Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata,
nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne
samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a
napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti
za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u
slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće
političke svrhe. Već je odavno očevidno (dovoljno je
pogledati Bespuća povijesne zbiljnosti, kasnijega prvog
hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, iz 1989., ili
Nastanak jasenovačkoga mita, Josipa Jurčevića iz 1998.)
kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora
Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj
zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije,
pod nazivom Jugoslavija.
Nijedan logički misleći čovjek ne može prihvatiti
takvu manipulaciju, i to na vlastitu štetu, a za
ostvarenje političkih ciljeva nama susjednoga naroda.
To ne možemo prihvatiti ni mi hrvatski povjesničari,
koji smo se, kao što je poznato iz objavljene vijesti,
okupili u Zagrebu radi zajedničkoga rada na
razobličavanju povijesnih podvala i laži te radi
otkrivanja istine o ratnome logoru, ali isto tako i o
poslijeratnome logoru, koji je vremenski trajao duže
negoli onaj ratni. Prema svim dosadašnjim spoznajama,
upravo se taj poslijeratni logor 'odlikovao'
okrutnošću i istrjebljenjem hrvatskih rodoljuba, koji
su u njemu završili nakon mnogih kolona križnih
putova. Tu svoju vlastitu okrutnost partizanski su
pobjednici naknadno surovo pripisali svojim poraženim
neprijateljima - ustašama pa nam se tako ratni
Jasenovac nameće kao istoznačnica za svaku ljudsku
izopačenost.
Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i u
desetljećima koja su slijedila došlo je do poigravanja
brojkama jasenovačkih žrtava. Razumljivo je da su kod
toga sve žrtve koje su komunisti prouzročili nakon
rata pripisane ustašama za vrijeme rata. Stoga se i
nije išlo na iskapanje grobišta i popisivanje
pojedinih žrtava jer bi okrutnost podmetanja vlastitih
zločina protivničkoj strani bila očevidna.
Sve te povijesne okolnosti, a još više ustrajnost
današnjih slijednika nekadašnje komunističke
zločinačke politike na njezinoj obrani, nagnali su nas
da se udružimo i zajednički radimo na razobličavanju
nakaradnosti koje su iz takve politike proizašle. Na
navedenome sastanku okupilo se nekoliko nas koji se u
posljednje vrijeme bavimo istraživanjem logora u
Jasenovcu - Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci, Igor
Vukić, Marko Zadravec i ja. Nekoliko povjesničara bilo
je zauzeto redovitim dužnostima pa su se ispričali,
ali i oni su u toj skupini istraživača. Sama zamisao o
osnivanju neke formalne skupine rodila se već prije
dvije godine, a sada se ona, eto, ostvaruje.
Vlast mora tražiti povrat arhivske
građe iz Beograda
Jeste li razradili plan
aktivnosti? Što ćete poduzimati?
Prva nam je
zadaća utemeljiti nevladinu udrugu koja će se
vjerojatno zvati Udruga za istraživanje trostrukoga
logora u Jasenovcu. Udruga će kritički raščlanjivati
dosadašnje radove koji su svojim neznanstvenim
pristupom predmetunastanak jasmita kojim su se bavili
stvorili jasenovački mit. U javnosti ćemo, zatim,
predstavljati znanstvena djela koja objektivno i
znanstveno utemeljeno govore o logoru. Nastojat ćemo
sastaviti vremenski slijed događanja u logoru
Jasenovac. No najveću pozornost posvetit ćemo
proučavanju poslijeratnoga logora, u kojemu su
komunističke vlasti mučile i ubijale hrvatske
rodoljube te svoje stvarne i moguće političke
protivnike. Želimo prisiliti slijednike komunističkoga
režima da, ako se već žele baviti logorom u Jasenovcu,
neka se bave poslijeratnim logorom u kojem su stradale
nebrojene žrtve, koje su kasnije pripisane ustaškoj
vlasti.
Znademo da to nije lagani zadatak jer "gospodari istine" zametnuli su tragove
svojih zlodjela. No do istine, koja je samo jedna, može se doći različitim putom
i različitim metodama povjesničkoga istraživanja. Nikada se nije dogodilo da su
baš svi tragovi uništeni. S obzirom na to da se radi o istini koja je od
svenarodne važnosti, činit ćemo pritisak na zakonito izabranu vlast kako bi i
ona doprinijela otkrivanju istine. Neke poslove može učiniti samo ona, a to je,
ponajprije, povrat hrvatskoga arhivskoga gradiva iz Beograda, a zatim iskapanje
stvarnih i istraživanje mogućih grobišta. Izvrsnu priliku za povrat arhivskoga
gradiva imamo u predstojećim pregovorima Srbije s Europskom Unijom gdje Hrvatska
može uvjetovati Srbiju povratom gradiva.
