Na Haaškom sudu kao političkom sudu sudi se Domovinskom
ratu kao zločinačkom pothvatu, sudi se borbi za
opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kao
zločinačkom pothvatu, vrši se politički pritisak na
Haaški sud da se na temelju krivotvorina donesu presude
i žrtvuju nevini ljudi radi navodne političke
stabilnosti na Balkanu.
I dalje se Hrvati na vrlo sustavan i
grub način optužuju za nacionalizam i ustaštvo a
Hrvatska država se pokušava sotonizirati kao navodni
nastavak NDH. Obnavljaju se stare ideološke podjele i
sukob hrvatskog naroda. Krajnji cilj tog
sotonokratskog antihrvatskog projekta je rušenje
Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda i
oduzimanje Hrvatima u Bosni i Hercegovini pravo na
suverenost i ravnopravnost. Krajnji cilj je
amnestirati velikosrpsku politiku, lažno optužiti
hrvatsku politiku, velikosrpski agresivni rat
pretvoriti u građanski rat. Ali ne samo to nego čak i
hrvatski narod od žrtve pretvoriti u dvostrukog
agresora.
U
ostvarivanju takve strategije djeluje snažna peta
kolona unutar hrvatskog naroda koja sustavno razara
sve bitne vrijednosti na kojima je utemeljena Hrvatska
u domovinskom ratu pod vodstvom Franje Tuđmana.
Sve temeljne
vrijednosti i stupovi Hrvatske države, hrvatskog
zajedništva i hrvatske suverenosti u Bosni i
Hercegovini su bitno ugroženi a mnogi i srušeni.
Ovih dana na udaru je i zadnji stup
dostojanstva hrvatskog naroda, njegove sloge i ponosa,
na udaru je vukovarska žrtva koja je omogućila
stvaranje samostalne i suverene Hrvatske države.
Kao što je Hrvatska na globalnoj
razini napadnuta na različite načine vrlo perfidno i
lukavo, kako bi se od žrtve velikosrpske agresije
pretvorila u dvostrukog agresora prema Srbima u
Hrvatskoj i na Bosnu i Hercegovinu kako bi se
veličanstvena, junačka borba hrvatskog naroda
pretvorila u zločinački pothvat i zločinačku
organizaciju, na isti način pokušava se krivotvorinama
taj model primijeniti i na Vukovar.
Vojislav Stanimirović u svojoj
protuhrvatskoj politici tvrdi da nisu Srbi počeli rat
u Vukovaru. To je strašna optužba jer svi koji su
proživjeli Vukovar i svi mi koji smo sudjelovali u
Domovinskom ratu, a postoje i činjenice, znamo da je
Vukovar sustavno razaran, da su ubijani žene i djeca,
da su nakon okupacije izvršeni masovni zločini ne samo
na Ovčari, da su tisuće ljudi odvedeni u srbijanske
logore u Srbiju iz kojih se mnogi nisu vratili. Svi
znamo da su tenkovi koji su išli razarati Vukovar u
Beogradu ispraćeni cvijećem. Svi znamo da su zločine
činili zajednički JNA, četnici i srpski dragovoljci iz
cijele Srbije i domaći veliko Srbi. Svi znamo da je
cilj bio genocid nad Hrvatima, istjerati ih njihove
zemlje i veliki dio Hrvatske pripojiti velikoj Srbiji.
Vukovar je svetinja hrvatskog naroda.
Veliko Srbi su se toliko osilili da se usude pokušati
krivotvorinama uništiti i tu svetinju.
Još je strašnije što to čini
predsjednik srpske stranke koja je na vlasti u
koaliciji u Hrvatskoj. Zato je pitanje svih pitanja
smije li vladajuća koalicija u Hrvatskoj i nakon toga
održavati koaliciju sa antihrvatskom strankom.
Stanimirović ide i dalje pa tvrdi da su u bolnici u
Vukovaru bili maskirani ustaše. Doduše on ne kaže
neposredno ustaše nego kaže hrvatski vojnici ali kada
se ta izjava poveže s njegovom ranijom izjavom da je
padom bolnice pao posljednji ustaški bastion jasno je
da su za njega hrvatski vojnici ustaše.
I to sve se događa nakon
"spektakularnog" posjeta Vukovaru i Paulinom Dvoru
srbijanskog i hrvatskog predsjednika države. Nakon
njihovih isprika i žaljenja za počinjene zločine. Neki
pišu da je time Stanimirović napao i Tadića i
obezvrijedio njegovu ispriku. Mislim da to nije točno,
da je upravo obrnuto da je Stanimirović ohrabren
"spektaklom" u Vukovaru, odnosno da misli da je ono to
se dogodilo u Vukovaru otvorilo nove prostore za
krivotvorenje povijesti i za nove optužbe hrvatske
politike.
2. Nova poniženja i nove uvrede
vukovarskih žrtava
Ustvari cijeli "spektakl" o Vukovaru
za mene je bio novo poniženje i uvreda vukovarskoj
žrtvi i značajan doprinos amnestiranja velikosrpske
politike za učinjene zločine te veliki doprinos
pretvaranja velikosrpske politike i agresije u
građanski rat. Hrvatska strana nikako nije smjela
pristati na podvalu da se genocidni zločini protiv
hrvatskog naroda kao izraz planirane i provedene
državne zločinačke politike izjednače sa pojedinačnim
zločinima prema Srbima koji su učinjeni, koje treba
osuditi ali se ne mogu izjednačiti ni na koji način sa
zločinima u Vukovaru. U Paulinom Dvoru zločine su
počinili nad civilima pojedinci i ne radi se o
državnom zločinu i genocidu nego o zločinu kojih ima u
svakom ratu. A zločini u Vukovaru su politički
zločini, planirani i ostvareni genocid i ne mogu se
izjednačiti sa pojedinačnim zločinima kako je to
nažalost učinjeno ovom prilikom što je neoprostiva
pogreška pa čak i kapitulacija hrvatske politike. Još
je teže što je ta formalna isprika došla od
predsjednika srbijanske države koji cijelo vrijeme
svake godine optužuje Oluju kao najveći
zločinački pothvat poslije Drugog svjetskog rata. Od
predsjednika koji za vrijeme agresije na Vukovar nije
ni jednom gestom dao do znanja da se ne slaže sa
agresijom na Vukovar, od predsjednika koji vrši
pritisak na Haaški sud da se radi stabilnosti regije
mora osuditi Gotovina bez obzira što nije kriv.
I da bude još gore za hrvatski narod i
za njegovo dostojanstvo sve što se dogodilo u Vukovaru
značajan je korak prema ostvarivanju velikosrpske
politike da se velikosrpska agresija pretvori u
građanski rat s podijeljenom krivnjom odnosno da se
nakon tih formalnih isprika i žaljenja još više pojača
pritisak na Hrvatsku da povuče tužbu za genocid Srbije
nad Hrvatskom. Zato mislim da svaki Hrvat, svaki
domoljub, svaki čovjek kojem je stalno do istine i
dostojanstva vlastitog naroda koji poštuje žrtvu
Vukovara mora uzviknuti i jasno reći ne samo Tadiću
nego i Josipoviću! "I još ću vam jedno reći, zapamtite
Vukovar!" Hrvatska politika ne smije zaboraviti istinu
o Vukovaru. Ne smije prihvatiti krivotvorine koje se
sve više nameću jer to dovodi u pitanje i opstojnost
Hrvatske države. Mislim da su se veliko Srbi i oni
koji ih podržavaju preračunali. Da su mislili da
hrvatski narod ne pamti što se dogodilo u Vukovaru i
da je spreman spužvom zaborava izbrisati istinu.
