Nitko nije mogao vjerovati da će od nekad sretne i ponosne zemlje uskrsnuti država u kojoj dnevno na tisuće završava na ulicama bez posla, u kojoj agresori umjesto branitelja zauzimaju pozicije vlasti, u kojoj Srbija sudi hrvatskim braniteljima i građanima, u kojoj čelni ljudi pravosuđa pljuju po zakonima, u kojoj se tolerira četništvo i u kojoj je bačeno pod noge sve što se krvavo steklo 90-ih. Ali jest.

Broj nezaposlenih raste tjedno ne samo u stotinama nego i u tisućama. Gorak je to danak ne samo svjetske krize nego i krajnje loše gospodarske politike koja se predugo vodi i potpune nebrige upravljačkih struktura zadnjih desetak ili petnaestak godina. Nitko tu nema rješenje za te probleme, ni vladajući establišment, ni oporba, ni oni koji su suočeni s najtežim posljedicama - radnici i sindikati. Aktualnu vlast zacijelo ne možemo kriviti za ovaj, po mnogo čemu raspad ekonomije, jer je na vlasti tek tri mjeseca, ali ju možemo kriviti zbog predizbornih laži. Njezini su čelni ljudi do prije tri mjeseca nagoviještali novo poglavlje u razvoju Hrvatske, praktički gospodarsku renesansu te poručivali građanstvu da je dovoljno na biračkim listićima samo zaokružiti Kukuriku koaliciju i povijest će krenuti novim smjerom

Povijest je krenula gorim smjerom. Sve što vladajući nude rasprodaja je preostale imovine, uzdanje u javne radove i novo zaduživanje. Pitaj Boga koliko je već dosad ministar financija Slavko Linić zadužio sve nas u inozemstvu i pod kojim uvjetima te što prvi potpredsjednik Vlade RH Radimir Čačić kani sve rasprodati. Ništa nova se tu ne događa što sve zemlje koje su prošle tranziciju, a bilo ih je u zadnjih dvadesetak godina više od stotinu, nisu doživjele.

U provedbi koncepta neoliberalnog kapitalizma tri se stvari zahtijevaju od svake zemlje: rezanje javne potrošnje, brza privatizacija i deregulacija države u sektoru cijena. Zato se i događa da se u Hrvatskoj na brzinu sve pokušava rasprodati, da sve poskupljuje i da se proračun reže. SDP-ov premijer Zoran Milanović i njegova Vlada ne nude nikakvu nadu žrtvama toga procesa. Način na koji oni vode državu način je na koji svaka budala može voditi jer rasprodavati i kresati troškove znade svatko. Još se za Milanovića može i reći da je kvalitetan hrvatski političar jer barem nije pouzdani plutokrat kakvi su bili njegovi prethodnici i kakvi su vjerojatno neki od njegovih najbližih suradnika. Ali nakon dobitka izbora i slatkorječivih nastupa, Milanović kao da se povukao, prepustio sve Slavku Liniću, Radimiru Čačiću, a u vanjskoj politici Vesni Pusić, te danas sve više izigrava manekena u izvršnoj vlasti koji u političkom smislu egzistira na nekoj višoj razini politike, premda se sada uvjeravamo da ni od njegove ni od njihove, tzv. niže ili operativne razine, nema nikakve posebne koristi i da zapravo Hrvatska, koja više nema vremena, jer bi mogla doživjeti grčki scenarij, treba sasvim drugo vodstvo države, vodstvo koje će imati ideje i provesti te ideje u djelo te vratiti barem nadu narodu u izgledan boljitak.

Milanovićevoj Vladi zaista ne treba pripisati u grijeh sadašnje porazno stanje hrvatske ekonomije jer je takvo stanje najvećim dijelom i naslijedila, međutim Hrvatska ne može izgubiti još nešto manje od četiri godine takve vladavine u kojoj nema oporavka ni napretka. Bilo bi poštenije od ove vlasti da kaže kako se ne može nositi s problemima i da odustane od daljnjeg vladanja, a ne da spas nudi u rasprodaji, radnim akcijama i moljakanjem gradova, općina i županija da zapošljavaju ljude u pružanju pomoći starim i nemoćnim osobama. Jer svede li se obećavana genijalnost Kukuriku koalicije na radne akcije i rasprodaju, nakon četiri godine shvatit ćemo da su još četiri godine nepovratno za Hrvatsku izgubljene te će cijela zemlja postati žrtvom nerealnih ambicija samozvanih vizionara.

Zadarski nadbiskup msgr. Želimir Puljić nije se snašao u neočekivanom skandalu koji je prošlih desetak dana zatresao njegovu nadbiskupiju. Najprije su dvojica Bibinjaca koji danas ne žive u tom mjestu optužili umirovljenog svećenika don Nedjeljka Ivanova da ih je prije tridesetak godina spolno zlostavljao. Njima dvojici pridružilo se još nekoliko mještana Bibinja te i svojim iskustvima s don Ivanovim potvrdili takve ispovijesti. Nadbiskup je primoran na konferenciju za novinare na kojoj je obavijestio da je slučaj s ispovijestima proslijedio Kongregaciji za nauk vjere u Vatikan i da je obavijestio policiju, a na pitanje novinara zašto nije obavijestio i državno odvjetništvo, on je uzvratio protupitanjem: zašto nisu to učinili oni koji su prije njega doznali za navodni slučaj pedofilije. Uz to, pozvao se i na tumačenja anglosaksonskih biskupa koji su relativizirali svojedobno što jest pedofilija, a što nije, pa je ispalo, premda msgr. Puljić to zacijelo i nije htio, da on opravdava umirovljenog svećenika don Nedjeljka Ivanova.