Prije dvije godine u intervjuu
Hrvatskome tjedniku, koji je izazvao veliku pozornost,
rekli ste da je Jasenovac velikosrpski mit koji treba
rušiti. Jeste li danas još uvjereniji u taj imperativ?
U to nema
nikakve sumnje! Već sam naveo dvije knjige koje o tomu
govore. Štoviše, knjiga Josipa Jurčevića raščlanjuje
pojedine knjige velikosrba i Jugoslavena i iz njih
dokazuje velikosrpski jasenovački mit. Njegova je
knjiga doživjela dva izdanja, na hrvatskome, a koliko
mi je poznato i izdanje na njemačkome jeziku. No ona
nije prodrla u svijest hrvatskih ljudi. Sjajno
izvedenim vojno-redarstvenim pothvatima Bljesak i
Oluja na kraju hrvatskoga obrambenoga rata, da ne
spominjem druge pothvate hrvatskih redarstvenika i
vojnika tijekom rata, potkresana su krila toga
velikosrpskog mita koji je za cilj imao držati
Hrvatsku unutar Jugoslavije pod svaku cijenu.
No usprkos činjenici postojanja samostalne Republike Hrvatske, velikosrbi nisu
izgubili apetit za Hrvatskom, što nam dokazuju i njihovi akademici i njihovi
svetosavski vođe, a taj im apetit podržavaju i mnogi Hrvati, koji nisu prežalili
gubitak Jugoslavije. Velikosrpski memorandum broj 2 nastavlja politiku
velikosrpskoga mita o Jasenovcu i nalazi vrlo plodno tlo kod hrvatski
subnorovaca i nekadašnjih povlaštenih klasa. Dokle god je velikosrpski mit u
Hrvatskoj nazočan, dotle ni Hrvatska nije duhovno slobodna. Da stoga treba i
dalje raditi na njegovu rušenju.
Postoje li dokazi da je Jasenovac
bio trostruki logor? Neki drugi povjesničari, ili
osobe koje se bave poviješću poput Slavka Goldsteina,
tvrde kako nema dokaza da je Jasenovac bio i
komunistički logor. Je li to istina?
Poznato je
kako su poslijeratni 'gospodari istine' znali dokaze
zametnuti ili, pak, neke dokaze nekome podmetnuti.
Poznato je kako su komunistički vlastodršci
strijeljali bez ikakvih dokaza. Čovjeka jednostavno
više nema. Kako će njegovi potomci danas ostvariti
prava kad nema nikakva dokaza da je on strijeljan!?
Ustaška je vlast preko prijekih sudova osuđivala na
smrt pa je danas poznato kad je čovjek bio osuđen i
kad je bio pogubljen. Komunistička je vlast, pak,
čovjeka pogubila, ali bez ikakve sudske presude (ili
moguće tek naknadne presude) pa ne znamo kad je čovjek
pogubljen. I sad imamo naše vrle humaniste i borce za
ljudska prava koji se zgražaju nad nehumanom presudom
prijekoga suda (imali smo prilike uvjeriti se u to
pred izložbenim zidom na Trgu bana Josipa Jelačića u
Zagrebu pred godinu i nešto dana), a to što komunisti
nisu ostavili nikakva papira kao dokaz pogubljenja,
uopće im ne smeta. Štoviše, po njima su komunisti sve
vrlo humano proveli. Važno je da nema dokaza!
Usprkos tomu, istina se ne da skriti. Ona postoji, premda zatomljena, duboko u
zemlju pokopana, ona ipak postoji. Dokazi za komunističke zločine u
poslijeratnome logoru u Jasenovcu postoje upravo pod zemljom. Kad su tražili
dokaze ustaških zločina, naišli su na dokaze vlastitih zločina. To ih je
zgrozilo i brzo su sve pokrili zemljom. Ti dokazi još uvijek postoje. Osim toga,
postoje svjedoci koji su 1946. ili 1947. robijali u Staroj Gradiški i koji su
istovarivali proizvode koji su stizali iz logora u Jasenovcu, kao podružnice
starogradiškoga logora. Službeni životopisac komunističkoga zločinca Josipa
Broza, zvanoga Tito, Vladimir Dedijer piše kako su 'pojedine mučionice' u logoru
Jasenovac rušene 1948. i 1951. godine. Postavlja se pitanje čije su to
'mučionice' i tko ih je rušio. Na kraju, Franjo Tuđman izričito je napisao da je
taj prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije
jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske
(Bespuća, 1989., str. 126). A ta mu je povijesna činjenica, napisao je, osobno
znana.
