ZORAN MILANOVIĆ - ZOKI: Drugovi kolege, veličanstvena,
jubilarna - 67-a - komemoracija jasenovačkog genocida je
iza nas. Možemo biti zadovoljni, možemo biti ponosni i
smjelo gledati budućnosti u oči, kao i Međunarodoj
Zajednici i Europskoj Uniji, a bogme i Natopaktu,
srpskom narodu u Hrvatskoj i triu Goldstein. Pa poslali
smo jasnu poruku kao nikada do sada, odlučnu i snažnu:
da se zna i da se nitko ne vara, da u ovoj zemlji
vladaju oni koji su u Jasenovcu bili ubiveni. To je
kontinuitet bratstva-jedinstva, i od toga ne odstupamo
ni za pedalj! Bez zezanja!
ŽELJKO JOVANOVIĆ - JOVO: Dobro si bre kazao,
premijeru. I Pupovac mi reče da je bilo izvanredno!
Nikada se više nije psovalo ustaše. Ne zna se, veli, a
ne znam ni ja, ko je bio bolji, Ti, drug Predsjednik
ili drug Predsjednik Sabora. Pa tek rabini, pa tek
Cigani, pa srpske fosilke i fosili, pa razdragana
mladost koja jedva čeka naše nove udžbenike istorije!
VELJKO OSTOJIĆ: Drugovi, dozvolite mi, ja bih prije
svega samo jedno proceduralno pitanje, formalno, da
tako kažem. Nemojte misliti da sam ljubomoran, ali
obojica imate tako krasne srpske nadimke: Zoki,
Jovo..., pa vas molim, dozvolite mi, ja bih da me
zovete Sovo.
JOVO: Pa nije Ti to srpsko ime. Misliš valjda:
Savo?!
SOVO: Ne, baš hoću Sovo! Izvinite, ta sam slova
izvukao iz svojega imena i prezimena, nemam nigdje
"a".
JOVO: Ali, Veljko, ja kao Srbin, pa još ministar
nauke, obrazovanja, šporeta i pravopisanija, ipak imam
pojma o srpskim imenima...
ZOKI: Pusti ga, Jovo; kad to tako voli, neka bude
Sovo.
JOVO: Ajd' dobro, kako Ti kažeš, gazda!
ZOKI: Vratimo se mi prijatelji na stvar. Na važno i
prevažno! Jasenovački zaključci, idemo. Prvo, a to nam
je, molim vas, jasno dao u zadatak i drug Predsjednik
YUsipović, iako nema nikakve ovlasti, ali neka, što ja
tu mogu...
JOVO: Ali je on nenadmašni autoritet, srboljub,
židoljub, cigoljub, sve bre po jasenovački, pa kad
onako vojnički podvikne, čovjeku se sledi krv u krvnim
sudovima, ima samo da sluša!
ZOKI: Znam, dobro, pa naravno. Hoću reći, pustimo
sad Jocu, nego on je počeo ono s udžbenicima, to je
Tvoje da misliš, Jovo. Mijenjat ćemo udžbenike.
Moramo. To traži od nas Goldstein, traži svijet, traže
svi. Naše je udovoljiti svima. Dosta je ustaških
udžbenika! Ako hoćemo odgajati male partizane, male
jugoslavene, onda kako čovječe da ih trujemo tim
hrvatstvom! To je zločin prema djeci. Kako se ono
zove, pedofilija.
JOVO: To ja sada smatram svojom najvažnijom zadaćom,
naravno, uz uvođenje novosadskog pravopisa,
srpsko-hrvatskog, kako je najavio Goldstein, Slavko
mislim. Dakle, što prije na udžbenike! Istina, zakon
nas koči još dvije godine, ali riješit ćemo mi to. Pa
mi smo zakon, imamo većinu u Saboru, i on je ionako
glasačka mašinerija i brbljaonica za zaluđivanje
hrvatskog naroda. Što nama može nekakav zakon? Maknimo
ga bez milosti!
ZOKI: Tako je, dobro zaključuješ. Dakle, udžbenici!
JOVO: Pa zna se. Van kao prvo s takozvanim hrvatskim
kraljevima, to nam je jasno stavio do znanja
Goldstein, Ivo naime. Ne ćemo valjda u XXI vijeku još
da vaspitamo male kadrove u duhu monarhizma i
feudalizma!
