"I reći ću vam samo još jednu stvar ZAPAMTITE VUKOVAR"

1. Hrvatski narod je ponovno na sudbinskom raskrižju

Povijesni procesi na Balkanu nisu završeni. Hrvatsko nacionalno pitanje nije do kraja riješeno, a neka pitanja koja su nam izgledala riješena, ponovno se dovode u pitanje.

Čak, štoviše, dovodi se u pitanje ono najvrjednije - Hrvatska kao suverena nacionalna država hrvatskoga naroda i kulturno, gospodarsko i političko zajedništvo hrvatskoga naroda.

Iz dana u dan hrvatskom narodu krivotvorinama se nameće zločinačka povijesna hipoteka.

Na Haaškom sudu kao političkom sudu sudi se Domovinskom ratu kao zločinačkom pothvatu, sudi se borbi za opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kao zločinačkom pothvatu, vrši se politički pritisak na Haaški sud da se na temelju krivotvorina donesu presude i žrtvuju nevini ljudi radi navodne političke stabilnosti na Balkanu.

I dalje se Hrvati na vrlo sustavan i grub način optužuju za nacionalizam i ustaštvo a Hrvatska država se pokušava sotonizirati kao navodni nastavak NDH. Obnavljaju se stare ideološke podjele i sukob hrvatskog naroda. Krajnji cilj tog sotonokratskog antihrvatskog projekta je rušenje Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda i oduzimanje Hrvatima u Bosni i Hercegovini pravo na suverenost i ravnopravnost. Krajnji cilj je amnestirati velikosrpsku politiku, lažno optužiti hrvatsku politiku, velikosrpski agresivni rat pretvoriti u građanski rat. Ali ne samo to nego čak i hrvatski narod od žrtve pretvoriti u dvostrukog agresora.

U ostvarivanju takve strategije djeluje snažna peta kolona unutar hrvatskog naroda koja sustavno razara sve bitne vrijednosti na kojima je utemeljena Hrvatska u domovinskom ratu pod vodstvom Franje Tuđmana.

Sve temeljne vrijednosti i stupovi Hrvatske države, hrvatskog zajedništva i hrvatske suverenosti u Bosni i Hercegovini su bitno ugroženi a mnogi i srušeni.

Ovih dana na udaru je i zadnji stup dostojanstva hrvatskog naroda, njegove sloge i ponosa, na udaru je vukovarska žrtva koja je omogućila stvaranje samostalne i suverene Hrvatske države.

Kao što je Hrvatska na globalnoj razini napadnuta na različite načine vrlo perfidno i lukavo, kako bi se od žrtve velikosrpske agresije pretvorila u dvostrukog agresora prema Srbima u Hrvatskoj i na Bosnu i Hercegovinu kako bi se veličanstvena, junačka borba hrvatskog naroda pretvorila u zločinački pothvat i zločinačku organizaciju, na isti način pokušava se krivotvorinama taj model primijeniti i na Vukovar.

Vojislav Stanimirović u svojoj protuhrvatskoj politici tvrdi da nisu Srbi počeli rat u Vukovaru. To je strašna optužba jer svi koji su proživjeli Vukovar i svi mi koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu, a postoje i činjenice, znamo da je Vukovar sustavno razaran, da su ubijani žene i djeca, da su nakon okupacije izvršeni masovni zločini ne samo na Ovčari, da su tisuće ljudi odvedeni u srbijanske logore u Srbiju iz kojih se mnogi nisu vratili. Svi znamo da su tenkovi koji su išli razarati Vukovar u Beogradu ispraćeni cvijećem. Svi znamo da su zločine činili zajednički JNA, četnici i srpski dragovoljci iz cijele Srbije i domaći veliko Srbi. Svi znamo da je cilj bio genocid nad Hrvatima, istjerati ih njihove zemlje i veliki dio Hrvatske pripojiti velikoj Srbiji.

Vukovar je svetinja hrvatskog naroda. Veliko Srbi su se toliko osilili da se usude pokušati krivotvorinama uništiti i tu svetinju.

Još je strašnije što to čini predsjednik srpske stranke koja je na vlasti u koaliciji u Hrvatskoj. Zato je pitanje svih pitanja smije li vladajuća koalicija u Hrvatskoj i nakon toga održavati koaliciju sa antihrvatskom strankom. Stanimirović ide i dalje pa tvrdi da su u bolnici u Vukovaru bili maskirani ustaše. Doduše on ne kaže neposredno ustaše nego kaže hrvatski vojnici ali kada se ta izjava poveže s njegovom ranijom izjavom da je padom bolnice pao posljednji ustaški bastion jasno je da su za njega hrvatski vojnici ustaše.

I to sve se događa nakon "spektakularnog" posjeta Vukovaru i Paulinom Dvoru srbijanskog i hrvatskog predsjednika države. Nakon njihovih isprika i žaljenja za počinjene zločine. Neki pišu da je time Stanimirović napao i Tadića i obezvrijedio njegovu ispriku. Mislim da to nije točno, da je upravo obrnuto da je Stanimirović ohrabren "spektaklom" u Vukovaru, odnosno da misli da je ono to se dogodilo u Vukovaru otvorilo nove prostore za krivotvorenje povijesti i za nove optužbe hrvatske politike.

2. Nova poniženja i nove uvrede vukovarskih žrtava

Ustvari cijeli "spektakl" o Vukovaru za mene je bio novo poniženje i uvreda vukovarskoj žrtvi i značajan doprinos amnestiranja velikosrpske politike za učinjene zločine te veliki doprinos pretvaranja velikosrpske politike i agresije u građanski rat. Hrvatska strana nikako nije smjela pristati na podvalu da se genocidni zločini protiv hrvatskog naroda kao izraz planirane i provedene državne zločinačke politike izjednače sa pojedinačnim zločinima prema Srbima koji su učinjeni, koje treba osuditi ali se ne mogu izjednačiti ni na koji način sa zločinima u Vukovaru. U Paulinom Dvoru zločine su počinili nad civilima pojedinci i ne radi se o državnom zločinu i genocidu nego o zločinu kojih ima u svakom ratu. A zločini u Vukovaru su politički zločini, planirani i ostvareni genocid i ne mogu se izjednačiti sa pojedinačnim zločinima kako je to nažalost učinjeno ovom prilikom što je neoprostiva pogreška pa čak i kapitulacija hrvatske politike. Još je teže što je ta formalna isprika došla od predsjednika srbijanske države koji cijelo vrijeme svake godine optužuje Oluju kao najveći zločinački pothvat poslije Drugog svjetskog rata. Od predsjednika koji za vrijeme agresije na Vukovar nije ni jednom gestom dao do znanja da se ne slaže sa agresijom na Vukovar, od predsjednika koji vrši pritisak na Haaški sud da se radi stabilnosti regije mora osuditi Gotovina bez obzira što nije kriv.