Nedopustivo je da se krivnja za žrtve
pripisuje drugima
Javna ustanova Spomen-područje
Jasenovac svake godine izlazi sa sve većim podatkom
stradalih u Jasenovcu, sada ih je više od 83 tisuće.
Koliko su ti podatci vjerodostojni?
Treba otvoreno reći da je Javna
ustanova Spomen-područje Jasenovac nastala 60-ih
godina, dakle u vremenu kad se država Jugoslavija već
počela rasklimavati i da je ta javna ustanova od
samoga početka trebala biti sredstvo pritiska na
Hrvate i Hrvatsku. Ta je javna ustanova sa svojim
ravnateljima i zaposlenicima odigrala glavnu ulogu u
stvaranju velikosrpskoga jasenovačkog mita. Kad je
predsjednik Franjo Tuđman predložio da Jasenovac
postane spomen-područje svih hrvatskih žrtava, kako iz
Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i iz
Domovinskoga rata, taj je prijedlog odbačen. Javna
ustanova Spomen-područje Jasenovac nije se ni u kojemu
trenutku odrekla svoje mitomanske uloge te ju ona, ta
ustanova, podržava do dana današnjega, a to je posebno
očito po tekstovima na njezinu mrežnome sjedištu, po
popisu koji spominjete i po godišnjim okupljanjima
visokih političara i njihovih savjetnika, koji tom
prigodom na tome području izgovaraju već davno naučene
mitomanske fraze koje s povijesnom zbiljnošću nemaju
veze.
Navedena se brojka od preko 83 tisuće
smrtno stradalih u ratnome logoru Jasenovac protivi
dvjema očevidnim činjenicama. Prva je činjenica ta,
kako proizlazi iz svih do sada znanstvenih radova, te
poznatih mjerodavnih izvora i svjedočanstava, da ratni
sabirni i radni logor u Jasenovcu nije bio logor
uništenja, nego radni i prijelazni logor. U njemu se
umiralo, u njemu je bilo pojedinih osvetničkih i
nekontroliranih pogubljenja i slično, ali logor nije
bio utemeljen s ciljem sustavnoga uništenja većih
skupina ljudi. Ako u literaturi ima i takvih podataka,
a ima ih, treba jasno uočiti da je to literatura
ratnih pobjednika koji su vrlo pristrano i motivirano
pisali o njima kao istini, a najčešće se radi o lažima
i izmišljenim činjenicama.
Dakle to nisu podatci znanstveno
utvrđeni i provjereni. A javna ustanova u sastavljanju
svoga popisa poziva se upravo na takve izvore. Druga
činjenica koju treba imati pred očima jest ta da je
navedena brojka proizvod pobjedničke, komunističke
strane, a njezina je narav i provedba zločinačka. Vrlo
je lako sve svoje zločine pripisati suprotnoj,
ustaškoj strani i tako sebe osloboditi pred javnošću i
budućnošću od svake odgovornosti i krivnje. Ljudi koji
su sastavili navedeni popis stvarna su ili duhovna
djeca pripadnika te zločinačke komunističke stranke.
Dokle god se ne bude znalo za imenični popis žrtava
što ih je proizvela ta zločinačka komunistička
partija, dotle ne ćemo moći imati niti točan popis
žrtava koje je proizvela ustaška strana za vrijeme
rata.
Osim toga, navedeni popis ne razlikuje
stradalnike koji su u logoru samo boravili dulje ili
kraće vrijeme od žrtava koje su u njemu izgubile
život. Taj se popis, doduše, ograničava samo na ratno
razdoblje i ne želi se baviti poslijeratnim logorom i
žrtvama iz toga razdoblja. No želi li javna ustanova
biti ozbiljna, ona će morati popisati sve zatvorenike,
dakle, i one koji su iz logora pušteni na slobodu, i
one koji su iz logora u Jasenovcu otpremljeni u druge
logore ili na rad u Njemačku, što je bio najčešći
slučaj, kao i one koji su na tom području smrtno
stradali nakon rata. Prema priloženome popisu
korištene literature i izvora, vidljivo je da su
sastavljači koristili subnorovske popise i literaturu
koja ima uglavnom isto subnorovsko polazište. A uloga
subnorovaca u stvaraju jasenovačkoga mita javnosti je
već dobrano znana.