ZOKI: Ti kraljevi ionako nisu postojali. To je, u
povjerenju, rekao otac od Predsjednika mome ocu.
JOVO: Pa naravno. To je šovinistička izmišljotina,
ustašluk živi. Da li je te kraljeve ikad neko vido?
Jesi li ih Ti, Sovo, vido?
SOVO: Ama jok, bre. Ne ja.
JOVO: Vidi vidi, kako lepim pravopisom parla!
ZOKI: To na njega djeluje novo ime. Ajde Ti Jovo
nastavi s ekspozeom.
JOVO: Pa evo, dakle kraljeve brišemo. Onda ustaštvo:
kao što je pokazao ovogodišnji Jasenovac, treba ih još
višestruko ocrniti, kao zločince kakvih nema na kugli
Zemaljskoj.
SOVO: Gori su od Hitlera.
JOVO: Itler, kakav Itler, pa on je duša od čoveka u
upoređenju s krvnicima, s koljačima kao Pavelić,
Luburić, Maček...! Ustaše dakle tako opisujemo. A
partizani, to je ova naša narodno-oslobodilačka borba,
tu nikakvih zločina nije bilo, a ni komunizma. Sve sâm
goli antifašista. Oni su oslobodili Hrvatsku i
omogućili da Srbi i Hrvati budu braća.
ZOKI: Tito...
JOVO: E, drug Tito, on je najveći sin naših naroda i
narodnosti, on je demokratski izabran onim kuglicama
još, pa plebiscitarno na stadionu uvek za 25 maj, i
ima da naglasimo na stotinjak kucanih strana da je on
stvorio hrvatsku državu. Kakav Pavelić, kakav Tuđman,
kakva Jadranka Kosor, Polančec i Milinović, nego Tito.
ZOKI: To je sve dobro. Ali treba, kaže Ameba, mnogo
govoriti o Jasenovcu. A Bleiburški cirkus osuditi kao
obnovu ustaške marionetske takozvane "NDH". Ali
Jasenovac mora postati okosnica cjelokupne povijesti
Hrvatske, najveća njezina masovna katastrofa.
JOVO: Nema da brineš. Jasenovac obrađujemo takođe na
stotinjak strana, i to se izučava u svakom razredu
tokom osmoletke.
ZOKI: A nemojte Ti i suradnici slučajno zaboraviti
Holokaust, jer će nam Goldsteini i ostali mater...
JOVO: Kako, druže Zoki, da zaboravim. To je
najvažnije. To ćemo da prikažemo kao logički nastavak
Jasenovca, najvećeg stratišta u... ovaj...
ZOKI: Ali nemoj, mame Ti, da nam se uvrijede Židovi,
onda smo gotovi. Znaš da nema većeg stratišta nego
Aušvic; to je tako i amen.
JOVO: Pa da, sigurno. Ima da napravimo, nema bre da
nema. Za Holokaust nije dosta jedan ili deset
udžbenika. Uvešćemo za sve škole i razrede poseban
predmet Holokaust.
ZOKI: E tako treba. Još ćemo se morati na tu temu
uvijek iznova vraćati, sve dok udžbenici ne budu
gotovi. Djeca su nestrpljiva i dosta im je ustaške
propagande u školi. Traže odlučnu akciju.
JOVO: A dobro je naš Predsjednik rekao u Jasenovcu
kada je pozvao okupljene preživjele antifašiste (koje
su ustaške zvijeri progonile samo jer su druge rase i
političkih uvjerenja), da oni moraju ispravljati naše
školske udžbenike.
ZOKI: Svakako, oni su glas našeg naroda. Ako su
nepismeni, neka diktiraju, a vi se u ministarstvu
pobrinite da sve vjerno i doslovce bude zabilježeno,
pa onda odmah s tim u udžbenike! I ne izigravajte mi
cenzore. Sve što kažu, ulazi, bez obzira koliko je...
opširno.
JOVO: Razumije se, razumem!
ZOKI: A što si se Ti, Veljko... ovaj, Sovo, ušutio?
