|
Uz haaški "trijumf Srbije", odnosno "trijumf izdaje"
Simbolično razapinjanje "junačke zemlje mile" i dalje
traje, jer zavidnici se i bogolomnici iz reda
regionalnih i globalnih "starješina", moćno moderirani
upravljačkom "antirimskom strukturom", ne mire s
hrvatskom slobodom i državnom nezavisnošću, osovljenom
na petrovskoj stijeni, obranjenom u znamenu križa, i
blagoslovljenom rječitom, i čudotvornom, potporom
našega Wojtyle, Pape tisućljeća, S.B.Ivana Pavla II.
Poznata hrvatska crta naivnosti, s jedne strane, i
stigma "Zvonimirove kletve" i izdajstva, s druge,
koristile su onima nedobronamjernima, antieuropejskim
gospodarima Europe koji su, ne samo zanemarivali
istinu i prezirali Hrvate, već su, povrh svega,
savršeno zaštitili srpski naci(onalsocijali)zam i
minihitlera Slobu Miloševića od pravednoga suda i
presuda poput onih kojima je u Nürnbergu bila
zapečaćena sudbina nacističke Njemačke.
Radikalni
srpski napadački nacrti i planovi, kao Garašaninovo
"Načertanije", Karadžićevo "Srbi svi i svuda",
Stojanovićevo "Do istrage vaše ili naše", poslovnik i
Ustav srpske organizacije "Ujedinjenje ili smrt" iz
1911. (sa svesrpskim ciljem ujedinjenja "srpskih
pokrajina"u jedinstvenu Srbiju: "Bosne i Hercegovine,
Crne Gore, Stare Srbije i Makedonije, Hrvatske,
Slavonije i Srijema, Vojvodine, Primorja"-čl.7.), |
alkemičarski pretvoreni u postitoistički koncept
velikosrpstva za XXI. stoljeće sadržan u nacionalnome
"Memorandumu" SANU i javnomu događanju srpskih
nacimitinga i intelektualno-političkih i masmedijskih
izljeva mržnje prema nesrpskim narodima, te, završno,
odjelotvoreni genocidnom ratnom agresijom "JNA" i
"Jugoslavije" na, prethodno osmišljeno razoružane, tri
"zapadne republike", koje su, protivno volji
totalitarističkoga Beograda, izabrale put demokracije -
sve to nije bilo dostatno da, na sudu u Haagu, vlasti u
Beogradu i sovjetofilna srpska "JNA" budu optužene i
osuđene za "druženi zločinački pothvat", ali zato je
takvom lažnom ocjenom u ljetopise suda i u povijest UN-a
trenutačno upisana hrvatska svenarodna obrana svoga doma
i oslobođenje dijela hrvatskih zemalja od yu-srbske
okupacije, a žrtva zločina agresije proglašena
zločincem.
I stotinjak godina nakon što su javno, u zagrebačkomu
glasilu SD(S)S-a "Srbobranu" br. 168/169 god. 1902.,
objavljeni, srpski se nacionalpolitički radovi na
"istrazi našoj", na načertanijskom "opštem sojedinjenju
Srbstva" i na uništenju hrvatstva, uspješno nastavljaju,
makar danas nešto manje opsežni od zamisli, svjetski
poznatoga, srpskoga znanstvenika i geopolitičkoga
stratega Jovana Cvijića o "cijelomu jugoslavenskomu
kompleksu od Trsta do Soluna kao jednoj nacionalnoj
cjelini" (1908.). "Ponosni Dubrovčani su se odlučili za
Srpstvo", odaslali su svoju krilaticu "srbobranci" iz g.
1902., revni učenici glasovitoga prisvajača hrvatskoga
jezičnoga i narodnoga blaga - Vuka S. Karadžića, a
današnji na njoj visoko lete i (bez ikojega primjerena
civilizacijskoga odgovora s hrvatske strane), piratski
oteto i prisvojeno hrvatsko književno blago stvoreno na
hrvatskom jugu i u Dubrovniku, uvršćuju u srpski korpus
i s tim se otetim hrvatskim blagom slobodno
predstavljaju po vašarima i sajmovima, po učilištima,
sveučilištima i knjižnicama diljem svijeta.