Siguran sam da hrvatski narod pamti Vukovar i da neće
dozvoliti da se ono veliko zašto su dali živote mnogi
mladići pretvori u nešto banalno pa i sramotno kako se
to pokušava, nažalost i uz nesnalaženje hrvatske
politike ali i uz postojanje jake pete kolone koja
cijelo vrijeme pokušava Vukovar od naše najveće
pobjede pretvoriti u naš poraz. Mislim zato da je
napad Stanimirovića na svetinju Vukovara dobro došao
jer će on probuditi hrvatski narod iz letargije u
kojoj se trenutno nalazimo. Vjerujem da je Vukovar i
dalje ključna točka na kojoj je moguće ujediniti
razjedinjeni hrvatski narod i krenuti u obnovu
dostojanstva i optimizma koji nam je potreban. Možda
će to biti ključna točka da se iz sadašnje politike
destrukcije i beznađa krene prema politici suradnje,
optimizma i vjere da hrvatski narod može obraniti
istinu i na toj istini graditi svoju budućnost.
Ovaj tekst pišem 18. studenog na 19-tu
godišnjicu okupacije Vukovara. Prije dva dana
promovirao sam knjigu Davora Runtića "Kako smo branili
Vukovar". U kojoj je zabilježio potresan sjećanja 63
branitelja Vukovara, kako bi dao doprinos istini, kako
bi se i tim svjedočenjima suprotstavio povijesnim
krivotvorinama koje se već sustavno nameću već 19
godina. To me potaklo da kao potpredsjednik ratne
Vlade ispričam svoje sjećanje na te dramatične,
sudbinske i slavne dane hrvatske povijesti.
3. Mogli su spriječiti zločine, ali
nisu htjeli
Istinu o Domovinskom ratu, stvaranju i
obrani hrvatske države kao i povijesnu ulogu dr.
Franje Tuđmana nije moguće u potpunosti spoznati bez
utvrđivanja istine o tromjesečnoj herojskoj obrani
Vukovara i utvrđivanju povijesne krivnje i
odgovornosti za zločine u Vukovaru, koji su uz zločine
u Srebrenici najveći zločini poslije Drugog svjetskog
rata.
Tu ne mislim samo na odgovornost onih
koji su zločine počinili, odnosno na odgovornost
političkog i vojnog vodstva kvazi "Srpske Republike
Krajine" i vodstva JNA nego i na političko vodstvo
Jugoslavije i Srbije i brojne ljude iz međunarodne
zajednice koji su ne samo mirno gledali nego i
posredno pomagali da se dogodi vukovarska tragedija.
Dakle optužnicu za genocid u Vukovaru trebalo bi
proširiti i na brojne političare i moćnike svjetskih
država i međunarodnih institucija. Oni nisu odgovorni
samo zbog grijeha nečinjenja, jer su mogli i morali
pomoći da se spriječe zločini, nego su odgovorni i za
konkretno pomaganje agresora i za skrivanje zločina
koji su počinjeni. Čak su perfidno pokušavali
prebacivati krivnju za počinjene zločine s agresora na
žrtve agresije. Već za vrijeme herojske obrane
Vukovara mnogi u međunarodnoj zajednici širili su
krivotvorine kao navodnu istinu koja se, i danas
devetnaest godina poslije, na različite načine vrlo
organizirano plasira u javnost kako bi se sakrila i
krivotvorila istina o vukovarskoj epopeji. Jedan
detalj iz toga vremena nikada neću zaboraviti. Uoči
pada Vukovara u Hrvatsku je došao izaslanik
Ujedinjenih naroda Cyrel Vance. Prije nego što je
stupio na hrvatsko tlo sa stepenica zrakoplova upitao
je strogo i prijekorno zašto i dalje držimo opkoljene
vojarne i zašto ne damo vodu i piće vojnicima u tim
vojarnama. Nije upitao što se događa u Vukovaru ni u
drugim opkoljenim gradovima u kojima su dnevno masovno
ginula i civili, djeca, žene, a zanimala ga je sudbina
vojnika koji su imali i vodu i hranu i čiji životi
nisu bili ugroženi. Cyrel Vance bio je član čuvene
Trilateralne komisije koja je poticala radi interesa
krupnog kapitala i borbe za naftu, sukobe na Bliskom i
Srednjem Istoku dakle, bio je čovjek koji nije bio
slučajno poslan u Hrvatsku, poslan je da brani
američko-britanske interese, a ne da zaštiti žrtve
velikosrpske agresije. Cyrel Vance je bio u Vukovaru
na dan njegovog pada tristo metara daleko od
vukovarske bolnice kada su iz nje odvođeni ranjenici
na masovne likvidacije. Ništa nije učinio nije čak ni
pokušao spriječiti zločine. Njemu i međunarodnoj
zajednici trebalo je šest mjeseci da priznaju, iako su
to znali od prvog dana, da su u Srbiju, u Mitrovicu i
Niš, u koncentracione logore odvedeni brojni
Vukovarci.
Zbog takvog ponašanja međunarodne
zajednice, kako bi "spužvom zaborava" izbrisali svoju
krivnju za tragediju Vukovara, i druge tragedije na
ovim prostorima, i danas se nastoji ne samo sakriti
istina o vukovarskoj epopeji nego ju se nastoji
krivotvoriti kako bi se njihova odgovornost i
odgovornost agresora prebacila na žrtve agresije.
Mnogi predstavnici međunarodne zajednice i moćnih
svjetskih država kada se započne razgovor o Vukovaru i
strahotama koje su se tamo dogodile često nam govore:
"Pustite Vukovar." "Demode je raspravljati o Vukovaru
i prošlosti". "Nemojte govoriti o srpskim zločinima
jer time sprječavate pomirbu i obnavljanje suživota."
4. Vukovarski mit i njegova
zloupotreba
Herojska borba Vukovaraca i svih ljudi
iz cijele Hrvatske koji su se tamo našli, a još više
patnje pučanstva, uključujući dvije tisuće djece, koji
nisu napuštali Vukovar do posljednjeg trenutka,
epopeja vukovarske bolnice i borba za ranjenike
stvorili su od Vukovara mit. Hrvati su se
poistovjetili s tim herojskim pučanstvom i vojnicima.
Preko sudbine Vukovara za vrijeme herojske obrane, ali
i nakon okupacije Vukovara, lomila se i prelamala
sudbina Hrvatske jer je pad Vukovara poslužio da se
pokuša ponovno izvršiti državni udar u Hrvatskoj, da
se za tragičnu sudbinu Vukovara krivnja prebaci na
državno i vojno vodstvo Hrvatske, a ne na
velikosrpskog agresora. Pokušala se velika emocionalna
povezanost cijelog hrvatskog naroda sa sudbinom
Vukovara, te nastala depresija i razočaranje zbog pada
Vukovara iskoristiti da se Vukovar od najveće hrvatske
pobjede pretvori u najveći poraz i da se na padu
Vukovara potaknu unutrašnji sukobi u Hrvatskoj.
Već u vrijeme kada je bilo jasno da se
Vukovar neće moći obraniti usprkos herojske obrane,
napravljen je plan i sustavno se, na različite načine,
stvaralo raspoloženje da ako padne Vukovar da onda
mora pasti i Tuđman, Sabor i Vlada. Nekoliko dana
prije pada Vukovara Hrvatsku su preplavili pamfleti i
leci koji su se tajno raspačavali neformalnim kanalima
protiv Tuđmana, Vlade i Sabora kao izdajničkog i
četničkog vodstva, koje je prodalo Vukovar.
