Propali vojni udar u Turskoj razotkrio je svjetskoj javnosti složenost i heterogenost turskog političkog života, ranjivost njezina demokratskog sustava, kao i ideološke podjele unutar turskoga društva.
Klasičnu podjelu na ljevicu i desnicu treba relativizirati u političkom životu Turske jer je nacionalizam prisutan u svim političkim strankama, no njega ne treba poistovjećivati s ideologijom nacionalizma u Europi. Ono što se u Turskoj naziva milliyetçilik više asocira na patriotizam i ljubav prema domovini negoli na ideološki nacionalizam. Taj se koncept povezuje sa šest načela Republikanske stranke naroda (CHP), a simbolizira ga šest strijela stranke. U tom pogledu, domoljublje te nacionalizam nasljeđe su i ljevice i desnice.
Glavne političke obitelji i tradicije u stranačkom životu Turske mogu se podijeliti u mnoge idejne matrice: republikanska povijesna, republikanska progresistička, udruga za zaštitu prava Anatolije i Rumelije, liberalna republikanska, kao i stranke: Republikanska stranka naroda, Stranka nove Turske, Stranka pravednog puta, Stranka majke domovine Seljačka stranka Turske... Naravno, postoji i širok i heterogen spektar izvanparlamentarne opozicije od krajnje ljevice do krajnje desnice: komunistička stranka Turske Türk Komünist Partisi, nacionalistička i konzervativna stranka Milliyetçi ve Muhafazakâr Parti itd.
Ponovno aktualiziranje i aktiviranje neoosmanske ideološke matrice unutar određenih političkih krugova nije novitet, nego potječe iz panturcističke tradicije turske vojne, diplomatske i intelektualne elite. Panturcizam je ideologija racionalnih obilježja, kao što je panslavizam ili pangermanizam u Europi u 19. stoljeću. Ta ideologija zagovara ujedinjenje svih naroda i etnija turskog ili turkofonog podrijetla.
Ona implicira i drukčiju geopolitičku orijentaciju koja se znatno razlikuje od bizantsko-euroazijske, a koja nije usmjerena prema teritorijalnoj rekonstrukciji Istočnoga Rimskog Carstva, nego zagovara ujedinjenje pod turskom i islamskom zastavom svih turskih naroda od Egejskog mora do kineske regije Sin-Kianga. Danas se panturcistička ideologija posebice proširila u vojnim krugovima, dok je general Eyzi Cakmak koordinirao aktivnosti Sivih vukova.
Ime Sivi vukovi (Bozkurtlar) simbolično oslovljava pristaše tzv. idealističke jezgre (Ülkü Ocakları), paravojnoga pokreta čija je najvažnija doktrina turski nacionalizam. Idealizam (ülkücülük) odnosi se na panturski sekularni nacionalizam koji objedinjuje i pripadnike islama i tengrizma – drevne vjere turskih, mongolskih, hunskih i bugarskih plemena iz vremena antike koja su štovala božanstvo vječnog neba zvana tengri, a religija spaja elemente šamanizma, animizma, totemizma i kulta predaka. Riječ je o neofašističkom, antikomunističkom i antikurdskom pokretu kojem se pripisuju terorističke akcije i infiltriranje u europsku politiku.
Ideologija Sivih vukova spaja ekstremne kemalističke ideološke smjernice (republikanizam, etatizam, populizam, nacionalizam) s racionalnim panturcizmom. Još 70-ih godina 20. stoljeća pokret Sivih vukova obnavlja i iznova organizira političar Alparslan Türkeş, vođa Partije nacionalnog pokreta. U tadašnjem programu Partije nacionalnog pokreta ne postoji osvrt na islam, već čvrsto opredjeljenje za drevni turski šamanizam.