Želim istaknuti da mi je žao svake
osobe koja je morala podnijeti bilo koju nametnutu
žrtvu, osobito žrtvu života, i za njih prinosim
dragome Bogu molitvu. No nedopustivo je s naše ljudske
i zakonske pravednosti da se krivnja za te žrtve olako
pripisuje nekome tko ih nije prouzročio, a stvarni
zločinac istovremeno uživa slobodu i sve društvene
povlastice. Europa i svijet spoznali su da je
komunistički režim bio zločinački režim (Praška
deklaracija o zločinima komunizma od 3. lipnja 2008.,
Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina
počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka
u Hrvatskoj 1945. - 1990., Europski dan sjećanja na
žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima), a on
to nije bio samo deklarativno, već provedbeno i to
osobito u neposrednim godinama nakon rata. Kad slušam
kako političari ili neki javni ljudi olako iznose
krivotvorine o ratnom logoru u Jasenovcu, ne mogu ne
pomisliti kako oni time stvaraju galamu samo da se ne
čuje istina o Barbarinu rovu, o Kočevsku Rogu i mnogim
drugim gubilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, u kojima
su Titovi partizani učinili strašni zločin masovnoga
pokolja Hrvata i drugih ljudi iz bivših jugoslavenskih
republika.
Kad protuslovim navedenoj brojci od
preko 83.000 žrtava, tada nikako ne niječem te osobe
koje su u ratnim okolnostima svoje živote izgubile, a
još manje da bi ih obezvrjeđivao, nego samo postavljam
pitanje tko je prouzročio te žrtve i na kojemu mjestu.
Poznavajući zločinačku narav komunističkoga režima,
koji je svoj smrtni ples zaigrao, među ostalim, i na
području Jasenovca i koje se naravi nikada nije
oslobodio, ne možemo ga osloboditi od krivnje, samo
zato što su današnji političari stvarna ili duhovna
djeca komunističkih zločinaca (koji se, uostalom,
nikada nisu odrekli nedjela svojih otaca).
Očekujete li da će institucije
poduprijeti vašu inicijativu, vas kao skupine
povjesničara, za istraživanjem Jasenovca?
Od hrvatskih ustanova s ljudima koji
su im sada na čelu ne očekujemo pomoć. Ne mislim da te
ustanove ne vode dobri ravnatelji i da u njima nema
ljudi koji bi vrlo rado pomogli. Radi se o tomu da
ustanove novčano ovise o državnome proračunu, a to
znači od političara koji su na vlasti, kojima se
istraživanje oko Jasenovca nikako ne sviđa. Kad bi se
ustanove uključile u ovaj pothvat, ostale bi vrlo brzo
bez novca za plaće svojih zaposlenika. Nije isključeno
i da bi se u tome slučaju spomenuta ustanova ukinula.
Stvarna ili duhovna djeca
komunističkih zločinaca i dalje će me napadati
Osim
brojne potpore stavovima izrečenima u Vašemu intervjuu
u Hrvatskome tjedniku prije dvije godine, u medijima
je bilo dosta negativnih komentara. Kako biste
komentirali tadašnje "napade" pojedinih autora poput
Inoslava Beškera i drugih?
Nakon prošloga razgovora o Jasenovcu primio sam
uistinu mnogo ohrabrujućih pisama i svjedočanstava od
kojih bih mogao sastaviti cijelu knjigu, što ću
vjerojatno u budućnosti i učiniti. Sva ta pisma i
svjedočanstva ljubomorno čuvam. Bilo je naravno i onih
koji su me poput imenovanoga i napali, ali oni su
"guslali" neku svoju priču, koja nije imala veze s
onim što sam ja u razgovoru rekao. Radi se o ljudima
koji, doduše, u hrvatskoj javnosti slove kao
stvaratelji javnoga mnijenja i kao mjerodavni tumači
svih pojava, ali to su umno ipak samo jako plitki
ljudi, koji nisu bliski niti s logikom i logičkim
zaključivanjem, a još više im nedostaje hrabrosti da
postave prava pitanja i na njih pokušaju odgovoriti.
Tomu se ne treba čuditi jer oni su ipak, ponavljam,
stvarna ili duhovna djeca komunističkih zločinaca pa
nastoje po običnome dječjem instinktu braniti svoje
roditelje. Tako će u javnosti vjerojatno i dalje
nastupati, ali to je znak da još nisu odrasli i nisu
počeli postavljati kritička pitanja, pa i prema svojim
roditeljima.
Ivica Marijačić,
Hrvatski tjednik
01.05.2014. |