Širile su se brojne dezinformacije
kako bi se padom Vukovara Hrvatska potpuno
destabilizirala. Željelo se da se Vukovar, umjesto
simbola herojstva i vojnog čuda, umjesto simbola
pobjede nad velikom vojnom silom koja je tamo
razbijena, pretvori u najveći hrvatski poraz, da se
pad Vukovara prikaže kao izdaja i posljedica pogrešne
politike, a ne kao posljedica vojne i tehničke
nadmoćnosti neprijatelja.
I danas, kada se na različite načine
pokušava krivotvoriti hrvatska povijest ponovno se na
različite načine obnavljaju neistine i stavljaju u
opticaj razne optužbe da je tadašnje državno i vojno
vodstvo glavni krivac za pad Vukovara i tragediju koja
se tamo dogodila.
Danas je jasno da su KOS i druge
jugoslavenske obavještajne službe dobro pripremile
destabilizaciju Hrvatske upravo prebacivanjem krivnje
za pad Vukovara na državno i vojno vodstvo Hrvatske
kako bi se ono pokušalo srušiti. Međutim, i dalje
ostaje misterija na koju još uvijek nema odgovora
zašto su pojedinci i grupe u hrvatskoj vojski i
politici ne samo onda prilikom pada Vukovara nego i
danas nastavili zastupati i širiti KOS-ove podvale te
i danas najveću Hrvatsku pobjedu - vukovarsku epopeju
pokušavaju pretvoriti u navodno najveću hrvatsku
izdaju.
To su razlozi zbog kojih ću pokušati
kao potpredsjednik ratne Vlade otvoreno i
argumentirano progovoriti o nekim događajima o kojima
se u nas dosada nije govorilo a koji mogu pomoći da se
doprinese utvrđivanju istine o herojskoj borbi
hrvatske vojske i civilnog pučanstva.
Vlada demokratskog jedinstva u
cjelini, bez obzira na stranačku pripadnost njenih
članova, cijelo je vrijeme radila u teškim uvjetima
sve što je mogla da organizira i pomogne obranu
Vukovara. Evo nekih detalja.
Prvi značajniji zadatak Vlade bio je
organizirati obranu Hrvatske u cjelini, a ne kao niz
nepovezanih samoorganizacija na stranačkoj ili na
lokalnoj razini u kojima oni samo brane svoj dom i
svoje mjesto. Međutim, teško je bilo uzeti ljudima
oružje koje su sami platili i reći im dajte ga za
obranu nekog drugog mjesta. Prvi presedan dogodio se
zbog Vukovara. Da bi pomogli obranu Vukovara kao Vlada
inzistirali smo da se oružje koje je došlo u Slavonski
Brod, a koje su platili Brođani iz svojih sredstava,
odmah prebaci za obranu Vukovara. Kasnije smo, kada
nismo imali streljiva vukli očajničke poteze kao Vlada
te smo uzimali streljivo s drugih ratišta da bi ga
slali u Vukovar. Kada je Vukovar bio u okruženju
pokušavalo se malim avionima bacati oružje i lijekovi
za pomoć Vukovarcima. Pokušano je nekoliko proboja
kako bi se probila blokada Vukovara,ali oni nisu
uspjeli. U obranu Vukovara uključili su se dragovoljci
iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine i
inozemstva.
Cijelo
vrijeme vukovarske epopeje na svim sjednicama Vlade i
vrhovnog državnog vijeća, bez obzira što je bilo na
dnevnom redu, uvijek se je raspravljalo i o Vukovaru.
Nije bilo noći
da me negdje oko 3 ili 4 sata ujutro nije netko zvao
iz Vukovara tražeći pomoć. Evo jedan primjer.
Jedne me noći, oko tri sata ujutro,
nazvao Marin Vidić Bili i tražio da hitno pošaljem
europske promatrače, jer prijeti masakr nad civilnim
pučanstvom Iloka. Probudio sam tajnicu Zdenku
Mustapić, jer nisam imao telefonskih brojeva svih onih
koje sam morao zvati. Zajednički smo zvali ljude kako
bi digli europske promatrače da već ujutro budu na
licu mjesta, da pokušaju pomoći. Ipak je najteže bilo
već pri kraju, kada su dolazili vapaji iz Vukovara za
oružjem i streljivom. Mi smo slali, ali to uglavnom
nije dolazilo do Vukovara, dolazilo je do Vinkovaca,
jer se naši nisu mogli probiti do opkoljenog Vukovara.
Nekoliko pokušaja proboja završilo je neuspjehom. Tko
je kriv za te neuspjele proboje, vjerojatno će se
jednoga dana saznati. Ako je itko kriv. Vjerojatno je
najveći krivac nadmoć naših neprijatelja u naoružanju.
Iako sam i na Vrhovnom državnom vijeću i u Vladi
sudjelovao u raspravi o svim problemima obrane
Vukovara, iako sam s mnogo ljudi iz Vukovara
razgovarao o tome što se tih posljednjih dana stvarno
događalo u Vukovaru, teško mi je odgovoriti decidirano
što se tamo stvarno događalo. Svatko ima svoju istinu.
Nama u Vladi nije bilo nikada teže
nego prilikom pada Vukovara. Smatrali smo da smo
uradili sve što smo mogli pokušavajući spasiti
Vukovar. Ipak to nije bilo dovoljno. Zato smo
razumjeli mnoge Vukovarce koji su nas kritizirali i u
nama tražili krivce za tragediju Vukovara. Nikad se
nitko od nas iz Vlade nije ljutio na bilo kojeg
Vukovarca, čak i onda kad su nas neopravdano
optuživali da smo mi glavni krivci za tragediju koju
su doživjeli.
5. Dramatična sjednica Vlade
demokratskog jedinstva 17. studenog 1991. godine
Dana 15.
studenoga 1991. godine, na više adresa u Zagrebu
(predsjednik Republike, predsjednik Vlade,
Ministarstvo obrane, Glavni stožer Hrvatske vojske,
Ministarstvo unutarnjih poslova, predsjednik Sabora,
Crveni križ Hrvatske i Caritas), zapovjednik
operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja pukovnik
Mile Dedaković Jastreb, poslao je dramatično pismo iz
kojeg je bilo jasno da će narednih dana biti slomljena
obrana Vukovara. U tom pismu Mile Dedaković Jastreb,
kaže da će uskoro pasti Vukovar te između ostalog
piše:
"Borovo Naselje je u neprijateljskim
rukama, osim dijela glavne ulice za koji očekujemo podatak još u toku dana. S
obzirom na odnos snaga, smatramo da će i taj posljednji punkt pasti. Sedamdeset
posto nepobjedivog Vukovara je u rukama neprijatelja. Imajući u vidu snage i
sredstva kojima branitelji Vukovara raspolažu i čime raspolaže neprijatelj,
očekujemo da u toku dana ili noći Vukovar doživi sudbinu Borova Naselja."
I povjerenik Vlade Republike Hrvatske za općinu Vukovar Marin
Vidić Bili slao je faksove i telefonski nas je stalno izvještavao da treba
spašavati civilno stanovništvo jer da svakog trenutka Vukovar može pasti.
Iz dana u dan pojačavali su se napadi
na Vukovar s velikim vojnim snagama. U napadu je
sudjelovala kompletna gardijska divizija i dvije
brigade novosadskog korpusa s oko 600 borbenih vozila
i brojnim raketnim i topničkim sredstvima. Tu ogromnu
vojnu silu pojačali su i pripadnici više brigada
Teritorijalne obrane Srbije i lokalnih terorističkih
odreda s ukupno 30 000 ljudi.