I da bude još gore za hrvatski narod i za njegovo dostojanstvo sve što se dogodilo u Vukovaru značajan je korak prema ostvarivanju velikosrpske politike da se velikosrpska agresija pretvori u građanski rat s podijeljenom krivnjom odnosno da se nakon tih formalnih isprika i žaljenja još više pojača pritisak na Hrvatsku da povuče tužbu za genocid Srbije nad Hrvatskom. Zato mislim da svaki Hrvat, svaki domoljub, svaki čovjek kojem je stalno do istine i dostojanstva vlastitog naroda koji poštuje žrtvu Vukovara mora uzviknuti i jasno reći ne samo Tadiću nego i Josipoviću! "I još ću vam jedno reći, zapamtite Vukovar!" Hrvatska politika ne smije zaboraviti istinu o Vukovaru. Ne smije prihvatiti krivotvorine koje se sve više nameću jer to dovodi u pitanje i opstojnost Hrvatske države. Mislim da su se veliko Srbi i oni koji ih podržavaju preračunali. Da su mislili da hrvatski narod ne pamti što se dogodilo u Vukovaru i da je spreman spužvom zaborava izbrisati istinu. Siguran sam da hrvatski narod pamti Vukovar i da neće dozvoliti da se ono veliko zašto su dali živote mnogi mladići pretvori u nešto banalno pa i sramotno kako se to pokušava, nažalost i uz nesnalaženje hrvatske politike ali i uz postojanje jake pete kolone koja cijelo vrijeme pokušava Vukovar od naše najveće pobjede pretvoriti u naš poraz. Mislim zato da je napad Stanimirovića na svetinju Vukovara dobro došao jer će on probuditi hrvatski narod iz letargije u kojoj se trenutno nalazimo. Vjerujem da je Vukovar i dalje ključna točka na kojoj je moguće ujediniti razjedinjeni hrvatski narod i krenuti u obnovu dostojanstva i optimizma koji nam je potreban. Možda će to biti ključna točka da se iz sadašnje politike destrukcije i beznađa krene prema politici suradnje, optimizma i vjere da hrvatski narod može obraniti istinu i na toj istini graditi svoju budućnost.

Ovaj tekst pišem 18. studenog na 19-tu godišnjicu okupacije Vukovara. Prije dva dana promovirao sam knjigu Davora Runtića "Kako smo branili Vukovar". U kojoj je zabilježio potresan sjećanja 63 branitelja Vukovara, kako bi dao doprinos istini, kako bi se i tim svjedočenjima suprotstavio povijesnim krivotvorinama koje se već sustavno nameću već 19 godina. To me potaklo da kao potpredsjednik ratne Vlade ispričam svoje sjećanje na te dramatične, sudbinske i slavne dane hrvatske povijesti.

3. Mogli su spriječiti zločine, ali nisu htjeli

Istinu o Domovinskom ratu, stvaranju i obrani hrvatske države kao i povijesnu ulogu dr. Franje Tuđmana nije moguće u potpunosti spoznati bez utvrđivanja istine o tromjesečnoj herojskoj obrani Vukovara i utvrđivanju povijesne krivnje i odgovornosti za zločine u Vukovaru, koji su uz zločine u Srebrenici najveći zločini poslije Drugog svjetskog rata.

Tu ne mislim samo na odgovornost onih koji su zločine počinili, odnosno na odgovornost političkog i vojnog vodstva kvazi "Srpske Republike Krajine" i vodstva JNA nego i na političko vodstvo Jugoslavije i Srbije i brojne ljude iz međunarodne zajednice koji su ne samo mirno gledali nego i posredno pomagali da se dogodi vukovarska tragedija. Dakle optužnicu za genocid u Vukovaru trebalo bi proširiti i na brojne političare i moćnike svjetskih država i međunarodnih institucija. Oni nisu odgovorni samo zbog grijeha nečinjenja, jer su mogli i morali pomoći da se spriječe zločini, nego su odgovorni i za konkretno pomaganje agresora i za skrivanje zločina koji su počinjeni. Čak su perfidno pokušavali prebacivati krivnju za počinjene zločine s agresora na žrtve agresije. Već za vrijeme herojske obrane Vukovara mnogi u međunarodnoj zajednici širili su krivotvorine kao navodnu istinu koja se, i danas devetnaest godina poslije, na različite načine vrlo organizirano plasira u javnost kako bi se sakrila i krivotvorila istina o vukovarskoj epopeji. Jedan detalj iz toga vremena nikada neću zaboraviti. Uoči pada Vukovara u Hrvatsku je došao izaslanik Ujedinjenih naroda Cyrel Vance. Prije nego što je stupio na hrvatsko tlo sa stepenica zrakoplova upitao je strogo i prijekorno zašto i dalje držimo opkoljene vojarne i zašto ne damo vodu i piće vojnicima u tim vojarnama. Nije upitao što se događa u Vukovaru ni u drugim opkoljenim gradovima u kojima su dnevno masovno ginula i civili, djeca, žene, a zanimala ga je sudbina vojnika koji su imali i vodu i hranu i čiji životi nisu bili ugroženi. Cyrel Vance bio je član čuvene Trilateralne komisije koja je poticala radi interesa krupnog kapitala i borbe za naftu, sukobe na Bliskom i Srednjem Istoku dakle, bio je čovjek koji nije bio slučajno poslan u Hrvatsku, poslan je da brani američko-britanske interese, a ne da zaštiti žrtve velikosrpske agresije. Cyrel Vance je bio u Vukovaru na dan njegovog pada tristo metara daleko od vukovarske bolnice kada su iz nje odvođeni ranjenici na masovne likvidacije. Ništa nije učinio nije čak ni pokušao spriječiti zločine. Njemu i međunarodnoj zajednici trebalo je šest mjeseci da priznaju, iako su to znali od prvog dana, da su u Srbiju, u Mitrovicu i Niš, u koncentracione logore odvedeni brojni Vukovarci.

Zbog takvog ponašanja međunarodne zajednice, kako bi "spužvom zaborava" izbrisali svoju krivnju za tragediju Vukovara, i druge tragedije na ovim prostorima, i danas se nastoji ne samo sakriti istina o vukovarskoj epopeji nego ju se nastoji krivotvoriti kako bi se njihova odgovornost i odgovornost agresora prebacila na žrtve agresije. Mnogi predstavnici međunarodne zajednice i moćnih svjetskih država kada se započne razgovor o Vukovaru i strahotama koje su se tamo dogodile često nam govore: "Pustite Vukovar." "Demode je raspravljati o Vukovaru i prošlosti". "Nemojte govoriti o srpskim zločinima jer time sprječavate pomirbu i obnavljanje suživota."

4. Vukovarski mit i njegova zloupotreba

Herojska borba Vukovaraca i svih ljudi iz cijele Hrvatske koji su se tamo našli, a još više patnje pučanstva, uključujući dvije tisuće djece, koji nisu napuštali Vukovar do posljednjeg trenutka, epopeja vukovarske bolnice i borba za ranjenike stvorili su od Vukovara mit. Hrvati su se poistovjetili s tim herojskim pučanstvom i vojnicima. Preko sudbine Vukovara za vrijeme herojske obrane, ali i nakon okupacije Vukovara, lomila se i prelamala sudbina Hrvatske jer je pad Vukovara poslužio da se pokuša ponovno izvršiti državni udar u Hrvatskoj, da se za tragičnu sudbinu Vukovara krivnja prebaci na državno i vojno vodstvo Hrvatske, a ne na velikosrpskog agresora. Pokušala se velika emocionalna povezanost cijelog hrvatskog naroda sa sudbinom Vukovara, te nastala depresija i razočaranje zbog pada Vukovara iskoristiti da se Vukovar od najveće hrvatske pobjede pretvori u najveći poraz i da se na padu Vukovara potaknu unutrašnji sukobi u Hrvatskoj.