No 1969. Türkeş tijekom partijskoga kongresa u Adanu najavljuje novu ideološku sintezu turkoislamizma – prema njegovim riječima ta bi sinteza bila ujedinjenje „2500 godina turcizma, 1000 godina islama i 150 godina zapadnog utjecaja“. Nakon vojnog udara generala Kenana Evrena u rujnu 1980. Partija nacionalnog pokreta zabranjena je, ali nakon oslobođenja Türkeşa 1985. njegov se utjecaj širi u vojnim, kulturnim i političkim krugovima. Za brojne analitičare takav euroazijski svjetonazorski i geopolitički model neka je vrsta turskog moderniteta, „politički islam u postmodernom razdoblju“, koji bi postupno zamijenio već istrošen sekularni kemalistički model.
Mreža Ergenekon
Treba napomenuti da su Hursit Tolon i Sener Eruygur dosad najviši časnici turske vojske uhićeni u sklopu istrage o ultranacionalističkom podzemnom pokretu zvanom Ergenekon. Eruygur je jedan od glavnih organizatora velikih oporbenih prosvjeda prošle godine, na kojima su tisuće Turaka prosvjedovali u obranu sekularnosti, a turska se vojska uvijek predstavljala kao glavni zaštitnik sekularnosti još od vremena Kemala Atatürka.
Ergenekon se koristi imenom mitske brdske doline Altaje u srednjoj Aziji, iz koje potječu prva turska plemena. Prema legendi, vučica plavosiva krzna poslala je svoje ratnike da napuste brda i osvoje svijet. Predvođena vučicom, turska plemena najprije su osvojila srednju Aziju i dospjela do Mediterana te osvojila dio mediteranskog bazena i Balkan. Treba podsjetiti da se posljednji propali vojni udar iz 2016. dogodio upravo kada je ustavni sud razmatrao slučaj vladajuće stranke premijera Erdogana, a javni tužitelj ustavnoga suda Abdurrahman Yalcinkaya tražio i zabranu te stranke, zbog kršenja sekularnih temelja Turske koji proizlaze iz ustava. Također je tražio isključenje 71 osobe iz političkog života tijekom pet godina, među kojima i Erdogana i predsjednika Abdullaha Güla.
Već u siječnju ove godine osam osoba optuženo je za pokušaj organiziranja vojnog udara protiv vlade, a turski mediji prenijeli su da su oni bili članovi pokreta Ergenekona, optužena za seriju atentata i ubojstava protiv kurdskih vođa. Jedna meta bio je i književni nobelovac Orhan Pamuk zbog svojih komentara u kojima osuđuje genocida nad Armencima. Više od tristo osoba uhićeno je od 2007. do 2009: 194 osobe optužene su tijekom procesa Ergenokonu zbog ubojstva novinara Hranta Dinka i Ugura Mumcua.
Dio sekularističke političke struje lijevog centra, koji se poziva na Atatürkovo nasljeđe, interpretira proces protiv Ergenekona kao nastavak dugogodišnjeg sukoba između sekularnih suverenista i republikanske ljevice s islamskim konzervativizmom, iako takvo binarno iščitavanje ponekada ostaje površno zbog složenosti političkih i društvenih aktera tog procesa koji obuhvaća vojsku, policiju, ekstremnu desnicu, nacionalističku ekstremnu ljevicu i sukobe s Kurdima.
Osmanska ognjišta
Grupa Osmanlı Ocakları (Osmanska ognjišta) osnovana je 2009., a danas broji oko dva milijuna članova. Njihov je cilj promicanje osmanskog sustava vladavine i načina života, dok njezin predsjednik, kao i članovi, aktivno podupire predsjednika Erdogana i stranku pravde i razvoja (AKP) iz koje su i proizašli. Osmanska ognjišta često su percipirana kao neformalne poluslužbene grupe AKP-a, iako se smatraju neovisnim od vladajućih struktura. Ta grupa zagovara mješavinu islamske vjere i nacionalizma, a prvi put se ističu u javnosti kada nastupaju s bijelim plaštem u sklopu velikih okupljanja AKP-a kao znak velikog poštivanja prema vođi AKP-a Erdoganu. Politolog Nuray Mert drži da je riječ o novoj strukturi i imenu za već staru i postojeću ideologiju.