Pucalo se iz oružja s brodova na
Dunavu i s vojvođanske strane a aktivno je sudjelovalo
i vojno zrakoplovstvo. Znali smo da nastupaju
dramatični trenuci pada Vukovara kada i Vlada snosi
povijesnu odgovornost u spašavanju stanovništva, te da
kao Vlada moramo donijeti konkretne odluke čak i van
nadležnosti Vlade jer drugi koji su trebali donositi
odluke nisu ih donijeli.
U takvoj dramatičnoj situaciji 17.
studenoga dobili smo brzojav od dopukovnika Vinka
Vrbanca naslovljenog, između ostalih i predsjedniku
Vlade. U brzojavu se kaže da su u 4 sata ujutro i
posljednja grupa branitelja na čelu s mladim Jastrebom
napustili Vukovar tako da su u Vukovaru ostali od
necivilnog dijela samo Mladen Vidić Bili povjerenik
Vlade i Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac. U
brzojavu se doslovno traži:
"Prvo, da
Vlada Republike Hrvatske u ime 15 tisuća života pogne
glavu i pristane da na pregovore zakazane za danas po
gospodinu Juzbašiću (ministar u Vladi demokratskog
jedinstva) pošalje i svog predstavnika kao i
predstavnika Europske misije.
Drugo, shvaćajući da je to jedini način da se spase
životi, gospodin Vidić je prihvatio da danas ide na
pregovore s gospodinom Hadžićem. Gospodina Vidića će
na pregovore odvesti vojnim helikopterom.
Treće, s obzirom na to da smo pripremni, odmah s tim
treba upoznati međunarodnu Europsku misiju, lorda
Carringtona, jer samo to sada može pomoći civilima
Vukovara. To treba podržati jer je to ovaj put
najučinkovitije što se u Hrvatskoj može učiniti za te
ljude.
Četvrto, svaka komunikacija između zapovjedništva OG
Vinkovci i Vlade mora teći na ovaj i baš ovaj način,
znači samo šifrirano, sve mora biti hitno.
Peto, molim
hitan odgovor što dalje činiti. Zapovjednik dopukovnik
Vinko Vrbanac"
Preko zapovjedništva Operativne grupe
Vukovar, Vinkovci, Županja Marin Vidić Bili, povjerenik Vlade poslao je sljedeću
poruku:
"NOĆAS ĆE NAROD PANIČNO BJEŽATI IZ
GRADA. HITNO POŽURITE S ODLUKAMA. SIGURNO JE VEĆ
KASNO. BILI"
U dodatku poruke stoji:
"NOĆAS SVI BORCI ODLAZE OSTAJE SAMO
DOKTORICA I POVJERENIK VLADE. BILI."
U takvoj političkoj situaciji nakon
što je predsjednik Vlade dr. Franjo Gregurić
neuspješno pokušao doći do predsjednika Republike,
nakon što mu niti supruga predsjednika Republike nije
znala reći gdje je, Franjo Gregurić je odlučio sazvati
izvanrednu sjednicu Vlade s ciljem da Vlada donese
odluke bez obzira da li je, po Ustavu, za njih
nadležna ili nije. Na sjednicu Vlade pozvani su glavni
vojni stratezi generali Anton Tus i Imra Agotić, kako
bi nam izložili situaciju ne samo za Vukovar nego i u
cjelini što će se događati nakon pada Vukovara. Anton
Tus je decidirano rekao na Vladi na upit Franje
Gregurića da se vojnom opcijom u ovom trenutku ne može
spasiti Vukovar. Čak nam je rekao da bi bio
avanturizam ako bi pokušali vojni prodor svim
raspoloživim snagama da bi imali ne samo ogromne žrtve
nego da bi u slučaju vjerojatnog poraza otvorili
slobodan prostor za prodor JNA prema cijeloj Slavoniji
i Zagrebu i vjerojatno izgubili rat.
Većina članova Vlade bila je svjesna
povijesne odgovornosti i donošenja odluka koje nisu u
njenoj nadležnosti ali se više nije moglo čekati da ih
netko drugi donese. Na kraju smo se složili s istinom
da smo vojno poraženi u Vukovaru i da sada jedino još
možemo pokušati spašavati građane. U tom smislu smo se
usuglasili da damo odobrenje povjereniku Vlade da
pregovara i razgovara, ali u isto vrijeme smo smatrali
da je najveća odgovornost Jugoslavenske narodne armije
i međunarodnih čimbenika i da treba sve učiniti kako
bi ih natjerali da pomognu spašavanju 15 000 ljudi od
katastrofe koja je prijetila.
Na kraju je utvrđeno sljedeće:
U situaciji kad je pod pritiskom
međunarodne javnosti Republika Hrvatska zaključila
sporazum o apsolutnom prekidu vatre, međunarodna
zajednica mirno promatra kršenje primirja od strane
JA, posljedica čega je pad Vukovara i Slunja, i dosada
najveća moguća stradanja civilnog pučanstva.
Upozoravajući na navedenu činjenicu, Vlada Republike
Hrvatske donijela je ove zaključke:
1.
Potpredsjednik Vlade dr. Mate Granić, član Vlade
Dražen Budiša i Član Glavnog stožera Hrvatske vojske
pukovnik Imra Agotić osobno će, neposredno po
završetku sjednice Vlade:
- izvijestiti Promatračku misiju EZ-a o situaciji u
Vukovaru i zatražiti hitno upućivanje promatračkih
ekipa u grad Vukovar radi sprečavanja stradanja
civilnog pučanstva;
- zatražiti od
generala Andrije Rašete da se snage JA odmah postave
između snaga TO Srbije i četnika, te civilnog
pučanstva Vukovara, kako bi se spriječio genocid.
2. Ministar vanjskih poslova dr.
Zvonimir Šeparović odmah će o situaciji u Vukovaru i
prijetnji stradanja civilnog pučanstva izvijestiti
Ujedinjene narode, EZ, ministarstva i Vlade stranih
zemalja te predsjedatelja Mirovne konferencije o
Jugoslaviji lorda Carringtona.
3. Član Vlade Živko Juzbašić pokušat
će se dogovoriti da povjerenik Vlade Republike
Hrvatske za Vukovar Marin Vidić Bili pregovara u
Vukovaru o spašavanju civilnog pučanstva.
4. Predsjednik Vlade Republike
Hrvatske dr. Franjo Gregurić izvijestit će Savezni
sekretarijat za narodnu obranu o mogućim posljedicama
eskalacije rata u Republici Hrvatskoj i stradanja
civilnog pučanstva u Vukovaru. Posebno će predstavnike
Štaba Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ generala
Veljka Kadijevića i admirala Staneta Broveta,
upozoriti da će biti osobno odgovorni ako dođe do
genocida.
5. O stanju u Vukovaru i mjerama koje
će poduzeti Vlada Republike Hrvatske izvijestit će se
predsjednika Republike Hrvatske.
6. Pošto Glavni stožer Hrvatske vojske
procijeni trenutačnu situaciju u Vukovaru te nakon
pribavljanja točnih podataka o snazi i broju
neprijateljskih snaga koje napadaju Vukovar,
Ministarstvo informiranja izdat će priopćenje za
javnost o situaciji u Vukovaru i mjerama koje poduzima
Vlada Republike Hrvatske.
Radi hitne provedbe ovih zaključaka,
Vlada je prekinula sjednicu u 11,20 sati, a nastavila
ju je u 20,00 sati.
