ZA DANE HRVATSKOGA JEZIKA GODINE GOSPODNJE 2013.
Ugledni jezikoslovac kroatist Artur
Bagdasarov iz Moskve nam šalje prekrasnu čestitku za
Dane hrvatskoga jezika svojim člankom Hrvatski
jezik najveća je svetinja hrvatskoga naroda
(Vijenac, Hrvatsko slovo i Glas Koncila). Od srca mu
zahvaljujem na tako lijepim i poticajnim riječima.
I ja upućujem srdačnu čestitku hrvatskoj kulturnoj javnosti,
svim govornicima i ljubiteljima hrvatskoga jezika i kulture diljem svijeta za
Dane hrvatskoga jezika i pozivam sve hrvatske jezikoslovce i ostale
zainteresirane da se uključe u raspravu o jednom važnom pravopisnom,
pravogovornom i didaktičkom pitanju i da napokon dosljedno skinemo teret
karadžićevštine s hrvatskoga pravopisa.
Toliko su se
mnogi raspisali o pravopisnim pitanjima, gotovo
sitnicama u kojima se razni pravopisi ne slažu,
ističući simboličnu vrijednost jedne ili druge opcije
tipa ne ću ili neću, zadatci
ili zadaci, pogrješka ili
pogreška, kao da je to razdjelnica između
hrvatstva i nehrvatstva ili pokazatelj većega ili
manjeg stupnja hrvatstvenosti.
Ne omalovažavam ta pitanja, ali ona su sva zajedno sitnica spram pitanja
troslovnoga jednosložnog ije, koje od početka 19. stoljeća nije na
zadovoljavajući način riješeno, točnije, riješeno je krivo, nedosljedno i
smiješno.
Radi se o troslovnom ije kao nedvojbenom ostatku
karadžićevštine za jednosložni hrvatski dugi jat. Pred tim zamršenim pitanjem ne
usuđujemo se otvoriti oči da ne bismo sad išli u radikalne pravopisne promjene.
Vidjevši težinu, složenost i obuhvatnost toga pitanja, čini mi se kao da čujem
Kristov prigovor meni i drugim hrvatskim jezikoslovnim farizejima: "Komarce
cijedite, a deve proždirete."
Bez temeljitoga rješavanja i toga pitanja nikakva pravopisna
reforma nema smisla. Razgovarao sam s mnogim hrvatskim jezikoslovcima o tom i
dosta ih je podržalo moj prijedlog. I neki članovi Vijeću za normu u oba sastava
podržavali su moj prijedlog. Trebalo bi napokon jatovsko ije pisati sa
je. Ništa ne smeta što bi to je, odnosno e u njemu nekad
bilo dugo, a nekad kratko. Tako je i s drugim samoglasnicima. Ta, i sad pišemo
jednako djed i djedo, djevojka i djeva, ali
dijete i djetešce, zvijezda i zvjezdica -
različito.
Zašto?
Ni ije ni ie nisu zadovoljavajuća rješenja. Najbolje odgovara je.
Svjestan sam da će i dalje biti iznimaka tipa dvije, prije, gdje se
ije doista tako i izgovara, a slučajevi tipa snijeg i lijep,
odnosno sliveni ili nesliveni izgovor n+j i l+j pitanje je
hrvatskoga pravogovora.
Tko taj slijed n+j i l+j izgovara sliveno (kao njiva
ili ljepši), on bi to tako izgovarao da između n i j
odnosno l i j stavimo stotinu i.
Želim napomenuti da nisam autor ovoga prijedloga. Takvo je pisanje predložio
1940. godine Stano Petrov. Dosta se jezikoslovaca za to više ili manje zalagalo.
Ja sam možda u novije vrijeme najuporniji jer gledam to pitanje sa svih
gledišta, pa i s gledišta hrvatskoga jezika kao stranoga i njegove naučljivosti.
Sram me je našim studentima i strancima objašnjavati glupa i nedosljedna
"hrvatska" jatovska pravila.
Evo ukratko
o čemu je riječ:
Istina je da je troslovno pisanje dugoga jata predložio Karadžić, a hrvatski
su ga karadžićevci uveli kao hrvatsku pravopisnu normu.
To je nedvojbeno najveći vidljivi znak karadžićevštine u pisanom hrvatskom
standardnom jeziku.
