Posebna je vrijednost, pa i prvenstvo u ovoj vrsti
izdavaštva, to što su zemljovidi u mjerilu 1:100.000,
odnosno 1 cm na zemljovidu odgovara 1 km u naravi. Time
je omogućeno da, recimo, općina Dugopolje (i svaka
druga, dakako), koja je drugdje predstavljena točkom ili
kružićem, ovdje bude zastupljena s više desetaka
zemljopisnih naziva (naselja, njihovih dijelova, brda,
draga, seoskih puteva, lokava, pastirskih naselja i još
koječega).
Učinak je
ne samo didaktičan ili čak estetski, nego i skoro
prekretnički za "nacionalno samoopažanje": nismo mi
toliko maleni, kao što to u žaru neshvatljivog
samoporicanja često za se tvrdimo! A i ako jesmo, u
planetarnim razmjerima, onda nas ovaj Atlas podsjeća
da su veličine relativne, te da svojoj vlastitoj
zemlji - čak i oni najpokretljiviji među nama -
dugujemo beskrajno više poznavanja (time i ljubavi)
nego što to činimo u našim površnim svakodnevicama.
Prečesto kroz svoju domovinu putujemo tupo i
nezainteresiano, tek toliko da se premjestimo od točke
"a" do točke "b" ili pak svoje zanimanje ograničavamo
na najbliži životni okoliš ili, eventualno, mjesto u
kojem ljetujemo - sve ostalo je "prazan prostor".
Ali, tu je ovaj Atlas da nas podsjeti najprije kako
je, prema pjesniku, "svijet lijep, a život dar s
neba". Zemljopisni pak nazivi prvorazredne su
povijesno-kulturne činjenice, koje naizgled
ravnodušnim vječnim zadanostima daju boju i toplinu
ljudske nazočnosti.
Ovo je bilo potebno kazati, jer sada slijedi
kritički dio na sasma određenu užu temu, koji je
količinski duži, ali, naglašavam, ne može bitno
umanjiti vrijednost čitavog poduhvata. Odnosi se,
konkretno, na način na koji je u Atlasu razriješena
uporaba dvojezičnih naziva, velikom većinom u Istri, a
tek manjim dijelom u drugim dijelovima domovine.
Uostalom, na promociji u Mimari tvorci Atlasa
unaprijed su se ispričali za moguće pogrješke u
kazalima. Ali ovome su novinaru zapele za oko prije
svega one u zemljovidima.
ISTRA -
DVONACIONALNA!
Naime, već i letimični pogledi na zemljovide 57 (Umag) i 58 (Buzet), osobito,
te 81 (Rovinj), 82 (Pazin) i 106 (Pula), u manjoj mjeri, ostavljaju dojam da je
Istra, poglavito njen istočni dio, dvonarodna (hrvatskotalijanska) zemlja -
tolika je množina talijanskoga nazivlja! Imajući u vidu povijesne, ali i
aktualno-političke razloge, to zaista traži razumno propitivanje, uz usporedbe s
drugim, domaćim i stranim izvorima, kao i odgovarajuću reakciju.
Ipak, prije zemljovida, riječ-dvije o demografskoj strani problema. Prema
popisu iz 1991. godine, koji je trenutno najdostupniji i najrazrađeniji, na
državnoj razini broj Talijana u Hrvatskoj - osim 1948. g. kada je bio 76.093
(2%), i 1953. (37.565 ili 1% ) - kretao se između 0,3 i 0,5% ; 1991. g. 21.303
ili 0,4%.
U bivšoj Zajednici općina Rijeka, u kojoj su Talijani u velikoj većini
koncentrirani, na tom istom popisu od ukupno 573.745 bilo ih je 19.283 ili
3,36%. Činjenica da je u toj Zajednici njihov broj čudno varirao od 3% 1971.,
preko svega 1,84% 1981., pa do ponovnih 3,36% 1991. g. - što je skoro beziznimna
značajka i svih tadašnjih pojedinačnih općina - dade se vjerovatno objasniti
više političkim, nego demografskim ili kakvim sličnim razlozima.
I sada, kada je jasno da je doista riječ o izrazitoj manjini, postaje potpuno
neshvatljivom prava poplava možda i koje stotine talijanskih naziva, uključujući
i takva, kao što je Vrnjak ("Vergnacco") u području Buja, u kojima 1991. g. nije
bilo ni jednog jedinog Talijana! Ali, ni to nije izuzetak, već pravilo: Golubići
su i Golobici, očito u čast točno trojice (3) tamošnjih Talijana, a toliko ih je
(3 ili 1,3%) u Jadreškima - Giadreschima. Peroj, koji ima znatnu crnogorsku
manjinu, ali ipak hrvatsku većinu, predstavljen je i kao Peroi, iako su u njemu
živjela samo 4 Talijana.