6. Prijeteće pismo Kadijeviću i
Brovetu
Dramatičnu sjednicu Vlade koju smo
prekinuli u 11,20 sati, nastavili smo istoga dana u
20,00 sati . U međuvremenu smo imali sjednicu Užeg
kabineta Vlade, na kojoj smo se dogovorili da napišemo
prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i admiralu Stanetu
Brovetu. Bio sam zadužen da napišem tekst toga
prijetećeg pisma. U svoje ime, i u ime Vlade, pisao
sam brojna otvorena pisma Boutrosu Boutrosu Ghaliju,
Barbari Bush, Gianniu De Michelisu, Kiri Gligorovu,
Franji Tuđmanu, Milanu Kućanu, Franji Greguriću,
Socijalističkoj internacionali i drugima. Međutim,
mislim da je najvažnije i najteže pismo koje sam kao
prijedlog formulirao najprije za sjednicu Užeg
kabineta, a kasnije i za sjednicu Vlade bilo prijeteće
pismo koje je Vlada usvojila i uputila Vrhovnoj
komandi oružanih snaga u Beogradu, odnosno generalu
Veljku Kadijeviću i admiralu Stanetu Brovetu.
Na dopodnevnoj sjednici Vlade suočili
smo se s istinom da se Vukovar ne može obraniti i da
prijeti velika opasnost civilnom stanovništvu
Vukovara. S obzirom na goleme žrtve agresora u
tromjesečnoj opsadi Vukovara s pravom smo se bojali da
će se dogoditi masovna ubojstva ne samo vojnika i
ranjenika nego i civilnog pučanstva. S obzirom na
dosadašnje ponašanje JNA također smo pretpostavljali
da će oni stajati po strani i kasnije tvrditi kako
nisu ništa mogli učiniti i da nisu odgovorni za ono
što se dogodilo.
Kako smo bili nemoćni da izravno
pokušamo spasiti civilno pučanstvo, tražili smo način
kako utjecati na Kadijevića i Broveta i vojni vrh da
ipak barem nešto učine pri spašavanju i evakuaciji
civilnog pučanstva. Na sastanku Užeg kabineta
predložio sam da ću napisati pismo Kadijeviću i
Brovetu, koje im treba javno uputiti, odnosno da je
potrebno u tom pismu zaprijetiti im kako Vlada u
slučaju masakra civilnog pučanstva u Vukovaru, neće
moći spriječiti sličan masakr nad obiteljima časnika
JNA, koje su živjele u Hrvatskoj. Znali smo s kim
imamo posla kao i to da jedino na takav način možemo
pokrenuti vojni vrh da ne gleda skrštenih ruku masakr
četnika nad nedužnim Vukovarcima. Naše prijetnje nisu
bile izmišljene, jer smo tih dana dobivali obavijesti
anonimnih skupina da će minirati kuće i stanove u
kojima žive obitelji oficira JNA i dignuti ih u zrak
ako vojska dopusti masakr nad civilnim pučanstvom
Vukovara. Takve smo obavijesti namjerno pustili da
dođu do naših neprijatelja, kako bi ozbiljnije
shvatili naše prijeteće pismo. Iako smo znali, i kad
smo pisali pismo, i kad smo ga poslali, da nećemo
dopustiti masakr i osvetu nad obiteljima oficira JNA,
bez obzira na to što će se događati u Vukovaru,
smatrali smo svojom dužnošću da zločincima
zaprijetimo, jer smo bili sigurni da će eventualno
reagirati samo na prijetnju - oni su poštovali samo
silu. Znali smo da nemaju savjesti i da ih nikakvi
humanitarni apeli ne mogu pokrenuti za akciju.
Vjerovali smo da ih može pokrenuti samo strah za
njihove obitelji, kao i strah od eventualnog budućeg
suđenja za ratne zločine. Zato smo pokušali zaigrati i
na tu kartu.
Često sam kasnije govorio da kao
humanist i profesor u normalnim uvjetima nikad ne bih
pristao napisati takvo pismo. Međutim, i tada i danas
smatram da je upravo zbog moralnih razloga trebao
napisati takvo pismo, jer kada se traže načini da se
spase nevini ljudski životi tisuća ljudi, s obzirom na
to da je ljudski život najveća vrijednost, sve ostale
moralne norme moraju se podrediti toj vrijednosti.
Dakle, moralno je prijetiti ako se prijetnjom mogu
eventualno spasiti ljudski životi.
Vlada Republike Hrvatske, odnosno svi
ministri i članovi Vlade mislili su isto, pa smo odmah
na početku sjednice Vlade donijeli odluku da generalu
Veljku Kadijeviću i admiralu Stanetu Brovetu uputimo
pismo čiji sadržaj glasi:
"Vlada Republike Hrvatske na svojoj
53. sjednici dana 17. studenog 1991. razmatrajući
aktualnu političku i vojnu situaciju nakon sporazuma o
apsolutnom prekidu vatre konstatirala je da se i nakon
sporazuma o apsolutnom prekidu vatre nastavljaju vojne
operacije s ciljem osvajanja Vukovara i drugih
područja u Hrvatskoj. Vlada je upoznata s velikom
opasnošću za živote više od 10 000 stanovnika, od čega
je 2 000 mlađe od 16 godina u opkoljenom i razrušenom
Vukovaru u kojem se i dalje ubijaju ne samo civili
nego i djeca.
S tim u svezi Vlada Republike Hrvatske
usvojila je sljedeće zaključke:
1.
Zahtijevamo da odmah u skladu s dogovorom o apsolutnom
prekidu vatre obustavite sve napade, a osobito teške
napade na civilno pučanstvo u Vukovaru. Ako se ne
zaustave napadi na civilno pučanstvo u Vukovaru i ako
ništa ne poduzmete da se spase njihovi životi, Vlada
Republike Hrvatske neće više pristajati na bilo kakve
pregovore niti može dalje preuzimati odgovornosti za
garantiranje sigurnosti časnicima i vojnicima i
njihovim obiteljima na teritoriju Republike Hrvatske.
Odgovornost za živote ne samo nedužnih građana u
Vukovaru nego i za sigurnost i živote svih građana u
Hrvatskoj i Jugoslaviji izvan Vukovara u vašim je
rukama. Pred javnošću cijeloga svijeta i poviješću
snosit ćete odgovornost za moguću smrt desetaka tisuća
ljudi, jer masakr civila u Vukovaru koji prijeti
značio bi početak građanskog rata, a koji više nitko
ne bi mogao zaustaviti na teritoriju bivše
Jugoslavije.
Zato Vlada
Republike Hrvatske zahtijeva da svojim vojnim snagama
naredite apsolutni prekid vatre i napravite tampon
zonu u Vukovaru kako bi se spasilo civilno
stanovništvo od osvete i omogućilo poduzimanje
humanitarnih i drugih akcija.
2. Sudbinu ranjenika i civilnog
stanovništva u Vukovaru ne možete prepustiti četničkim
hordama skidajući sa sebe odgovornosti za njihovo
djelovanje jer je poznato cijelom svijetu da djeluju
kao dio vaših snaga, da ste ih naoružali i s njima
jedinstveno djelovali neviđenom vojnom silom u
slamanju herojskog otpora branitelja Vukovara. Zato
ste odgovorni za sudbinu civilnog stanovništva, ali i
za sudbinu svih građana koje čeka pakao ukoliko
dozvolite masakr civilnog stanovništva.
3. Zahtijevamo da omogućite dolazak
europskih promatrača u Vukovar i da štitite njihovu
sigurnost te da se odmah omogući evakuacija ranjenika,
žena i djece.
Vlada Republike Hrvatske obratit će se
međunarodnoj javnosti i svim međunarodnim
institucijama kako bi ih upoznala s činjenicom da ste
nakon zadnjeg prekida vatre na koje nas prisiljava
Europska zajednica ponovno ofenzivnim vojnim akcijama
zauzeli Slunj i da bez obzira na žrtve i cijenu i
dalje pokušavate ne samo zauzeti Vukovar nego ga i
potpuno uništiti sa njegovim stanovnicima. Takvi vaši
postupci suprotni preuzetim obvezama prema cijeloj
međunarodnoj zajednici vode u katastrofu i totalni
građanski rat koji više nitko neće moći zaustaviti.