SOVO: E ja, premijeru, ne govorim neprozvan. Ja samo
kad me Ti pitaš, kad mi dadeš riječ, e onda ću ja
govoriti.
ZOKI: Pa evo, smatraj se prozvanim. Kako Ti vidiš
pretakanje Jasenovačkih smjernica u naš turizam?
SOVO: Hvala što ste mi dali riječ, gospodine
premijeru. Dozvolte mali uvod. Naša partizanska
Hrvatska, osim od zaduživanja i rasprodaje, najvećim
dijelom živi od turizma. Zato moramo taj turizam
voljeti i cijeniti, jer on je naš hranitelj. I moramo
ga razvijati. Evo, imamo već razne vrste turizma. Tu
je siromaški turizam, pa tajkunski, onda imamo
porno-turizam, masovni turizam, bolesnički, kongresni,
pravoslavni, gej-turizam, cionistički, pljačkaški,
nasilnički i slične turizme. A sada naše ministarstvo,
slušajući državno vodstvo, uvodi i
genocidno-holokaustični turizam. Mi ga skraćeno zovemo
jasenovački. Možete zamisliti koliko ćemo zaraditi na
stalnim hodočašćima u Jasenovac. Dolazit će nam Srbi,
Cigani, Židovi, svi antifašisti, homoseksualci,
feministice, pa onda mase školske djece iz svih
krajeva svijeta, da ponosno pokažemo što mi ovdje na
ovim prostorima imamo. Zaradit će... evo tko će sve
zaraditi: logorsko osoblje, sladoledari, policija na
krivim parkiranjima i pijanim vozačima, zatim
autobusni vozači, turističke agencije, javne kuće,
obližnji hoteli, privatni smještaj, pa preko njih i
država...
ZOKI: Oprosti što Te prekidam, kada to tako lijepo
iznosiš. Ali, spomenuo si školsku djecu; imat ćemo tu
jedan problem. Naša anketna istraživanja i špijunaža u
pojedinim zemljama pokazuju da još postoje neki
otpori, kod konzervativnih roditelja, ali i same
djece, jer izgleda da nemaju točnu sliku što ih u
Jasenovcu čeka. Zabilježeni su slučajevi, neka to
ostane među nama, da djeca zaziru kada čuju da će ići
u Jasenovac, jer misle da ih tamo čeka smrt u plinskim
komorama. Tu još moramo raditi na propagandi i
prosvjećivanju.
SOVO: Tako je, premijeru. Da nam se ne desi da svi
kapaciteti, cela infrastruktura, budu spremni, a onda
da nam korisnici i platiše ne dođu.
ZOKI: To je Tvoja briga i pazi da se ne brukamo, da
nam se ne sramoti naš brend Jasenovac.
SOVO: Budi bez brige.
JOVO: Ali da se još vratim ja na školstvo,
obrazovanje i vaspitanje. Neka dolaze strana deca,
zašto da ne, ali i naša neka se uče. A za njih imamo i
škole. E pa, da li se vi sećate kada je po školama
pokrenuta ona akcija sa prikupljanjem spajalica, da se
prikupi deset miliona tih spajalica i da đaci osjete i
količinu i svu muku onih jadnih jevrejskih logoraša iz
Jasenovca dabome, ali i iz Aušvica i hiljada drugih
nacističkih logora smrti?
ZOKI: Ja to dobro znam. To je na ovim prostorima
radio i onaj profesor Hajdarović u svojoj školi. To je
izvrsna stvar, ne samo da djecu obrazuje i odgaja,
nego ih i odmori tijekom desetak mjeseci, pa i više,
od napornih školskih obveza. Jer najslađa je obveza
Holokaust.
JOVO: To je tačno u duhu našeg nastavnog programa,
da je Holokaust apsolutno u prvom planu, pa neka i
trpe malo književnost, hemija, geografija i čega već
sve tu ima. Ali, sada mi planiramo nešto novo.
Počinjemo s dječjim obdaništima.
ZOKI: Vidim da je inicijativa Tvoja i nova, ništa
nisam čuo još.