ZEMLJOVIDNA
ITALOCENTRIČNOST
Ništa manje prijeporna nije dvojezičnost nazivlja većih i velikih gradova.
Protivno (svjesno uzgajanim?) stereotipima, u Poreču - Parenzu od 7589
stanovnika bilo je samo 403 Talijana (5,3%), a u Puli - Poli od 62.378 - 3.495
ili 5,6%. I dok bi se tu dvojezičnost u zemljovidima mogla (eventualno) braniti
nekakvim tradicijskim razlozima, to je doista nemoguće u slučajevima očitih
hrvatskih naziva, kod kojih se talijansko ime doživljava sasvim nametnutim:
Žnjidarići - Znidarici, Gradinje - Gradigne, Krajići - Craici, Čepići - Ceppich,
Livade - Levade, Brkač - Bercaz, Krasica - Cra-sizza. Neki slučajevi čak
dobivaju i groteskan ton, kao neka vrsta "zemljovidno-jezične onomatopeje":
Kmeti - Metti, Oskoruš - Oskorus ili čak Kućibreg - Cucibreg!
Istina je, doduše, da ovaj najnoviji i možda najbolji hrvatski Atlas takvu
dvojezičnost njeguje i kad djelomice zađe na slovensku, odnosno talijansku
stranu, pa su tako Koper - Kopar - Capodistria, Trieste -Trst, Villa Opicina -
Opčine, Muggia -Milje ili Aquilinia - Žavlje. Ali, recimo, na slovenskoj strani
ta dvojezičnost nije ni približno tako radikalna, kao na hrvatskoj, osobito kad
se udaljimo od obale. Pa tako Sečovlje nije i Sicciole, Sočerga - San Quirico,
Koštabona - Costabona, Krkavče - Carcase, Marezige - Maresego, Dekani - Decani,
Podgorje - Piedimonte, Materija - Matteria, Rižana - Risana, Šmarje - Marte di
Capodistria itd. Za šalu: kao da je u Mozaik knjizi slovenski lobby bio
djelatniji od hrvatskoga, a talijanski prilježniji od obaju! U tome smislu moglo
bi se reći da je najnoviji hrvatski Atlas podosta italocentričan i pomalo
kroato...pogodite što!
MADOLINO,
PISINO, GIMINO...
Vrlo je znakovito kako je to osjetljivo pitanje dvojezičnosti bilo rješavano u
različitim ranijim prošlim i sadašnjim, domaćim i stranim kontekstima. Za
razliku od ovog italocentričnog Atlasa, Veliki geografski atlas Jugoslavije u
izdanju Sveučilišne naklade Liber (Zagreb 1987.) - do pojave ovoga, možda
najkvalitetnije kartografsko izdanje, mjerilima 1:500.000 - bio je, kao što mu
samo ime nagovješćuje, jugocentričan. Naime, nije bilo dvojezičnih naziva ni na
hrvatskoj, ni na slovenskoj strani, ali ih je zato, obratno, bilo na talijanskoj
(Trst - Trieste, Muggia - Milje, Lazzaretto - Lazaret). U zemljovidima
publikacije Popis stanovništva - narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po
naseljima Republičkog zavoda za statistiku (Zagreb, 1992.) također nije bilo
dvojezičnih naziva ni na hrvatskoj, ni na slovenskoj strani, vjerovatno zbog
osobitosti namjene (nacionalno-demografske).
Još znakovitije je kad se u obzir uzmu strane - talijanske, ali i druge -
zemljovidne publikacije i izvori: italocentrizam je tu potpuno dominantan! Tako
u Euroatlasu Jugoslavija - Jadranska obala nakladnika RV Verlag (Berlin,
Gütersloh, München, Stuttgart, 1991./92.), koji je i kod nas doživjeo više
izdanja, talijanski nazivi hrvatskih mjesta šire se čak i na Medulin - Madolino,
Premantura - Promontoire (zvuči li to francuski?!), Pazin - Pisino, Žminj -
Gimino, Petar u šumi - S. Pietro, Marušići - Marusici...
SOLIDARNOST
VELIKIH
Na talijanskoj, pak, strani nema gotovo ničega slična, s izuzetkom Trieste -
Trst i Muggia - Milje. Ne spominju se čak ni tako izraziti primjeri slovenskih
mjesta na tršćanskom Krasu: Basovizza - Bazovica, Villa Opicina - Opčine,
Sgonico - Zgonik ili pak Aurisina - Nabrežina. Pravilo koje se iz ovoga čita, s
obzirom na porijeklo izdavača: veliki narodi su solidarni u nebrizi za kulturnu
(u ovom slučaju, zemljopisnu) baštinu malih naroda. I još: trenutna hrvatska
vlast i njen kulturni pogon poslušno prihvaćaju multi-kulti priču, za koju oni
koji je najviše propovijedaju ne daju ni prebijene lipe!