Mediji su danima poslije bili nemilosrdni prema msgr. Puljiću i uspješno manipulirali s čitavom javnošću u smislu da zadarski nadbiskup štiti pedofiliju, a ne vodi računa o žrtvama. Msgr. Puljić kaže da je obavijestio ne samo Vatikan, nego i policiju. Ako je to točno, a nema razloga ne vjerovati mu, onda se jednostavno ne vidi u čemu je zaslužio takav brutalni medijski obračun. On nije ni propustio osuditi pedofiliju kao težak zločin niti ju je prikrivao, on se samo loše branio, što je onima koji jedva čekaju poneku personalnu anomaliju u Crkvi dobro došlo da svojom prepoznatljivom metodom uzimanja isječka stvarnosti za obračun s cjelinom krenu još jedanput u razorni napad na Crkvu kao takvu. Svatko tko ima savjesti, u ovom je slučaju na strani žrtava navodnog zlostavljača don Nedjeljka Ivanova i Crkva zaista ne smije bježati od toga, no čini se da zaštita žrtava i nije primarni cilj ljutih komentatora, nego je cilj ono što je rekao don Anđelko Kaćunko, a to je da će svaka nadbiskupija u Hrvatskoj doći na red, odnosno da će se u svakoj pronaći neki slučaj sličan bibinjskom, star 40 ili 50 godina.

Razlike između vladajućih i glavne oporbene stranke HDZ-a praktički su zanemarive i kozmetičke. U to smo se mogli dodatno uvjeriti slušajući prošloga tjedna u večernjoj HTV-ovoj emisiji In medias res aktualnu predsjednicu Jadranku Kosor. Ona je "oštro" kritizirala vladajuće zbog imenovanja članova nadzornih odbora u javnim poduzećima bez javnog natječaja, rekla da je proračun na staklenim nogama, da je zadržavanje kreditnog rejtinga zasluga HDZ-a i općenito da bi povlačila bolje poteze od sadašnje vlasti. Kada je riječ o braniteljima, suđenjima i Domovinskom ratu, pohvalila se kako je spasila Tihomira Purdu kojega su lani uhitile vlasti BiH, ali ni riječi da je poslala u smrt generala Đuru Brodarca ili da nije učinila ništa za Veljka Marića kojega su kidnapirale srbijanske vlasti i pravomoćno osudile na 12 godina zatvora.

Voditelj ju je pitao, zatim, o zločinima u Oluji, a ni Jadranka Kosor ni branitelj iz šibenskog studija nikako da odrješito već jednom kažu, urbi et orbi, da nikakvih zločina u Oluji nije bilo, odnosno da su se pojedinačna kaznena djela dogodila nakon te akcije i da nije istina da hrvatsko pravosuđe nije djelovalo. Šutjeli su i Jadranka Kosor i gost brigadir. A kandidat za predsjednika dr. Darko Milinović kaže da bi HDZ mogao koalirati s HDSSB-om ako predsjednik te stranke ne bude Branimir Glavaš. Dakle Milinoviću ne smeta što je Glavaš osuđen na politički motiviranom procesu, kao što bi vjerojatno priznao i komunističku osudu kardinala Stepinca. Time je Milinović pokazao da priznaje Sanaderovu ostavštinu. Bolje da se HDZ raspadne i nestane, nego da opstane ovakav s Jadrankom Kosor ili s dr. Darkom Milinovićem. To je potpuno bezlična i ideološki preparirana politička stranka koja egzistira na nekadašnjoj staroj slavi, dobrano izgubljenoj zahvaljujući i Jadranki Kosor i nekim njezinim protukandidatima za predsjednika stranke, s velikim izgledima da izgubi i ostatke te slave ako na njezino čelo ne dođe netko tko će HDZ vratiti - HDZ-u i hrvatskom narodu.

Gledajući sve te ljudske i političke pikzibnere kako svaku večer naciju obmanjuju svojim diletantskim teorijama, komunističkim distorzijama, vazalskim služenjem Bruxellesu i vrhunaravnim makijavelističkim porivima, možemo samo tužno zaključiti sljedeće: Nitko nije mogao vjerovati da će od nekad sretne i ponosne zemlje uskrsnuti država u kojoj dnevno na tisuće završava na ulicama bez posla, u kojoj agresori umjesto branitelja zauzimaju pozicije vlasti, u kojoj Srbija sudi hrvatskim braniteljima i građanima,u kojoj čelni ljudi pravosuđa pljuju po zakonima, u kojoj se tolerira četništvo i u kojoj je bačeno pod noge sve što se krvavo steklo 90-ih. Ali jest.

Ivica Marijačić

Hrvatski list, 20.03.2012.