Već u vrijeme kada je bilo jasno da se Vukovar neće moći obraniti usprkos herojske obrane, napravljen je plan i sustavno se, na različite načine, stvaralo raspoloženje da ako padne Vukovar da onda mora pasti i Tuđman, Sabor i Vlada. Nekoliko dana prije pada Vukovara Hrvatsku su preplavili pamfleti i leci koji su se tajno raspačavali neformalnim kanalima protiv Tuđmana, Vlade i Sabora kao izdajničkog i četničkog vodstva, koje je prodalo Vukovar.

Širile su se brojne dezinformacije kako bi se padom Vukovara Hrvatska potpuno destabilizirala. Željelo se da se Vukovar, umjesto simbola herojstva i vojnog čuda, umjesto simbola pobjede nad velikom vojnom silom koja je tamo razbijena, pretvori u najveći hrvatski poraz, da se pad Vukovara prikaže kao izdaja i posljedica pogrešne politike, a ne kao posljedica vojne i tehničke nadmoćnosti neprijatelja.

I danas, kada se na različite načine pokušava krivotvoriti hrvatska povijest ponovno se na različite načine obnavljaju neistine i stavljaju u opticaj razne optužbe da je tadašnje državno i vojno vodstvo glavni krivac za pad Vukovara i tragediju koja se tamo dogodila.

Danas je jasno da su KOS i druge jugoslavenske obavještajne službe dobro pripremile destabilizaciju Hrvatske upravo prebacivanjem krivnje za pad Vukovara na državno i vojno vodstvo Hrvatske kako bi se ono pokušalo srušiti. Međutim, i dalje ostaje misterija na koju još uvijek nema odgovora zašto su pojedinci i grupe u hrvatskoj vojski i politici ne samo onda prilikom pada Vukovara nego i danas nastavili zastupati i širiti KOS-ove podvale te i danas najveću Hrvatsku pobjedu - vukovarsku epopeju pokušavaju pretvoriti u navodno najveću hrvatsku izdaju.

To su razlozi zbog kojih ću pokušati kao potpredsjednik ratne Vlade otvoreno i argumentirano progovoriti o nekim događajima o kojima se u nas dosada nije govorilo a koji mogu pomoći da se doprinese utvrđivanju istine o herojskoj borbi hrvatske vojske i civilnog pučanstva.

Vlada demokratskog jedinstva u cjelini, bez obzira na stranačku pripadnost njenih članova, cijelo je vrijeme radila u teškim uvjetima sve što je mogla da organizira i pomogne obranu Vukovara. Evo nekih detalja.

Prvi značajniji zadatak Vlade bio je organizirati obranu Hrvatske u cjelini, a ne kao niz nepovezanih samoorganizacija na stranačkoj ili na lokalnoj razini u kojima oni samo brane svoj dom i svoje mjesto. Međutim, teško je bilo uzeti ljudima oružje koje su sami platili i reći im dajte ga za obranu nekog drugog mjesta. Prvi presedan dogodio se zbog Vukovara. Da bi pomogli obranu Vukovara kao Vlada inzistirali smo da se oružje koje je došlo u Slavonski Brod, a koje su platili Brođani iz svojih sredstava, odmah prebaci za obranu Vukovara. Kasnije smo, kada nismo imali streljiva vukli očajničke poteze kao Vlada te smo uzimali streljivo s drugih ratišta da bi ga slali u Vukovar. Kada je Vukovar bio u okruženju pokušavalo se malim avionima bacati oružje i lijekovi za pomoć Vukovarcima. Pokušano je nekoliko proboja kako bi se probila blokada Vukovara,ali oni nisu uspjeli. U obranu Vukovara uključili su se dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine i inozemstva.

Cijelo vrijeme vukovarske epopeje na svim sjednicama Vlade i vrhovnog državnog vijeća, bez obzira što je bilo na dnevnom redu, uvijek se je raspravljalo i o Vukovaru.

Nije bilo noći da me negdje oko 3 ili 4 sata ujutro nije netko zvao iz Vukovara tražeći pomoć. Evo jedan primjer.

Jedne me noći, oko tri sata ujutro, nazvao Marin Vidić Bili i tražio da hitno pošaljem europske promatrače, jer prijeti masakr nad civilnim pučanstvom Iloka. Probudio sam tajnicu Zdenku Mustapić, jer nisam imao telefonskih brojeva svih onih koje sam morao zvati. Zajednički smo zvali ljude kako bi digli europske promatrače da već ujutro budu na licu mjesta, da pokušaju pomoći. Ipak je najteže bilo već pri kraju, kada su dolazili vapaji iz Vukovara za oružjem i streljivom. Mi smo slali, ali to uglavnom nije dolazilo do Vukovara, dolazilo je do Vinkovaca, jer se naši nisu mogli probiti do opkoljenog Vukovara. Nekoliko pokušaja proboja završilo je neuspjehom. Tko je kriv za te neuspjele proboje, vjerojatno će se jednoga dana saznati. Ako je itko kriv. Vjerojatno je najveći krivac nadmoć naših neprijatelja u naoružanju. Iako sam i na Vrhovnom državnom vijeću i u Vladi sudjelovao u raspravi o svim problemima obrane Vukovara, iako sam s mnogo ljudi iz Vukovara razgovarao o tome što se tih posljednjih dana stvarno događalo u Vukovaru, teško mi je odgovoriti decidirano što se tamo stvarno događalo. Svatko ima svoju istinu.

Nama u Vladi nije bilo nikada teže nego prilikom pada Vukovara. Smatrali smo da smo uradili sve što smo mogli pokušavajući spasiti Vukovar. Ipak to nije bilo dovoljno. Zato smo razumjeli mnoge Vukovarce koji su nas kritizirali i u nama tražili krivce za tragediju Vukovara. Nikad se nitko od nas iz Vlade nije ljutio na bilo kojeg Vukovarca, čak i onda kad su nas neopravdano optuživali da smo mi glavni krivci za tragediju koju su doživjeli.

5. Dramatična sjednica Vlade demokratskog jedinstva 17. studenog 1991. godine

Dana 15. studenoga 1991. godine, na više adresa u Zagrebu (predsjednik Republike, predsjednik Vlade, Ministarstvo obrane, Glavni stožer Hrvatske vojske, Ministarstvo unutarnjih poslova, predsjednik Sabora, Crveni križ Hrvatske i Caritas), zapovjednik operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja pukovnik Mile Dedaković Jastreb, poslao je dramatično pismo iz kojeg je bilo jasno da će narednih dana biti slomljena obrana Vukovara. U tom pismu Mile Dedaković Jastreb, kaže da će uskoro pasti Vukovar te između ostalog piše:

"Borovo Naselje je u neprijateljskim rukama, osim dijela glavne ulice za koji očekujemo podatak još u toku dana. S obzirom na odnos snaga, smatramo da će i taj posljednji punkt pasti. Sedamdeset posto nepobjedivog Vukovara je u rukama neprijatelja. Imajući u vidu snage i sredstva kojima branitelji Vukovara raspolažu i čime raspolaže neprijatelj, očekujemo da u toku dana ili noći Vukovar doživi sudbinu Borova Naselja."

I povjerenik Vlade Republike Hrvatske za općinu Vukovar Marin Vidić Bili slao je faksove i telefonski nas je stalno izvještavao da treba spašavati civilno stanovništvo jer da svakog trenutka Vukovar može pasti.

