Tada je morao hodati od sela do sela, proseći za život.
Jednoga je dana zalutao u šumi i naletio na osamljeni
mlin. U njemu je svoj zanat obavljao Crni Mlinar, a
stvarno jedan zao čarobnjak. Imao je 12 naučnika, ali mu
je svke godine jedan umro, pa ga je morao nadomjestiti
novim. Upravo u takvom momentu pojavio se sorbski dječak
Krabat, a mlinar ga uzeo za naučnika. Krabat ubrzo uviđa
da je njegov majstor čarobnjak i da stoji u vezi s
vragom. Potajno čita knjigu svoga majstora i ubrzo
postaje mudriji od njega. Pročitao je da ga iz
zatočeništva može osloboditi jedino majčina ljubav i to
tako da ga prepozna između svih naučnika, koje će Crni
Mlinar pretvoriti u vrane. Krabat je jedne noči nakratko
pobjegao kući i s majkom dogovorio da će on biti ona
vrana koja će kljunom čistiti pod svojim krilom. Tom se
lukavštinom Krabat oslobodio utjecaja Crnog Mlinara.
Došavši
kući, predložio je ocu da njegovo novostećeno znanje
iskoriste za bolji život. Nadmudriti i prevariti
trgovca nije bilo veliko zlo, ta i oni su stalno
varali svoje kupce. Krabat dogovori s ocem da će se
pretvoriti u vola, a otac neka ga proda na sajmu
stoke. Samo neka zadrži kod sebe uzde, jer bez njih se
Krabat ne može pretvoriti natrag u čovjeka. I tako se
dogodilo, pa je nužda za jedno vrijeme nestala iz kuće
pastira. Kada je novac bio potrošen, htjeo je Krobat
ponoviti svoju vragoliju, ovoga puta kao konj. Ali,
tada se pojavio Crni Mlinar, kupio konja i uzeo sa
sobom uzde. Krabat je morao prikupiti sve svoje znanje
da bi se mogao boriti s Crnim Mlinarom. Kad se taj
pojavio kao pjetao, da bi pojeo Krabata koji se
pretvorio u zrno zobi, Krabat se brzo pretvorio u
lisicu i zadavio Crnog Mlinara.
Krabat je dalje živjeo u miru pomažući svome ocu u poslovima. Koji puta bi, za
vlastitu zabavu, napravio neku čarobnu vragoliju. Tako je, čuvajući svinje,
napravio da one proplešu. Vidjeo je to kralj i pomislio da bi mu takav momak
mogao biti od koristi, te ga je bez pitanja dao dovesti na svoj dvor. To se
Krabatu nije svidjelo, pa su se za kraljevskim stolom počela događati čuda, žive
žabe su plesale po tanjurima, a zdjelama gmizale debele gliste. Ali, to je druga
priča...
O Krabatu postoje razne priče, a njihov
se sadržaj mijenjao tokom vremena. U najstarijoj poznatoj verziji, Krabat je bio
"veliki zao vladar". Kada je pokušao preorati jedan potok, volovi su mu
pobjegli, a potok je postao krivudav. Sve do 20. stoljeća o Krabatu se pričalo
da je vojnike radio od crnog zrna zobi i da se svojom kočijom u Drezden vozio
zrakom. Tako je jednom oštetio zvonik crkve Kamenz, koji je do danas ostao
nakrivljen.
Mijenjale su se priće o Krabatu i tako se polako
pretvarao u dobrog gospodara koji je svoje umjeće koristio da bi pomogao ljudima
time što bi škrto tlo pretvorao u plodno, a močvare isušivao, ili ih neslanim
šalama nasmijao. U Lausitz-u Krabata još i danas smatraju svojim zaštitnikom
Krabat, proizvod mašte ili stvarnosti?
