata povratku protuhrvatskih
komunista, moglo se očekivati da će Vijeće za normu
nestati. Hrvatsko kulturno vijeće je tribinom i
tekstovima na Portalu HKV-a pokušalo već početkom
veljače ove godine uzbuniti narod, najavljujući što će
se zbiti s hrvatskim jezikom i kamo vode najave razne
fukare jovanovićevskoga profila, ali šireg odjeka nije
bilo. Ljudi su, velim, površni. Snažnije su se javili
dr. Mario Grčević i dr. Nataša Bašić, isprva i
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te vrlo
izravni dr. Kovačec koji je zaključio da će nam biti
potrebna nova Deklaracija. Da ne zaboravim, možda je
najkonkretniji bio ruski kroatist Artur Bagdasarov. On
je je spomenuo topli lik "baćuške" koji se nadvio nad
hrvatski jezik. A i radi se doista o boljševičkom
nasilju kojemu je jezikoslovna znanost zadnja rupa na
svirali, o čemu svjedoči izjava iz Ministarstva
znanosti i obrazovanja da će "Ministarstvo egzaktno
pratiti koja će se od inačica učestalije koristiti ne
samo u školama nego i u javnoj uporabi."
S manjim vremenskim odmakom javilo se
i Društvo hrvatskih književnika, napokon. U vrijeme
kada sam ga zazivao, šutjelo je o jeziku kao grob.
Mrsko je, tužno i dosadno voditi bitke
koje smo već nekoliko puta dobili, ali kada se mora -
mora se. Hrvatska je to, zemlja čudnovata. Nema
nikakve sumnje da ćemo i ovu nepotrebnu bitku dobiti,
jer je boljševička vlast jadna i kratkotrajna, a onda
će opet doći neka desnija, "hrvatskija" opcija s
hrvatskim jezikom na usnama - pa opet ispočetka:
nagađanje, pogađanje, uzmicanje... Hrvatska je to.
Hrastovi su posječeni. Premda jedan upravo lijepo
raste.
Za svršetak ove preduge lamentacije:
dva stiha Šiška Menčetića koji stoje na samom početku
današnjega hrvatskog književnog jezika, da ne kažem
modernog, standardnog hrvatskog jezika. Napisani su
prije otprilike 525 godina (petsto dvadeset i pet ) a
glase:
"Ako li i
dođe prijeka smrt na mene
ti s´ uzrok,
gospođe, život moj da vene."
Pa razumijete li dragi moji
suvremenici te stihove ili vam je potreban prijevod na
suvremeni hrvatski jezik? Eto, zato su te stihove
uvrstili sada već pokojni Težak i još vrlo živi Babić
u uvodno slovo svoje "Gramatike hrvatskoga jezika" s
napomenom da kontinuitet hrvatskoga književnog jezika
traje od 11. stoljeća do danas. To je jezična
tradicija o kojoj govori jezikoslovna znanost, za
razliku od one vukovske bagre kojoj sve počinje s
Karadžićem iz 19. stoljeća, a ne završava ni s
Radovanom Karadžićem, jer je njihova ljubav prema
srpskim spletkama i mržnja prema vlastitom narodu
toliko jaka da ih ni nedavno ubojstvo nekoliko
desetaka tisuća Hrvata (Hrvatica, djece) u ime
velikosrpske ideje nije pokolebalo. A toj ideji samo
su dvije zapreke bile i ostale: hrvatski narod i
hrvatski jezik, što u stvari čini jednu, veliku i
nepreskočivu zapreku. Iz te činjenice treba iščitavati
novi napad na hrvatski jezik. Iz te činjenice treba
iščitati i skori brzi poraz protivnika hrvatskoga
jezika koji su trenutačno na vlasti u nacionalnoj
državi hrvatskoga naroda.
Piše Hrvoje Hitrec
Portal Hrvatskog kulturnog vijeća
|