Iz dana u dan pojačavali su se napadi na Vukovar s velikim vojnim snagama. U napadu je sudjelovala kompletna gardijska divizija i dvije brigade novosadskog korpusa s oko 600 borbenih vozila i brojnim raketnim i topničkim sredstvima. Tu ogromnu vojnu silu pojačali su i pripadnici više brigada Teritorijalne obrane Srbije i lokalnih terorističkih odreda s ukupno 30 000 ljudi.

Pucalo se iz oružja s brodova na Dunavu i s vojvođanske strane a aktivno je sudjelovalo i vojno zrakoplovstvo. Znali smo da nastupaju dramatični trenuci pada Vukovara kada i Vlada snosi povijesnu odgovornost u spašavanju stanovništva, te da kao Vlada moramo donijeti konkretne odluke čak i van nadležnosti Vlade jer drugi koji su trebali donositi odluke nisu ih donijeli.

U takvoj dramatičnoj situaciji 17. studenoga dobili smo brzojav od dopukovnika Vinka Vrbanca naslovljenog, između ostalih i predsjedniku Vlade. U brzojavu se kaže da su u 4 sata ujutro i posljednja grupa branitelja na čelu s mladim Jastrebom napustili Vukovar tako da su u Vukovaru ostali od necivilnog dijela samo Mladen Vidić Bili povjerenik Vlade i Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac. U brzojavu se doslovno traži:

"Prvo, da Vlada Republike Hrvatske u ime 15 tisuća života pogne glavu i pristane da na pregovore zakazane za danas po gospodinu Juzbašiću (ministar u Vladi demokratskog jedinstva) pošalje i svog predstavnika kao i predstavnika Europske misije.

Drugo, shvaćajući da je to jedini način da se spase životi, gospodin Vidić je prihvatio da danas ide na pregovore s gospodinom Hadžićem. Gospodina Vidića će na pregovore odvesti vojnim helikopterom.

Treće, s obzirom na to da smo pripremni, odmah s tim treba upoznati međunarodnu Europsku misiju, lorda Carringtona, jer samo to sada može pomoći civilima Vukovara. To treba podržati jer je to ovaj put najučinkovitije što se u Hrvatskoj može učiniti za te ljude.

Četvrto, svaka komunikacija između zapovjedništva OG Vinkovci i Vlade mora teći na ovaj i baš ovaj način, znači samo šifrirano, sve mora biti hitno.

Peto, molim hitan odgovor što dalje činiti. Zapovjednik dopukovnik Vinko Vrbanac"

Preko zapovjedništva Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja Marin Vidić Bili, povjerenik Vlade poslao je sljedeću poruku:

"NOĆAS ĆE NAROD PANIČNO BJEŽATI IZ GRADA. HITNO POŽURITE S ODLUKAMA. SIGURNO JE VEĆ KASNO. BILI"

U dodatku poruke stoji:

"NOĆAS SVI BORCI ODLAZE OSTAJE SAMO DOKTORICA I POVJERENIK VLADE. BILI."

U takvoj političkoj situaciji nakon što je predsjednik Vlade dr. Franjo Gregurić neuspješno pokušao doći do predsjednika Republike, nakon što mu niti supruga predsjednika Republike nije znala reći gdje je, Franjo Gregurić je odlučio sazvati izvanrednu sjednicu Vlade s ciljem da Vlada donese odluke bez obzira da li je, po Ustavu, za njih nadležna ili nije. Na sjednicu Vlade pozvani su glavni vojni stratezi generali Anton Tus i Imra Agotić, kako bi nam izložili situaciju ne samo za Vukovar nego i u cjelini što će se događati nakon pada Vukovara. Anton Tus je decidirano rekao na Vladi na upit Franje Gregurića da se vojnom opcijom u ovom trenutku ne može spasiti Vukovar. Čak nam je rekao da bi bio avanturizam ako bi pokušali vojni prodor svim raspoloživim snagama da bi imali ne samo ogromne žrtve nego da bi u slučaju vjerojatnog poraza otvorili slobodan prostor za prodor JNA prema cijeloj Slavoniji i Zagrebu i vjerojatno izgubili rat.

Većina članova Vlade bila je svjesna povijesne odgovornosti i donošenja odluka koje nisu u njenoj nadležnosti ali se više nije moglo čekati da ih netko drugi donese. Na kraju smo se složili s istinom da smo vojno poraženi u Vukovaru i da sada jedino još možemo pokušati spašavati građane. U tom smislu smo se usuglasili da damo odobrenje povjereniku Vlade da pregovara i razgovara, ali u isto vrijeme smo smatrali da je najveća odgovornost Jugoslavenske narodne armije i međunarodnih čimbenika i da treba sve učiniti kako bi ih natjerali da pomognu spašavanju 15 000 ljudi od katastrofe koja je prijetila.

Na kraju je utvrđeno sljedeće:

U situaciji kad je pod pritiskom međunarodne javnosti Republika Hrvatska zaključila sporazum o apsolutnom prekidu vatre, međunarodna zajednica mirno promatra kršenje primirja od strane JA, posljedica čega je pad Vukovara i Slunja, i dosada najveća moguća stradanja civilnog pučanstva. Upozoravajući na navedenu činjenicu, Vlada Republike Hrvatske donijela je ove zaključke:

1. Potpredsjednik Vlade dr. Mate Granić, član Vlade Dražen Budiša i Član Glavnog stožera Hrvatske vojske pukovnik Imra Agotić osobno će, neposredno po završetku sjednice Vlade:

- izvijestiti Promatračku misiju EZ-a o situaciji u Vukovaru i zatražiti hitno upućivanje promatračkih ekipa u grad Vukovar radi sprečavanja stradanja civilnog pučanstva;

- zatražiti od generala Andrije Rašete da se snage JA odmah postave između snaga TO Srbije i četnika, te civilnog pučanstva Vukovara, kako bi se spriječio genocid.

2. Ministar vanjskih poslova dr. Zvonimir Šeparović odmah će o situaciji u Vukovaru i prijetnji stradanja civilnog pučanstva izvijestiti Ujedinjene narode, EZ, ministarstva i Vlade stranih zemalja te predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona.

3. Član Vlade Živko Juzbašić pokušat će se dogovoriti da povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar Marin Vidić Bili pregovara u Vukovaru o spašavanju civilnog pučanstva.

4. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Franjo Gregurić izvijestit će Savezni sekretarijat za narodnu obranu o mogućim posljedicama eskalacije rata u Republici Hrvatskoj i stradanja civilnog pučanstva u Vukovaru. Posebno će predstavnike Štaba Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ generala Veljka Kadijevića i admirala Staneta Broveta, upozoriti da će biti osobno odgovorni ako dođe do genocida.

5. O stanju u Vukovaru i mjerama koje će poduzeti Vlada Republike Hrvatske izvijestit će se predsjednika Republike Hrvatske.

6. Pošto Glavni stožer Hrvatske vojske procijeni trenutačnu situaciju u Vukovaru te nakon pribavljanja točnih podataka o snazi i broju neprijateljskih snaga koje napadaju Vukovar, Ministarstvo informiranja izdat će priopćenje za javnost o situaciji u Vukovaru i mjerama koje poduzima Vlada Republike Hrvatske.

Radi hitne provedbe ovih zaključaka, Vlada je prekinula sjednicu u 11,20 sati, a nastavila ju je u 20,00 sati.