PREDSJEDNIK
dr. Franjo
Gregurić
Kako sam istu večer morao krenuti na
put u Milano, a zatim u London na sastanak s lordom
Carringtonom i na dogovorene sastanke u Foreign
Officeu i Domu lordova britanskog Parlamenta, na putu
sam u automobilu u deset sati navečer slušao kroniku
dana Radio-Zagreba, kako najavljivački par dramatičnim
glasom čita naše pismo.
Pismo je imalo uspjeha. Istoga dana
stigao je odgovor od opunomoćenika JNA generala Rašete
u kojem on u ime Vrhovne komande oružanih snaga JNA
predlaže da se "pod zaštitom jedinica JNA i uz
prisustvo predstavnika posmatračke misije Europske
zajednice i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta,
evakuišu građani iz Vukovara." JNA je predložila
evakuaciju sljedećim pravcima: Vukovar-Osijek,
Vukovar-Vinkovci, Vukovar-Šid,
Vukovar-Petrovci-Mirkovci i rijekom Dunav.
Da je naša prijetnja bila efikasna
pokazuje vrlo miroljubiv ton pisma koje završava
molbom na sljedeći način: "Molimo vas da se spreče
eventualni postupci koji bi ugrozili pripadnike JNA i
članove njihovih porodica."
Vlada Republike Hrvatske odmah je
odgovorila generalu Rašeti. Prihvatili smo da se
evakuacija izvede u suradnji i uz prisutnost
Promatračke misije Europske zajednice i Međunarodnog
komiteta Crvenog križa koji su se s tim suglasili te
smo predložili da se evakuacija izvede pravcem
Vukovar-Bogdanovci-Marinci-Zidine-Nuštar-Vinkovci.
Međutim, iako smo na taj način spasili
dio stanovništva, u Vukovaru su se dogodili strašni
zločini posebno masovno ubojstvo ranjenika iz
vukovarske bolnice. Jedan dio civila nažalost nije
evakuiran u Hrvatsku nego su završili u
koncentracionim logorima u Srbiji.
Sve je to znala međunarodna zajednica,
ali su dugo vremena tajili postojanje takvih logora.
Tek kada su ih otkrili novinari u ratu u Bosni i
Hercegovini, međunarodna javnost je počela, doduše
sporo, ali ipak priznavati da logori postoje te su
krenule akcije oslobađanja ljudi iz tih logora.
Danas, 19 godina kasnije, još se
uvijek ne zna sudbina znatnog broja Vukovaraca koji se
vode kao nestali. Otkrivene su masovne grobnice što
pokazuje da tzv. Jugoslavenska narodna armija nisu
efikasno spriječili zločine i da ona i njen vrh snose
izravnu krivnju za ratne zločine i genocid, jer nisu
spriječili divljanje četnika, jer su naoružali
četnike, i jer su ih u biti uključili u svoje redove.
U početku je postojala razlika između četničkih
jedinica i JNA. U Vukovaru i kasnije sve se to
stopilo. u jednu jedinstvenu zločinačku vojsku.
Pored Srbije i Crne Gore i JNA ogromna
je krivnja međunarodne zajednice koja nije ništa
učinila da spriječi zločine nego ih je dugo vremena
skrivala pa čak i pomagala agresoru i tretirala ga kao
partnera kojeg je uvažavala i s kojim je pregovarala.
7. Sramotna britanska politika
U vrijeme pada Vukovara krenuo sam na
put u London u očajničkom pokušaju angažiranja lorda
Carringtona i drugih engleskih političara s obzirom na
njihov utjecaj na Srbiju i Miloševića da ih pokušam
uvjeriti, a u krajnjoj liniji i moliti, da nešto
poduzmu kako bi spasili stanovništvo Vukovara od
pokolja koji im je prijetio i koji se na kraju i
dogodio. Na osnovi onoga što su mi rekli u Londonu, i
kako su postupali, bilo mi je jasno da ne žele pomoći,
da znaju što se događa ali da ne žele priznati da to
znaju, nego da čak pomažu prljavim i sramotnim
potezima da se sakrije istina o stvarnim zločinima
koji su se u to vrijeme već događali u Vukovaru dok
sam ja razgovarao u Foreign Officeu, s lordom
Carringtonom i u Britanskom parlamentu. Mislim da je
potrebno radi argumentiranja istine o sramnoj politici
Velike Britanije detaljno opisati to što se događalo u
Londonu dok su se istovremeno masovno ubijali
ranjenici u Vukovaru. Došlo je vrijeme da se u
Hrvatskoj argumentirano i javno progovori o sramnoj
politici Velike Britaniije, Francuske i Rusije jer bez
toga nije moguće razumijeti ni današnju politiku
Velike Britanije i dijela međunarodne zajednice koja
preko Haaškog nastavlja s politikom, u najmanju ruku
odmaganja Hrvatima, koju je vodila i prilikom pada
Vukovara.
Srpska politika dosta je uspješno
igrala na tradicionalnu suprotnost interesa Njemačke i
Velike Britanije. Na sve moguće načine optuživala se
ujedinjena Njemačka za razbijanje Jugoslavije zbog
navodne želje da preko Hrvatske izbije na Jadran i
proširi svoju utjecajnu sferu. Time je Srbija
pridobivala one snage u Velikoj Britaniji koje su se
bojale ujedinjene Njemačke. Zato se Velikoj Britaniji
neprestano nudio patronat nad Srbijom, na osnovi
povijesnih iskustava i prijateljstava tražila se
specijalna zaštita Srbije od navodno nove fašističke
opasnosti ne samo iz Hrvatske nego i Njemačke.
Neprestano se isticalo kako su se Srbi uvijek borili
na strani Engleza i kako se ponovno obnavljaju stare
podjele prije Drugoga svjetskog rata. Dakle, Srbija se
pokušavala svim mogućim sredstvima koristiti Velikom
Britanijom kao činiteljem koji će spriječiti Njemačku,
i neke druge zemlje i Europsku zajednicu u cjelini pri
poduzimanju energičnih mjera protiv agresora.
Sve su to bili razlozi zbog kojih sam
se želio, i osobno, susresti sa službenim i
neslužbenim predstavnicima Velike Britanije, a osobito
s lordom Carringtonom.
Zato sam u razgovoru u Foreign Officeu
nastojao nizom argumenata dokazati da smo antifašisti,
saveznici Velike Britanije iz Drugoga svjetskog rata i
da su mnogobrojni sudionici antifašističke borbe u
Drugome svjetskom ratu ogorčeni britanskom politikom i
njihovom podrškom Slobodanu Miloševiću, koji je pravi
fašist. U razgovorima u Foreign Officeu najviše su
bili impresionirani mojim odgovorom na njihova
pitanja: "Jeste li i Vi ustaša?", "Koliko ima ustaša u
hrvatskoj vlasti?" Odgovorio sam im da smo za
Slobodana Miloševića i vojsku svi mi ustaše, da oni
ustašom proglašavaju i mene, koji sam potpredsjednik
socijaldemokratske stranke, bivše Komunističke
partije. Za njih su ustaše i general Tus, i general
Špegelj, i brojni drugi Titovi generali, Hrvati koji
su prešli na našu stranu. Za njih je ustaša i dr.
Bilandžić, prijeratni komunist i učesnik
antifašističke borbe od njezina početka, kao i dr.