Karadžiću je dugi jat bio dvosložan, a nama je jednosložan. Najgorljiviji
hrvatski karadžićevac T. Maretić zapazio je da je Hrvatima izgovor dugoga jata
jednosložan, da se to i gotovo ne čuje, te da bi se moglo dogoditi da ga za
dogledno vrijeme ispuste i u pismu.
Pisanje staroga jata mučilo je Hrvate jekavce stoljećima. Oko njegova
bilježenja svađali su se i naši vrli preporoditelji. To je osobito dobilo na
važnosti otkad je štokavština jekavskoga izgovora postala osnovicom književnoga
jezik svih Hrvata.
Osobito je problem njegov dugi izgovor, odnosno njegovo pisanje. Jedno je ipak
sigurno, u čemu se gotovo svi slažemo:
Većini Hrvata, izvornih i priučenih jekavaca, izgovor dugoga jata je
jednosložan.
Donedavno smo i naglaske bilježili kao da je dvosložan izgovor, što je bilo
vrlo nakaradno. To je u novije vrijeme ispravljeno, ali parovi riječ i
rječnik, vijest i vjesnik još uvijek ljubomorno čuvaju
tragove te nakarade. Naglasak je na njima jednak (dugosilazni), a različito se
pišu. Karadžićevski kodifikatori su propisivali različit izgovor tih parova
riječi, ali on je većini hrvatskih govornika jednak, što bilježe naši rječnici i
jezični savjetnici.
Zvuči mi nakaradno kad neki naši
vrhunski jezikoslovci, da bi bili dosljedni u različitom pisanju tih riječi i
njihovih ishodišnica, izgovaraju rječnik, vjesnik kao
junak, ne samo u nominativu jednine nego i u drugim padežima.
Dugi jat uglavnom pišemo kako ne govorimo. Djeci u diktatu moramo krivo
govoriti da bi ga pravilno napisali. Pisanje dugoga jata kao ije stvara
dojam dvosložnosti, što u hrvatskom izgovoru nije. Takvo se pisanje protivi i
didaktičkom načelu: Koliko samoglasnika toliko slogova.
Godine 1999. ponuđena je hrvatskoj kulturnoj javnosti anketa s ovim pitanjima:
1. Jeste li za to da se dugi jat piše sa ije kao i dosad?
2. Jeste li za to da se dugo ije od jata zamijeni sa ie?
Vijenac je
20.lipnja 1999. objavio poseban prilog Jezik na
križu s različitim reakcijama na ta pitanja. U
mnogim odgovorima previše se ideologiziralu u svim
nijansama. Bilo je tu vukovanja i protuvukovanja,
hrvatovanja, srbovanja, jugoslavenovanja,
partizanovanja, ustašovanja, četnikovanja,
fašistovanja, antifašistovanja, korjenovanja i čupanja
korijena.
Jedni su bili za status quo, pozivajući se na ustaljenost kao bitno obilježje
dobroga pravopisa, ističući kako je i to stoljetna tradicija. Mnogi od njih
priznaju da to nije sretno rješenje. Ide im naruku i naše gospodarsko stanje, pa
i trošak za eventualnu promjenu ističu kao krupan razlog protiv ikakve promjene.
Drugi su bili za promjenu jatovskoga ije u ie, pozivajući
se na hrvatsku tradiciju prije pobjede karadžićevaca. Činjenica da je tako bilo
i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mnoge je toliko uznemirila da neshvatljivo
bjesomučno reagiraju kao bik na crvenu krpu. Svakako, otpor ponuđenoj zamjeni
ije sa ie, bez obzira na ideološki naboj, bio je znatno veći nego
podrška.
I, eto: Ostade nam pravopisna, pravogovorna i didaktička nakarada. Izabrali
smo je!
Ipak,
vrijedno je istaknuti ovo:
Šteta je što se u ponudi nije našla zamjena ije
sa je. U raspravi o tom pitanju tri članka
govore u prilog toj tvrdnji: Josip Vončina, Ivo Škarić
i Nataša Bašić.
Josip Vončina argumentirano pokazuje da je
jednosložni izgovor dugoga jata te jednako bilježenje
dugoga i kratkoga jata petstoljetna tradicija
hrvatskih jekavaca. Činjenicu da se pojavljuje ie
umjesto je objašnjava utjecajem latinske grafije, gdje
nije bilo j nego se je umjesto toga pisalo
i.
