Neki će reći da je neumjesno pisati o ljubavi u javnosti, u ovom materijalističkom, tehnološkom dobu, u kojem međuljudski odnosi postaju bezlični i udaljeni. Ako netko za javnost piše o sebi, ne će biti popularniji, tako barem ja osjećam. Ali kako me je NZZ zamolio pisati o mome odnosu prema skijaškom sportu i o tome što mi je on značio u 30 godina moje karijere, ne mogu zaobići pisanje o ljubavi. Jer, koliko god to patetično zvuči, ljubav prema prema skijaškom sportu je srž moje priče.
Od Zagreba do svijeta glečera
Nasuprot mojim konkurentima, koje ću jednoga dana morati pobijediti, došao sam na svijet daleko od snijega i skijaških pista – u Zagrebu. Kada sam kao dječak počeo skijati, brda su postala moj dom daleko od doma. Nakon jutarnjih satova treninga na pisti, provodio sam i poslijepodnevna i večeri vani. Brda su bila moje najdraže igralište. Moja sestra Janica i ja ludirali smo se po poljima glečera, daleko od prijatelja i daleko od školskih odmorišta, često i više tjedana u komadu.
Put kojeg je moja obitelj kročila, puno je više od karijere
Jednom sam proveo 46 dana u komadu na Moelltaler glečeru u Austriji, u jednom hotelu na 2800 metara nadmorske visine, bez televizije i bez da sam jednom sišao u dolinu. Bio sam 16 godina star i dok su moji prijatelji kod kuće jurili za srećom normalne svakidašnjice, ja sam jurio za svojim snovima i malim radostima brdskog života. Mirnoća jednog sunčanog popodneva ili sjaj jednog zimskog svitanja nad Alpama. Uvijek sam mislio, koliko sam sretan i kakvu privilegiju imam biti skijaš. Zaljubio sam se u brda i zaljubio sam se u skijanje.
No, prije nego što sam mogao ubrati plodove ove strasti i posvećenosti, morao sam naučiti nešto o žrtvovanju - zbog niza ozljeda.
U dobi između 18 i 21 gudinu pretrpio sam puknuće tri križna ligamenta, zbog čega su bile potrebne 4 operacija. U te tri godine proveo sam godinu i pol na rehabilitaciji. Poslije su slijedile daljnje povrede i operacije te slijedeće tri godine rehabilitacije. Kad sam bio 21 godinu star, nisam mogao navesti niti jedan značajan uspjeh i većina je ljudi mislila da vodim gubitničku borbu.
Moja obitelji i ja mislili smo drugačije. Posvetio sam se sportu još i više i u studenome 2001., samo 9 mjeseci nakon moje treće operacije ligamenata, pobijedio sam u Aspenu prvi puta na svjetskom prvenstvu. Sa startnim brojem 64, kao totalni „autsajder“.
Kad je dosta, dosta je
Danas imam 14 operacija koljena iza sebe, dvije na lijevom koljenu i 12 na desnom. U zimskoj sezoni 2010./2011., s 11 operacija, još sam bio sposoban ostvariti san o pobjedi na ukupnom Svjetskom kupu. No, upravo te zime po prvi sam puta realizirao da moje koljeno gubi svoju punu funkciju. Nakon operacije meniskusa u proljeće 2013. koljeno je postalo nestabilno i bol je postala stalna pratilja. Problemi su narušili moju skijašku tehniku, polako, ali nezadrživo i moji su rezultati postajali sve lošiji.
Što god da je bilo, nadao sam se u napredak, prilagodio trening u smanjio moj trkaći program. Pokušao sam naći put uživanja u skijanju usprkos bolova. Jedna daljnja operacija možda e mogla biti rješenje, ali to bi značilo daljnju rehabilitaciju, potpunu neizvjesnost s obzirom na loše stanje koljena. Daljnje operacije nisam želio, jer sam si nakon 14. obećao da 15-te neće biti. Kad je dosta, dosta je.
Tako sam ostao vjeran svojoj staroj ljubavi. Uživao sam svakom povratku na piste i u brda moje mladosti. Bilo je to putovanje u „vremeplovu“ puno lijepih sjećanja. Bilo je sigurno puno sjete i nostalgije u mom nastojanju da nastavim karijeru unatoč boli i unatoč slabim rezultatima.
Naučio sam da postoje tri komponente koje su doprinijele mome uspjehu: ljubav, strast i žrtva. Iz ljubavi nastaje strast, iz strasti izrasta spremnost na žrtvu. Tako se ostaje jak, svejedno jesu li vremena dobra ili loša. Slobodno prema Beatles-ima „Sve što trebaš je ljubav“. Iako to zvuči kao hippi-fantazija, taj osjećaj je najbliži istini, čim više o tome razmišljam. Ako čovjek u životu nešto radi iz drugačijeg poriva od ljubavi, radi nešto krivo.
U zadnje vrijeme me često pitaju, zašto mi tako teško pada oprostiti se od aktivnog skijanja. Pa, to je vječna ljubav i bolno je reči zbogom, kao što boli rastati se od nekog dobrog prijatelja. Mrzim rastanke. Oscar Wilde je rekao: „Rastati se znači polagano umrijeti. Zato nisam nikada želio napraviti predstavu od završetka karijere. Nije u pitanju samo rastanak od karijere. Put, kojeg je moja obitelj prešla, puno je više od karijere.
Ja i mladi Švicarac
U moja najljepša sjećanja na tome putu spada i svjetsko prvenstvo 2003. u St. Moritz-u. Mislim da svaki onaj koji je ovdje jednog sunčanog dana skijao, neke od svojih najljepših skijaških sjećanja povezuje sa St. Moritz-om. Moja sestra Janica i ja smo tada čak imali tu sreću takvih sunčanih dana osvojiti tri zlatne medalje.
Slalom je za mene bio uzbudljiv. Za vrijeme ugrijavanja sreo sam jednog mladog, tada još prilično nepoznatog Švicarca: Silvan Zurbriggen. Šalili smo se i dogovorili se: ja ću pobijediti a on će biti drugi. Ne znam je li to bila moć sugestije ili hir sudbine. U prvoj sam vožnji bio drugi, a vodio je jedan mladi Švicarac. No dobro, ja sam pobijedio, a mladi je Švicarac bio drugi. Njegovo je ime Silvan Zurbriggen. Postali smo životni prijatelji.
Autor je 37 godina star Hrvat. Svjetsko prvenstvo u slalomu u nedjelju biti će po svemu sudeći zadnja trka njegove karijere. Kostelić je debitirao 1998. na svjetskom prvenstvu. Osvojim je 4 olimpijade i tri medalje na svjetskom prvenstvu, kao i dva puta svjetsko prvenstvo u slalomu, dri puta u kombinaciji svjetskog kupa i jednom u ukupnom svjetskom kupu. On važi kao jedan od posljednjih stvarnih „allrounder-a“ skijaškog sporta.
|
Prevela Dunja Gaupp
|