Prodan, šef Saniteta, također sudionik antifašističke
borbe, koji je, kao i dr. Bilandžić, nekoliko puta
ranjavan u ratu. Za njih je ustaša i predsjednik
Tuđman, koji je bio sudionik antifašističke borbe.
Rekao sam im da u Vladi demokratskog jedinstva imamo
samo tri člana koji nikada nisu bili članovi Saveza
komunista, te da nas strašno vrijeđa i samo pitanje
koje mi je postavljeno. Nakon rasprave u Foreign
Officeu, odmah smo požurili na dogovoreni razgovor s
lordom Carringtonom.
Pripremajući se za razgovor s lordom
Carringtonom, jednim od ključnih ljudi u rješavanju
jugotragedije, saznao sam da je on lord četvrte
generacije, da je bogat, da je političar profesionalac
kojem vjeruju ne samo Europska zajednica nego i
Sjedinjene Američke Države i SSSR. Isto sam tako
saznao na koje sve načine srbijanska politika i njena
propaganda pokušavaju slomiti lorda Carringtona i
utjecati na njegove odluke.
Primio nas je vrlo srdačno, čak nas je
dočekao na ulazu u zgradu. Razgovor je bio vrlo
srdačan i otvoren, ali je Lord vrlo vješto, kada se
trebao izjasniti o nekim našim oštrim primjedbama,
prelazio na nove teme. Iz onoga što nas je pitao, a ne
samo na osnovi onoga što je rekao, stekao sam dojam
kako lord Carrington smatra, usprkos svim kritičnim
primjedbama koje se odnose na Miloševića, da je on
pametan i sposoban čovjek. Isto sam tako, na temelju
njegova reagiranja, odmah shvatio da misli kako
Kadijević i vojska, u nekim pitanjima, vode samostalnu
politiku kao i da nisu samo puki instrument u
Miloševićevim rukama. Objašnjavao nam je da je napad
na Dubrovnik najveća greška vojske i srbijanske
politike i da je to dokaz kako vojska poduzima neke
samostalne akcije, odnosno da Milošević kao pametan
čovjek, kada bi potpuno kontrolirao vojsku, ne bi
napravio tako krupnu grešku. Čini se da smo vrlo jakim
argumentima uspjeli uvjeriti lorda Caringtona da je
ipak posrijedi samo vješta Miloševićeva strategija
kako bi se on, spremnošću na kompromis, prikazao kao
realist i mirotvorac, čime sprečava oštru reakciju
svijeta prema Srbiji, a svu krivnju pokušava prebaciti
na vojsku kao samostalnog činitelja u jugotragediji.
Pokazali smo, zapravo, da je riječ o podjeli uloga.
Milošević pregovara i sklapa primirja, ali u isto
vrijeme naređuje vojsci da planski i sustavno osvaja
teritorije koje je on utvrdio u svom osvajačkom planu
kao budući teritorij velike Srbije.
Lord Carrington je odgovorio vrlo
kruto. Gospodo, ja nisam zadužen za oružje. Oružje
tražite od Van den Brooka i ostalih koji vam mogu
pomoći. Zadužen sam za mir i učinit ću sve što mogu da
do mira dođe. Ali morate shvatiti da su za mir
potrebne dvije strane i da moram naći načina kako da i
druga strana pristane na mir, odnosno kako da se
prisili na mir.
Iz razgovora s lordom Carringtonom i
razgovora u Foreign Officeu kao i iz drugih razgovora
s brojnim ličnostima u Londonu, mogli smo
rekonstruirati strategiju Srbije, odnosno glavne točke
srbijanske strategije za sljedeće razdoblje.
Srbijanski zahtjevi, ukratko rekonstruirani, jesu: 1.
Inzistiranje na održavanju Jugoslavije kao moderne
federacije, koju će činiti Srbija, Crna Gora i BiH, a
eventualno i Makedonija. Srbija i vojska ni u kom
slučaju ne misle završiti rat prije nego što prisile
BiH da ostane u Jugoslaviji ili ne uspiju li, ratom će
nastojati veći dio BiH pripojiti Srbiji; 2. Srbija sve
više shvaća da osim Slovenije ni Hrvatsku ne može
zadržati u Jugoslaviji kao federaciji. Međutim, i
dalje žele pripojiti Jugoslaviji, odnosno Velikoj
Srbiji, bez Slovenije i Hrvatske, što veći dio
Hrvatske. Optimalni plan bio je zamišljena crta od
Karlobaga do Virovitice. Međutim, bili su razrađeni i
rezervni planovi. Ako se ne uspije vojnom silom uzeti
Hrvatskoj njene teritorije na potezu
Karlobag-Virovitica, zadovoljili bi se i okupiranim
područjem Hrvatske na kojoj su formirali Republiku
Srpsku Krajinu u Hrvatskoj. Međutim, u to vrijeme već
shvaćaju da ni to neće biti moguće jer je Hrvatska
vojno ojačala te prelaze na novu taktiku. Traže da JNA
štiti okupirane krajeve Hrvatske a poslije da to rade
i međunarodne snage te da se pristupi dugotrajnim
pregovorima. U međuvremenu bi Srbi održali referendum
o tome hoće li ili neće ostati u Hrvatskoj i pod kojim
će uvjetima ostati. Već na razgovorima u Londonu bilo
je jasno da će Velika Britanija braniti uspostavljeno
stanje i da će vršiti pritisak na Hrvatsku da
legalizira tzv. Republiku Srpsku Krajinu i da prihvati
nakon eventualnog raspada SFRJ i stvaranja samostalne
Hrvatske da ona bude federalna država u kojoj bi Srbi
imali svoju federalnu jedinicu.
Uz to se traži i pravo Srba da bez
obzira na to što će Hrvatska biti suverena i
samostalna država mogu sudjelovati u Svesrpskom Saboru
u Beogradu koji bi se brinuo o ukupnim srpskim
interesima i razvoju srpske nacije;
3. Srbija nastoji da krnjoj
Jugoslaviji, koju želi stvoriti, i koja je zapravo
Velika Srbija, osigura kontinuitet s bivšom
Jugoslavijom kako bi zadržala sva prava, a Sloveniju i
Hrvatsku ostavila bez naslijeđa.
U svim razgovorima u Londonu, ne samo
s lordom Carringtonom, nasuprot takvim stavovima
Srbije, koji su tada i kasnije imali podršku Velike
Britanije, mi smo inzistirali na ovim stavovima: 1.
Potrebno je izvući sve konsekvence u politici iz
činjenice kako je utvrđeno na svim međunarodnim
institucijama da su Srbija i JNA agresori, a Hrvatska
žrtva; 2. Potrebno je ukinuti međunarodnopravni
subjektivitet Jugoslavije - priznati sve republike kao
nove države koje se onda mogu povezivati i udruživati
jer su suverene. Dakle, Srbija i Crna Gora mogu
stvarati federaciju, ali ne mogu biti
međunarodnopravni nasljednici raspadajuće Jugoslavije;
3. Odmah međunarodnopravno priznati one republike koje
su se referendumom građana izjasnile da žele biti
samostalne i suverene, kako bi se time ukinula svaka
mogućnost da vojska može silom nametnuti bilo kakvu
Jugoslaviju, ali i stvorile međunarodnopravne
pretpostavke da svjetska zajednica i sve države mogu
djelotvorno i diferencirano djelovati kažnjavajući
agresora i pomažući napadnute.
