Ako se danas traži tko su bili istaknuti hrvatski
komunisti među bivšim pripadnicima SKH može se naći i
ime Slavka Linića.
Nakon urušavanja komunizma "društva zabluda", nakon
rušenja totalitarne tvorevine i tamnice hrvatskog naroda
te stvaranja hrvatske države, jednog i drugog ostvareno
prvenstveno i isključivo voljom hrvatskog naroda za
slobodom, komunistički kadrovi transformirali su se u
"demokrate", jedni većinom u "socijal-demokrate" a drugi
u "kršćanske-demokrate". Svi koji su do jučer bili
članovi SK promijenili su svoje uvjerenje i postali
"demokrati" pa i "domoljubi" s nevjerojatnom sposobnošću
prilagodbe neoliberalnom kapitalističkom modelu.
Najvećim
kapitalistima, mimo ideološko-teoretskih postavki,
postali su upravo komunisti. Svjesni snage
neoliberalizma i globalizacije brzo i bez puno
promišljanja postali su pristaše i gorljivi
zagovornici te nove ideologije zla i idu danas s njom
ruku pod ruku. Dojučerašnji zakleti komunisti, koji su
prije žestoko napadali kapitalizam, sada su tako
iznenada postali pristaše privatizacije, slobode
tržišta i slobodnog opticaja financijskog kapitala,
upravo onih značajki koje uvjetuju i osiguravaju
opstanak kapitalističkoga gospodarstva. Bez rasta i
širenja svog polja djelovanja, bez ekonomske i
financijske ekspanzije nama neoliberalnom kapitalizmu
opstanka, a upravo to mu omogućuje i privatizacija i
slobodno tržište i slobodan opticaj financijskog
kapitala.
U ostvarenju svog cilja i u Hrvatskoj je našao
oslonac u bivšim komunistima, koji su dojučerašnje
vazalstvo zamijenili novim, preko kojih osvaja izvore
hrvatskih bogatstava i glavne grane privrede. Preko
kojih ostvaruje svoj utjecaj na gospodarski i
cjelokupni "razvoj" zemlje. Jedini pravi smisao
njihovog takvog opredjeljenja je isti onaj koji je bio
i jučer, a to je "vlast" koja njima samima omogućuje,
jednom riječju, svašta.
Među njima, bivšim komunistima, a danas
kapitalistima iskristalizirali su se vodeći, a "primus
inter pares" svakako je Slavko Linić, danas grubi i
nemilosrdni kapitalist po metodama rada, favoriziranju
odabranih i ophođenju prema sebi i podređenima. Ali s
druge strane gledajući on je prvi među njima i po
vazalnom odnosu spram tuđim financijskim i političkim
centrima moći koji su Hrvatskoj nametnuli neoliberalnu
doktrinu pomoću koje ostvaruju svoje ciljeve i
interese, a koja se zahvaljujući upravo i ponajviše i
Slavku Liniću u RH dosljedno provodi.
Drugi o Slavku Liniću
Potpredsjednik Vlade u premijerskoj eri I. Račana
puno je desetljeće obnašao funkciju riječkog
gradonačelnika i saborskog zastupnika. Predstavljao je
centralnu os oko koje se vrtio riječki politički i
gospodarski život - na koji je u svim njegovim fazama
i u svim njegovim oblicima imao presudan utjecaj.
Tokom 90-tih gradom je vladao autoritativno, suvereno,
osvajajući sve centre moći koracima isplaniranim u
radionici SDP-a. Privatizirao je grad i pretvorio ga u
grad-poduzeće, sintagmu koja je obilježavala njegov i
stranački stil upravljanja i vladanja po kojem je on
sam direktor i šerif. Osoba oko koje se u samo desetak
godina stvorio kult ličnosti Rijeke. Bio je lokalni
boss koji je po vlastitim uzancama uvodio red i
poredak u gradu.
U Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji događalo se
90-tih slično kao u cijeloj Hrvatskoj. Brojni Primorci
spremno su se odazvali mobilizacijskim pozivima i
otišli na ratište. Istodobno s njihovim angažmanom u
obrani domovine svoj je pohod na zajedničku imovinu
započela kasta s vremenom sve bogatijih ljudi. Radnici
su postali ratnici, a dojučerašnji socijalistički
direktori veliki menadžeri. Društveno se vlasništvo za
male novce i temeljem tzv. menadžerskih kredita
Riječke banke, počelo prelijevati u privatne ruke.