Letimičan uvid u talijansko zemljovidno nakladništvo pruža, naime, sasma
očekivano, poraznu sliku: nagovještaja da bi u tim graničnim, djelomice
narodnosno mješovitim područjima bilo ičega drugog osim talijanskog nema "ni od
korova". Na zemljovidu talijanskog Agippetrolija sve od Monfalconea - Tržiča do
Muggie - Milja strogo je talijansko. Isto je i na zemljovidima nakladnika
Autostrade SpA. Pače, na zemljovidu na web adresi www.mi.opr.it i svi slovenski
i hrvatski nazivi su talijanski - od Opatije - Abbazije do Ljubljane - Lubiane.
Čak je i slovenski nacionalni simbol Triglav prikazan isključivo kao - Tricorno!
Zabavljeni ovim činjenicama na zapadu naše domovine zacijelo smo dosta toga na
drugim stranama ostavili izvan vidokruga. Istina, nitko se nije zbunio i za
Gvozd stavio stari naziv Vrginmost, ali je zato kraj Sarvaša u istočnoj
Slavoniji ostao Opštinski rit. To je najvjerovatnije danak činjenici da je
sadržaje ovih zemljovida, očito, izvorno morao blagosloviti beogradski
Vojnogeografski institut, što danas, u nominalno nezavisnoj hrvatskoj državi
nije nužno. Isto tako, pažnju privlači činjenica da u Baranji i istočnoj
Slavoniji ima mnoštvo, u pravilu pohrvaćenih, mađarskih naziva. Trebalo je,
međutim uložiti truda i navesti zasigurno postojeća hrvatska imena mađarskih
sela i gradova s druge strane granice.
"BEČKI
KONJUŠARI"
Što se iz svega navedenoga dade zaključiti? Pa, to da se, i u ovom naizgled
rubnom području zemljovidnog nakladništva iskazuje neravnoteža, neravnopravnost,
neuzajamnost, odnosno prevlast i, nije pretjerano reći, neupitanost (arogancija)
velikih prema malima. Isto tako, izražena je i žalosna praznoglava spremnost
Hrvata (sindrom "bečkih konjušara") da takve odnose podređenosti i odsustva
recipročnosti prihvaćaju kao prirodno stanje. Talijanima je prirodno Split -
Spalato, Zadar - Zara, Rijeka - Fiume, a Zagreb - Zagabria (čak im je i München
- Monaco di Baviera), a Hrvatima Mleci odavno više nisu Mleci, već Venecija. A
za to da su Hrvati Anconu nekad zvali Jakin znade tek mala manjina.
Sve ovo možda nije tek jezičko-zemljovidna razbibriga: imenovanje, osim što
benigno ukazuje na naslijeđe dugih povjesnih veza među narodima, znade poslužiti
i u manje dične svrhe, budući da jako mnogo sliči posjedovanju. Zato su,
uostalom, Srbi u tzv. Republici Srpskoj Foču preimenovali u Srbinje, a i čitava
Vojvodina krcata je Velikih Becskereka, koji su postali Zrenjaninima (Bog zna
kako je danas!). A i Talijani nisu nevješti takvom poslu, naprotiv: na Internetu
postoji čitava jedna virtualna Istra i Dalmacija ("Istria e Dalmazia"), koja
uopće nije puka nostalgija, već sasma utilitarno sredstvo za ispostavljanje
Hrvatima stalno novih političkih i materijalnih zahtjeva (a na koje Zagreb
uporno i tupavo reagira s "izvol'te").
Daleko od toga da ove zemljovidne propuste stavljamo u istu ravan, ali riječ
je o istovrsnom ponašanju. Hrvati se, naime, sustavno navikavaju na rasprodaju
svega što su im preci s mukom namirili: od mora i kopna, do onoga što se na
njima nalazi. Budući da se naviješta čak i "privatizacija" - čitaj: rasprodaja
strancima - izvora pitke vode, možda je pitanje desetljeća ili dva kada će nam
preostati samo (zagađeni) hrvatski zrak. Nije onda čudo da nema dovoljno
osjetljivosti i za navedene suptilnosti u vezi sa zemljopisnim nazivljem.
Sve to, ponavljam, ipak ne znači -
doista nije nikakav paradoks - da Veliki atlas
Hrvatske ne zaslužuje, uz svu svoju impozantnu
maloprodajnu cijenu, istaknuto mjesto u vašoj kućnoj
biblioteci. Naprotiv, svesrdno ga preporučujem.
Piše Joško Čelan
Društvene
obavijesti broj 93/94, kolovoz 2003.
Priredila D. Gaupp
|