Najveća razlika u razgovorima bila je
u odnosu prema nužnosti priznavanja Hrvatske i
Slovenije i svih republika koje to žele, u što kraćem
roku, jer su lord Carrington i Velika Britanija
smatrali da bi to dovelo do još većeg rata, a ne mira,
pa su zato inzistirali na rješenjima za cijelu bivšu
Jugoslaviju, kako predviđa Haaški sporazum. Mirovne
snage moraju što prije stići kao garancija prekida
rata. Dakle, lord Carrington i predstavnici britanske
službene politike nisu željeli rješavati problem
Hrvatske sve dok ne nađu rješenja za Srbiju i ostale
republike u paketu i na taj način ne riješe problem na
području bivše Jugoslavije u cjelini. U to vrijeme -
pada Vukovara - nadali su se još uvijek da JNA i
Milošević mogu vojno riješiti problem i prisiliti
Hrvatsku na ostanak u Jugoslaviji, bez obzira na već
donesenu odluku Hrvatskog sabora o proglašenju
samostalnosti Hrvatske. Na tim mučnim razgovorima u
Londonu shvatio sam još više koliko je bila važna
strateška odluka dr. Franje Tuđmana i HDZ-a da ne
prihvati zahtjev Ivice Račana i SKH SDP-a da se u
saborskoj odluci o razdruživanju Hrvatske od SFRJ
ugradi i mogućnost ponovnog udruživanja u nekakvi
oblik Jugoslavije bilo federalni bilo konfederalni.
Jer da je Franjo Tuđman prihvatio taj zahtjev SKH
SDP-a, koji je obrazlagan kao navodno lukav potez kako
bi se ublažio pritisak na Hrvatsku, sigurno da bi
pritisak Velike Britanije i drugih na Hrvatsku bio još
veći, i da bi Hrvatska teško mogla odbiti nastavak
pregovora o konstituiranju nove konfederalne
Jugoslavije.
8. Monstruozna laž i optužba:
Hrvatska vojska masakrirala 41 srpsko dijete u
Vukovaru
Vjerujete li dragi čitatelji, da
britanske obavještajne službe koje su najbolje na
svijetu nisu stvarno znale što se događa u Vukovaru,
odnosno vjerujete li da nisu o tome što su stvarno
znale i što se stvarno događalo na vrijeme izvijestili
vodeće britanske političare?
Ako se dvoumite u odgovoru na
postavljena pitanja, vjerujem da će Vam pomoći u
otklanjanju Vaših dvojbi istina o tome zašto je i kako
i s kojim ciljevima u Londonu plasirana monstruozna
optužba i laž da su u Vukovaru hrvatski vojnici ubili
i masakrirali 41 srpsko dijete.
Ta laž je lansirana upravo u vrijeme
kada se u Vukovaru četničke horde ubijale ranjenike iz
vukovarske bolnice, kada su tisuće ljudi Hrvata,
Rusina i drugih odvedeni u koncentracione logore.
Dakle monstruozna optužba i laž bili su unaprijed
smišljeni kako bi se žrtve agresije optužili za
zločine i kako bi se sakrili stvarni zločini i
zločinci.
Evo kratkog opisa događaja koji
zaslužuje da uđe u zbirku najvećih i najpodlijih
podvala i sprege tajnih službi, prljave politike i
prljavih medija.
Uspio sam nekako dobiti pet minuta
uživo u poznatoj emisiji SKY-NEWS-a u pet sati
popodne, vrlo gledanoj emisiji širom svijeta vjerujući
da ću dobiti priliku upoznati englesku i svjetsku
javnost s onim što se stvarno događa u Vukovaru i da
će moj apel i vapaj, kako bi se pomoglo ranjenicima i
civilnom stanovništvu, imati nekakvog odjeka.
U Londonu je u to vrijeme bila
strahovita prometna gužva tako da sam nakon razgovora
u Foreigen Officeu zatim kod lorda Carringtona i u
britanskom Parlamentu u zadnji trenutak stigao na
drugi kraj Londona na emisiju u živo. Dok sam ulazio u
studio, obzirom da je bilo točno 17 sati, spiker me
vidio kroz staklo da dolazim, počeo je s emisijom te
me je najavio i predstavio prije nego što sam sjeo na
stolicu. Pred njim sam vidio hrpu novina. Iznenada je
uzeo novine pokazujući naslovnu stranicu pitao me je:
"Je li istina da je Hrvatska vojska ubila i
masakrirala četrdeset jedno dijete u Vukovaru?"
Teško sam došao do zraka, bio sam u
šoku, nisam mogao vjerovati jer sam upravo prije
nekoliko desetaka minuta dobio iz Hrvatske izvješće da
četnici, uz mirno gledanje jedinice JNA, vrše pravi
pokolj. Pitao sam se kako je moguće da se u jednoj
demokratskoj zemlji, koja ima najbolju obavještajnu
službu i čiji političari znaju što se stvarno dogašđa
u Vukovaru mediji plasiraju takvu monstruoznu laž koja
žrtvu pretvara u zločinca, koja u stvari ne samo
skriva od javnosti monstruozne zločine koji se
događaju u Vukovaru nego optužuje za strašan zločin
Hrvate za koje znaju i oni koji su ga plasirali da je
monstruozna laž.
Radilo se o smišljenoj dobro
plasiranoj i plaćenoj prevari. Slobodan Milošević je
angažirao za velike novce poznate engleske reklamne
agencije, koje su laž smislile i plasirale, a engleska
politika, obavještajne službe i mediji nisu na to
reagirali jer im je odgovaralo da se upravo u vrijeme,
dok su se zločini okupatora u Vukovaru događali, ti
zločini sakriju izmišljanjem nepostojećih.
Ta monstruozna laž bila je nakon dva
dana demantirana ali je ona odigrala svoju ulogu.
Nitko nije odgovarao za laž, nitko se nije ispričao,
niti je pokrenut bilo kakav postupak utvrđivanja
odgovornosti onih koji su takvu laž plasirali.
Dok sam ja uspio demantirati tu laž i
odgovoriti na voditeljeva pitanja i potpitanja vezano
uz nju, proteklo je mojih pet minuta planiranih za
iznošenje istine o tome što se stvarno događa u
Vukovaru.
I ovaj događaj pokazuje kako je opasno
imati iluzije o demokraciji, slobodi i druga velika
načela koja Velika Britanija zajedno s međunarodnom
zajednicom lažno predstavlja kao bit svoje politike.
Borba za demokraciju, slobodu i ljudska prava samo je
lijepa ambalaža kako bi se ostvarili državni interesi
velikih sila. U tome se ne biraju sredstva. I zato
svaki političar koji je naivan ima šansu uspjeti
jednako kao što ima šanse janje koje bleji u vučjoj
jami.
Nažalost, hrvatski političari i dalje
su naivni, mekani, nesamostalni i dalje pokorno
slušaju strane gospodare i dalje prihvaćaju povijesne
krivotvorine čime opasno ugrožavaju ne samo istinu o
našoj prošlosti nego i hrvatsku budućnost o čemu sam
pisao u početku ovoga članka.
Ne samo Hrvatska država nego i cijeli
hrvatski narod ponovno se nalazi na raskrižju kao i
90- tih godina. Još jednom je potrebno braniti i
obraniti ono veliko što je hrvatski narod ostvario.
Potrebno je obraniti samostalnost i dostojanstvo.
Odluka je kao i 90- tih godina ponovno na hrvatskom
narodu i on ne može prebaciti odgovornost na bilo koga
drugoga.
Svaki Hrvat ima izbor sagnuti glavu i
pokoriti se moćnim silama međunarodne nepravde ili se
suprotstaviti.
Svaki Hrvat slobodno bira slobodu ili
ropstvo, istinu ili laž, kulturu života ili kulturu
smrti. Samo nas istina može spasiti.
Prof.dr. Zdravko Tomac
Kolumna za Hrvatski fokus |