Japundže, novi roman Ivana Aralice, već naslovom signalizira da se autor pomjerio iz svog dosadašnjeg prostora autorskog interesa, dakle dalmatinskog zaleđa s okrajcima jugozapadne Bosne i Hercegovine. Doduše, znao je on i ranije zakoračiti iz tog prostora, ne samo do Zagreba, do mora i preko mora u Italiju nego i do Budima i Stambola, ali izvorišta i sjecišta njegovih romanesknih svjetova uglavnom su ostajala vezana uz širi zavičaj.

Nemjerljiva je njegova zasluga za hrvatsku književnost što je ljude tog podneblja učinio književno funkcionalnim i uvjerljivim likovima, ono što je za sjevernohrvatske krajeve učinio već Šenoa, za Slavoniju dvojica Kozaraca, a za Bosnu Andrić. Do Aralice - recimo, kod Šimunovića, Božića, Kaleba ili nekih manjih pisaca - likovi iz Morlakije bijahu više simboli, bilo primordijalne snage, primitivizma i grubosti ili krhke ljepote koja stradava u okružju te grubosti, negoli kao pravi književni karakteri.

U Japundžetu Aralica književno zahvaća žepački kraj za vrijeme nedavnog rata u Bosni i Hrvatskoj. Glavni lik je djevojčica Stana Antolović kojoj Srbi ubijaju majku, a ona s bakom Martom prelazi rijeku Bosnu na teritorij pod kontrolom hrvatskih snaga, gdje njezin otac prešao već ranije i pridružio se Hrvatskom vijeću obrane. Stani nikako nije jasno zašto se na tom rizičnom bijegu baka ne odriče japundžeta, ogrtača od valjane vune, ušivenog u postavu ženskog kaputa.

To da je u kaputu skriveno japundže, Stana saznaje tek kasnije kada taj komad odjeće po bakinoj izričitoj želji postaje sudbonosni dio njezine popudbine. Stana sa žepačkog područja, preko srpskog područja biva prebačena u Hrvatsku. Baka joj uskoro pogiba od snajperskog hica, a otac u okršaju s muslimanskim snagama. Tako Stana ostaje bez bliže rodbine, smještena je u đački dom Vladimir Nazor, a o njoj se brine rođak, psihijatar u Zagrebu, kojega ona naziva stricem.

Događanja u drugom dijelu romana smještena su u suvremeni Zagreb, Stana je uspješna studentica, potom i doktorandica etnologije, surađuje u enigmatskom časopisu, a na nagovor prijatelja modnog kreatora ulazi i u manekenske vode. Cijelo to vrijeme nad njezinim životom brižno i nenametljivo stražari njezin ''stric''.

Aralica se dobro snalazi i u predočavanju svijeta mode, koji je poprilično udaljen od miljea koje je dotada opisivao, potvrđujući tako Balzacovu tvrdnju da ''pisac mora sve znati''. Iskorak u taj svijet omogućuje autoru da prikaže i neke bizarne tipove, a dobrom poznavatelju zagrebačke društvene scene neće biti teško iščitati koji su stvarni predlošci tim književnim likovima.

Posebno su upečatljivi među njima: Stanina stanodavka Gracijela, njezin ''stilist'' Edo Lendo, zapravo Edin, te njegov ljubavnik, poznati menadžer kojega Lendo zove Moj Konj. Iako to izrijekom nije rečeno, lako je pogoditi da je ''Lendin Konj'' visokopozicionirani menadžer u sferi tekekomunikacija. Tako je i ovaj Araličin roman, barem periferno, na tragu nekih njegovih prethodnih ''romana s ključem'' (Ambra, Fukara, Puž i dr.).

Provodni motiv japundžeta međutim konstanta je od početka do kraja romana. Stana je uz njega vezana na način neshvatljiv suvremenicima, naoko patološki, no gledano iz perspektive pučkih vjerovanja, očima njezine bake, to ponašanje je savršeno normalno i logično.

Uz taj etnografski, pučki tradicijski sloj priče Aralica vješto vezuje etnografske zapise iz žepačkog kraja, brojna vjerovanja, zapise protiv uroka, znakove, proročanstva, ukratko onaj živodajni kontekst jednog svijeta kojega je moderno vrijeme naoko pregazilo, no koji se pokazuje, barem u Staninu slučaju, korisnijim i poticajnijim od prolaznih moda suvremenosti, i kudikamo pouuzdanijim osloncem i pribježištem od njih.

Stanina priča sretno završava. Zanimljivo je da je Aralica jedan od rijetkih suvremenih pisaca koji ne zazire od sretnih svršetaka, koji, čini mi se, izviru iz autorove neuništive vitalnosti i povjerenja u smisao svijeta. Upravo takav autor, ukorijenjen u zavičajno koje još uvijek zrcali cjelovitu sliku univerzalnog, mogao je napisati ovu priču o sirotoj žepačkoj djevojčici koja unatoč ratu i progonstva izrasta u uspješnu, lijepu i samosvjesnu djevojku, priču koja je istodobno i priča o japundžetu, simbolu sačuvanog identiteta nedaćama usprkos. Ta Stanina ustrajnost u održavanju zavjeta danog baki uoči odlaska iz zavičaja na koncu joj se višestruko isplaćuje, u moralnom, psihološkom i u materijalnom smislu.

Stoga, ako je još uvijek dopušteno knjigama pripisivati neku poruka ili pouka, za novi roman Ivana Aralice ona bi se mogla ovako formulirati: Ne idi u svijet bez japundžeta.

Piše: Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

27.03.2014.