Na mrežnoj stranici Jutarnjega lista od 28. lipnja 2012. god. pročitali smo članak gdje novinar Tomislav Čadež piše da će, prema pobudi (inicijativi) Željka Jozića, novoga ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslvlje, Institut napraviti od prijašnjih pravopisa jedinstveni novi pravopis. Pravopis će biti na međumrežju (internetu) i potpuno besplatan. Koliko nam je poznato, o jedinstvenosti novoga pravopisa možemo govoriti tek tada kada bude ukinut Babić-Finka-Mogušev pravopis koji je odobren odlukom Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 18. travnja 1994. god. kao službeni pravopis za uporabu u osnovnim i srednjim školama. Liberov i Matičin pravopis nisu imali i nemaju odobrenje za uporabu u školama. Razumije se samo po sebi da se radi o zamišljenom "načertaniju" MZOŠ-a i ministrova savjetnika Goldsteina, a ne o pobudi ravnatelja Ž. Jozića. Institut je samo instrument realizacije jezične politike MZOŠ-a koje ga financira.

Ubrzati tempo stvaranja "novoga" pravopisa

Jezična politika u Hrvatskoj polako se mijenja. Svjedoci smo prelaska necentralizirane jezične politike u centraliziranu. Razvidno je da aktivni subjekt jezične politike u vidu Jovanovićeva ministarstva uoči ulaska u Europsku uniju teži za tim da ubrza tempo stvaranja "novoga" pravopisa. Na tom mu je putu smetalo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika koje je na svojim sjednicama već donijelo osnovne zaključke o pojedinim pravopisnim pravilima prema načelima Babić-Moguševa pravopisa.

Na partizanski način, skriveno od javnosti i predsjednika Vijeća akademika Radoslava Katičića, MZOŠ je donijelo 8. svibnja 2012. god. odluku o raspuštanju Vijeća za normu s obrazloženjem u kojem uz ostalo stoji: "Zato što smatramo da se jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti znanstveni instituti i visokoškolske ustanove (primjerice Institut za jezik i jezikoslovlje), koje je za to osnovala država koja ih i financira". Zaboravili su na brzinu napisati da se radi o Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a ne o Institutu za jezik...

Možda netko i naziv Instituta želi promijeniti ili vratiti na staro? U svojoj povijesti Institut je djelovao pod različitim nazivima, npr. Institut jezika i književnosti JAZU (1948. - 1952.) ili Institut za jezik (1973. - 1977.). U doba komunizma nije se mogao navedeni institut nazivati svojim hrvatskim imenom. Dobio je to zakonsko i prirodno pravo tek 1991. god. pod nazivom - Zavod za hrvatski jezik Hrvatskog filološkog instituta na čelu s Mijom Lončarićem. Doima se da je Vijeće za normu zaludu radilo jer svaki put nova državnotvorna pravopisna struja rješava koji joj je pravopis potreban, a koji ne. Da pravopisna pitanja uznemiruju javnost, dobro je poznato. Moramo na veliku žalost priznati da su izvanjezični razlozi i dalje snažni, a hrvatski pravopis još uvijek ostaje jabuka razdora u društvu. U novije doba lingvokulturne globalizacije stranke na vlasti uz pomoć svojih često nestručnih savjetnika petljaju se u područja znanosti i kulture, rješavajući, poput Poncija Pilata u Vjerovanju, tko, kako i što mora raditi.

Internetskim samoupravljanjem do hrvatskoge pravopisne norme

Vrlo je vjerojatno da će Institut u budućem pravopisu spojiti različite prethodne pravopise (naravno bez srpskih naplavina koje nalazimo u Liberovu i Matičinu pravopisu) u jedan, kodificirajući poznate inačične razlike tipa: ne ću/neću, podatci/podaci, strjelica/strelica i dodavši ponešto o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi.

Konačan pravopis bit će postavljen na međumrežnu službenu stranicu Instituta uz poziv govornicima hrvatskoga jezika da sudjeluju u raspravi i daju svoje komentare na pravopisna rješenja. Prvi put čujemo da ne rješavaju znanstvene i stručne ustanove temeljna pitanja hrvatskoge pravopisne norme, kako to je činilo npr. Vijeće za normu, nego i građani bez lingvističke kompetencije. To je igranje demokracije i ništa više. Usput budi rečeno da Institut na svojim službenim mrežnim stranicama rabi u pravilu Babić-Ham-Mogušev ili Babić-Mogušev pravopis koji je poduprt zaključcima Vijeća za normu. Evo nekoliko konkretnih primjera: "Zakašnjele prijave te prijave bez dokaza o traženim uvjetima ne će se razmatrati"; "Stoga su prioritetni zadatci hrvatskoga jezikoslovlja podudarni s prioritetnim zadaćama i obvezama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje"; "Pogrješke pri uspostavi naziva i definicija".

Tko će pisati pravopis?

Nažalost, hrvatska jezična zajednica, pa i šire, opet troše svoje vrijeme i energiju na pravopisna pitanja umjesto da ozbiljno istraže i opišu hrvatski standardni jezik objavivši npr. teoriju hrvatskoga standardnoga jezika ili makar akademsku povijest hrvatskoga jezika. Valja li opet po ne znam koji put otkrivati Ameriku ili toplu vodu ako je već odavna otkrivena? U Institutskim projektima nema ni riječi o pisanju "novoga" pravopisa. Izgleda da je mlada znanstvena družina Odjela za hrvatski standardni jezik koja mora sastaviti pravopis na čelu s voditeljicom dr. sc. Milicom Mihaljević "samostalno" preuzela inicijativu da napiše pravopis hrvatskoga jezika. Nije jasno tko će nastaviti pisati najavljene znanstvene projekte kao npr. Hrvatski normativni jednosvezačni rječnik ili Valencijski rječnik hrvatskih glagola. Zapravo, bilo bi najbolje kad bi se svatko bavio poslom za koji je stručan, poglavito u znanstvenom proučavanju jezika: pravopisac - pravopisom, slovničar - slovnicom, dijalektolog - dijalektologijom... Znanošću se ne bavi po naredbi odozgo što i kako pisati jer onda znanost obično ne daje doličan učinak. Što se tiče autora, svatko može napisati što zbilja želi, pa i pravopis. Institutski mladci koji imaju svoj odsječak stalnoga rada nisu krivi u tom da su prinuđeni odustati od svojih projekata i započeti po ne znam koji put opet pisati pravopis jer moraju slušati one o kojima ovise i tko ih plaća. Milom ili silom ne piše se pravopis. Novosadski je pravopis tomu dobar primjer.

I na koncu, nadamo se da Instutut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ne će odustati od svojih potvrda kada piše o hrvatskom jeziku: "Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisano o političkim, društvenim i inim pritiscima". Jezik je ogledalo društva. Ono što se događa s jezikom zapravo je odraz stanja u drugim društvenim područjima.

Piše Artur Bagdasarov

www.hkv.hr