|
Izlazimo iz ropstva (a novo nam porobljavanje prijeti);
otrgnuli smo se iz pandža nemani, a nema se časa za
radostan predah, jer i nad čudesno lijepim, jezično
svježim, a tako drevnim, pjesničkim djelom, kakvo jest
Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića
(1487.-1572.), rastvorenim pred mojim očima, naviru
osjećanja svehrvatskoga bola na ovoj postaji križnoga
puta naroda, osjećaj stanovite bezpomoćnosti ribara i
seljaka, radnika i pjesnika pred današnjim
para/vladateljstvom našim, odnosno pred pripadnicima
moćne kaste haagdži, a bez istinskoga
marulićevskoga "roda" i bez Boga, koji, opijeni vinom
zaborava, "vincem od zabitja", navođeni taktikom "mrkve
i batine" globalističkih vladara najnovijega novoga
poredka, čine se veoma spremnima i složnima (iako su
javnosti osmišljeno predstavljeni kao da su protivnici
ljuti) u izvedbi završnoga čina politike narodne
predaje: izručenja i hrvatske "Matere naše, po kojoj se
hodi, koju... more svu obhodi" pod velevlast tuđinu, i
to onomu koji još nije popravio (niti pokazuje volje da
to zbiljski i uradi) svoju lošu ocjenu iz lekcije o
ljudskosti, iz poglavlja o vukovarskoj postaji
hrvatskoga križnoga puta, niti onu iz povijesti, o
hrvatskoj olujnoj pobjedi nad srpskim okupatorom kao
mironosnom odgovoru sijačima nereda u ovomu dijelu
svijeta.
|
Hrvatski je narod u Vukovaru branio, a u Kninu obranio,
vlastiti život i pravo na svoju slobodnu državu, branio
je i Europu, u koju je povijestno i tvorački ukorijenjen
svojim hrvatskim jezikom i duhom, religijskim, etičkim,
estetičkim i samosvojnim demokratskim vrijednostima što
se zrcale i iz ove Hektorovićeve knjižice, tiskane u
Mletcima godine Gospodnje 1568., a ta obrana Croatiae i
Europae sveudilj bijaše pod znamenjem "pripunim svakoga
počtenja". Da bi se Hrvatskoj potamnila slava pobjede,
za europejsku Europu veoma bitne, i hrvatskoj naciji
uskratilo zasluženo priznanje i nesebična potpora u
obnovi, armijsko-istragaški uništene i "mučko-lopovsko-
hajdučki" opljačkane, zemlje , valjalo je Hrvate
proglasiti "pripunim svakoga nepočtenja" i lopovluka,
zločinstva, a što je dobrano uspjelo stožeru pansrpstva,
u toj mjeri da je Hrvatska, "kriva" i oklevetana poput
Kafkina junaka u Procesu, i veleizdana, suočena
s još jednim, simboličnim, glavosijekom, posljedice
kojega ne moraju biti manje štetne od tragedije
zrinsko-frankopanske.
"Narod hervatski ima svoje narodno, osamstogodišnje
knjižtvo", davno je podsjećao Starčević, ustvrdivši da
"kod nas, na grobu narodnoga, prebogatoga,
najuglađenijega jezika i knjižtva diže se barbarstvo",
koje potiču "Slavoserbi, jer i u tomu, kako i u svemu,
smeraju proti Hervatom".
I upravo se
zbog riznice narodnojezičnoga hrvatskoga blaga, od
koje se otrgnuti ne dade neobarbarska pasmina, što, s
vrhunskom podrškom carskoga Beča, naleže na jezik
hrvatski, hrvatsko odcjepljenje od "slavstva" i
povratak europejskomu hrvatstvu tako teško odvija;
također i stoga što jezične sokove i energiju iz
hrvatske milenijske duhovne riznice isisavaju
postvukovci novoga doba, koji poriču izvorni i
samostojni jezik hrvatski i njegove žive baštinike
proglašuju nacionalistima, štoviše, fašistima, bijesni
zbog spoznaje da "On dade život duši našoj" (Ps, 66),
u jeziku našemu.
Vinom su zaborava zasigurno bili opijeni sastavljači
programa naše dalekovidnice kada su odlučili
hrvatskomu gledateljstvu prikazati crnogorsku
televizijsku priču o SANU-armijskom pohodu na
Dubrovnik, na Hrvatsku, i to pod imenom "Rat za
Dubrovnik", jer time kao da su odradili specijalne
zadaće u slojevitim pripremama za reciklažu koncepta
istojezičnosti i učvršćivanje regionalne udbosfere,
kojih je sastavnim dijelom i to televizijsko
prikrivanje glavnih izvorišta počinjenoga zločina
protiv mira i načertanijsko-memorandumskih ciljeva
polumilenijskoga srpskoga nadiranja preko Drine i
Dunava na hrvatsko ozemlje.
Nu,
oslobođenje je naše nezaustavljivi put slobode i sve
je naše u tomu putu, ali na njemu bi bilo manje patnje
i šutnje, a više razgovorne vedrine i samopouzdanja da
je hrvatska televizija stvarački osvijetlila barem
zločinački mrak Srbije iz vremena miloševićevskoga
nacikomunizma, iz kojega je srbijanska vlada uputila
Hrvatskoj pismo, svo od majstorske ćosićevske "srpske
laži", s fantastičnom tvrdnjom o hrvatskomu gradu
Dubrovniku kao gradu "koji predstavlja deo istorije
srpskog naroda" i kojega će od Hrvata ("crne legije"!)
čuvati "Vlada Republike Srbije" i "pripadnici JNA i
jedinica TO". Da se vidi koji je to mrtvozorni jezik i
zloduh bio nalegao na jezik hrvatski, dobro je
pročitati to pismo od 5. listopada 1991., s potpisom
"predsednika Dragutina Zelenovića" (pretiskano u
knjizi Hrvoja Kačića: U službi domovine. Croatia
rediviva, 2003.), neformalnu srbijansku objavu rata
Hrvatskoj.
Čak i danas, dok, vraćajući se, svi u ranama, izvoru
svomu žive vode, ostavljamo iza sebe taj
kolektivistički govor mržnje i smrti, njegovo ruganje
počtenju i viteštvu, golema nas strjepnja ispunja od
opasnosti što još pred nama stoje, i unatoč ufanjima
kako će nam doista prva Dama Croatiae priteću u pomoć
za dobro domovine. U kontekstu zagovora slobode od
svakoga zla, od svake "Srboslavije", stoga je naravnim
poziv na sabranost u Pismu i molitvi Bogu da "strovali
u jamu najdublju nasilnike i varalice" (Ps, 55), na
poziv hrvatskim vlastima i državnim i crkvenim da s
držanstvom poštuju veličanstveno mjesto hrvatskoga
jezika i knjižtva i prava u životu naroda.
Mile
Pešorda
Hrvatsko slovo, 01.04.2011. |