Ivo Škarić je na temelju fonetičkih eksperimenata
pokazao da je izgovor dugoga jata kao je obilježje
hrvatskih jekavaca od Maretića do danas, bili oni
izvorni ili priučeni jekavci.
Nataša Bašić sa svojom sedmogodišnjom Lucijom
napravila je zanimljiv diktat. Čitala joj je jednu
pjesmu u kojoj ima dosta riječi s dugim jatom, onako
kako se doista govori, a Lucija je zapisivala kako je
čula. Ishod: Lucija je sve riječi sa ije
zapisala sa je: ljepo, brjeg, cvjetak,
brježak, snježak, ljeganje, svjeću jednako kao i:
cvjetić, snježić, snjegovića, medvjedića (Vijenac, 20.
svibnja 1999., str. 27.).
Ona je napisala baš onako kako većina nas govori.
Ostane li pravopisna norma bez promjene, jadna će
Lucija morati učiti da je pogriješila, a zapravo nije
ništa.
Dodao bih tom i ovo: Prije formuliranja spomenute
anketa raspravljalo se o tom na Vijeću za normu
hrvatskoga jezika. Ja sam se zalagao da u ponudu uđe i
zamjena ije sa je. Nekoliko članova
Vijeća podržalo je moj prijedlog i zaključili smo da i
to bude u ponudi. Nesretnim slučajem ili čijom
namjerom to se nije dogodilo. Vjerojatno pobjednička
zamjena ije sa je nije se našla u
anketi. Na idućoj sjednici Vijeća prigovorio sam za
taj propust i popratnim elaboratom pokazao
argumentiranost te propuštene ponude.
Nataša Bašić i njezina Lucija imaju u
tom pothvatu simboličnu vrijednost. Nataša predstavlja
sve učitelje koji se cijeli život muče da svoje
učenike, studente dobro nauče kako se to govori i
piše. Lucija je predstavnica svih cjeloživotnih
učenika, jatovskih mučenika, koji nikad ne neuče to
teško pitanje. Jedni i drugi imaju velikih razloga da
budu nezadovoljni zbog neuspjeha usprkos silnom trudu.
U pojedinim
takvim pitanjima ni najobrazovaniji ljudi nisu
sigurni, pa su nam vrhunski učenjaci i akademici
nepismeni poput sedmogodišnje Lucije.
Dijagnoza: Zbrkatitis.
Nesklad između pravopisa i pravogovora, nedosljednost, nelogičnost,
sitničavost jatovskih pravila nepresušni su izvor pravopisnih pogrješaka.
Sedmogodišnja Lucija nam je pokazala put kojim je trebalo krenuti kroz
jatovsku šumu. Velika je šteta što je tada nismo poslušali.
U svojem pismu Vijeću za normu 2. lipnja 1999. godine postavio sam retoričko
pitanje: Zar ćemo s tim teretom u treće tisućljeće!? To bi se sad moglo
preinačiti: Zar ćemo s tim teretom u Europsku uniju!?
Na temelju novijih spoznaja o
fonološkoj, prozodijskoj i naglasnoj strani toga
pitanja ovo je neprijeporno:
- velikom dijelu (da ne kažem: većini) govornika hrvatskoga
standardnog jezika jat je jednosložan,
- elemenat e u dugom jatu, bio on naglašen ili ne, uglavnom je dug;
on je faktor stabilnosti sloga,
- ako je elemenat e naglašen, onda je velikom dijelu govornika na
njemu dugi naglasak, bilo silazni ili uzlazni,
- elemenat i u slovopisnom liku dugoga jata kao ije
nestabilan je i problematičan (vokal, poluvokal, nevokal),
- elemenat j u jatovskom troslovu ije znatno je stabilniji
nego i,
- grafijski lik dugoga jata kao troslov ije podupire krivogovor:
Učitelj treba krivo govoriti da bi mu djeca točno napisala. Govori li kako se
govori, njegovi će učenici "pogriješiti",
- takav grafijski lik pothranjuje i krivu svijest o dvosložnosti dugoga jata i
remeti didaktičko pravilo koliko samoglasnika toliko slogova.
Prof. dr. Mile Mamić, Zadar
|