Da su se Hrvati žestoko opirali
napadima Turaka, poznato je. U velikom ratu protiv
Turaka učestvovao je i Ivan Šadović (Johannes
Schadowitz), rođen u Zagrebu 1624. godine. Svojim
ogromnim talentom za organizaciju i velikim znanjem,
postao je predvodnik konjičke jedinice, te zaslužio
mnoga priznanja. Od sigurne smrti u turskom
zarobljeništvu spasio je kralja Augusta Jakog (August
der Starke) od Sachsen-a. Iz zahvalnosti hrvatskom
oficiru, kralj mu je darivao posjed Gross Särchen.
Zbog svoje neobične visine, ponašanja
i znanja, koje je stekao na putovanjima po mnogim
zemljama, ljudi su mu pripisivali nadnaravne moći i
nazvali ga čarobnjakom. Zvali su ga Kroat (na sorbskom
Chorwat), poslije se to pretvorilo u Krabat. Za
njegovog vremena Gross Särchen je doživjeo procvat,
što je doprinijelo stvaranju legende o njemu.
Kao prakticirajući katolik, iz evangelističkog Gross
Särchena putovao je u Wittichenau kako bi učestvovao
na misi. Doživjeo je lijepu starost. Umro je sa 80
godina, 29.05.1704.. U katoličkoj crkvi u
Wittichenau-u, gdje je pokopan, nalazi se i spomen
ploća čovjeku o kojem je narod ispreo niz legendi.
Tekst na spomen ploći:
"Dana 29. svibnja u Serhenu je preminuo i ovdje u crkvi 2. lipnja pokopan ispod prezbitorija u Glaekelu milostivi g. pukovnik Johanes Schadowitz u Hrvatskoj rođen u Zagrebu. Iz knjige mrtvih godine 1704."
Narod Sorbi
Povijest Sorba u Njemačkoj počima
negdje u 6. stoljeću, s doseljavanjem Slavena. Od 12.
stoljeća, masovnim dolaskom naseljenika iz Flandrije,
Saksena, Tueringera i Franka, kao i predhodnim
uništenjem zemlje ratovima, počelo je polagano
povlačenje sorbskog jezika. Sorbski jezik pripada
obitelji jezika zapadnih Slavena i srodan je češkom,
slovačkom i poljskom. Dugo se zadržao na području
Lausitz-a, posebno u katoličkom dijelu.
U mjestu Hoyerswerda 13.10.1912. osnovano je društvo "Domowina"
za održanje sorbskog jezika i kulture. No germanizacija je učinila svoje. U
Weimarskoj Republici osnovan je posebni odio (Wendenabteilung) u svrhu zatiranja
sorbskog jezika i kulture. Nacionalsocijalisti su 1936. zabranili društvo
"Domowina" i oduzeli mu imovinu. Tokom 2. sv. rata sorbski su domoljubi
djelomično raseljeni.
10.5.1945. "Domowina" je ponovno osnovana. Za vrijeme DDR-a sorbski su jezik i
kultura jako uznapredovali. Sorbi su dobili pravo na dvojezične nazive ulica i
mjesta, u školama su učili svoj jezik, a imali su pravo na vlastite novine. Ta
su prava bila jasno zajamčena člankom 40 ustava DDR-a.
Nakon ujedinjenja 1990.,
u članku 35. ta su prava samo indirektno spomenuta, ali zato izričito stoje u
ustavu pokrajina Brandenburg i Sachsen. Između ostalog može se pročitati: "u
domovinskim krugovima sorbskog stanovništva pred sudom se smije sorbski
govoriti".
Danas se sorbski uči u 25 osnovnih škola i nekoliko viših. Na sorbskoj
gimnaziji u Cottbus-u i Bautzenu sorbski je obavezan. Izlaze dnevne novine
Serbske Nowiny i tjednik Nowy Casnik, te religiozni tjednici Katolski Posol i
Pomhaj Boh. U Njemačkoj živi danas 60.000 Sorba, od toga 40'000 u Sachsenu i
20.000 u Brandenburgu. Time je sorbski jezik, nakon danskog, drugi po redu
manjinski jezik.
Priredila Dunja Gaupp
Društvene obavijesti broj 104
|
