![](images/mladenka_saric.jpg)
|
Šefovi jugoslavenskih obavještajnih službi, Josip
Perković i Zdravko Mustač, s prvim su danom nove godine
uhićeni.
U tome nema iznenađenja. Toliko se taj čin
najavljivao da bi iznenađenje bilo da je bilo drugačije.
U Njemačkoj su optuženi za sudjelovanje u političkoj
egzekuciji hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a
sljedeće će dane provesti u čekanju odluke o izručenju.
Što će biti s njima, ubrzo će biti poznato.
Ono što njihovo uhićenje čini zanimljivim jest pitanje
kako je to Hrvatska uspjela postati država koja šefove
vlastitih obavještajnih službi (a to su dijelom bile i
ondašnje, dakle jugoslavenske, kao i današnje, u čijem
su ustrojavanju Perković i Mustač sudjelovali),
izručuje drugoj državi.
|
Kako je Hrvatska uspjela postati takva rijetkost na
političkoj karti svijeta? Kako je moguće da čini nešto
što ni jedna država koja drži do sebe učinila ne bi? I
kako je moguće da javnost strastveno navija za to da
Perković i Mustač budu izručeni Njemačkoj, kao da je
nesvjesna delikatnosti uloga koje su ta dvojica imala u
hrvatskoj prošlosti?
Uhićenje i vjerojatno izručenje
Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu govore da je
ideja o Hrvatskoj kao samostalnoj, demokratskoj i
snažnoj državi izdana. Jer, da nije izdana, hrvatsko
bi pravosuđe imalo snage i sposobnosti samo
zaključivati i takve, istinski teške slučajeve. Da
nije izdana, hrvatski bi građani znali da je moguće u
vlastitoj zemlji očekivati pravdu. Da nije izdana, ne
bi se potomci žrtava političkih egzekutora okretali od
vlastita pravosuđa prema sucima u zemlji koja s
hrvatskim putem prema državnoj vlastitosti nema ništa.
Ne bi od tuđih sudaca očekivali da donesu povijesnu
pravdu u odnosu prema komunističkim zločinima.
Slučaj Perković kompromitirao je
državnu vlast, koja je po svaku cijenu htjela izigrati
njemački zahtjev, a istodobno nije učinila bogznašto,
osim što je stvarno puno pričala o ustavnim promjenama
kojima će uvesti nezastarijevanje za političke
zločine, kako bi se slučaj Đurekovićeva ubojstva
razriješio pred domaćim pravosuđem. S druge strane, i
što je mogla, kad je Mladen Bajić, glavni državni
odvjetnik, odavno odbacio kaznene prijave s argumentom
da nema dokaza o umiješanosti Perkovića u spomenuto
ubojstvo. Danas, međutim, taj isti Mladen Bajić šalje
policiju da na temelju europskog uhidbenog naloga
privede Perkovića (i Mustača), te traži od suda da ih
izruči Njemačkoj.
Iz svega se vidi, dakle, da je
Hrvatska zemlja svekolikih deficita. Financijski smo u
banani, stalno na rubu bankrota, toliko smoždeni da
nas Vlada na telefonskoj sjednici zadužuje za još
četiri milijarde kuna. No, da je riječ samo o
financijskom deficitu, mogli bismo reći da nema
problema. Međutim, u Hrvatskoj je prisutan deficit u
demokraciji, pravosuđu i moralu. U Hrvatskoj glavni
državni odvjetnik može glumiti u istoj predstavi danas
jednu, a sutra drugu ulogu. Danas će odbaciti optužbe,
a sutra će tražiti deportaciju u njemačku sudnicu.
I logično je, na koncu, da građani ne
vjeruju u takav sustav. Ne vjeruju jer to i nije
sustav. Hrvatska je ideološki podijeljeno društvo, a
slučaj Perković (i Mustač) samo je još jednom upozorio
na dubinu podjele. U zemlji u kojoj se svakodnevno
traže i pronalaze ustaški elementi, a s razine
političke vlasti na komunističke se zločine gleda kao
na nešto s čime se ne treba posebno zamarati, logično
je da mira među suprotstavljenim stranama nema.
Priželjkivanje da se slučaj Perković razmontira u
Njemačkoj, jer u Hrvatskoj za to nikad nije bilo
političke volje, dokaz je da se Hrvatska u političkom
i pravosudnom smislu nije razvila i da je u očima
dobrog dijela vlastitog naroda periferna i nevažna
država.
Piše: Mladenka Šarić
www.glas-slavonije.hr
|