6. Prijeteće pismo Kadijeviću i Brovetu

Dramatičnu sjednicu Vlade koju smo prekinuli u 11,20 sati, nastavili smo istoga dana u 20,00 sati . U međuvremenu smo imali sjednicu Užeg kabineta Vlade, na kojoj smo se dogovorili da napišemo prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i admiralu Stanetu Brovetu. Bio sam zadužen da napišem tekst toga prijetećeg pisma. U svoje ime, i u ime Vlade, pisao sam brojna otvorena pisma Boutrosu Boutrosu Ghaliju, Barbari Bush, Gianniu De Michelisu, Kiri Gligorovu, Franji Tuđmanu, Milanu Kućanu, Franji Greguriću, Socijalističkoj internacionali i drugima. Međutim, mislim da je najvažnije i najteže pismo koje sam kao prijedlog formulirao najprije za sjednicu Užeg kabineta, a kasnije i za sjednicu Vlade bilo prijeteće pismo koje je Vlada usvojila i uputila Vrhovnoj komandi oružanih snaga u Beogradu, odnosno generalu Veljku Kadijeviću i admiralu Stanetu Brovetu.

Na dopodnevnoj sjednici Vlade suočili smo se s istinom da se Vukovar ne može obraniti i da prijeti velika opasnost civilnom stanovništvu Vukovara. S obzirom na goleme žrtve agresora u tromjesečnoj opsadi Vukovara s pravom smo se bojali da će se dogoditi masovna ubojstva ne samo vojnika i ranjenika nego i civilnog pučanstva. S obzirom na dosadašnje ponašanje JNA također smo pretpostavljali da će oni stajati po strani i kasnije tvrditi kako nisu ništa mogli učiniti i da nisu odgovorni za ono što se dogodilo.

Kako smo bili nemoćni da izravno pokušamo spasiti civilno pučanstvo, tražili smo način kako utjecati na Kadijevića i Broveta i vojni vrh da ipak barem nešto učine pri spašavanju i evakuaciji civilnog pučanstva. Na sastanku Užeg kabineta predložio sam da ću napisati pismo Kadijeviću i Brovetu, koje im treba javno uputiti, odnosno da je potrebno u tom pismu zaprijetiti im kako Vlada u slučaju masakra civilnog pučanstva u Vukovaru, neće moći spriječiti sličan masakr nad obiteljima časnika JNA, koje su živjele u Hrvatskoj. Znali smo s kim imamo posla kao i to da jedino na takav način možemo pokrenuti vojni vrh da ne gleda skrštenih ruku masakr četnika nad nedužnim Vukovarcima. Naše prijetnje nisu bile izmišljene, jer smo tih dana dobivali obavijesti anonimnih skupina da će minirati kuće i stanove u kojima žive obitelji oficira JNA i dignuti ih u zrak ako vojska dopusti masakr nad civilnim pučanstvom Vukovara. Takve smo obavijesti namjerno pustili da dođu do naših neprijatelja, kako bi ozbiljnije shvatili naše prijeteće pismo. Iako smo znali, i kad smo pisali pismo, i kad smo ga poslali, da nećemo dopustiti masakr i osvetu nad obiteljima oficira JNA, bez obzira na to što će se događati u Vukovaru, smatrali smo svojom dužnošću da zločincima zaprijetimo, jer smo bili sigurni da će eventualno reagirati samo na prijetnju - oni su poštovali samo silu. Znali smo da nemaju savjesti i da ih nikakvi humanitarni apeli ne mogu pokrenuti za akciju. Vjerovali smo da ih može pokrenuti samo strah za njihove obitelji, kao i strah od eventualnog budućeg suđenja za ratne zločine. Zato smo pokušali zaigrati i na tu kartu.

Često sam kasnije govorio da kao humanist i profesor u normalnim uvjetima nikad ne bih pristao napisati takvo pismo. Međutim, i tada i danas smatram da je upravo zbog moralnih razloga trebao napisati takvo pismo, jer kada se traže načini da se spase nevini ljudski životi tisuća ljudi, s obzirom na to da je ljudski život najveća vrijednost, sve ostale moralne norme moraju se podrediti toj vrijednosti. Dakle, moralno je prijetiti ako se prijetnjom mogu eventualno spasiti ljudski životi.

Vlada Republike Hrvatske, odnosno svi ministri i članovi Vlade mislili su isto, pa smo odmah na početku sjednice Vlade donijeli odluku da generalu Veljku Kadijeviću i admiralu Stanetu Brovetu uputimo pismo čiji sadržaj glasi:

"Vlada Republike Hrvatske na svojoj 53. sjednici dana 17. studenog 1991. razmatrajući aktualnu političku i vojnu situaciju nakon sporazuma o apsolutnom prekidu vatre konstatirala je da se i nakon sporazuma o apsolutnom prekidu vatre nastavljaju vojne operacije s ciljem osvajanja Vukovara i drugih područja u Hrvatskoj. Vlada je upoznata s velikom opasnošću za živote više od 10 000 stanovnika, od čega je 2 000 mlađe od 16 godina u opkoljenom i razrušenom Vukovaru u kojem se i dalje ubijaju ne samo civili nego i djeca.

S tim u svezi Vlada Republike Hrvatske usvojila je sljedeće zaključke:

1. Zahtijevamo da odmah u skladu s dogovorom o apsolutnom prekidu vatre obustavite sve napade, a osobito teške napade na civilno pučanstvo u Vukovaru. Ako se ne zaustave napadi na civilno pučanstvo u Vukovaru i ako ništa ne poduzmete da se spase njihovi životi, Vlada Republike Hrvatske neće više pristajati na bilo kakve pregovore niti može dalje preuzimati odgovornosti za garantiranje sigurnosti časnicima i vojnicima i njihovim obiteljima na teritoriju Republike Hrvatske.

Odgovornost za živote ne samo nedužnih građana u Vukovaru nego i za sigurnost i živote svih građana u Hrvatskoj i Jugoslaviji izvan Vukovara u vašim je rukama. Pred javnošću cijeloga svijeta i poviješću snosit ćete odgovornost za moguću smrt desetaka tisuća ljudi, jer masakr civila u Vukovaru koji prijeti značio bi početak građanskog rata, a koji više nitko ne bi mogao zaustaviti na teritoriju bivše Jugoslavije.

Zato Vlada Republike Hrvatske zahtijeva da svojim vojnim snagama naredite apsolutni prekid vatre i napravite tampon zonu u Vukovaru kako bi se spasilo civilno stanovništvo od osvete i omogućilo poduzimanje humanitarnih i drugih akcija.

2. Sudbinu ranjenika i civilnog stanovništva u Vukovaru ne možete prepustiti četničkim hordama skidajući sa sebe odgovornosti za njihovo djelovanje jer je poznato cijelom svijetu da djeluju kao dio vaših snaga, da ste ih naoružali i s njima jedinstveno djelovali neviđenom vojnom silom u slamanju herojskog otpora branitelja Vukovara. Zato ste odgovorni za sudbinu civilnog stanovništva, ali i za sudbinu svih građana koje čeka pakao ukoliko dozvolite masakr civilnog stanovništva.

3. Zahtijevamo da omogućite dolazak europskih promatrača u Vukovar i da štitite njihovu sigurnost te da se odmah omogući evakuacija ranjenika, žena i djece.