Iako je, na početku jugoagresije na Republiku Hrvatsku,
tzv. međunarodna zajednica u biti stajala, ne uz
europejsku i demokratsku Hrvatsku, nego na strani
srpsko-crnogorskih đenerala i admirala Jokića i njihove
velikosrbske "JNA", ipak nisu pripadnici "Titove armije"
uspjeli pobjedonosno ugaziti, u studenome 1991., u
opkoljeni Dubrovnik, jer su ih zaustavili hrabri
hrvatski dragovoljci (među kojima su se neustrašivošću u
obrani i ovoga dijela Domovine istaknuli i Hercegovci,
što bijaše glavnim razlogom njihove potonje posvemašnje
difamacije), ali zato Srbija, s vidljivim uspjehom,
pljačka i prisvaja hrvatsku baštinu Dubrovnika, jer se
naspram takvih čina stvarne institucije hrvatske države,
znanosti i kulture odnose kao da su već u nekoj novoj
"Srboslaviji". Tako si je i srpski književnik, član
SANU-a Miro Vuksanović, glavni urednik edicije "Deset
stoljeća srpske književnosti", mogao dopustiti izjavu, u
duhu "dva veka Vuka", kako je u ediciji "zastupljena
književnost pisana na s r p s k o m jeziku, na svim
njegovim 'oblicima' i narječjima" pa su "tako
zastupljeni i dubrovački i bokokotorski pjesnici
renesanse, baroka i prosvjetiteljstva, njih 50..., kao
što će svoj izbor imati Držić i Gundulić".
Političko-sudska prosudba i
nepravomoćna sudska presuda u Haagu (u Velikoj
Britaniji ocijenjena kao "trijumf Srbije", a među
Hrvatima kao "trijumf izdaje"!) o demokratskoj i
domobraniteljskoj Republici Hrvatskoj u borbi za život
i za slobodu kao "udruženom zločinačkom pothvatu" te
otimačina i posrbljivanje bitnoga dijela, odnosno
jednoga od stupova, hrvatske književnosti zorno se
uklapaju u koncept srbobranske "istrage" hrvatstva i
ponižavanja Hrvatske, u neprekinuti "proces
pretapanja" ("Do istrage vaše ili naše") istine u laž,
hrvatstva u srpstvo/slavstvo ili u robstvo. Ni
Hrvatska, niti mjerodavni međunarodni sud, ne znade se
zašto, nisu sudili srpskom generalu agresorske "JNA"
Veljku Kadijeviću, "krvniku iz Imotskoga" ("Panorama"
br.7., str.42., Zagreb, 15.lipnja 1994.) , a prijeđe
li hrvatska vlast neodgovorno i preko ovih najnovijih
kriptobarbarskih udara na Europu vrijednosti, na
temelje nacionalnoga bitka i identiteta, mogla bi
narod izložiti novim stradanjima i propadanjima, a
zemlju unutarnjim komadanjima u sklopu budućih
regionalizacija.
Mi se s pijetetom radujemo cvitnim
nediljama i u duhu bodrimo, žrtvovane, častne borce za
hrvatsku slobodu, spominjući se svih naših nevinih
žrtava i stradalništva preko 20.000 istarskih Hrvata i
Slovenaca, žrtava fašističkoga nasilja, koji su "od
1922. do 1930. prošli kroz talijanske zatvore, a
ubijeno ih je 2.172"" (Ernest Radetić, Istra pod
Italijom, str.219., Zagreb, 1944.), s pouzdanjem kako
su nam svima obrazi - poslije tolikih udaraca,
pljuvanja i pljuskanja - postali kremen, i da nam
sveudilj na dobro dođe Uskrs.
Mile
Pešorda
Hrvatsko slovo br. 835., 22.04.2011. |