JOVO: To je, šefe, naše iznenađenje. Da Vam ukratko
izložim u čemu je suština projekta. Kazao sam Vam
upravo o tim spajalicama u školama. A sada mi hoćemo u
vrtićima nešto slično, ali još mnogo obrazovnije. Evo,
počinjemo uskoro, dolaze ljetni mjeseci s invazijom
muha, velikih i malih, konjskih i ljudskih, zelenih i
crnih. Naučit ćemo sitnu djecu kako se najbolje love
muhe. Oni te muhe prebrojavaju, trpaju ih u kutije od
šibica, i na svakoj kutiji flomasterom napišu brojčano
stanje. I tako širom ovih prostora, u svim gradovima i
selima, u svim vrtićima gdje god ih ima, a tražićemo i
od porodica da u tom smislu organizuju svoju decu. Pa
neka tako love muve dok ne ulove Šest Miliona istih.
Tako će jednim udarcem ubiti dvije muhe: ubit će naime
šest miliona muha, a mislit će i na onih Šest Miliona
Jevreja, osjetiti njihovo stradanje...
ZOKI: Bravo, Jovo, imaš moju suglasnost.
JOVO: A ima još jedna stvar koju bih Vas gazda da
priupitam. Evo, javljaju mi rođaci iz Srbije šta se
tamo radi. Ja ću da Vam ispričam, a Ti procijeni da li
to može da se uklopi ovdje kod nas. Da Ti odmah kažem,
meni se ideja veoma svidjela. Jedna beogradska
profesorka istorije podijelila je đake na naciste i
Jevreje i označila jedne kukastim krstom, a druge
Davidovom zvijezdom. Godinu dana djeca su bila
pošteđena od nastave i u raznim situacijama dvije su
se skupine međusobno psovale i tukle. Zapravo, samo
nacisti napadaju, udaraju i urlaju: mrš, džukelo
jevrejska, ker ti mater kevi ćifutskoj, fuj, niža
raso, begaj bre od mene, nema da ždereš naš lebac, i
tako dalje. A Jevreji se pomalo brane, plaču i pate.
Tako obje skupine shvaćaju što je diskriminacija i
rasizam, uče se zajedništvu, toleranciji i sućuti. Na
kraju - oni tamo kažu mi - deca iz obe grupe naučila
su da su Jevreji viša rasa, i da je nedozvoljeno
dovoditi u pitanje bilo što od onoga što oni sami o
sebi tvrde.
ZOKI: Eto, i to mi se sviđa. Čak mislim da bi ta
vrsta očigledne nastave kod nas još bolje uspjela, jer
Srbi su pomalo ratoborni, pa možda više uživaju u
mlaćenju Židova negoli što bi s njima suosjećali. A
naš je narod osjećajan, dobar...
SOVO: ...pitom, drag, golubinje ćudi...
JOVO: Da, Hrvat na sve šutke pristane. Neće da bidne
problema. Doduše, kažu mi da je u Beogradu bilo par
slučajeva otpora. Djeca dođu kući i tuže se
roditeljima plačući: Mi bre, kao, Jevreji, oni fol
nacisti pa nas tabaju, a mi ne smemo da se branimo. A
roditelji trk u školu, pa oće da biju nastavnike,
nećemo da nam deca budu Jevreji, mi smo Srbi, i
slično.
ZOKI: Sam si rekao. Drugo smo mi. Pa Hrvati se
najrađe poistovjete sa Židovima. Samo, tko će kod nas
glumiti naciste?
JOVO: I na to sam mislio. Pristat će ako im obećamo
da će poslije dvostruko biti Židovi. Naravno, to ih
varamo. Bit će samo jedanput, kao i oni drugi.
SOVO: A možemo im dovesti i prave naciste, s
Bleiburga i Thompsonovih koncerata.
JOVO: I to što kažeš.
ZOKI: Dobro, ministri moji. Ima li nešto što još
niste rekli, a htjeli biste?
JOVO, SOVO (uglas): Ima, ima!
ZOKI: A što to?
JOVO, SOVO (deru se): Smrt fašizmu - sloboda narodu,
šalooom!!!
ZOKI: E, takve vas volim! Drugovi, pazite kako
vozite. Vidimo se u Kumrovcu i Srbu, a onda: šumarak
Brezovicaaa!!! Bez zezanja!
Piše Mladen Schwartz
|