Vlada Republike Hrvatske obratit će se međunarodnoj javnosti i svim međunarodnim institucijama kako bi ih upoznala s činjenicom da ste nakon zadnjeg prekida vatre na koje nas prisiljava Europska zajednica ponovno ofenzivnim vojnim akcijama zauzeli Slunj i da bez obzira na žrtve i cijenu i dalje pokušavate ne samo zauzeti Vukovar nego ga i potpuno uništiti sa njegovim stanovnicima. Takvi vaši postupci suprotni preuzetim obvezama prema cijeloj međunarodnoj zajednici vode u katastrofu i totalni građanski rat koji više nitko neće moći zaustaviti.

PREDSJEDNIK

dr. Franjo Gregurić

Kako sam istu večer morao krenuti na put u Milano, a zatim u London na sastanak s lordom Carringtonom i na dogovorene sastanke u Foreign Officeu i Domu lordova britanskog Parlamenta, na putu sam u automobilu u deset sati navečer slušao kroniku dana Radio-Zagreba, kako najavljivački par dramatičnim glasom čita naše pismo.

Pismo je imalo uspjeha. Istoga dana stigao je odgovor od opunomoćenika JNA generala Rašete u kojem on u ime Vrhovne komande oružanih snaga JNA predlaže da se "pod zaštitom jedinica JNA i uz prisustvo predstavnika posmatračke misije Europske zajednice i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, evakuišu građani iz Vukovara." JNA je predložila evakuaciju sljedećim pravcima: Vukovar-Osijek, Vukovar-Vinkovci, Vukovar-Šid, Vukovar-Petrovci-Mirkovci i rijekom Dunav.

Da je naša prijetnja bila efikasna pokazuje vrlo miroljubiv ton pisma koje završava molbom na sljedeći način: "Molimo vas da se spreče eventualni postupci koji bi ugrozili pripadnike JNA i članove njihovih porodica."

Vlada Republike Hrvatske odmah je odgovorila generalu Rašeti. Prihvatili smo da se evakuacija izvede u suradnji i uz prisutnost Promatračke misije Europske zajednice i Međunarodnog komiteta Crvenog križa koji su se s tim suglasili te smo predložili da se evakuacija izvede pravcem Vukovar-Bogdanovci-Marinci-Zidine-Nuštar-Vinkovci.

Međutim, iako smo na taj način spasili dio stanovništva, u Vukovaru su se dogodili strašni zločini posebno masovno ubojstvo ranjenika iz vukovarske bolnice. Jedan dio civila nažalost nije evakuiran u Hrvatsku nego su završili u koncentracionim logorima u Srbiji.

Sve je to znala međunarodna zajednica, ali su dugo vremena tajili postojanje takvih logora. Tek kada su ih otkrili novinari u ratu u Bosni i Hercegovini, međunarodna javnost je počela, doduše sporo, ali ipak priznavati da logori postoje te su krenule akcije oslobađanja ljudi iz tih logora.

Danas, 19 godina kasnije, još se uvijek ne zna sudbina znatnog broja Vukovaraca koji se vode kao nestali. Otkrivene su masovne grobnice što pokazuje da tzv. Jugoslavenska narodna armija nisu efikasno spriječili zločine i da ona i njen vrh snose izravnu krivnju za ratne zločine i genocid, jer nisu spriječili divljanje četnika, jer su naoružali četnike, i jer su ih u biti uključili u svoje redove. U početku je postojala razlika između četničkih jedinica i JNA. U Vukovaru i kasnije sve se to stopilo. u jednu jedinstvenu zločinačku vojsku.

Pored Srbije i Crne Gore i JNA ogromna je krivnja međunarodne zajednice koja nije ništa učinila da spriječi zločine nego ih je dugo vremena skrivala pa čak i pomagala agresoru i tretirala ga kao partnera kojeg je uvažavala i s kojim je pregovarala.

7. Sramotna britanska politika

U vrijeme pada Vukovara krenuo sam na put u London u očajničkom pokušaju angažiranja lorda Carringtona i drugih engleskih političara s obzirom na njihov utjecaj na Srbiju i Miloševića da ih pokušam uvjeriti, a u krajnjoj liniji i moliti, da nešto poduzmu kako bi spasili stanovništvo Vukovara od pokolja koji im je prijetio i koji se na kraju i dogodio. Na osnovi onoga što su mi rekli u Londonu, i kako su postupali, bilo mi je jasno da ne žele pomoći, da znaju što se događa ali da ne žele priznati da to znaju, nego da čak pomažu prljavim i sramotnim potezima da se sakrije istina o stvarnim zločinima koji su se u to vrijeme već događali u Vukovaru dok sam ja razgovarao u Foreign Officeu, s lordom Carringtonom i u Britanskom parlamentu. Mislim da je potrebno radi argumentiranja istine o sramnoj politici Velike Britanije detaljno opisati to što se događalo u Londonu dok su se istovremeno masovno ubijali ranjenici u Vukovaru. Došlo je vrijeme da se u Hrvatskoj argumentirano i javno progovori o sramnoj politici Velike Britaniije, Francuske i Rusije jer bez toga nije moguće razumijeti ni današnju politiku Velike Britanije i dijela međunarodne zajednice koja preko Haaškog nastavlja s politikom, u najmanju ruku odmaganja Hrvatima, koju je vodila i prilikom pada Vukovara.

Srpska politika dosta je uspješno igrala na tradicionalnu suprotnost interesa Njemačke i Velike Britanije. Na sve moguće načine optuživala se ujedinjena Njemačka za razbijanje Jugoslavije zbog navodne želje da preko Hrvatske izbije na Jadran i proširi svoju utjecajnu sferu. Time je Srbija pridobivala one snage u Velikoj Britaniji koje su se bojale ujedinjene Njemačke. Zato se Velikoj Britaniji neprestano nudio patronat nad Srbijom, na osnovi povijesnih iskustava i prijateljstava tražila se specijalna zaštita Srbije od navodno nove fašističke opasnosti ne samo iz Hrvatske nego i Njemačke. Neprestano se isticalo kako su se Srbi uvijek borili na strani Engleza i kako se ponovno obnavljaju stare podjele prije Drugoga svjetskog rata. Dakle, Srbija se pokušavala svim mogućim sredstvima koristiti Velikom Britanijom kao činiteljem koji će spriječiti Njemačku, i neke druge zemlje i Europsku zajednicu u cjelini pri poduzimanju energičnih mjera protiv agresora.

Sve su to bili razlozi zbog kojih sam se želio, i osobno, susresti sa službenim i neslužbenim predstavnicima Velike Britanije, a osobito s lordom Carringtonom.

Zato sam u razgovoru u Foreign Officeu nastojao nizom argumenata dokazati da smo antifašisti, saveznici Velike Britanije iz Drugoga svjetskog rata i da su mnogobrojni sudionici antifašističke borbe u Drugome svjetskom ratu ogorčeni britanskom politikom i njihovom podrškom Slobodanu Miloševiću, koji je pravi fašist. U razgovorima u Foreign Officeu najviše su bili impresionirani mojim odgovorom na njihova pitanja: "Jeste li i Vi ustaša?", "Koliko ima ustaša u hrvatskoj vlasti?" Odgovorio sam im da smo za Slobodana Miloševića i vojsku svi mi ustaše, da oni ustašom proglašavaju i mene, koji sam potpredsjednik socijaldemokratske stranke, bivše Komunističke partije. Za njih su ustaše i general Tus, i general Špegelj, i brojni drugi Titovi generali, Hrvati koji su prešli na našu stranu. Za njih je ustaša i dr. Bilandžić, prijeratni komunist i učesnik antifašističke borbe od njezina početka, kao i dr. Prodan, šef Saniteta, također sudionik antifašističke borbe, koji je, kao i dr. Bilandžić, nekoliko puta ranjavan u ratu. Za njih je ustaša i predsjednik Tuđman, koji je bio sudionik antifašističke borbe. Rekao sam im da u Vladi demokratskog jedinstva imamo samo tri člana koji nikada nisu bili članovi Saveza komunista, te da nas strašno vrijeđa i samo pitanje koje mi je postavljeno. Nakon rasprave u Foreign Officeu, odmah smo požurili na dogovoreni razgovor s lordom Carringtonom.

