Sve bi bilo tako idilično da nema onog ružnog nastavka i
dolaska na granični prijelaz u Slavaonskom Brodu, tu
počinje naše ružno nastavljanje.
Ono
obavezno odvajanje u stranu kao da ne pripadamo jednom
stadu, kao da se razlikujemo po boji, mirisu. Zar do
juče nismo bili braća po muci, zar do juče nismo
govorili iz sveg grla da se borimo za istu stvar, zar
smo danas "ONI", zar donedavno nismo svi bili
"MI".Zar smo danas Bosanski Hrvati, zar "pravi" Hrvati
žzive samo u Hrvatskoj?
Oprostite nam
ako naš miris ćevapa i domaće kobasice bude toliko jak
da nadražuje te profinjene nosnice koje nisu ni
osjetile onaj miris muka koji je bio posvuda po
Hrvatskoj za vrijeme ratnih stradanja.
Zato,
upućujem ovu protesnu misao jednoj svjesno bezobraznoj
djelatnici graničnog prijelaza u Slavonskom Brodu,
koja je svojim riječima na naše nelagodovanje nama
bezrazložnog zadržavanja odbrusila, citiram: "Ko vam
je kriv zašto niste išli u školu" aludirajući na naš
privremeni rad u inozemstvu, vjerovatno misleći kako
smo u toj borbi "trbuhom za kruhom" naučili
razmišljati stomakom, dok su nam moždane vijuge
zakržljale od puke neupotrebe.
Znam da ovaj
protest neće pročitati nitko od nadležnih koji bi
mogao spustiti ove "Bogove u uniformi" na zemlju, ali
u ime svih nas koji vjerujemo u budućnost, vjerujemo u
Boga, vjerujemo u Hrvatsku, vjerujemo u nadu da može
biti bolje, vjerujemo u bolja vremena. Mi (Hrvati na
privremenom radu u inozemstvu) ne želimo nikakav
poseban tretman, ali nemojte nam Vašim postupcima
gurati pod nos onaj osjećaj kako smo nepoželjni,
nemojte ubijati nadu u nama, nemojte ubijati onaj
osjećaj pripadnosti jednom stadu, jednom narodu.
Nemojte
zaboraviti da ljudska bića mogu biti sretna samo ako
se mogu radovati (nadati) nekoj boljoj budućnosti.
Danas, u našem dobu kad smo nesigurni u svakom pogledu
našeg postojanja (rat, nezaposlenost, siromaštvo).
Danas, kad slabi i ono uvjerenje u besmrtnu dušu
čovječiju, kad slabi uvjerenje o boljem nadgrobnom
životu, kad nestaju moralne tradicije obitelji i
društvenog poretka.
Zar ne vidite
da je sve manje i nas i vremena? Kako godine prolaze
uviđamo da imamo sve manje i manje uporišta za koje bi
se mogli uhvatiti, da nada i uvjerenje u postojanje
potpune ispravnosti i istine polako ali sigurno
iščezava iz naših glava.
Nisam skeptičar, rođeni sam optimista,
zato vjerujem da ima još dovoljno pametnih i ljubaznih
graničnih djelatnika u Lijepoj našoj koji će bez nekog
vlastitog priželjkivanja da za dvije čokolade proda
svoju dušu, jer će savjesno obavljati svoj posao. Za
tih par eura mi se moramo suočiti sa životom onakvim
kakav jest, okrutan, i moramo poštivati činjenicu da
stomak nije gladan, ali je srce hladno. Zato, nama
koji smo daleko od domovinskog praga, nama koji svim
svojim bićem branimo ispravnost rata za samostalnost,
nama koji smo već desetljećima u jednoj košari sa svim
jugoslovenskim narodima, nama koji ponosno iskazujemo
svoju pripadnost i mukotrpno pokušavamo iskočiti iz te
košare pune diskriminacije i predrasuda. Zato, nismo
mi "ONI" nego svi smo mi "MI" jedan narod, jedna nada
u bolju budućnost u koju vjerujemo.
Zato svjesno bezobrazna djelatnice
(ime neznam, mada bi ga vrlo rado ovdje spomenuo) kada
svojim depresivnim ponašanjem i uznemirujućim izjavama
ubijate onaj osjećaj pripadnosti koji je za nas
itekako važan. I zato, prije nego što upotrebite moć
svoje uniforme, provjerite, možda su braća, sestre,
očevi i djeca tih ljudi u tome autobusu svojim
životima omogućili da i obučete tu uniformu koja od
vas čini to što jeste. Jer bez nje ste obični čovjek
kojeg svakodnevnica i teškoće, patnja i strah od ovog
života isto tako stežu, zato nada u bolju budućnost
ima veliko značenje.
Tako,
bezobrazluk izazvan namjerno i svjesno koji našoj
graničnoj djelatnici daje osjećaj važnosti, polako
iščezava. Mi nastavljamo putovanje uznemireni i pomalo
frustrirani, dok se ona vraća vlastitoj praznini duha
i osamljenosti. Volio bih da postoje nekakve naočale
za korekciju razuma, kao što postoje za korekciju
čistog vida, ali i kad bi postojale nemojte zaboraviti
da slijepi ostaju slijepi bilo kakve naočale da nose.
Znam, ako bi naš život sveli na dužinu ovog dana,
između izlazka i zalaska sunca, za mnoge bi bio bez
ijednog oblačka pun svjetlosti dok bi za druge bio
mjestimično oblačan sa regionalnim padavinama uz jaku,
ali prolaznu grmljavinu. Stoga nemojte nikada
zaboraviti da je "život bajka, samo koju pripovijeda
neki idiot".
S poštovanjem Vaš
Boris B. Iko
|