Neujednačeni kriteriji za njihovu dodjelu u prvi su
plan izdvojili 59 odabranih i povlaštenih osoba koje
su u narednom desetljeću postali pravi gospodari
Rijeke. Van izabranog kruga u to društvo nitko drugi
nije mogao uletjeti.
Zanimljivo
da sve dobitnike menadžerskih kredita, bez obzira jesu
li kraj 1992. i početak 1993. dočekali u SDP-u ili
HDZ-u, veže ista prošlost. Redom, gotovo bez iznimki,
potekli su iz Partije, iz njenih struktura u kojima su
se prethodno stvarali, brusili i dokazivali. Partija
ih je postavila i na čelna mjesta društvenih poduzeća
na kojima su dočekali "demokratske promjene". Prvo su
se vrijeme primirili čekajući razvoj događaja, a kad
se na lokalnoj razini pročuo model pretvorbe i
privatizacije, koji je na državnoj provodio HDZ, i u
Rijeci se krenulo u akciju..
U daljnjem širenju biznisa obilato je pomagao duh
Slavka Linića koji je gradom i cijelom
Primorsko-goranskom županijom upravljao koristeći
vlastitu karizmu te preko svojih satelita,
postavljenih na sva važnija mjesta u javnim ustanovama
ili u trgovačkim društvima u kojima se Grad Rijeka
nalazio kao većinski vlasnik. Može se reći da je
obranio Rijeku od HDZ-a i osvojio je u ime SDP-a.
Cjelokupnu
infrastrukturu držao je pod svojom kontrolom, te je
premrežio grad svojim vezama i osobama od naročitog
povjerenja. Preuzeo je konce cijelog gospodarstva u
svoje ruke. Jedna od njegovih poluga moći svakako je
bilo i sudstvo koje je u Rijeci skupa sa SDP-om stavio
u svoju kontrolu najprije instaliranjem svojih kadrova
u tu instituciju. Pod, i u vrijeme vladavine Slavka
Linića Rijekom, Rijeka je (p)ostala utočište za
kriminal "crvenih". Nesumnjivo je da su i da razni
lobiji, koji dominiraju raznim riječkim sferama,
ishodište svoje moći nalazili i nalaze u SDP-u stranci
koju, uz ostalo, doniraju uoči svakih izbora.
U ratu obranjena od četnika, stvorena Hrvatska u
miru "spaljena", opljačkana i uništena od komunista!
Građani Hrvatske teško žive jer su ih opljačkali
HDZ-ovci, a pljačku koju je HDZ izveo u posljednjih
osam godina u kojoj su sudjelovali i sadašnji čelni
ljudi te stranke, zaista je teško nadoknaditi, tvrdi
upravo Slavko Linić. On laže, odnosno govori
poluistine, jer Hrvatska se pljačka u kontinuitetu već
dvadesetak godina neovisno o tome dali je HDZ ili SDP
na vlasti.
Privatizacija i pretvorba je najveća državno
organizirana pljačka vlastitog naroda. Kroz pretvorbu
tu su pljačku omogućavale državne i paradržavne
institucije bez ikakvih sankcija za počinitelje.
Ujedno je to i najveći projekt pranja novca i
investiranja protuzakonito stečenog novca i to na
državnom nivou i kroz državni projekt budući da je
kroz tvrtke u pretvorbi cirkulirao novac poznatog ali
i nepoznatog porijekla, tvrde stručnjaci.
Ta pljačka nije djelo samo HDZ-a. Upravo Linić se
dolaskom I. Račana na vlst suprotstavio usvajanju
prijedloga o reviziji pretvorbe i privatizacije.
Njegovom direktivom taj prijedlog je povučen iz
saborske procedure, a navodno iz razloga, jer bi to u
konačnici vodilo do zaustavljanja i onemogućavanja
daljnje mafijaške privatizacije.
Između ostalog, prodaja HT-a i INA-e primjer je
kriminala i korupcije vlade u kojoj je kao
potpredsjednik bio Linić. U režiji te vlade, u samo
godinu dana, strancima je prodano 44 posto hrvatskih
banaka, a do kraja 2003 stranci su postali vlasnici 91
posto banaka. Rasprodan je onaj sustav čija stabilnost
jest čimbenik gospodarske sigurnosti i napretka.