Pripremajući se za razgovor s lordom Carringtonom, jednim od ključnih ljudi u rješavanju jugotragedije, saznao sam da je on lord četvrte generacije, da je bogat, da je političar profesionalac kojem vjeruju ne samo Europska zajednica nego i Sjedinjene Američke Države i SSSR. Isto sam tako saznao na koje sve načine srbijanska politika i njena propaganda pokušavaju slomiti lorda Carringtona i utjecati na njegove odluke.

Primio nas je vrlo srdačno, čak nas je dočekao na ulazu u zgradu. Razgovor je bio vrlo srdačan i otvoren, ali je Lord vrlo vješto, kada se trebao izjasniti o nekim našim oštrim primjedbama, prelazio na nove teme. Iz onoga što nas je pitao, a ne samo na osnovi onoga što je rekao, stekao sam dojam kako lord Carrington smatra, usprkos svim kritičnim primjedbama koje se odnose na Miloševića, da je on pametan i sposoban čovjek. Isto sam tako, na temelju njegova reagiranja, odmah shvatio da misli kako Kadijević i vojska, u nekim pitanjima, vode samostalnu politiku kao i da nisu samo puki instrument u Miloševićevim rukama. Objašnjavao nam je da je napad na Dubrovnik najveća greška vojske i srbijanske politike i da je to dokaz kako vojska poduzima neke samostalne akcije, odnosno da Milošević kao pametan čovjek, kada bi potpuno kontrolirao vojsku, ne bi napravio tako krupnu grešku. Čini se da smo vrlo jakim argumentima uspjeli uvjeriti lorda Caringtona da je ipak posrijedi samo vješta Miloševićeva strategija kako bi se on, spremnošću na kompromis, prikazao kao realist i mirotvorac, čime sprečava oštru reakciju svijeta prema Srbiji, a svu krivnju pokušava prebaciti na vojsku kao samostalnog činitelja u jugotragediji. Pokazali smo, zapravo, da je riječ o podjeli uloga. Milošević pregovara i sklapa primirja, ali u isto vrijeme naređuje vojsci da planski i sustavno osvaja teritorije koje je on utvrdio u svom osvajačkom planu kao budući teritorij velike Srbije.

Lord Carrington je odgovorio vrlo kruto. Gospodo, ja nisam zadužen za oružje. Oružje tražite od Van den Brooka i ostalih koji vam mogu pomoći. Zadužen sam za mir i učinit ću sve što mogu da do mira dođe. Ali morate shvatiti da su za mir potrebne dvije strane i da moram naći načina kako da i druga strana pristane na mir, odnosno kako da se prisili na mir.

Iz razgovora s lordom Carringtonom i razgovora u Foreign Officeu kao i iz drugih razgovora s brojnim ličnostima u Londonu, mogli smo rekonstruirati strategiju Srbije, odnosno glavne točke srbijanske strategije za sljedeće razdoblje. Srbijanski zahtjevi, ukratko rekonstruirani, jesu: 1. Inzistiranje na održavanju Jugoslavije kao moderne federacije, koju će činiti Srbija, Crna Gora i BiH, a eventualno i Makedonija. Srbija i vojska ni u kom slučaju ne misle završiti rat prije nego što prisile BiH da ostane u Jugoslaviji ili ne uspiju li, ratom će nastojati veći dio BiH pripojiti Srbiji; 2. Srbija sve više shvaća da osim Slovenije ni Hrvatsku ne može zadržati u Jugoslaviji kao federaciji. Međutim, i dalje žele pripojiti Jugoslaviji, odnosno Velikoj Srbiji, bez Slovenije i Hrvatske, što veći dio Hrvatske. Optimalni plan bio je zamišljena crta od Karlobaga do Virovitice. Međutim, bili su razrađeni i rezervni planovi. Ako se ne uspije vojnom silom uzeti Hrvatskoj njene teritorije na potezu Karlobag-Virovitica, zadovoljili bi se i okupiranim područjem Hrvatske na kojoj su formirali Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj. Međutim, u to vrijeme već shvaćaju da ni to neće biti moguće jer je Hrvatska vojno ojačala te prelaze na novu taktiku. Traže da JNA štiti okupirane krajeve Hrvatske a poslije da to rade i međunarodne snage te da se pristupi dugotrajnim pregovorima. U međuvremenu bi Srbi održali referendum o tome hoće li ili neće ostati u Hrvatskoj i pod kojim će uvjetima ostati. Već na razgovorima u Londonu bilo je jasno da će Velika Britanija braniti uspostavljeno stanje i da će vršiti pritisak na Hrvatsku da legalizira tzv. Republiku Srpsku Krajinu i da prihvati nakon eventualnog raspada SFRJ i stvaranja samostalne Hrvatske da ona bude federalna država u kojoj bi Srbi imali svoju federalnu jedinicu.

Uz to se traži i pravo Srba da bez obzira na to što će Hrvatska biti suverena i samostalna država mogu sudjelovati u Svesrpskom Saboru u Beogradu koji bi se brinuo o ukupnim srpskim interesima i razvoju srpske nacije;

3. Srbija nastoji da krnjoj Jugoslaviji, koju želi stvoriti, i koja je zapravo Velika Srbija, osigura kontinuitet s bivšom Jugoslavijom kako bi zadržala sva prava, a Sloveniju i Hrvatsku ostavila bez naslijeđa.

U svim razgovorima u Londonu, ne samo s lordom Carringtonom, nasuprot takvim stavovima Srbije, koji su tada i kasnije imali podršku Velike Britanije, mi smo inzistirali na ovim stavovima: 1. Potrebno je izvući sve konsekvence u politici iz činjenice kako je utvrđeno na svim međunarodnim institucijama da su Srbija i JNA agresori, a Hrvatska žrtva; 2. Potrebno je ukinuti međunarodnopravni subjektivitet Jugoslavije - priznati sve republike kao nove države koje se onda mogu povezivati i udruživati jer su suverene. Dakle, Srbija i Crna Gora mogu stvarati federaciju, ali ne mogu biti međunarodnopravni nasljednici raspadajuće Jugoslavije; 3. Odmah međunarodnopravno priznati one republike koje su se referendumom građana izjasnile da žele biti samostalne i suverene, kako bi se time ukinula svaka mogućnost da vojska može silom nametnuti bilo kakvu Jugoslaviju, ali i stvorile međunarodnopravne pretpostavke da svjetska zajednica i sve države mogu djelotvorno i diferencirano djelovati kažnjavajući agresora i pomažući napadnute.

