- Anna, molimo Vas, kažite nam zašto je izbor ove godine
pao na Vas, te čime ste bili motivirani za sudjelovanje
na konferenciji?
Stručnjacima iz Hrvatske me predstavio i dao
preporuku Institutu, jedan prekrasan čovjek, moj
kolega, profesor Arthur Bagdasarov specijalist za
Hrvatsku, koji o Armeniji puno prevodi na hrvatski, te
promiče našu kulturu i povijest.
I u Hrvatskoj je, ništa manje izniman čovjek,
Vinicije Lupis - doktor povijesnih znanosti, voditelj
podružnice Instituta društvenih znanosti u Dubrovniku,
specijalist za srednjovjekovnu Armeniju. Dr. Lupis je
pratio moj boravak i iznenadio me, ljubavlju prema
armenskoj povijesti i poznavanju njene kompleksnosti.
Tema mog govora je bila: "Kulturni genocid. Stoljeće
borbe za pravdu." Tema genocida i želja da se o
genocidu nad Armencima, osigura bolji pristup
javnosti, postao je glavni motiv mog sudjelovanja na
konferenciji. Prvi genocid u dvadesetom stoljeću - to
je ne samo uništavanje milijuna starosjedilaca u Maloj
Aziji i zapadnoj Armeniji, odnosno Armenaca, Grka,
Asiraca, nego i uništavanje jedinstvene milenijske
kulturne formacije; ne samo nacionalne, već
međunarodne.
Uništavanje armenske kulture u srcu povijesnog i
duhovnog prostora nacije - je ljudski gubitak. Veliki
dio svjetske baštine: arhitektura, umjetnost i glazba,
teologija, historiografija, poezija, tepiha, odabir
životinja - ne samo smanjen broj u ranom XX stoljeću,
nego i sustavno do danas uništen. Genocid - je
civilizacija pljačke. Ovaj genocid je drugačiji i
zastrašujući, jer pogledajte napr. na Alsace-Lorraine
- koliko su se stoljeća Njemačka i Francuska borile za
njih, koliko je ljudi umrlo, ali Alsace-Lorraine i
danas postoji, s vlastitim kulturnim entitetom.
Zapadna Armenija, čak u nazivu je zamijenjena
apsurdnom "istočnom Anatolijom", gdje nema spomenika
gorske Armenije, nema lijepih vrtova, nema pjesme,
nema ni instituta, konzervatorija, kazališta. Postoji
samo izvjesne "anatolijske" ruševine i kurdski
pastiri.
Dakle, pitanje priznavanja i zaustavljanja genocida,
što ne završava danas, nije pitanje materijalne
naknade za žrtve, nego pitanje stvaranja uvjeta za
oporavak kulturne i duhovne baštine.
- Jeste li zadovoljni rezultatima konferencije?
Većina sudionika je znala malo o Armeniji.
Pretpostavljala sam, da nisu samo moja istraživanja o
kulturnom genocidu, i općenito pokušala predstaviti
našu kulturu. Teško je govoriti o tragediji ljudima u
dvorani, koji su nedavno prošli kroz sav taj užas.
Ljudi imaju tendenciju ostati na tome. Međutim,
svakodnevna rasprava omogućuje da razumjemo jedni
druge. Za moju temu sam pripremila kratki film,
svojevrsni pregled povijesnih i kulturnih referenci:
skupina zapadne Armenije na glazbu Komitasa. To je
posebno impresivno. Od zatvorenog stava "nosim svoju
tugu" do reakcije sudionika, ganutih do suza.
Naši ljudi su prožeti kulturom i tragedijom koja se
dogodila prije 100 godina. Imali smo problema, bilo je
sporova. Nisam imala vremena za reći da smo drevni
ljudi s povijesti tisućama godina; ne znam ima li
smisla usporedba s nomadskim plemenima koji su tek
nedavno okušali civilizaciju, usporedimo li ih s
Koptima, Asircima, Irancima. Bilo je pitanje o ulozi
UNESCO-a, kad ga usporedim s organizacijom liječnika
koji dolazi pacijentu, kaže stanje, ali ga ne liječi.
Rezultat - razumije se. Ljudi su dolazili i priznali
da nisu znali ništa o armenskom genocidu, a sada
razumiju našu bol.
- Kakvo imate mišljenje o Hrvatskoj i Hrvatima?
Hrvatska me je dočekala s toplom jeseni, vrlo podsjeća na armensku. Samo mi
imamo zlatnu, Hrvati plameno-crvenu. Priroda i ljudi na neki način nalikuju
Armeniji i Armencima. Susrela sam gostoljublje i srdačnost bez europske
staloženosti i prenemaganja.
Narodi Jugoslavije su 90-ih pretrpjeli teške
događaje, Hrvati su, posebno, ovu tragediju također prošli. U Vukovaru su se
događanja odvijala kao kod armenskog pogroma u Sumgaitu, u Azerbajdžanu. U
Rusiji su informacije o tim događajima bile dostupne preko jakog srpskog
lobbija. Politička realnost koja postavlja pitanje priznanja, nije tragedija, te
je uključena u političko pregovaranje, ostavljajući ljude u okviru njezinog
zatvaranja. Vidjela sam sve spomenike boli, fokusirajući se na tugu. Balkan je
vrlo svježa rana. Naša generacija vidi armenski problem, ide kroz bol genocida,
ali se ne fokusira na bol. Ovo traži da se ujedinimo, vratimo se temelju...
- Što biste rekli o Armencima u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj živi divna žena Naira Asatryan,
osnivačica i voditeljica armensko-hrvatske zajednice, promičući armensku kulturu
u Hrvatskoj. Konkretno, za dan sv. Vlaha ona poziva poznate pjevače i glazbenike
iz Armenije.
Zanimljivo, zaštitnik hrvatskog grada Dubrovnika je
sv. Vlaho, ekumenski svetac (IV. st.). Po rođenju Armenac Barsegh (rus.
Vasilij), biskup Sebaste (Armenija), je svetac zaštitnik veterinara, zidara i
klesara. On je također patron gradova i zemljama, poput Italije, Sicilije,
Dalmacije, Ciudad del Estrées, Paragvaja i Rubiera. Hrvati vole i aktivno
proslavljaju svaki 3. veljače, Dan sv. Vlaha. Ovaj praznik je uključen u
UNESCO-ov popis remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva.
- Namjeravate li nastaviti suradnju s Hrvatima?
U prvim danima veljače pozvana sam na svečanost u
povodu Sv. Vlaha, i rado ću sudjelovati u njoj. U kratkom roku namjeravamo
objaviti, u suradnji s prof Arthurom Bagdasarovom, slikovnicu na hrvatskom
jeziku o Armeniji i armenskoj kulturi u cjelini. Namjeravam pozvati dr. Vinicia
Lyupisa u Moskvu i dogovoriti sastanak sa znanstvenicima u Rusiji. Također bih
ga voljela pozvati u Armeniju i osobito, na Institut armenskog genocida.
Ashot Beglaryan/ArmInfo.am | prijevod HUB
Izvor: portal
hu-benedikt.hr |