Analitičari tvrde da ta rasprodaja nije samo najteži
udarac koji su bivši komunisti zadali hrvatskoj
državi, nego je to i jedna od najvećih pljački i
lopovluka u pretvorbenom procesu, ovaj put u režiji
SDP-a.
Slavko Linić nije samo specijalist za laganje i
prebacivanje kolektivne krivnje komunista samo na HDZ.
On je specijalist i za legalni kriminal - stečajeve -
koji su korišteni kako bi se legalizirala pljačka
državne imovine i zatvaralo radna mjesta. Stečajevi su
poslužili kao elegantan način privatizacije -
lopovlukom. Ako se tvrdi da je HDZ "izmislio"
privatizaciju, onda se za Linića može reći da je
glavni planer i strateg stečajeva.
Oni su bili i jesu Linićeva strategija i najveći val
stečajeva, zapravo, započinje u mandatu Račanove
koalicijske Vlade. Analitičari tvrde kako se tada
trebalo ponuditi na prodaju i prodati što je moguće
više tvrtki koje su ostale u državnom vlasništvu, a
ono što je ostalo trebalo je "očistiti" kroz stečajeve
bez ikakvih izuzetaka. Linić je za stečajeve
opravdanje našao u promašenoj privatizaciji koju je
trebalo ispraviti po principu "spaljene zemlje". Sve
one gospodarske subjekte koji se nisu uspjeli snaći u
novom okruženju neoliberalnog kapitalizma trebalo je
sravniti sa zemljom i krenuti ispočetka od nule.
Tako je i učinjeno, ali s tom razlikom da je cijela
Hrvatska krenula od nule, a tajkuni su startali s
protuzakonito akumuliranim bogatstvom iz razdoblja
HDZ-ove vladavine.
Stečajevima ili bankrotima tvrtki u RH završava se
faza uništenja gospodarskih subjekata čija je prava
devastacija započela 90-tih godina. Linićevi stečajevi
kontinuitet su privatizacijske i pretvorbene pljačke
koja je naslijeđena iz 90-tih godina.
S obzirom na stečajnu praksu nezadovoljne
vjerovnike, obespravljene i neplaćene radnike i
masovno gašenje proizvodnje, bez volje i namjere
državnih tijela da se sačuva i nastavi proizvodnje za
hrvatske stečajeve može se reći da su objedinili
legalizirani kriminal i masovno upropaštavanje tvrtki.
Linićeva strategija pogodovala je kapitalu i
novostvorenom sloju bogataša-tajkuna. Na tvrtka,ma
koje su se privatizirale moglo se zaraditi u svakoj
fazi njihove vlasničke transformacije počevši od prvih
manipulacija s pretvorbom i privatizacijom i naknadnom
preprodajom tih tvrtki trećim kompanijama ili fizičkim
osobama i prodajom njihove pokretne imovine i
nekretnina kao i u završnoj fazi - stečajevima. Kupiti
tvrtku u stečaju, osporiti potraživanja vjerovnika i
višestruko smanjiti njezinu realnu vrijednost u svakom
slučaju, s aspekta ulagača, profitabilan je poslovni
potez. Takva ulaganja primarno osiguravaju značajne
dobitke ulagačima koji će zaraditi na razlikama u
cijeni nekretnina kroz razne manevre koji rezultiraju
enormnim bogaćenjem pojedinaca i isto tako enormnim
povećanjem nezaposlenosti, jer tvrtka koja završi u
stečaju u praksi ne generira nova radna mjesta, niti
je u interesu špekulativnom ulagaču baviti se
proizvodnjom.
Mnogi novi vlasnici privatiziranih poduzeća, tzv.
tajkuni, pošto su kupili poduzeća po bagatelnim
cijenama, rasprodali su dio ili cijelu olako stečenu
imovinu i u inozemne banke iznijeli milijarde dolara,
a država je istovremeno uzimala zajmove od MMF-a i
drugih financijskih institucija. Podržavao se
precijenjen tečaj domaće valute, što je išlo u prilog
novoj klasi poduzetnika i vlasnika stranog kapitala te
zajmodavcima, koji su tako mogli po povoljnim uvjetima
iznijeti novac iz Hrvatske.
Takva ekonomska politika, a čiji je jedan od
stratega i Slavko Linić, kao ministar financija,
provodi se i danas te kao takva nije bila niti jest u
interesu razvoja, nego u interesu financijskog
kapitala. Stalno se zadužujući RH upada iz duga u dug
i tako ovisi o međunarodnim financijskim institucijama
da bi uopće mogla gospodarski funkcionirati i
financirati vlastiti državni aparat.
