Trebali smo
nešto naučiti iz povijesti. Trebali smo puno toga
naučiti od neprijatelja. Od svršetka WW2 prošlo je 65
godina. Sve do Domovinskog rata, mi smo više od pola
stoljeća svakodnevno slušali laži kojima su nas
zatrpavali putem televizije, časopisa i raznoraznih
komunističkih skupova i govora. Dvije generacije
Hrvata rasle su slušajući te laži, a odgovoriti
istinom na laži, u ono vrijeme, bilo je staviti potpis
na svoju smrtnu osudu ili zatvorsku kaznu.
I to je bilo uspješno. Ljudi su se
rađali i odrastali u uvjerenju kako je lijepo biti
Jugoslaven, u Jugoslaviji, te da slobodnu i samostalnu
Hrvatsku žele samo ustaše i ekstremisti.
Od završetka Domovinskog rata prošlo
je petnaest godina. I svo to vrijeme, ponovno slušamo
laži. Laži kojima se truje hrvatski narod, kojima se
pokušava izbrisati sjećanje na Domovinski rat kao na
nešto časno i plemenito, te stvoriti neka nova istina,
u kojoj su agresor i žrtva izjednačeni u nekom tamo
građanskom ratu, koji je započet bez ikakve potrebe.
Ponovno nove generacije Hrvata
odrastaju hraneći se lažima. Kojekakve udruge, koje su
sve, samo ne hrvatske, poput Documente, GOLJP-a,
REKOM-a, uče nas hrvatskoj povijesti, u kojoj su
hrvatski branitelji zločinci za čije se zatvorske
kazne i osude oni bore u naše ime. To su ljudi kojima
ništa nije sveto, a ponajmanje Hrvatska država,
Domovinski rat i branitelji. I takvi nas ljudi
zastupaju, bez da smo ih mi za to ovlastili, u
kreiranju naše, hrvatske povijesti. Takvi ljudi, koji
ne znaju što je rat, jer su ga ili proveli u podrumima
ili u inozemstvu, nama govore o tome što smo u ratu
smjeli a što nismo. Oni se postavljaju kao moralni
autoriteti svima onima koji su branili Hrvatsku, a ja
duboko i iskreno vjerujem, da bi najradije htjeli da
nas nema, da si svi prosviramo glavu ili da nas
strpaju u zatvore.
Ali, ovaj put, bar ne moramo šutjeti.
Dapače, ne smijemo šutjeti. Na svaku njihovu laž,
taman da je tisuću puta ponove u jednom danu, mi
moramo tisuću i jedan put odgovoriti istinom.
Znam da je takvo stajalište teško
prihvatiti. Teško je dovesti se u situaciju kada moraš
nekom svom suborcu objašnjavati što se doista
događalo. A bio je tamo. Teško je narodu, za čiju si
slobodu bio spreman umrijeti, govoriti o istini, jer
polaziš od stajališta da je istina jedna, jedina, te
da ju svi znaju.
Ali to je pogrešno.
Ljudi istinu jednostavno ne znaju. Ono
što znaju, to je ono što pročitaju ili vide na
televiziji. A to je jedna laž veća od druge, koja im
se kontinuirano, iz dana u dan, tim putem ulijeva u
glavu. Tako dugo, dok ta laže ne postane istina.
Nije dovoljno to što MI znamo istinu.
Tu istinu mora znati svijet, ali prije svega, tu
istinu mora znati hrvatski narod.
Nikako nije dovoljno misliti kako si
jednom svoje rekao i nemaš više što za reći, a da se
ne ponavljaš.
Jer, treba se ponavljati. Stalno i
iznova. Treba se ponavljati tako dugo, dok se
ponavljaju jugokomunističke i pročetnike laži.
U protivnom, mi svojom šutnjom
potvrdjujemo te laži, prešutno im dopuštamo da govore
u naše ime, puštamo ih da u svojim lažima odgajaju sve
buduće naraštaje Hrvata.
Ne činimo li i mi onda zločin, jer
svojom šutnjom pomažemo svim neprijateljima Hrvatske
da budu još glasniji. Ako netko govori u moje ime,
nešto sa čim se ja ne slažem, ja ću odreagirati svaki
put nakon izrečene laži. Jer, šutnjom ću tu laž
potvrditi.
Borba za Hrvatsku nije gotova. I ne
vidim joj skori kraj. Ovaj čas, nemamo protiv sebe
četnike i jugoslavene naoružane puškama i tenkovima,
nego te iste ljude, ovaj put naoružane hrpom medija
koji su u njihovom vlasništvu, te debelo novčano
potpomognute od strane svih antihrvatskih
organizacija, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.
Rat još nikako nije gotov. A mi ćemo
se ili boriti govoreći istinu, ili ćemo se predati
šutnjom. Na nama je da odlučimo.
Diana Majhen
Ovaj članak posvećujem svom dragom prijatelju NINJI07
http://www.dragovoljac.com
21.11.2010. |