Riječ je o nastavku i produžetku tursko-islamske sinteze koju zagovara turska desnica iz 70-ih i 80-ih, koja na neoosmanski način reinterpretira povijest i društveni život. Grupi se pripisuje serija kolektivnih napada nakon lipanjskih parlamentarnih izbora. Iako se smatraju apolitičnim, Osmanska ognjišta aktivno djeluju na području svjetonazora, nastoje promicati osmansku kulturu i zagovaraju povratak slavnoj prošlosti Osmanskog Carstva. Po mišljenju Nuraya Merta, vrlo je mala razlika između ekstremno desničarske paravojne organizacije Sivi vukovi i današnjih Osmanskih ognjišta, jer jedni i drugi tvrde da „nova Turska“ mora nastati po uzoru na „staru Tursku“. Neki analitičari zabrinuto gledaju na takve grupe koje bi mogle izrasti u neslužbenu snagu koja bi poput „policije svjetonazora“ trebala osigurati nadziranje društvenog mnijenja te tumačiti službeni moral i pogled na svijet u skladu s vladajućom elitom.
Pokret Gülen ili bratstvo Gülen (na turskom Gülen Hareketi) islamski je konzervativni pokret koji proizlazi iz pokreta Nurculuka i pod vodstvom turskog imama Fethullaha Gülena, koji živi u SAD-u, a turska vlada traži njegovo izručenje zbog njegove navodne odgovornosti za organiziranje vojnog udara. Taj pokret obuhvaća mrežu lokalnih udruga, poslovne ljude, školske ustanove, medije i novine, izdavačke kuće... Pokret potječe s kraja 1970-ih godina, kada gospodarska liberalizacija omogućuje pokretu da uspostavi vlastitu školsku mrežu i da pristupi određenim medijima. Pokret Gülen razlikuje se od drugih islamskih strujanja zbog otvorena odnosa prema novcu i kapitalu, za razliku od drugih vjerskih islamskih pokreta. Taj pokret pripada umjerenom sunitskom pokretu, a temelji se na nauku i teologiji Saida Nursija (1878–1960) te zagovara društveni angažman članova u službi čovječanstva. Unatoč tome što će se postupno distancirati od turskog nacionalizma, pokret je kategoriziran u određenim znanstvenim krugovima kao islamistički, prozelitski i konzervativan.
Turski anarhizam
Turski anarhistički pokret nastaje 1987. i 1988. pod utjecajem marksističko-lenjističkih krugova turske ljevice nakon prekida s libertarijanskim pokretom i državnog udara iz 1991. Pored razvoja anarhističke struje koja se bavila militarističkim, feminističkim i ekološkim pitanjima, postupno se afirmirao i anarhosindikalizam koji otvara pitanje radničkih borbi. Turski su anarhisti dobili na medijskoj vidljivosti kada se skupina anarhista otišla boriti u obrani kurdskoga grada Kobanê protiv Islamske države. Riječ je o borcima DAF-a, Devrimci Anarşist Faaliyeta, revolucionarne anarhističke akcije, čiji su članovi također sudjelovali na prosvjedima i u neredima na trgu Taksim i Gezi u Istanbulu.
Političke veze između Kurda i turskih anarhista nastaju zahvaljujući zatvorskom ideološkom preobražaju glavnoga čelnika Kurske radničke partije Abdullaha Öcalana, nakon što je pročitao djela Murraya Bookchina, anarhističkog sveučilištarca iz New Yorka. To i objašnjava suradnjom sa sirijskom Strankom demokratskog jedinstva, koja nastoji ekperimentirati na području tzv. Rojava – tri kurdske provincije u sjevernoj Siriji, gdje od 2012. ustrojava neku vrstu autonomnog područja što nalikuje na Chiapase iz Meksika. To je područje organizirano unutar zasebnih komuna, sa strukturom koju je osmislio tzv. Tev-Dem, (Pokret demokratskog društva), koji se zasniva na obrambenim milicijama.
Jure Vujić, Vijenac 587-588
|