Najveća razlika u razgovorima bila je u odnosu prema nužnosti priznavanja Hrvatske i Slovenije i svih republika koje to žele, u što kraćem roku, jer su lord Carrington i Velika Britanija smatrali da bi to dovelo do još većeg rata, a ne mira, pa su zato inzistirali na rješenjima za cijelu bivšu Jugoslaviju, kako predviđa Haaški sporazum. Mirovne snage moraju što prije stići kao garancija prekida rata. Dakle, lord Carrington i predstavnici britanske službene politike nisu željeli rješavati problem Hrvatske sve dok ne nađu rješenja za Srbiju i ostale republike u paketu i na taj način ne riješe problem na području bivše Jugoslavije u cjelini. U to vrijeme - pada Vukovara - nadali su se još uvijek da JNA i Milošević mogu vojno riješiti problem i prisiliti Hrvatsku na ostanak u Jugoslaviji, bez obzira na već donesenu odluku Hrvatskog sabora o proglašenju samostalnosti Hrvatske. Na tim mučnim razgovorima u Londonu shvatio sam još više koliko je bila važna strateška odluka dr. Franje Tuđmana i HDZ-a da ne prihvati zahtjev Ivice Račana i SKH SDP-a da se u saborskoj odluci o razdruživanju Hrvatske od SFRJ ugradi i mogućnost ponovnog udruživanja u nekakvi oblik Jugoslavije bilo federalni bilo konfederalni. Jer da je Franjo Tuđman prihvatio taj zahtjev SKH SDP-a, koji je obrazlagan kao navodno lukav potez kako bi se ublažio pritisak na Hrvatsku, sigurno da bi pritisak Velike Britanije i drugih na Hrvatsku bio još veći, i da bi Hrvatska teško mogla odbiti nastavak pregovora o konstituiranju nove konfederalne Jugoslavije.

8. Monstruozna laž i optužba: Hrvatska vojska masakrirala 41 srpsko dijete u Vukovaru

Vjerujete li dragi čitatelji, da britanske obavještajne službe koje su najbolje na svijetu nisu stvarno znale što se događa u Vukovaru, odnosno vjerujete li da nisu o tome što su stvarno znale i što se stvarno događalo na vrijeme izvijestili vodeće britanske političare?

Ako se dvoumite u odgovoru na postavljena pitanja, vjerujem da će Vam pomoći u otklanjanju Vaših dvojbi istina o tome zašto je i kako i s kojim ciljevima u Londonu plasirana monstruozna optužba i laž da su u Vukovaru hrvatski vojnici ubili i masakrirali 41 srpsko dijete.

Ta laž je lansirana upravo u vrijeme kada se u Vukovaru četničke horde ubijale ranjenike iz vukovarske bolnice, kada su tisuće ljudi Hrvata, Rusina i drugih odvedeni u koncentracione logore. Dakle monstruozna optužba i laž bili su unaprijed smišljeni kako bi se žrtve agresije optužili za zločine i kako bi se sakrili stvarni zločini i zločinci.

Evo kratkog opisa događaja koji zaslužuje da uđe u zbirku najvećih i najpodlijih podvala i sprege tajnih službi, prljave politike i prljavih medija.

Uspio sam nekako dobiti pet minuta uživo u poznatoj emisiji SKY-NEWS-a u pet sati popodne, vrlo gledanoj emisiji širom svijeta vjerujući da ću dobiti priliku upoznati englesku i svjetsku javnost s onim što se stvarno događa u Vukovaru i da će moj apel i vapaj, kako bi se pomoglo ranjenicima i civilnom stanovništvu, imati nekakvog odjeka.

U Londonu je u to vrijeme bila strahovita prometna gužva tako da sam nakon razgovora u Foreigen Officeu zatim kod lorda Carringtona i u britanskom Parlamentu u zadnji trenutak stigao na drugi kraj Londona na emisiju u živo. Dok sam ulazio u studio, obzirom da je bilo točno 17 sati, spiker me vidio kroz staklo da dolazim, počeo je s emisijom te me je najavio i predstavio prije nego što sam sjeo na stolicu. Pred njim sam vidio hrpu novina. Iznenada je uzeo novine pokazujući naslovnu stranicu pitao me je: "Je li istina da je Hrvatska vojska ubila i masakrirala četrdeset jedno dijete u Vukovaru?"

Teško sam došao do zraka, bio sam u šoku, nisam mogao vjerovati jer sam upravo prije nekoliko desetaka minuta dobio iz Hrvatske izvješće da četnici, uz mirno gledanje jedinice JNA, vrše pravi pokolj. Pitao sam se kako je moguće da se u jednoj demokratskoj zemlji, koja ima najbolju obavještajnu službu i čiji političari znaju što se stvarno dogašđa u Vukovaru mediji plasiraju takvu monstruoznu laž koja žrtvu pretvara u zločinca, koja u stvari ne samo skriva od javnosti monstruozne zločine koji se događaju u Vukovaru nego optužuje za strašan zločin Hrvate za koje znaju i oni koji su ga plasirali da je monstruozna laž.

Radilo se o smišljenoj dobro plasiranoj i plaćenoj prevari. Slobodan Milošević je angažirao za velike novce poznate engleske reklamne agencije, koje su laž smislile i plasirale, a engleska politika, obavještajne službe i mediji nisu na to reagirali jer im je odgovaralo da se upravo u vrijeme, dok su se zločini okupatora u Vukovaru događali, ti zločini sakriju izmišljanjem nepostojećih.

Ta monstruozna laž bila je nakon dva dana demantirana ali je ona odigrala svoju ulogu. Nitko nije odgovarao za laž, nitko se nije ispričao, niti je pokrenut bilo kakav postupak utvrđivanja odgovornosti onih koji su takvu laž plasirali.

Dok sam ja uspio demantirati tu laž i odgovoriti na voditeljeva pitanja i potpitanja vezano uz nju, proteklo je mojih pet minuta planiranih za iznošenje istine o tome što se stvarno događa u Vukovaru.

I ovaj događaj pokazuje kako je opasno imati iluzije o demokraciji, slobodi i druga velika načela koja Velika Britanija zajedno s međunarodnom zajednicom lažno predstavlja kao bit svoje politike. Borba za demokraciju, slobodu i ljudska prava samo je lijepa ambalaža kako bi se ostvarili državni interesi velikih sila. U tome se ne biraju sredstva. I zato svaki političar koji je naivan ima šansu uspjeti jednako kao što ima šanse janje koje bleji u vučjoj jami.

Nažalost, hrvatski političari i dalje su naivni, mekani, nesamostalni i dalje pokorno slušaju strane gospodare i dalje prihvaćaju povijesne krivotvorine čime opasno ugrožavaju ne samo istinu o našoj prošlosti nego i hrvatsku budućnost o čemu sam pisao u početku ovoga članka.

Ne samo Hrvatska država nego i cijeli hrvatski narod ponovno se nalazi na raskrižju kao i 90- tih godina. Još jednom je potrebno braniti i obraniti ono veliko što je hrvatski narod ostvario. Potrebno je obraniti samostalnost i dostojanstvo. Odluka je kao i 90- tih godina ponovno na hrvatskom narodu i on ne može prebaciti odgovornost na bilo koga drugoga.

Svaki Hrvat ima izbor sagnuti glavu i pokoriti se moćnim silama međunarodne nepravde ili se suprotstaviti.

Svaki Hrvat slobodno bira slobodu ili ropstvo, istinu ili laž, kulturu života ili kulturu smrti. Samo nas istina može spasiti.

Prof.dr. Zdravko Tomac

Kolumna za Hrvatski fokus