Inozemni krediti su "spasonosna formula", jer se
novim i novim zaduženjima kupuje socijalni mir ali i
da bi se politička garnitura što duže održala na
vlasti. Također da bi se kompenzirao i nedostatak onih
investicija koje bi proizvele rast i razvoj.
U svemu tome uopće nije više bitno da više ne
postoji sloboda djelovanja hrvatskih vlada i da sve
važnije odluke, i o ulaganjima, i o investicijama, i o
pritezanju kaiša hrvatskih građana, i o reduciranju
prihoda hrvatskih građana, i o kljaštrenju socijalnih
službi itd. donose vjerovnici, a sve to samo kako bi
se moglo kreirati dovoljno sredstava da se može
isplaćivati kamate na strane dugove koje su nam
priskrbili naši novi "demokrati" i "domoljubi" do
jučer komunisti.
Apsolutna nužnost ovog bankrotiranog sustava je i
spašavanje uz daljnju prodaju preostalog "obiteljskog
zlata i srebra". Time se direktno ugrožavaju temelji i
suverenitet države. Međutim pošto ne postoji
strategija ni pravna osnova za daljnju rasprodaju, kao
što nije postojala ni do sada, nije teško dokučiti
razloge najavljene nove privatizacije i rasprodaje.
To donosi svježi novac koji je nužno potreban za
prikrivanje svih dosadašnjih promašaja u režiji HDZ-a
i SDP-a. Također da bi se stvorila podloga za
"korumpiranje" građana na izborima. Jer se time
pogoduje i ekonomskoj i financijskoj ekspanziji
međunarodnog financijskog kapitala na ovim prostorima.
Osim toga, budući da ne postoji nikakva kontrola i
unaprijed utvrđena metodologija, u pitanju su i igre
oko dobivanja velikih provizija za pojedince, a možda
i skupine.
To se mora jednom zaustaviti! Kako?
Prije svega spoznajom i prihvaćanjem istine. A ta
istina je da uspjeh borbe nije bio potpun. Uspjeh se
mjeri po promjenama koje nastaju, uzroci našeg
pedesetogodišnjeg ropstva u Jugoslaviji i uzroci našeg
današnjeg ropstva nisu borbom promijenjeni.
To će se moći zaustaviti kad Hrvati spoznaju i
prihvate istinu da je djelovanje komunističkih
frakcija SDP-a i HDZ-a izdajničko i neprijateljsko
djelovanje spram vlastitog naroda i hrvatske države,
da su jednako krivi i odgovorni za ovo novo stanje
ropstva.
Kad spoznaju i prihvate istinu da su i jedni i drugi
bili i jesu jedna primitivna kategorija komunista koja
se nikada, pa ni danas, nije iskreno i pošteno bavila
hrvatskim problemima i hrvatskom problematikom, niti
se borila za interese naroda i države, već samo za
svoje. Da su se uvijek kretali i da se i danas kreću
na kolosijeku izdajstva i renegatstva. Da ih kao takve
treba smijeniti i razvlastiti.
Alternative ima na pretek!
Te izdajničke strukture nisu narod strmoglavile samo
u propast. Strmoglavile su ga u laž i svijet laži.
Tajna njihovog "uspjeha" je i u činjenici da se
pristaje uz laž. Upravo to je donijelo razočaranje,
jer laž sama po sebi teži i vodi razgradnji,
upropaštavanju, zarobljavanju, a sve to imamo danas.
Samo istina spašava, izgrađuje, oslobađa. Upravo ona
je najbolji i najuspješniji način borbe protiv zla i
ustrajnost na istini je garancija za boljitak i
prosperitet.
Problem je međutim da je laž u Hrvatskoj puno više
"živa", nego što je to istina i da se i stoga uz
blistave čari laži pristaje rađe nego uz hladnu i golu
istinu. Samim time istina nije osuđena na neuspjeh,
niti je nemoćna i besperspektivna.
Laž je osuđena na neuspjeh. I ne samo na neuspjeh.
Osuđena je na propast, jer koliko god ljudima laž bila
draga toliko je Bogu mrska. (Psalam 5,7 ; Izreke
12,19)
Piše: Mirko Omrčen
|